Saša Zinaja

Bivša novinarka koja piše o autsajderima, ljudima koji se nisu snašli u društvu nemilosrdnog kapitala, u svom novom romanu ‘Živote, samo teci…’ govori o doprinosu politike potonuću hrvatskog društva u depresiju

Lada Žigo, istaknuta književna kritičarka i spisateljica, nedavno je u Zagrebu promovirala novi roman “Živote, samo teci…” u izdanju Sysprinta, u kojem se bavi temom depresije u našem društvu, na svim razinama. Nakon diplome iz komparativne književnosti i filozofije, Lada Žigo je od 1992. radila u mnogim novinskim redakcijama kulture i pisala književne eseje za novine i časopise. U posljednjih nekoliko godina napravila je zaokret prema književnosti, objavivši pet proznih djela u kojima kritički analizira aktualne društvene probleme. Do sada je napisala roman “Ljudi i novinari” u kojemu se bavi danas često trivijalnim novinarstvom, roman “Babetine” kao ironiju današnjeg radikalnog feminizma, “Rulet” s temom propadanja ljudi radi kockanja, roman “Iscjelitelj” o pojavi modernih vračeva i lažnih iscjelitelja te “Noć ruskog ruleta” o ljudima koji se bore s posljednjim šansama u životu.

U razgovoru za Nacional Lada Žigo pojasnila je što ju je motiviralo za pisanje, zašto smatra da je kompletno hrvatsko društvo uronjeno u depresiju i psihozu te zatrovano lošim političkim diskursom, što je pridonijelo propasti većine nekoć slobodnih i kritičkih medija, zašto je zauvijek za sobom ostavila novinarstvo te zašto smatra da ljude koji su u društvu posrnuli ili propali ne bi smjelo hladnokrvno otpisati kao propalice i gubitnike.

NACIONAL: Vaš novi roman potresno i naturalistički tematizira depresiju koja je zahvatila sve pore društva, ali čini se da depresija više nije takav bauk kao prije nekoliko godina, čak je pomodno “biti u depri” ili bolovati od depresije. Što vas je recentno motiviralo za takvu temu?

U svim svojim prozama nastojala sam “ubosti” u aktualne teme društva, jer mislim da ljudske sudbine u romanu moraju biti odrazi društva, da nema dobre fikcije bez dramatične zbilje. A naše društvo u kojem se ne poštuju gotovo nikakva pravila igre, društvo puno kriminala, nezaposlenosti, kockarnica, idealna je građa za potresne romane. Možete pisati krimiće jer je naša politika sama po sebi krimić sa zakrabuljenim protagonistima, možete pisati opsežne egzistencijalističke romane prepune gubitnika koji se nisu snašli u tranzicijskim vremenima, možete pisati urbanu prozu o kockarima, klošarima, osvajačima kontejnera i ostalim sitnim tragačima za srećom na našim tmurnim ulicama. Možete, ako hoćete, napisati i humoristično štivo o iscjeliteljima koji su se u nas narojili kao pčele što često proizvode lažni med i skupo ga naplaćuju. Mogla bih reći da sam sve dosadašnje knjige posvetila autsajderima – onima koji se nisu snašli u društvu nemilosrdnoga kapitala, društvenim ništarijama, ali zanimljivim ljudima koji nemaju više što izgubiti pa baš zato imaju prkosa reći i učiniti sve.

NACIONAL: Bili ste posebno kritični upravo u romanu “Rulet” za koji ste 2012. dobili Nagradu EU za književnost. Što je toliko drugačije u tom romanu, jer je konkurencija sigurno bila velika?

