Istaknuti jazz pijanist i skladatelj ovogodišnji je apsolutni pobjednik nagrade Porin – za album pjesama posvećen ocu Arsenu, ‘Matija svira Arsena’, dobio je pet Porina. U intervjuu se osvrće na obiteljsku glazbenu i životnu ostavštinu, govori o tome kako se nosi s idejom da stvara izvan svih klanova, a otkriva i što planira s očevom ostavštinom

Istaknuti hrvatski jazz pijanist i skladatelj Matija Dedić ovogodišnji je apsolutni pobjednik nagrade Porin. Za album pjesama posvećen ocu Arsenu, “Matija svira Arsena” dodijeljeno mu je pet Porina: u kategorijama najboljeg albuma, najbolje jazz glazbe, najboljeg aranžmana, najboljeg instrumentalnog albuma, najbolje instrumentalne izvedbe izvan klasične i jazz glazbe, dok je za album “Jazzy Bach”, na kojemu svira Bacha s poznatim jazz-gitaristom Darkom Jurkovićem-Charlijem, dobio Porina za najbolji album jazz glazbe.

Dedić je diplomirao na Jazz akademiji u Grazu 1997. i od tada počinje njegova međunarodna karijera jazz pijanista i skladatelja, iako se kasnije usavršavao privatno kod jednog od najcjenjenijih jazz glazbenika, Barryja Harrisa. Tijekom godina svirao je u gotovo svim zemljamalaz Europe te u Sjedinjenim Američkim Državama s velikim glazbenim imenima, kao što su Alvin Queen, Martin Drew, Ron Ringwood, Boško Petrović, Marc Murphy Band, Patrizia Conte, David Gazarov, Gianni Basso, Miles Griffith, Onder Fokan, Jean Louis Rassinfosse, Anca Parghel, Tomi Emanuel, Lenny White, Kendrick Scott, Jim Madison, Jeff Ballard, Vicente Archer, Buster Wiliams, Larry Grenadier, N.H.O. Pedersen, Ron Mcclure, Tamara Obrovac, Marek Patrman, Salvatore Maiore i mnogi drugi. Od 1998. do danas dobio je brojne strukovne nagrade, izvan kategorije Porina, od Statusa do nagrada DHS-a, primjerice za najboljeg jazz pijanista godine, a objavio je petnaest autorskih albuma. U razgovoru za Nacional, prvom velikom intervjuu nakon dodjele Porina u Splitu prošlog vikenda, Dedić se osvrnuo na obiteljsku glazbenu i životnu ostavštinu, govori o tome koliko ga je obilježilo to što su mu roditelji bili veliki glazbenici, kako se kroz život nosi s idejom da stvara izvan svih klanova, bilo političkih, kulturnjačkih ili društvenih, zašto još uvijek u Hrvatskoj postoji jaz između tzv. ozbiljne i neozbiljne glazbe, zašto vjeruje da dobra glazba mijenja i oplemenjuje ljude, a otkriva i što planira s očevom materijalnom ostavštinom, izvan pozornice i snimanja novih albuma.

NACIONAL: Koliko ste dosad dobili Porina?

Preko dvadeset i pet Porina. Veseli me činjenica da je najveći uspjeh napravljen s mojom obradom opusa pokojnog oca i da je Porin došao u kategoriji najboljeg albuma. To je presedan Porina, da album godine dobije nešto što je nekomercijalno izdanje. Raduje me i Porin za projekt “Jazzy Bach”, na kojem sam surađivao s jazz-gitaristom Darkom Jurkovićem Charlijem jer ako netko zaslužuje da se o njemu zna – to je Darko Jurković Charlie.

NACIONAL: Relevantan ste promotor hrvatske kulture na međunarodnom planu. Kakva je vaša suradnja s Ministarstvom kulture kroz sve ove godine?

Osjetio sam i na svojoj koži da se novac dijeli po simpatijama i poznanstvima, to nije ništa novo. Moja suradnja s Ministarstvom generalno je završila odlaskom Bože Biškupića. Sad će neki reći da je onda bilo novca, međutim, to nije istina: novca ima uvijek, iako ga je prije možda bilo više, ali to nema veze. Biškupić je bio sklon mojem radu i nisam jedini koji će reći da mu je s njim kao ministrom završila suradnja. Bio je sklon i mojim roditeljima, a davao mi je poticaje da radim svoje. Razumljiv mi je revolt kulturnjaka zbog novog ministra kulture. I sam imam dojam da se ovakvim izborom netko sveti kulturi. Neću reći da je sve ovo što se sada događa nebitno, ali meni sigurno nije toliko važno jer je davnih dana moja suradnja s Ministarstvom završena. Smatram se već sada i prestarim da tražim novac, ima i mlađih od mene kojima je to potrebno. Dokazali su da ja njima ne trebam, a ne trebaju oni ni meni.

