Neposredno nakon izlaska novog albuma ‘Ništa nije kako se čini’ vinkovačke ženske rock grupe Punčke, a pred koncertnu promociju diljem Hrvatske i regije, frontmenica grupe Lucija Ivšić dala je intervju za Nacional te komentirala život u Vinkovcima i hrvatsku vlast

Lucija Ivšić, Ena Baćanović Ruby i Anja Tkalec prijateljice su još iz srednje škole. Lucija i Ruby sjedile su u istoj klupi u Vinkovcima i odlučile jednog dana osnovati bend. Lucija je uzela gitaru, a Ruby je sjela za bubnjeve. Nešto kasnije pridružila im se i Anja na basu i tri tinejdžerice započele su rock karijeru. Prvo su se predstavile EP-om “Mehanizmi obrane” nakon kojeg je uslijedio EP “Robot koji hekla” snimljen u jednoj vinkovačkoj garaži. Debi album “Sunčano s povremenom naoblakom”, objavljen u rujnu 2014., Punčkama je osigurao status jednog od najboljih novih rock bendova u Hrvatskoj i regiji. Njihova mješavina punk rocka i indie popa uspjela je zainteresirati i dio glazbenih urednika zbog kojih su se njihove pjesme redovito počele emitirati u domaćem radijskom eteru. Drugi album “Ništa nije kako se čini”, objavljen ovih dana u izdanju agencije LAA, novi je dokaz da njihov uspjeh nije slučajan. U razgovoru za Nacional, Lucija Ivšić, gitaristica i frontgirl Punčki, ispričala je kakav je život u Vinkovcima danas, a kakav je nekada bio te zašto su Vinkovci svojevrsni grad duhova. Objasnila je zašto misli da aktualna vlada i država izgledaju poput cirkusa i zašto je nasmijava pitanje stižu li bolja vremena za domaću rock scenu nakon imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Dakako, prokomentirala je i novi album te pokušala objasniti zašto ništa nije kako se čini.

NACIONAL: Kako biste ocijenili život u Vinkovcima danas? Mogu li mladi očekivati da će pronaći posao i živjeti pristojan život u Vinkovcima?

Vinkovci su divan grad koji je meni i Ruby priuštio predivno djetinjstvo. Imala sam sve što mi je trebalo: divne prijatelje, ljude koji imaju iste interese i veliku ljubav prema glazbi kao i ja te mjesto za izlaske na koncerte. Ali to je bilo prije šest godina i, nažalost, bilo je dovoljno šest godina da stvari potpuno krenu na loše. Vinkovci su, kao i ostatak gradova u Slavoniji, potpuno zaboravljeni. Život u Zagrebu ni po čemu ne predstavlja realnost života u Hrvatskoj. Ovdje ljudi žive sto života, dvoume se gdje prije izaći, koji film pogledati, a u Vinkovcima nemamo ni kino! Lako je sad meni o tome pričati kada sam “uspjela” otići iz Vinkovaca i pronaći posao u Zagrebu, ali Vinkovci nisu ono što su bili i za to nisu krivi Vinkovčani ni ostatak Slavonije. Nisu krivi ljudi koji vole svoj grad, ali ga moraju napustiti jer nemaju kako prehraniti sebe i svoju obitelj. Kriva je Vlada, krivi su ljudi koji nas “vode” i koji rade sve osim onog što je u općem interesu. Često kažem ljudima da odu malo u Vinkovce kada nisu Vinkovačke jeseni ili blagdan. Grad je prazan. Svaki drugi lokal je zatvoren i stavljen u prodaju ili najam, jedan jedini klub (Walkow) koji je organizirao koncerte, nedavno je zatvorio svoja vrata nakon (sigurno) 15 godina rada, za poslove na pola radnog vremena prijavljuje se više od 500 ljudi, početkom 2016. godine evidentirano je 12.244 nezaposlenih. Popis je ogroman! Zar je zaista moguće da je Slavonija, koja ima potencijal prehraniti cijelu Hrvatsku i uz to još izvoziti hranu, sada najgladnija?

