Leonard Pijetraj najuspješniji je hrvatski boksački djelatnik, njegovi boksači Filip Hrgović i Hrvoje Sep odlaze na Olimpijske igre u Rio, nakon čega prelaze u profesionalce. Prije toga, Hrgović će sparirati Vladimiru Kličku. Kako njegov klub ne dobiva financijsku podršku, Pijetraj namjerava otići iz Hrvatske

Pred Leonardom Pijetrajem, boksačkim trenerom i vlasnikom boksačkog kluba “Leonardo”, možda je i najznačajnije razdoblje njegove karijere. Trenutno priprema svoja dva najbolja boksača, Filipa Hrgovića i Hrvoja Sepa, za predstojeće Olimpijske igre u Rio de Janeiru, da bi nakon toga njih dvojica otišli u profesionalce. Međutim, prije toga, Hrgović ovog tjedna odlazi u Kitzbühel, u kojem se nalazi trening kamp Vladimira Klička koji se sprema za revanš dvoboj protiv Tysona Furyja koji mu je oduzeo titulu najboljeg boksača na svijetu. Hrgović je pozvan kako bi sparirao Kličku i time mu pomogao da vrati izgubljenu titulu prvaka.

Dakle, puno je razloga za optimizam, ali dok je Pijetraj optimističan u vezi nastupa njih dvojice na Olimpijskim igrama te nastavka njihove daljnje karijere, nije optimističan o nastavku rada njegova boksačkog kluba koji je dosad stvorio desetke odličnih boksača i prvaka Hrvatske u raznim kategorijama. Nezadovoljan je odnosom grada i Hrvatskog olimpijskog odbora spram boksa i njegovih boksača, pa je u intervjuu za Nacional najavio svoj mogući odlazak iz hrvatskog boksa.

NACIONAL: Prije gotovo četiri godine Hrgović je rekao da bi pobijedio Klička da se boksa pet rundi. Razmišlja li Hrgović sada, pred sparing, isto tako?

Hrgović sada ima još više samopouzdanja jer je u međuvremenu sazrio, odradio je dosta mečeva i smatra da se može nositi s Kličkom. Ja sam još uvijek uvjeren da on, u pet rundi, može pobijediti Klička. Naravno da je sve na Kličkovoj strani, ali kada uđete u ring, sve se može promijeniti. Taj psihološki pritisak koji Kličko nosi u sebi, da uvijek mora biti najbolji, velik je teret. Hrgović kao momak koji se dokazuje nema nikakva tereta. Da nema nikakve šanse, ne bi ni išao u Austriju. Ne bih dopustio da se guramo tamo gdje nam nije mjesto, a ja odavno znam procijeniti tko gdje spada. Sigurno je da Hrgović spada u sam vrh i amaterskog i profesionalnog boksa. Pitanje je hoće li on sam sebi nametnuti pritisak. Boks kao sport je zahtjevan ne samo zato što vas protivnici mogu pobijediti. U vašoj glavi pojavljuje se problem jer izgubiti u borbi čovjek na čovjeka je nešto što zadire u najdublju mušku intimu, u onom primitivnom obliku. Morate biti najjači mužjak, ne možete izgubiti jer će vas obitelj, supruga ili djevojka gledati kao gubitnika, ljudi će vam govoriti da ste slabić.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da Hrgović sparira Kličku?

Braću Kličko poznajem još dok su bili amateri, u vrijeme kada su prelazili u profesionalce. Oni su boksali za Universum Box Promotion, ja sam radio za Hessen Box Team koji je surađivao s njihovim klubom. Oni su u profesionalnim počecima, prije gotovo 20 godina, boksali predborbe mojim boksačima kao što su Fischer i Šobot. Ali već tada se znalo da će bili velike marke u boksu. Vladimir Kličko je bio olimpijski pobjednik, a na Vitalija se nije mnogo računalo. Na kraju se ispostavilo da je Vitalij bolji od Vladimira jer je hrabriji, ali nije tehnički tako dobro potkovan. A hrabrost i odlučnost u boksu imaju veliku ulogu. Vitalij je u toj psihološkoj borbi sa samim sobom bolji od Vladimira kojem sve smeta. Uglavnom, bili smo u njihovim kampovima u Palma de Mallorci i Kitzbühelu, poznajem njihova menadžera i cijeli tim, oni znaju mene i Hrgovića. Zato su nas pozvali kako bi Hrgović sparirao Kličku jer smatraju da bi on mogao dobro simulirati borbu protiv Furyja. Iako smatram da bi Hrgović bio idealan sparing partner Furyju jer je vrlo sličan Kličku. Hrgović je brži od Klička, čak i malo raznovrsniji jer je Kličko dosta jednostran. U posljednje vrijeme sve je više takav, valjda zbog straha da ga ne nokautiraju. On je ziheraš i zato njegove borbe nisu toliko atraktivne. Ljudi ga zbog toga osuđuju, ali on ide na sigurno. Čak ga je i Fury pitao zašto nije “pustio ruku” u njihovu meču, a Kličko mu je rekao “sad ću pustiti ruku’”. Kličkova najveća borba je ona koju vodi sa samim sobom. Da sumiram, nije mi bio problem doći u Kličkov kamp, pitanje je s kim ćete doći tamo. A meni je, nakon što sam se vratio iz Amerike, cilj bio stvoriti našeg boksača. U tome sam uspio, ali to je bila gotovo nemoguća misija koja me jako puno stajala. Stajala je jako malo ovaj grad i državu, a jako puno mene. Sve što sam zaradio u inozemstvu uložio sam ovdje, u klince i to će se u dogledno vrijeme morati promijeniti, inače će morati naći novu budalu koja će ulagati u boks.