U “Ruletu” glavni je junak kockar i bivši branitelj koji je shvatio da je izigran, ali ne može pucati u divlji kapitalizam koji skriva prave neprijatelje, pa se igra sudbinom na ruletu; u “Noći ruskog ruleta” junaci su ljudi s burze, očajnici koji jedne noći odluče zaigrati na sve ili ništa, na život ili smrt, u sobi u kojoj se šačica ruskih tajkuna hedonistički naslađuje njihovom posljednjom bitkom. Osoba koja je u društvu ostala bez svega, u sebi ima još samo bijes, osobnu dramu koja može romanu dati psihološku snagu i dubinu. Srdžba je pokretala mnoga velika djela svjetske književnosti, uostalom, zapadna književnost i započela je Homerovom srdžbom. Mislim da je bijes, onaj duboki otpor pojedinca društvu, temeljni spiritus movens svakoga iole ozbiljnijeg romana.

NACIONAL: Ali i u novom romanu niste manje kritični prema različitim društvenim anomalijama, navodite da naše društvo ima dijagnozu psihoze…

Moj posljednji roman bavi se depresijom u kliničkom smislu. Glavna junakinja je Kristina koja se liječi u sanatoriju u kojem susreće galeriju likova – otpadnika; od gladnih umjetnika, otpuštenih radnika do psihotičara, ali u tom tužnom gaju ima i mnogo ljudske topline, jer su psihijatrije posljednje oaze iskrenosti u ovoj civilizaciji smeća. Čak i više od toga – u Hrvatskoj su psihijatrije postale i socijalne ustanove kamo sirotinja dolazi na besplatno spavanje i hranu. Posljednja socijala našega raspamećenog kapitalizma, posljednje stanište onih što se vrte u krugu vlastite i društvene depresije i recesije, tražeći posao koji vjerojatno ovdje više neće naći. Sve svoje likove mahom sam posvetila gubitnicima – lutalicama, depresivcima, kockarima, ljudima s društvene margine, koji mogu reći i učiniti sve jer nemaju više što izgubiti. Sanatorij u knjizi velikim je dijelom metafora našega društva koje samo po sebi ima dijagnozu teške depresije, jer sve ide nizbrdo, jer stručnjaci upozoravaju na bankrot s obzirom na to da vanjski dug države doseže osamdeset posto bruto nacionalnoga dohotka. U bolju budućnost vjeruju samo oni koji dobro žive ili oni koji još uživaju u solidnim penzijama i ne shvaćaju svoju djecu koju je zatekao sasvim drugi svjetonazor. Svaki dan u privatnom sektoru je borba za opstanak, svaki dan je uplašen pogled u idući, a od prošlosti i mitomanije nitko se ne može nahraniti. Rekla bih čak da naše društvo ima dijagnozu psihoze, jer su naši političari sumanutim potezima uništili zemlju koja nas je prirodnim bogatstvom mogla sve nahraniti. Na primjer, jedna smo od vodećih zemalja u Europi po bogatstvu voda, a dopuštamo da nam Slavoniju udari suša. A Izrael, koji je većim dijelom pustinjska zemlja, ima savršen sustav navodnjavanja. Najveći smo uvoznik svinja, dovlačimo ih čak i iz Argentine, a zemlja smo poznata po svinjogojstvu. Milijun je primjera takvih sumanutosti; u hrvatskoj politici, koja zlato pretvara u ništa, doista vidim psihotične simptome koji nemaju veze sa zdravim razumom. Posve je logično da u jednoj poremećenoj sredini ni pošteni pojedinac ne može postići unutarnju ravnotežu.

  • ‘NAŠI SU POLITIČARI SUMANUTIM potezima uništili zemlju koja nas je prirodnim bogatstvom sve mogla hraniti. Od prošlosti i mitomanije nitko se ne može nahraniti’

NACIONAL: U romanu razvijate nekoliko podtema, od teške egzistencije gotovo svih slojeva društva do mobbinga na poslu, uz tezu da su zdravi i emotivno slomljeni ljudi po bolnicama, a pravi luđaci i zlikovci slobodno šeću po vani. Je li vam bila namjera da se vaš roman čita i kao edukativno štivo, koje čitatelju daje smjernice za prevladavanje vlastite i opće bolesti i vraćanje na pravi put?