Ali nije sve tako crno. Srećom, postoje ljudi koji ne odustaju i koji se vraćaju u Vinkovce nakon završenog fakulteta sa željom da nešto pokrenu, ulože i promijene. Moguće je dobro živjeti u Vinkovcima, ali za to je potrebno puno snage, ljubavi, volje i strpljenja. Vinkovce volim i da nisam takva kakva jesam (meni ni Zagreb nije dovoljan) – vratila bih se kući.

Nije Slavonija jadna, Slavonija je predivna, krase je divni i dobri ljudi, ali ne dobiva ono što zaslužuje. I to ne svojom krivnjom.

NACIONAL: Gledate li na politiku i politički život u Hrvatskoj kao dio svakodnevice ili se pokušavate odmaknuti od nje i živjeti svoj život bez političara i njihovih odluka?

Pratim politiku i u Hrvatskoj i u svijetu koliko god stignem i ama baš svaki put uspijem se neugodno iznenaditi. Izuzetno je važno biti informiran i u toku jer, između ostalog, više nismo tako male da nas se politika i potezi hrvatske vlade ne tiču. Tiču nas se itekako, možda ne direktno i u danom trenutku, ali treba gledati dugoročno, treba misliti na posljedice. Otvoreno mogu reći da je ovo što se događa sada s Vladom i državom – u najmanju ruku cirkus. Ono što vidim i čujem sve je samo ne demokracija. Nevjerojatno je da je došlo do toga da je naivno razmišljati na način “radi pa zaradi” ili “trud se isplati” jer statistike i iskustva govore upravo suprotno. Ali kad bih samo o tome razmišljala, mogla bih se odmah iseliti. Naravno, ne mogu i neću generalizirati; nisu svi političari lopovi i nije cijela Hrvatska jadna. Hrvatska vrvi mladim, kreativnim, vrijednim, pametnim i kvalitetnim ljudima. Kao i s Vinkovcima, vjerujem da će se nešto promijeniti. Ne može se ovako nastaviti unedogled jer ćemo se svi iseliti.

NACIONAL: Povodom izlaska vašeg novog albuma “Ništa nije kako se čini” izjavile ste da je potrebno zagrebati pod površinu i biti potpuno otvoren jer ništa nije kako se čini na prvu. S obzirom na poteze aktualne vlasti, bojite li se biti potpuno otvorene?

Biti potpuno otvoren i direktan trebalo bi biti pohvalno. Nikad se ništa loše nije dogodilo zbog konstruktivne i argumentirane kritike nečijeg rada, stvaralaštva ili pak političkog poteza. Kada kažemo da je potrebno zagrebati pod površinu i biti potpuno otvoren, to samo znači da je potrebno sve probati, poslušati, vidjeti, sagledati sa svih strana, a tek onda prosuditi, a ne obrnuto. Najjednostavnije je prosuditi knjigu po koricama i ne ulaziti u rasprave. To je po meni linija manjeg otpora i ne rezultira nikakvim širenjem vidika, saznanjima i vlastitim rastom.

  • ‘ONO ŠTO VIDIM I ČUJEM sve je samo ne demokracija. Nevjerojatno je da je došlo do toga da je naivno razmišljati na način ‘radi pa zaradi’ jer statistike i iskustva govore suprotno’

NACIONAL: Što mislite, stižu li bolja vremena za rock scenu u Hrvatskoj s dolaskom Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture?

Hahaha, dobro ste me nasmijali. Ići ću s tim da se šalite. Dolazak Zlatka Hasanbegovića, doktora povijesti koji sumnjam da sudjeluje i aktivno prati hrvatsku kulturnoumjetničku scenu, a kamoli underground bendove, za nas nije ništa novo i čudno, ali je zastrašujuće. Kulturu kao izrazito osjetljivo područje koje je potrebno njegovati, podupirati, razvijati i poticati, može i mora voditi samo netko tko je bio i jest dio te scene, koji je poznaje kao svoj džep i kome će ljudi i njihov rad biti na prvom mjestu. Ali kad bismo sve druge priče o njemu stavili na stranu, odmah napasti neprofitne medije? Oni su kamen oslonac za sve kulturnjake, oni su temelj slobode govora, izražavanja vlastitog mišljenja i inspiracija za sve one koji žele znati više. Pa upravo nas podupire nekolicina neprofitnih medija, oni su jedini za koje sigurno znamo da nas neće prosuditi po koricama, već sagledati naš rad s više strana. Još samo fali da i to izgubimo.

