Filozofkinja i bioetičarka koja se na Filozofskom fakultetu bavi fenomenom smrti te odnosom ontologije i politike, a uz Ninu Raspudića, Antonia Šibera, Deana Dudu i Radu Borić čini postavu HRT-ove polemične emisije ‘Peti dan’, za Nacional govori o inicijativi spajanja Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, otkriva što misli o domoljublju i feminizmu i kako se osjeća kad je napadaju da je desničarka

tjednu u kojem je Filozofski fakultet u Zagrebu bio u središtu zanimanja javnosti zbog održavanja iznimno posjećenog studentskog plenuma na kojem se govorilo o intrigantnoj temi suradnje Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Nacionalu je intervju dala filozofkinja i bioetičarka Marija Selak. Odsjek za filozofiju, na kojem Marija Selak radi kao docentica, jedan je od odsjeka koji se protive ugovorima o suradnji između tih fakulteta. Marija Selak doktorirala je na problematici odnosa čovjeka i tehnike, a trenutno na Katedri za ontologiju izvodi kolegije koji se bave fenomenom smrti te problematiziranjem odnosa ontologije i politike na primjeru Heideggerove filozofije i islamske teološko-političke misli. Za svoju prvu knjigu “Ljudska priroda i nova epoha” dobila je 2014. Godišnju nagradu Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu. Marija Selak uz Ninu Raspudića, Antonia Šibera, Deana Dudu i Radu Borić čini postavu HRT-ove polemičke emisije “Peti dan”. Osim o problematici spajanja FF-a i KBF-a, Marija Selak govori o političkoj desnici i ljevici, etiketiranju, visokom obrazovanju te kulturi polemike u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Kako komentirate otvorena pitanja i rasprave oko intrigantne inicijative spajanja Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta?

Ugovore o suradnji, a ne integraciji, koje je KBF ponudio Filozofskom fakultetu, potrebno je sagledati na nekoliko razina. Prvu razinu predstavljaju pravni smisao i posljedice pojedinih točaka, prvenstveno onih koje se tiču načina (su)izvođenja izbornih predmeta. Druga razina tiče se problematiziranja ugovora u kontekstu smanjivanja konkurentnosti studenata FF-a na tržištu rada i s time povezane osobitosti KBF-a kao institucije koja je usklađena s kanonskim pravom. To je načelnije pitanje funkcioniranja Sveučilišta u cjelini jer KBF, koji je također dio Sveučilišta, surađuje i s nekim drugim njegovim sastavnicama. Treću razinu, pak, predstavlja ono zbog čega se stvar toliko razbuktala, a riječ je o širenju (polu)informacija oko same suradnje i ideologizaciji cijele priče. Još 2005. Filozofski fakultet potpisivao je ugovor o suradnji s Muzičkom akademijom koji je, među ostalim, studentima Muzičke akademije omogućio studiranje na FF-u bez polaganja prijemnog ispita i to nitko nije smatrao spornim. Slično tome, danas Akademija nudi ugovor gotovo identičan ovom s KBF-om, ali se o tome u medijima ne govori. Također, suradnja na razini KBFFF jest priča koja je započela 2014. i koliko god se to nekome sviđalo ili ne, nema veze s nedavnom smjenom vlasti. Dakle, da sažmem, postoji prijedlog suradnje koji je KBF ponudio FF-u, njega treba razmotriti, izmijeniti i sukladno odlukama pojedinih odsjeka, prihvatiti ili odbaciti. Kad već postoji toliki interes, ne bi bilo loše jednako angažirano proučiti i ugovore o suradnji s ostalim sastavnicama Sveučilišta, jednako kao što bi i one mogle učiniti to među sobom. Ideologizaciji i predrasudama prema “crkvenim orguljašima” ne bi trebalo biti mjesto na “bastionu progresivne misli”. Sve u svemu, mnogo vike barem za nešto. A to nešto nije klerikalizacija obrazovanja, već transparentnost odlučivanja na Fakultetu te ukazivanje na važnost jasnog definiranja strategije međufakultetskih suradnji.

NACIONAL: Kako gledate na golemi medijski interes za tu temu? Kakva je važnost ove teme u odnosu na druge stvari koje se tiču visokog obrazovanja? Koji su glavni problemi u visokom obrazovanju?