Roman nije inspiriran samo našim društvom, nego i civilizacijom u globalu – premda je to, kako i sami ističete, prvenstveno literarno djelo, htjela sam čitatelju približiti uzroke depresije, te svjetske pošasti o kojoj naša, nažalost, primitivna sredina šuti, premda je u cijelom svijetu odlazak psihijatru nešto posve normalno, kao odlazak okulistu, internistu ili bilo kojem drugom liječniku. Naši ljudi rado će čitati popularne knjige o samopomoći i pozitivnom mišljenju, rado će otići kod nekog razvikanog iscjelitelja, a malo tko će se usuditi otići na razgovor kod psihijatra. Zašto? Zar će im Paolo Coelho bolje izliječiti dušu od obučenoga psihijatra ili psihologa, zar im se više isplati masno platiti telefonskog kvaziastrologa negoli “za džabe” otići stručnjaku po savjet? Ne, nemam ništa protiv alternativne duhovnosti kada su u pitanju znalci, ali u nas suludo cvjeta duhovnjački biznis – imamo oko šest tisuća registriranih iscjelitelja – što znači da je mnoštvo ljudi zapravo nestabilno. Zašto onda zazor prema psihijatru i psihijatriji, to mi zaista nije jasno. Pa posve je razumljivo da u kapitalizmu, u kojem ništa nije sigurno, duša podnosi stresove, da trpi, da se troši, da zapada u krize pa je treba njegovati i održavati, kao automobile, kao vrt, kao bilo što prolazno i kvarljivo u ovome svijetu. U knjizi rado citiram neke filozofe i sociologe koji tvrde da je depresija zapravo melankolija društva u kojem su svi naizgled jednaki i slobodni, to je bolest demokracije i tržišne privrede, pritisak dokazivanja i neprekidnog nastojanja, no kako je ljudsko biće krhko, sve to rezultira izgubljenim subjektom.

NACIONAL: Razračunavate se i s mitovima o općoj sreći liberalnog kapitalizma?

Uvjeravaju nas sa svih strana da u liberalnom društvu svatko može oblikovati svoj život, no to pojedinca još više dezorijentira – neuspjeh stvara osjećaj izgubljenosti, brzina života i egzistencijalna nesigurnost stvaraju mu osjećaj nestalnosti, kaotičnost svakodnevice guši mu identitet. Danas se teoretski svaka osoba može dokazati i ostvariti, mi smo, kako je rekao Sartre, osuđeni na slobodu. A kako smo osuđeni na slobodu koju ne možemo ostvariti, uzimamo Prozac kako bismo izdržali užas i strah od konkurencije, sjenu tuđih uspjeha i svjetlo vlastita neuspjeha. Stručnjaci upozoravaju da našu sredinu valja što više educirati o depresiji, jer nerazumijevanje okoline pacijentu pogoršava stanje, što dovodi i do povećanoga broja suicida u Hrvatskoj. Depresija, što većina ne zna, nije obična tuga, potištenost, nezadovoljstvo, to je nagomilani pritisak koji se teško drži pod kontrolom, poremećaj neurotransmitera što izlučuju serotonin i druge tzv. hormone sreće. Mnogi se teško mire s tim, trpe, hine ponos, pa se tako često dogodi na našim cestama da vozač koji je kriv izmlati nedužnoga vozača… to su zacijelo neki od onih koji su mislili da je psihijatrijska ordinacija sramota pa su se od silnih neliječenih živaca uvalili u javnu sramotu.

NACIONAL: U drugom dijelu romana dokazujete da je moguće izboriti se za vlastitu sreću, nakon što se do kraja emotivno i mentalno “razgradimo”, srušimo i ponovno sastavimo. Nudite mogućnost da “kopamo po sebi”, ali i da se sastavimo još snažnije i kvalitetnije?