NACIONAL: Ima li gradski Ured za obrazovanje, kulturu i šport više sluha za vaše projekte i nastupe?

Da. To je potpuna suprotnost Ministarstvu. Da njih nema, plaćao bih si sam putovanja, ali zaista mi pomažu i oko međunarodnih projekata. Započelo je s Duškom Ljuštinom i od tada se u kontinuitetu nastavilo do danas s Iviom Lovrićem i Tedijem Lušetićem. U kontaktu sam i s gradonačelnikom Milanom Bandićem jer bismo rado Arsenu u spomen napravili jedan prostor u gradu koji bi bio jedna vrsta glazbene memorabilije, malog muzeja. Nije poanta u tome da ljudi gledaju njegove intimne stvari – to ni Gabi ne bi htjela – ali želimo sačuvati neke vrijedne stvari. Gabi ne bi željela da se baš puno iznosi iz stana, ali postoje predmeti koji ga još bolje prezentiraju kao umjetnika. Postoji plan da tim prostorom čak nadomjestimo i prostor nekadašnjeg BP Cluba, ako nađemo prigodno veliki prostor. To će biti teško jer je Boško nezamjenjiv, a rezervna opcija su čak dva prostora koja bi se stavila u te dvije funkcije. Nadam se da ćemo to pronaći do kraja ove godine. To je inicijativa Gradskog ureda za kulturu kojem još jednom zahvaljujem na svemu što sam vani od 2009. do danas napravio.

NACIONAL: Vezano uz vaš svjetonazor, sredinu u kojoj ste odrastali, kao i Arsenova razmišljanja, je li se i danas slažete s time da je nacionalizam posljednje utočište manje talentiranih umjetnika?

Apsolutno! Kad je sve izgubljeno, pronalaziš utočište u tim stvarima, to su posljednje nade, između tebe i “njih” ili “onih”.

NACIONAL: Je li u današnjem svijetu umjetnost dovoljno snažan izvor inspiracije, horizont u kojemu možete pronalaziti ideje?

Definitivno. Imam svoju životnu priču, svoju intimnu povijest, iz čega dolazim i kakve sam primjerice imao probleme, osobne i obiteljske. Mnogo sam poruka iz toga izvukao i to se može prepoznati u mojoj glazbi. Pratim sva društvena zbivanja u svijetu, ali vježbam stalno, slušam tuđu glazbu i ne bojim se suočiti s boljima od sebe, za razliku od najvećeg dijela ljudi kojima smo okruženi. Dapače, uživam kad je netko bravurozan, a isto tako javno osuđujem sve iza čega ne stoji rad i znanje. Iznad toga je moja životna priča koja me vuče dalje, ali i radišnost koju sam naslijedio od oca. Ne može me pokolebati ni ovo gdje se nalazimo i živimo i gdje je zbilja nastala moralna i intelektualna pustoš; ne može me to omesti, jer znam što u sebi nosim. Ja sam na kraju krajeva ipak jedna horoskopska riba. Nosim u sebi svoj soul.

NACIONAL: Je li točno da se Arsenu nije sviđao jazz, ali da vas je apsolutno podržavao u vašem odabiru, putu i vježbanju?

Pa nije baš bio presretan. Cijenio me kao radnika, smatrao je da sam u 18. godini ispekao pijanistički zanat, ali bio je sretan da tako sviram. To su dvije različite stvari. Arsen je bio upućen u sva velika imena jazza, Coltranea, Jarretta, tzv. ikone jazza. Uostalom, on mi je dao ploču Jarrettova “Köln Concerta” i tu se zeznuo, jer sam tada odlučio da ću se baviti jazzom. Za razliku od njega, Gabi mi je tu držala leđa. Arsen je bio čovjek strogih umjetničkih formi, zacrtane i formirane melodije i nije mu bilo jasno zašto se bavim jazzom. Znao je reći: “Matija, to je super što radiš, ali gdje je tu melodija?”. A ja sam se odlučio za jazz jer sam tu pronašao put koji će u životu biti najmanja usporedba s njime i jer sam došao do ruba gdje sam to morao pronaći.

NACIONAL: Je li djeci velikih umjetnika problem da se moraju dvostruko ili trostruko više dokazivati kako bi ih društvo prihvatilo?