  • ‘PREDSJEDNIK boksačkog saveza Azarbajdžana 2010. me pitao koliko treba platiti da Hrgović boksa za njegovu zemlju. I danas mi govori da smo mogli biti milijunaši’

NACIONAL: Koliko se ovaj sparing uklapa u Hrgovićeve pripreme za Olimpijske igre?

Uklapa se toliko što želim da Hrgović vidi kakav je u glavi. Da vidi da se može boriti i s takvima. Nama je taj sparing došao prerano, ali stanje u glavi koje će Hrgović imati nakon toga vrijedi više od svih treninga. I zato idemo u Austriju. Naravno da je to rizik, čista kocka, ali bez rizika nema uspjeha. To je moja intuicija i moj način rada, moje godine iskustva, kao i Hrgovićeva želja. Dobro znam u što ulazim. Hrgović je prije tri godine na posljednjem sparingu polomio arkadu Davidu Hayeu, pa je on morao otkazati meč, čime mu je izbio milijune iz džepa. Sve je moguće, ali idemo dovoljno rano kako bi se Hrgović mogao oporaviti do Olimpijskih igara. Dakle, nije ovo uopće loše razdoblje, iako dolazimo kao gosti, sparirat ćemo kad Kličko kaže i koliko Kličko kaže. Pomalo smo u podređenu položaju, ali to nam nije važno. Bitno je da Hrgović vidi kako će se nositi s najboljim boksačem svijeta.

NACIONAL: Kako ćete raditi s Hrgovićem i Sepom kada postanu profesionalni boksači?

Ne razmišljamo o tome, iako smo dobili ponudu Međunarodne boksačke asocijacije (AIBA) koja se sada bavi i profesionalnim boksom, da s njima surađujemo. Imamo puno ponuda sa svih strana, ali nama bi najidealnije bilo da ostanemo u amaterskom boksu, a da Hrgović i Sep profesionalno boksaju za AIBA-u. Tako bismo mogli i dalje ići na svjetska prvenstva i Olimpijske igre. Ujedno imamo ponuda i velikih promotora. Ja nisam promotor, ne organiziram mečeve, nego radim kao menadžer. Odlučit ćemo nakon Olimpijskih igara. U svakom slučaju, ovakav status momci više ne mogu imati jer smo se pretvorili u “žicare” koji stalno “žicaju” neki novac i ovise o tamo nekom činovniku koji je, kao, zadužen za sport. Nama treba dati ono što su ovi momci i zaslužili. A novac koji trebamo dobiti nam ne daju jer ga trenutno nema, pa nam kažu “potrošite svoj pa ćemo vam mi to jednog dana vratiti”. Cijela država tako živi, ali ja ne mogu. Idemo na pripreme u Kitzbühel, Hrgoviću će to biti plaćeno, ali Sep kao poluteškaš ne može sparirati s Kličkom i boravak mora platiti sam. U Sepovu olimpijskom program ima novca za pripreme, ali rečeno nam je da prije platimo sami, pa ćemo novac dobiti naknadno.

NACIONAL: Govorite li o Gradskom uredu za sport ili o Hrvatskom olimpijskom odboru?