Medijski interes posljedica je startne pogrešne prezentacije ove suradnje na tragu integracije i klerikalizacije, što kasnije, unatoč nekim pokušajima, nije bilo moguće vratiti u početne okvire argumentiranog sagledavanja problematičnih odrednica ugovora. Obrazovanje, dakako, ima većih i prečih problema od toga hoće li neke dvije sastavnice zagrebačkog Sveučilišta surađivati. Oni se, među ostalim, odnose na nedovoljno ulaganje u znanost i visoko obrazovanje, održavanje i osnaživanje znanstvene infrastrukture, odnosa, točnije upliva gospodarstva u znanost na tragu pokušaja komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja, naznake daljnjih rezanja u javnom sektoru s neizvjesnim posljedicama, budućnost mladih znanstvenika koji stalno “vise o koncu” jer su njihove sudbine najpodložnije izmjenama i dopunama raznih pravilnika, rastuću birokratizaciju znanstveno-obrazovnog rada zbog prakticiranja neizbježne projektologije prijava na EU fondove, (ne)pristajanje uz matematiku i logiku impact factora…

NACIONAL: Feministkinja Asja Bakić napala vas je na portalu MUF jer ste bili protiv micanja saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom. U tekst u kojem je pisala o vama stavila je sliku djevojke s ustaškom kapom. Etiketiraju li vas često kao desničarku i kako doživljavate te napade?

Upravo je etiketiranje jedna od najproblematičnijih karakteristika javnog diskursa danas, a ono podrazumijeva da se neistomišljenici ili kritičari eliminiraju po kratkom postupku i to najčešće najgorom mogućom psovkom: “fuj, desničar”. U tom smislu, čak je i meni uspjelo, već pri prvim koracima, da me “stave tamo gdje mi je mjesto”. Naime, jednom prilikom sam, sukladno temi, u emisiji “Peti dan” problematizirala djelovanje tjednika Novosti. Ukratko, izjavila sam da smatram problematičnim što se tjednik nacionalne manjine koji se bavi općepolitičkim temama, skriva iza srpske nacionalne manjine kada zbog toga povratno biva kritiziran, što sam nazvala trošenjem simboličkog kapitala koji manjinski tjednik opravdano baštini. Nakon moje elaboracije, u tom je tjedniku u rubrici vijesti izašao članak pod naslovom “Karamarkovih 11”, gdje sam se našla na nekakvoj, pretpostavljam plaćeničkoj, listi gospodina Karamarka, s još nekim ljudima od kojih sam za dobar dio i prvi put čula. Što se tiče Asje Bakić, ona me nakon moje “blajburške” konstatacije da “sve žrtve trebaju biti časno tretirane na jednaki način” nazvala nepametnom desničarkom koja je agent reprodukcije zla. Na nju ne bih trošila previše riječi jer takva vrsta argumentacije i prikladne ilustracije općenito smatram da su ispod prihvatljive polemičke razine, a ono što sam o tome imala reći na fenomenološkoj razini, već sam navela u tekstu “U ime… feminizma”. U pogledu etiketiranja, zanimljivim se na široj društvenoj razini pokazuje dvostrukost mjerila. Dok se “ljevici” toleriraju antifeministički i šovinistički verbalni ispadi, “desničarima” se riječi često vade iz konteksta, djeluje se preliminarno te se traže skrivene klerofašističke poruke, čime se, pak, posljedično omogućava relativizacija govora mržnje u situacijama kada je on stvarno prisutan. Konstantan govor o fašizaciji društva, odnosno prizivanje da je gore nego što jest, navodi me na misao da je u našem društvu još uvijek prilično dobra situacija. Da su u pitanju zaista opasna vremena, itekako bismo se bojali (neo)fašizma, a ne bismo ga tražili i tamo gdje nismo sigurni da ćemo ga naći.

  • ‘NEISTOMIŠLJENICI SE ELIMINIRAJU po kratkom postupku, najčešće najgorom mogućom psovkom ‘fuj, desničar’. Mene su zbog kritike tjednika Novosti svrstali u ‘Karamarkovih 11’

NACIONAL: Kako biste se sami definirali i gdje biste podvukli granicu između umjerenog i radikalnog kada je riječ o desnom svjetonazoru? Kada govorimo o toj granici, gdje je tu ministar kulture Zlatko Hasanbegović?