Nisam se imao što dokazivati, mene je sredina pritiskala da se dokazujem. Nije to bila moja potreba. Zato sam otišao u Graz na studij jazza na šest godina, da ispečem svoj zanat. Velika je prekretnica bila što sam 2002. završio u polufinalu jazz festivala u Montreuxu kao neki “xy” iz male zemlje i snimio neke inozemne albume. Time sam začepio usta svima koji se bave tim regionalnim pričama. Bavim se glazbom jer ju volim, ne zato da se hvalim koliko sam imao pogleda na YouTubeu, jesam li rasprodao “mali ili veliki” Lisinski, imam li bazu fanova… Mnogo sam pričao s pokojnim Boškom Petrovićem o poduzetnosti, svojim idejama, i vuče me to i dalje. Zanima me suština glazbe. Moja priroda nije takva da se trostruko dokazujem. To je tako, ali više se s time ne bavim.

  • ‘OSJETIO SAM I NA SVOJOJ KOŽI da se novac dijeli po simpatijama i poznanstvima. Moja suradnja s ministarstvom završava odlaskom Bože Biškupića’

NACIONAL: Što ste još baštinili od oca i majke? Čini se da jednakim žarom ne volite klanove, grupacije, krda.

Definitivno. Čemu glumiti? Rodio sam se popularan i nema potrebe za dodatnim cirkusom. Umjetnik i njegova umjetnost moraju biti i stajati sami. Nisu oni mene morali posebno u tomu odgajati i dresirati, mi smo jednostavno tako živjeli. To možda otežava neke stvari. Bio sam pred nekoliko godina pozvan u jedan Rotary club. Tamo su bili zaista dragi ljudi, ali došao sam dvaput na večeru i to je to. Nemam za to vremena jer živim od svog vježbanja. Ako ću ići po druženjima, patit će glazba, a to si ne mogu dopustiti. Svi smo u obitelji išli prema prirodnoj naklonosti ljudi, publike jer je to jedino važno. Meni su bila otvorena mnoga vrata, jer su roditelji ostavili taj pečat normalnog, humane i moralne ophodnje s drugim muzičarima. Pazim da se ja tako ponašam, a gledam na to i radi Lu koja je sada u filmu da bude pjevačica. Dakle, vodio nas je naprijed samo rad i naklonost publike. Nemam potrebe i vremena baviti se lobijima, a želim to prenijeti i na Lu. I Arsena se više moglo vidjeti u Pony Expressu nego u Saloonu, ili Gabi s cekerima s placa. Nju baš ljudi vole. I danas ju zafrkavam da bi se mogla kandidirati za neku funkciju jer ju ljudi zaista vole. I mene se može vidjeti na Cvjetnom, Domu sportova… S druge strane mislim da sam jako poslovan, ali ni danas nisam spreman na veliki korporativni sastanak s odijelom i kravatom koji će donijeti ne znam kakve suradnje. Ja nisam taj. Potpuno sam neprilagođen i ne žalim se, dobro mi je. To je sloboda. Biti neprilagođen. Svejedno mi je hoću li svirati za pet pravih slušatelja u nekom klubu ili u velikoj dvorani.

NACIONAL: Uspjeh vas nije nimalo promijenio?

Ne, nemam problema s ego-tripom i taštinom. Rekao sam već da mi nije problem svirati za pet ljudi. Tu me neće promijeniti nikakav uspjeh. Ni moji roditelji nisu imali nikakvog menadžera, čak sam se ja malo time bavio zadnjih nekoliko godina. Učio sam tu na njihovim greškama, ali opet, gledajte njihove velike polustoljetne karijere bez menadžera?! To vas ponekad košta nekih stvari, ali ja moram ići svirati. Ne volim savjete tipa da sviram manje i rjeđe pa za veći honorar. Što će vam nova ako niste sretni? Mogli su i Arsen i Gabi možda živjeti drugačije, imati menadžere, velike turneje, kao neki kupovati zlato, nekretnine ili dionice, ali što bismo time svi dobili? Sigurnije je to da odem u New York na petnaest dana, potrošim nešto novca, čujem fenomenalne muzičare, priuštim si lijepi smještaj i nekoliko puta taksi. Neću sigurno ulagati u dionice, a auto ne vozim, to me ne zanima.

NACIONAL: Je li vam ikada došla ideja da osigurate svoje ruke, po uzoru na neke svjetske glazbenike?