NACIONAL: Odrasli ste u Vinkovcima. Koliko je doista velika i raznovrsna vinkovačka rock scena?

Bila je jako velika i snažna dok se mi još nismo ni rodile. Poslije u srednjoj školi i u samim počecima benda, bilo je dosta bendova i u Vinkovcima, ali i u cijeloj Slavoniji, to nam je pomoglo jer smo imale gdje početi, imale smo prostor za probe, mogle smo vidjeti kako drugi bendovi sviraju, gdje sviraju i kako se to radi. Uz poznate vinkovačke bendove tu su bili i manji, ali ne i manje vrijedni: Neću Žvake Oću Kusur, The Freestyle, Sopotopot, Gorila MPA… bilo ih je. I svaki je imao svoju furku.

NACIONAL: Što su vam tijekom odrastanja značili Majke i Goran Bare, Satan Panonski, Kojoti, Septica i ostali akteri vinkovačke rock scene?

To su legendarni vinkovački bendovi i naravno da je bilo poticajno vidjeti da je moguće nešto postići stvarajući autorsku glazbu koja i nije za tako široke mase. Iskreno, mislim da je puno više utjecao Walkow kao klub, naš drugi dom, mjesto gdje su redovito dolazili svirati i mali i malo veći bendovi. Tamo smo i prvi put vidjele izbliza što znači imati bend.

NACIONAL: Kakva je klima za rock scenu danas u Vinkovcima?

Rock scena ne traži ništa za opstanak osim mladih i kreativnih ljudi koji žele stvarati, putovati, raditi, vježbati i ići glavom kroz zid. Imam osjećaj da je u vrijeme kad su Punčke nastale (2007.) bilo daleko više mladih bendova, ali ne mogu to sa sigurnošću reći jer sam posljednjih pet godina u Vinkovcima možda jednom mjesečno i već sam stara baba za osnovnoškolce i srednjoškolce koji bi sad trebali brijati na bend i svirku. Ali vidjela sam da mladi bend Revolušn svira već neko vrijeme i ne daju se, tako da u njih polažem nade.

NACIONAL: U pjesmi “Oni su tu” pjevate: “Oni su tu, zbog njih plačem i propadam, Oni su tu, zbog njih ne vidim izlaza.“ Na koga se odnosi ta pjesma?

Ne znam je li to na sreću ili nesreću, ali se to ne odnosi na ljudska bića, nego na mračne, intruzivne misli s kojima se borim već jako dugo. Kažem na sreću ili nesreću jer da nema njih, ne bi bilo ni pola pjesama na ovom albumu, a opet bih voljela da ih nikad nisam imala. One su rezultat opsesivno-kompulzivnog poremećaja s kojim se borim svakodnevno, ali uspješno. Mračne i intruzivne misli jedan su od simptoma i često su toliko snažne da zaista imam osjećaj da se radi o skupini ljudi koja je tu samo da bi me uništila i uvjerila u to da ništa ne vrijedim i sve što radim ne valja. Misli koje me svakodnevno napadaju užasne su, apsurdne, nerealne, nisu se dogodile niti će se dogoditi, ali u trenucima slabosti prepustim im se i počnem sve preispitivati. Što sam rekla i jesam li uopće rekla, što ako sam rekla, što ako se to dogodi, je li se to dogodilo, što ako jest, što ako nije, što će onda biti, kako će to izgledati, kako ću to riješiti… Uvijek je prisutan taj “što ako” i upravo zato i kažem u stihovima “oni su tu, zbog njih stalno se ponavljam, oni su tu, zbog njih ne vidim izlaza” jer odgovor na tih stotinu “što ako” ne postoji, a tvoje tijelo ti govori da nešto nije u redu. Ali OKP ujedno je i nepresušan izvor inspiracije, on je dio mene, ali mu ne dopuštam da mi kontrolira život.

NACIONAL: Je li vam činjenica da ste ženski bend više pomogla ili odmogla u karijeri?