Samo je profesionalnim političarima nužno pozicioniranje na jednoj strani političkog spektra. Nama ostalima omogućeno je da problemima, ako to želimo, pristupamo pojedinačno. Tako se, ovisno o temi, neki moji stavovi mogu okarakterizirati lijevima, drugi pak desnima; neki su liberalni, a neki konzervativni. S obzirom na to da je kod nas, zbog nedostatka ozbiljne artikulacije i jedne i druge opcije, najčešće riječ o etiketama koje služe za označavanje protivnika, kako god ja sebe pokušala definirati, ionako sam prepuštena na milost i nemilost interpretacijama svojih neistomišljenika. Zlatko Hasanbegović pokazao se kao jedna kontroverzna ličnost, ali je postao i svojevrsni fenomen jer je bio izložen javnom linču kao nitko prije njega. Mene ne zanima previše što su on, ili Đikić, radili u mladosti, mene zanimaju njihovi postupci danas. Na tom tragu ključne poteze ministra Hasanbegovića tek očekujem pa kada vidim jasniju sliku nove kulturne politike, onda ću je sukladno tome kritizirati.

NACIONAL: Jednom prilikom ste u “Petom danu” rekli da nema smisla Britancima, umjesto znamenitih ljudi iz nacionalne kulture i književnosti, prikazivati Shakespearea, s obzirom na to da su sami tu najjači jer je to dio njihove tradicije. Bi li i to danas bio, uvjetno rečeno, desni stav?

Tom izjavom htjela sam ukazati na nesvjesnu reprodukciju kolonijalnog mentaliteta koja mi se čini jednim od naših većih karakternih nedostataka. Razumljivo mi je da Velika Britanija, kao i svaka druga velika sila, želi “kolonizirati” svijet i širiti svoju kulturu. No zašto mi to unaprijed, umjesto nje, ulizivački činimo, odnosno zašto sami od sebe pravimo koloniju? Reprodukciju kolonijalnog mentaliteta možemo primijetiti i u brojnim drugim situacijama. Primjerice, često svjedočimo tome kako uvaženi znanstvenici ponosno ističu da je pojedini rad objavljen u prestižnom inozemnom časopisu. Pojedinačni svjetski uspjeh za svaku je pohvalu, no nama, kao zajednici, cilj bi trebao biti osnaživanje domaće znanstvene infrastrukture, tako da se možemo hvaliti time da najbolji svjetski znanstvenici objavljuju u našim časopisima, a ne da mi svoje najkvalitetnije radove poklanjamo drugima. Također, kada čujemo da je netko studirao ili radio u inozemstvu, odmah mu prostiremo crveni tepih te uopće ne postavljamo pitanje koliko je taj netko zaista sposoban i pametan… primjera je zaista mnogo. Ne znam zašto se kod nas takvo razmišljanje automatski povezuje s nekakvim desničarenjem. Ako pogledate europsku praksu, vani je to sasvim normalan, prirodan odnos prema zajednici. Kada se raspravljalo o tome hoće li Velika Britanija izaći iz EU, tamošnji znanstvenici napravili su peticiju u kojoj su napisali da oni to ne žele zato što onda najbolji europski znanstvenici više neće dolaziti raditi u Britaniju, što je uzeto kao ozbiljan argument u raspravi. Budući da smo određeni i zajednicom u kojoj živimo, njezino osnaživanje dio je i našeg osobnog uspjeha.

NACIONAL: Na tragu svega toga su i rasprava o lektirama i ideja nacionalnog kanona.

Ne treba pretjerivati s nacionalnim kanonom i činiti od njega nešto što nije, recimo izjednačavati naše humanističke i renesansne pisce koji, naravno, imaju vrijednost, s onima iz Italije. No treba njegovati svoju baštinu i o njoj poučavati nove generacije. Svaka zemlja ponosi se svojom kulturnom baštinom, stoga ne vidim ništa sporno u tome da i mi imamo politike na tom tragu.

NACIONAL: Nedavno je u Hrvatskoj preveden “Drugi spol”. Koliko i kada nam je feminizam danas potreban, a kada on skreće u ideološko?