Ma dajte, molim vas. Ja znam gdje mi je mjesto. Nemam što osiguravati. Ovo pitanje me vuče da koristim svoj sarkazam, ali neću. Nisam nikada prihvatio te spike: Matija, sad je tvoj trenutak… Na neki čudan način uživam da sam i po tomu i dalje svoj. Čemu glumiti?

NACIONAL: Kako tumačite da mnogi vrhunski jazzeri obožavaju Bacha i da mu se kroz povijest suvremenog jazza često vraćaju, bilo kao inspiraciji ili novim obradama?

Charlie Jurković tvrdi da je Bach improvizirao, iako Keith Jarrett tvrdi da nije. Harmonijska progresija je ono najbliže kod Bacha čime su se kasnije bavili džezisti u interpretacijama, a glazbeno sigurno iz tog i kasnijeg perioda ono što je meni bitno – preskočimo mnogo toga između – jest Bartok, Ligeti, Webern, piano sonata Stravinskog… i vratimo se opet Bachu. Svirao sam lani na Laus akademiji u Dubrovniku i tamo sam slušao pijanista Dmitrija Baškirova, a njemu se dopala moja interpretacija Bacha. Sad će ispasti da se hvalim, ali moramo to spomenuti.

  • ‘SLAŽEM SE DA JE NACIONALIZAM posljednje utočište manje talentiranih umjetnika. Kad je sve izgubljeno, pronalaziš utočište, posljednje nade, između tebe i ‘njih’ ili ‘onih’

NACIONAL: Kako to da svi vrhunski jazz pijanisti odlično sviraju klasična, ozbiljna djela, dok obrnuta inverzija ne funkcionira; da se klasično školovani pijanisti najčešće nisu u stanju prebaciti na jazz?

Da, neki nedostatak osjećaja za ritam tu postoji. Ali to je i takav stav koji je posebno izražen kod nas, jer na Muzičkoj akademiji još nema odjela za jazz, dok u inozemstvu oni postoje. Nisam stekao dojam da je zvanično otvoren odjel jazza koji se jako najavljivao, jel tako? Mislim, neka se nitko ne ljuti, ali… Puno je dokaza da su klasika i jazz jedno tijelo, ali kod nas to nije tako. I sam mnogo idem na klasične koncerte, a nikada nijednog klasičara nisam vidio na nekom svom koncertu. Žao mi je da je tako jer mislim da bismo zajedno bili jači, kreativniji. Iskreno, malo me kao glazbenika čudi da netko tko je klasičar nema potrebu nešto improvizirati, naučiti nešto izvan svojih okvira. Je li to naš mentalitet naše male “sredinice”, začinjen s arogancijom koja se vuče prema tom tzv. neozbiljnom glazbenom žanru – jer samo su oni ozbiljni – i da je samo atonalitetna i atonalna glazba ozbiljna, s time se nikako ne slažem.

NACIONAL: Jeste li dobili taj prostor kreativne realizacije u inozemstvu, kao kompenzacije za “domaće teme i probleme”, da sve ono što tu niste mogli primijeniti napravite vani?

Hvala Bogu, to me spasilo. Pogotovo kad mi je krenulo s inozemnom diskografijom. U Hrvatskoj imam sve, moglo bi se reći da imam sve otkada sam se rodio jer sam sin Arsena i Gabi, ali dobro ste primijetili da zapravo nisam imao ništa. I nedavni uspjeh u ZKM– u… Taj sam koncert mogao ponoviti još drugi dan, ali to nije ono za čime težim. Više sam razmišljao tko mi je došao od kolega, osim nekoliko ljudi iz struke, i uopće tko je došao od kulturnjaka? Ja drugima idem na sve premijere, mnogo idem u kazalište – ne želim se putem ovog intervjua svađati ni s kime, puno ih sve volim – ali nisam na svojim koncertima vidio slikare, književnike, pjesnike, baletane… Meni je to tako tužno. Odgajan sam u obitelji da idem drugim umjetnicima na koncerte, predstave, premijere, da poštujem tuđi rad i da u njemu uživam. Jedino što nisam naslijedio od svojih roditelja jest talent za slikarstvo i crtanje, to mi je ponekad žao. Ljubav postoji, ali ne znam ništa sam nacrtati, ali slikarstvo me oduševljava. Ali i prema jazzu imam kritički odmak, bolji mi je bio koncert Sade u zagrebačkoj Areni, nego jazz koncerti nekih glazbenika. Dakle, jazz apsolutno, ali nikako pod svaku cijenu.

NACIONAL: Mislite li da je to ostatak domaće percepcije da je jazz prepametna, preintelektualna glazba?