Samo nas je živcirala. Ne zato što smo žene, već zato što je u 21. stoljeću, nažalost, i dalje neobično imati bend koji čine tri žene. Ne bi trebalo biti relevantno za karijeru jesi li žena ili nisi. Rijetki kao odgovor na pitanje “zašto ženski bend?” prihvaćaju činjenicu da je to zaista bilo spontano i bez ikakvih planova i proračuna.

NACIONAL: Dio medija predstavlja vas kao pankerice, a dio kao rokerice. Kako vi same sebe doživljavate?

Kao Punčke. Zaziremo od kategoriziranja jer smatramo da to unazađuje. Sve što radimo, radimo onako kako se nama sviđa. Hoće li to na kraju biti post-punk, indie, garage, stoner rock – to je stvar interpretacije. Na koncu je najbitnije da mi stojimo iza svega što radimo: znamo zašto to radimo i kako to radimo, a kako to netko naziva zaista je nebitno.

  • ‘VINKOVCI NISU ONO ŠTO SU BILI i za to nisu krivi Vinkovčani koji vole svoj grad, ali moraju otići jer ne mogu prehraniti obitelj. Kriva je Vlada, ljudi koji rade sve osim onog u općem interesu’

NACIONAL: Iza vas je više stotina održanih koncerata u Hrvatskoj i u regiji. Kada biste morali objasniti nekom strancu što povezuje publiku koja dolazi na vaše koncerte, što biste najprije izdvojili?

Energiju i iskrenost. To je naš as u rukavu, naša najveća prednost. Tko god je bio na našem koncertu (tu ne mislim na “žiri” koji dođe u prvi red pa mi broji greške) nije ostao ravnodušan. Ne volimo svi istu glazbu, iste stvari, ali mislim da svi želimo da nas ono što slušamo, gledamo i upijamo, dira i škaklja u prsima.

NACIONAL: Kako usklađujete obrazovanje s karijerom rokerice?

Ako imaš volje, imaš i vremena. Ne kažem da je jednostavno, ali ako nešto radiš jer to voliš, onda je vrijeme najmanja briga. Svaka od nas mimo benda ima “drugi život” i vjerujem da i kad bismo mogle živjeti samo od glazbe, i dalje bismo bile aktivne u drugim sferama. Anja upravo završava bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu, Ruby ima svoju tvrtku “ONNO” i radi kao grafički dizajner, a ja radim na Geodetskom fakultetu i u Los Angeles agenciji. Svjesna sam da se neću zauvijek moći baviti s trima potpuno različitim zanimanjima, ali želim iskoristiti svaku priliku da nešto naučim, savladam, saznam, vidim, čujem, pokušam, pogriješim i uspijem.

NACIONAL: Filip Meštrović i Marinko Marinkić snimili su 2012. dokumentarni film o vama. Kako to da ste se odlučili za film dok još niste imali snimljen ni prvi album?

Na taj potez odlučili su se momci, ujedno i naši prijatelji. U startu je plan bio film bazirati na našim koncertima, putovanjima vlakom, busom, kombijem, te godine imale smo i svoju prvu turneju od četiri koncerta zaredom, ali nažalost se sve na kraju svelo na snimanje u razdoblju od dva do tri mjeseca kroz pitanja i odgovore. Drago nam je što se film uspio plasirati na brojne filmske festivale i televizijske programe jer to i zaslužuje kao debitantski film Filipa i Marinka, ali bismo ipak voljele da je u njemu više svirke i spontanosti jer prave Punčke su one na pozornici, one što se krevelje u busu, one koje vole jesti puno na koncertima, koje piju puno Red Bulla i rum Cole.

NACIONAL: Kako biste opisali vaš novi album “Ništa nije kako se čini” u odnosu na debi album “Sunčano s povremenom naoblakom”?

Mračniji, konkretniji, čvršći i direktniji. U protekle dvije i pol godine dosta toga smo naučile i to se može čuti na novom albumu. Ali isto tako smo napravile neke nove greške, uočile nove probleme i nesigurnosti koje sad treba secirati, rastaviti na proste faktore i raditi na njima da bi bile još bolje, još točnije i još čvršće. Izlazak albuma je tek početak novih borbi, učenja, suočavanja i kako vlastitog, tako i zajedničkog rasta.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.