I o jednima i o drugima, o svima koji vode sport u Hrvatskoj. Umoran sam od “žicanja”, ne mogu više. Netko mora doći i reći da boksači klub “Leonardo” nije slučajnost jer se radi o klubu koji proizvodi vrhunske sportaše i dajte da vidimo koliko im treba da bi mogli funkcionirati i stvarati vrhunske sportaše. Ja ne trebam “žicati”, mogu raditi za bilo koga u svijetu. A ti mladi boksači stalno nešto očekuju, njihovi roditelji nešto očekuju i ne želim da netko misli da ja od grada dobivam novac, uzimam ga sebi, a ne dajem ga njima. Ako gradu ne trebaju vrhunski rezultati, onda neka to i kažu, kako se ja ne bih dalje maltretirao. Ipak je to preveliki pogon, previše djece, trenera, a nakon pet ili deset godina ta će se djeca pitati “a zašto smo uopće trenirali?”.

NACIONAL: Kako izgleda to vaše “žicanje”?

Da bismo dobili novac od, recimo, Hrvatskog olimpijskog odbora, moramo predati milijun papira, pa onda oni kažu da će nam javiti. Onda nam jave da novca nema. Pa nam jave da kupimo opremu koju će oni naknadno platiti, ali onda mjesecima ne plate. Pa im onda mi opet nosimo račune kao dokaz. To je maltretiranje. Ista je situacija i u Sportskom savezu Grada Zagreba i u Gradskom uredu za sport. Šalju nas na natječaje koji su prevarantski. Slobodno napišite da su prevarantski jer mi tražimo 240 tisuća kuna a oni svima, pa i nama, odobre 20 tisuća kuna. Sada sve šalju na natječaje, rekao sam im da mi ne trebaju dati 20 tisuća kuna. Tajnik koji priprema sve papire za natječaje godišnje me stoji 36 tisuća kuna. Pa tko je tu lud?

  • ‘NAKON 30 GODINA rada grad mi je dao plaću od 3700 kuna. A ja taj novac moram dati svom treneru jer on radi besplatno. Da nisam radio za inozemne klubove, bio bih socijalni slučaj’

NACIONAL: Koliko bi inozemni ozbiljan klub na godišnjoj razini uložio u boksača poput Hrgovića?

U tom slučaju govorimo o milijunima. Kada su Hrvojić i Sep boksali u Svjetskoj boksačkoj ligi za Paris United, taj klub je imao teškaša Tonyja Yoku koji je sada svjetski amaterski prvak u superteškoj kategoriji. Oni su u njega, u ciklusu od četiri godine, uložili milijune eura. Yoka zato može otići na pripreme bilo gdje na svijetu, može dovesti bilo kojeg boksača za spariranje, može platiti bilo kojeg svjetskog trenera, može kupiti bilo koju opremu. Mi to ne možemo. Mislim da ni ne trebamo jer ja to svojim znanjem mogu nadoknaditi. Ali jednako tako mislim da ne trebam “žicati” nekoliko tisuća kuna jer mi nismo više na toj razini. Pa tri ili četiri zemlje su Hrgoviću nudile državljanstvo, nudio mu se odlazak u profesionalni boks. I onda ja, s takvim boksačem, moram doći pred vrata i čekati nekog činovnika koji će mi reći “ne mogu sada, na gablecu sam” ili “dođi prekosutra, sada sam na sastanku”. To mi više ne treba.

NACIONAL: Kako ste razmišljali kada su Hrgoviću stranci ponudili državljanstvo?

Kada je Hrgović 2010. u Bakuu postao svjetski juniorski boksački prvak, predsjednik azerbajdžanskog boksačkog saveza me pitao “koliko trebamo platiti pa da taj dečko boksa za Azerbajdžan? Recite cijenu, vi, on, vaše obitelji, recite koliko koštate i svi ćete se doseliti u Azerbajdžan”. Hrgović je tada imao 17 godina. Svaki put kada sretnem tog predsjednika saveza, podsjeti me na taj događaj i kaže mi “mogli ste biti milijunaši”. Mi smo mogli prihvatiti tu ponudu, ali nismo htjeli. Ja sam pet godina bio u Americi, radio sam s Donom Kingom, mogao sam tamo ostati, ali sam se vratio zbog obitelji, zbog djece. I onda sam dobio na korištenje ovaj prostor od grada, na čemu moram zahvaliti gradonačelniku Milanu Bandiću, ali ja sam u taj zapušteni prostor uložio sve što sam zaradio. Nitko nije tražio da mi se daju pusti milijuni, nego da se omogući normalan rad. Ja sam se dokazao nakon 30 godina rada, to nije bio eksperiment. Umoran sam od svega.