Postoje mnoge vrijedne feministkinje koje feminizam u dubinskom smislu vide kao borbu za sve slabije i potlačene i to provode u praksu. No postoje i oni koji od njega profitiraju jer je feminizam dobrodošla praksa unutar dominantnih svjetskih i EU politika i njima pripadnih fondova. Također, feminizam se često izjednačava i s intelektualizmom općenito, tako da se s feminizmom a priori stječe društveni položaj angažiranog intelektualca. Feminizam skreće u ideološko kada se njime služi kao oružjem moći, odnosno sredstvom za provođenje vlastitih političkih ciljeva ili eliminaciju protivnika.

NACIONAL: Domoljublje je sve češća tema; osim što se o tome raspravljalo u “Petom danu”, vodile su se i druge javne rasprave. Neki misle da se ono, više-manje, kod svih podrazumijeva, a drugi to dovode u pitanje, koje je vaše gledište?

Domoljublje je u najširem smislu pozitivan osjećaj prema zajednici u koju je čovjek zapao, odnosno kojoj pripada. Taj osjećaj u svom najboljem određenju pretpostavlja da iz ljubavi prema vlastitoj zemlji, tu ljubav postepeno možemo proširivati i na druge, što nam omogućava uvažavanje različitih kultura i nacija. U pogledu domoljublja najzanimljivijim mi se čini pitanje što uopće znači određivati se prema domovini i zemlji i tako graditi svoj identitet. Na koji način nas pripadnost tlu određuje, za razliku od pripadnosti nogometnom klubu? Što u našem identitetu biramo, a s čime moramo živjeti? Domoljublje na razini floskule koju si neki pripisuju, kao što si pripisuju feminizam ili antifašizam pa misle da na temelju toga mogu raditi što ih je volja, štetno je i promašeno. Hiperprodukcija, odnosno zlouporaba tog pojma, dovela je do toga da se on danas najčešće veže uz procese privatizacije koji su se odvijali u njegovo ime, umjesto uz neke pozitivnije primjere stvarnog izraza ljubavi prema domovini.

NACIONAL: Osim spomenute Asje Bakić, polemizirali ste s Antom Tomićem kojem zamjerate sklonost vrijeđanju, kao kada se rugao Ivanu Tepešu zbog visine. Kako dosegnuti civiliziraniju razinu u kritici neistomišljenika, da se ne događaju dvosmislena i upitna priopćenja, poput onog posljednjeg ministra Hasanbegovića kada je neprimjereno reagirao na napad na Antu Tomića, koja dodatno smanjuju konstruktivnost?

To priopćenje bilo je pogrešno, fizički napad i odgovornost za javnu riječ ne smiju se dovoditi u vezu, pogotovo od nekoga tko je u poziciji moći. Naravno da ništa što je izrečeno ne može biti opravdanje nasilju. No oružje koje je dozvoljeno jest argumentirano polemiziranje. Tako sam se i ja dotakla izjava Ante Tomića koje se tiču ruganja s Tepešovom visinom jer smatram neprihvatljivim ismijavanje onoga na što nitko ne može utjecati. Humor je često jače oružje od ozbiljne polemike jer je on, vođen početnom pretpostavkom “pa dobro, samo sam se šalio”, sklon izbjegavanju svake kritike. Stoga treba upozoravati i na njegove granice. S rastom tenzija u društvu, svjedočimo tome da je kvaliteta mnogih rasprava ispod razine prihvatljivog diskursa, što je opasan trend. Ako se intelektualci ne mogu suzdržati od osnovnoškolskog vrijeđanja, kako da to očekujemo od “ulice”? Civiliziranija rasprava potječe od dobre informiranosti, koja bi trebala rezultirati utemeljenom argumentacijom.

NACIONAL: Što “Peti dan” znači za vas kao filozofkinju, a što ta emisija znači za kulturu polemike?

“Peti dan” je vrijedno iskustvo jer predstavlja kvalitetnu polemičku školu. U idealnoj zajednici aristotelovskog tipa svi bi se na takav način angažirali, odnosno svi bi intelektualci bili “javni”. Petodanaški sudar mišljenja za to je odličan trening. Dosta se može naučiti od kolega, ali i o sebi samome, vlastitim greškama u istupima, nošenju s ograničenošću javnog prostora, negativnim kritikama… Emisija toga tipa može ponuditi različite perspektive nekih fenomena i problematiziranje stvarnosti izvan dnevno-političkog diskursa. Naravno, tako je ideji, u praksi nam je to malo teže postići.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.