Ne znam što bih vam rekao. Teško prihvaćam činjenicu da kulturnjaci dolaze na predstave od kojih je svaka druga predugačka, tobože preduboka, avangardna, traje tri sata, a s druge strane smo mi tu jazzeri o kojima se uopće ne priča. Možda nam samo fali marketinga. Moja situacija i karijera s druge strane nisu realan pokazatelj stanja u hrvatskom jazzu, razumijete. Naši kulturnjaci su danas tobože vrlo glasna, homogena i jasno profilirana grupa, ali kako da njih svi poštuju kad oni isto ne poštuju neke svoje druge uspješne kolege. Nisam frustriran jer znam da sam priznat od struke, ali i u inozemstvu. Nisam ogorčen.

NACIONAL: Tko vam je od glazbenika bio najveća inspiracija, ili da vas je suradnja s njime podigla na neku novu kreativnu razinu?

Definitivno basist Larry Grenadier i bubnjar Jeff Ballard, što mi je omogućio Dražen Kokanović, s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i šport, ali i suradnja s bubnjarom Antoniom Sanchezom koji je ove godine dobio Grammy za glazbu iz filma “Birdman”. Kad sam svirao s Grenadierom i Ballardom za album “From The Beginning”, prvi put sam osjetio ono što košarkaš osjeća kad dođe u NBA ligu. Primio sam tada u sebe injekciju: vidio sam u kojim detaljima mogu ići s njima, u kojima ne. To je bila moja vizitka koja je dovela do daljnjih suradnji. Mogu dakle svirati s najboljima, ali iza toga je veliki rad.

  • ‘OSTAO SAM U HRVATSKOJ jer smatram da moramo ostati ovdje, da pjevači s brda i netalentirani tipovi ne preuzmu apsolutno sve. Neka obrambena, kritička masa mora ostati’

NACIONAL: Nazivi vaših skladbi na svim albumima vrlo su slojeviti, gotovo pjesnički, puni metafora, ali i vrlo duhoviti. Čini se da se vaša kreativnost ne iscrpljuje samo u domeni glazbe i skladanja?

Mislim da sam lucidan, znam biti i duhovit. Ali nisam toliko toga svjestan, iako znam da ne vidim svijet jednodimenzionalno. Svjestan sam spiritualne dimenzije glazbe pa i cijelog svijeta.

NACIONAL: Što od glazbe sluša vaša kćer Lu? Voli li jazz?

Imamo sreću da su doma na programu Arctic Monkeys, jer je njezina generacija većinom posvećena turbo-folku i takvim izvođačima. Ima dosta primjera normalnih obitelji čija su djeca skrenula u te vode, nemojmo se uljuljkivati. Ali vjerujem u nju, s obzirom na to da ima usađeni otklon prema kiču i nekvaliteti plus, naravno, genetsku muzikalnost.

NACIONAL: Što vas novog zanima u glazbi?

Sve više me zanima komorna glazba, mirna, akustična. Klavir solo, bez bubnja, možda samo kontrabas. Malo sam se umorio od “nabijanja”, sve više mi pašu varijante solo klavira sa Zoranom Predinom, Gibonnijem… Oko nas je danas stalno buka, nemir, nema mira. Bilo mi je divno svirati sada Arsenove pjesme, raditi na njima i drago mi je da su reakcije takve. Neočekivane. Prvi put je zadovoljna i čaršija, i rodbina, i kritika, i kipići. Postigao sam to s tatinom glazbom.

A ona je na tragu kontemplacije, meditacije, smirenja. S druge strane, priklonio sam se i kao Gabi obitelji, imam za to svoje duboke razloge, ali svjestan sam da bih trebao još pohađati neke svjetske masterclass simpozije i tečajeve. Ja sam negdje između Gabi i Arsena i mislim da sam pronašao balans i zadovoljstvo. Ostao sam u Hrvatskoj jer smatram da moramo ostati ovdje da pjevači s brda ne preuzmu apsolutno sve. Ti pjevači s brda i netalentirani tipovi puni sebe objašnjavaju nam, recimo, da je opera s ritam mašinom predivna umjetnost. Neka obrambena, kritička masa mora ostati tu. Doma je ipak sve puno ljepše i jednostavnije, a imam regionalnu publiku koja me voli, kao i ja nju. Lijepo mi je i sretan sam. Ne žalim se, s obzirom na to da se ne bavim komercijalnom glazbom. Našao sam svoje mjesto.

Komentiraj


FOTO:SAŠA ZINAJA, PIXSELL I PRIVATNI ALBUM
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.