NACIONAL: Kako se osjećate kada vam nude veliki novac za Hrgovića i Sepa i njihov ulazak u profesionalce i kad vidite da ih više cijene u inozemstvu, nego u Hrvatskoj?

Dokle god sam mogao, ja sam trpio. Govorio sam dečkima “bit će bolje, imamo rezultate”. Ali ostvarili smo rezultate, a sve je ostalo na obećanjima. Ja više nemam nikakvo pravo reći svojim boksačima “ostanite u Hrvatskoj, bit će nešto”. Oni moraju odlučiti o tome hoće li i kada otići u inozemstvo, nemam više pravo nikoga zadržavati u Hrvatskoj. Imam 50 prvaka Hrvatske, što da radim s njima? Pa ja više ne mogu kupiti jedne boksačke rukavice svakome. A njihovi roditelji si to ne mogu dopustiti. Da putovanja i natjecanja ne spominjem. Mi smo najbrojniji klub na svim natjecanjima. Ponekad se događa da na prvenstvu Hrvatske trećina boksača dolazi iz mog kluba. To više nema smisla. Jednom sam prijavio 31 boksača na natjecanju na kojem ih je ukupno bilo 60. Drugi klubovi dođu s jednim, dva ili tri boksača. Ali, moj klub se tretira jednako kao i njihov klub. Ne želim biti netko tko se stalno žali, dosta mi je toga. Hrgović i Sep će prihvatiti jednu od ponuda, a ja ne znam kako ću dalje. Pitanje je može li se klub više održavati na ovoj razini. “Žicati” neću, niti ću se žaliti.

NACIONAL: Razmišljate li o tome da zatvorite klub i radite kao dio Sepova ili Hrgovićeva tima u profesionalcima?

To sigurno mogu. Ako se u dogledno vrijeme nešto ne promijeni, ja ću to morati napraviti jer sve ovo više nema smisla. Nakon 30 godina rada grad mi je dao plaću od 3700 kuna. A ja taj novac moram dati svom treneru jer on radi besplatno. Da nismo bili u Kazahstanu i boksali za Astanu u svjetskoj ligi, da nisam radio za inozemne klubove, bio bih socijalni slučaj. Neki činovnik za sport ima plaću 13 tisuća kuna. A ja sam trener koji ima svjetske medalje. Taj odnos mi nije jasan. Raspustit ću ovu djecu, ostavit ću onoliko ljudi koliko je potrebno da klub, zbog tradicije, radi te ćemo raditi na razini na kojoj nam to grad dopusti. Vjerojatno boks nije sport od interesa. Kada se uloži nekoliko milijuna u nogomet, onda od toga netko ima koristi. Od mene se ne može imati koristi. Mi ne tražimo da se u nas ulože milijuni, nego nekoliko stotina tisuća, a od tih nekoliko stotina tisuća nitko u vlasti nema koristi.

NACIONAL: Jeste li rekli i Hrgoviću i Sepu – dečki, izdržite dok ne odete u profesionalce, jer do tada novca nema?

Oni to i sami znaju, to su jako pametni dečki. Na internetu mogu vidjeti koliko koji boksač zarađuje. Ako oni imaju kvalitetu za odlazak među profesionalce, ja nemam pravo stvarati od njih socijalne slučajeve. U profesionalnom boksu novac je velik i oni mogu osigurati egzistenciju. Zar da glumimo velike patriote? Oni će se, uostalom, i kao profesionalci boriti za Hrvatsku. Hrvatska će imati više koristi od profesionalnog boksača, nego od amaterskog.

NACIONAL: Koliko je na vaš stav utjecalo i to da je prije četiri godine tadašnji predsjednik boksačkog saveza Robert Pauletić tvrdio da ste napravili puno loših stvari za hrvatski boks?

To je bilo ravno katastrofi. Znate, kod nas sport vode klubovi koji ništa ne rade. U boksu imamo 50 klubova, od kojih 10 radi, a 40 ne radi. Uvijek možete naći 30 klubova i njihovim čelnicima platiti večeru te ih nagovoriti da glasaju za vas. To se kod nas i događalo. A ja sam bio smetnja jer sam imao prvaka Europe i prvaka svijeta, a oni ne mogu imati prvaka Hrvatske. Dakle, ja sam smetao. Tako se radilo nekoliko godina u Hrvatskoj, što je skoro upropastilo boks. Hvala Bogu, za predsjednika Saveza došao je Bono Bošnjak koji radi, želio je sve ujediniti, nema više trzavica, ali treba popraviti ono što se kvarilo godinama.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.