Da, u drugom dijelu romana glavna junakinja, godinu dana nakon liječenja, pokušava mentalno pobijediti život, ne uz pomoć jeftinih priručnika, nego vlastitom logikom. Shvaća da je život suvišno uopćavati, da svako generaliziranje nužno vodi u depresiju. Stoga Kristina kreće u tešku bitku s generalizacijama – život počinje gledati dnevnički, kao dan za danom, dobiva sakupljački žar za kratkoročnim ciljevima, poigrava se sa životom na manjem terenu i igra biva bliža, uzbudljivija, osobnija. Nije joj uvijek lako, naravno, i dalje se bori s negativnim mislima, ali prkosi životu, želi ga sasjeckati na komadiće, odnosno na fragmente, ne dopušta mu da joj se pred očima širi unedogled i razjapljuje usta poput nemani. Drugi dio je stoga pun avanturističkoga šarma, prpošan je, ugodno rasut na mnoštvo svakodnevnih detalja, iako, naglašavam, depresije i dalje ima – bilo bi naivno zaokrenuti s mračne staze na nekakav “put oslobođenja”. Jednako tako, kada se uspoređujete s drugima, a kapitalizam to traži, osjećate se ili kao bolji ili kao gori od drugih, a jedno i drugo vodi u psihičku opačinu – prvo u egocentrizam, drugo u osjećaj nelagodne inferiornosti. I još nešto Krstina silno želi – odvojiti život od umjetnosti i filozofije, ne stavljati mu nekakve umne utege, pa da potone.

NACIONAL: Vjerujete li da se možemo izliječiti umjetnošću i filozofijom?

Život je da se živi, suviše je alogičan i nepravedan da se traga za njegovom srži – umjetnost i filozofija imaju zadaću da ga produbljuju. Naravno da to nije lako odvojiti, ali čovjek se danas mora rascijepiti na uloge da bi preživio – na ulogu radnika, majke, oca, prijateljice, susjeda, spisateljice, drugim riječima, svijet je planetarno toliko strašan da se može preživjeti samo u osobnim fragmentima. Biti stalno jedno biće u naponu koje nosi teret života i svijeta, zastarjeli je romantičarski Weltschmerz, od kojega se danas samo može oboljeti i završiti u ludnici. Ni taj umjetnički patos više ne prolazi – nekada su umjetnici bili luđaci s aurama, uzvišeni geniji, ekscentrični dendiji, prkosni boemi, njihove psihe bile su predmet proučavanja, o ludilu i umjetnosti od antike do danas pisane su mnoge studije. Danas su umjetnici samo šljakeri kao i svi drugi, koji preživljavaju ili ne. Možete se kititi ne znam kakvim perjem, ali koga je to briga! Duša je danas posve privatna stvar. I baš zato što je toliko osobna i nevidljiva, nikome zanimljiva, moramo je sami sačuvati kako znamo i umijemo.

  • ‘NEKADA SU UMJETNICI bili luđaci s aurama, uzvišeni geniji, prkosni boemi. Danas su samo šljakeri kao i svi drugi. A od novinarstva sam naučila da ništa ne ide po zaslugama’

NACIONAL: Ipak, glavna junakinja ne gubi duhovitost i samoironiju, što se prebacuje i na pripovjedačicu romana, odnosno vas, ali je protkano i u karakterizaciji likova. Koliko vam je dugogodišnje novinarsko iskustvo pomoglo da odlično upoznate ljudsku prirodu?

Da, novinarstvo, koje me samljelo kao i mnoge, naučilo me nekim bitnim stvarima: kao prvo, shvatila sam da, kad pišem, moram misliti i na čitatelje, da moja knjiga nije samo moja osobna kreacija, nego ona pripada svakom onom tko je čita. Moje je mišljenje da u romanu mora biti života, živih ljudi, drame, erosa, thanatosa, svih silnica života – literatura bez divlje vode života, sa svim plimama i osekama, nikada me nije zanimala. Eto, novinarstvo je puno života, stoga me to iskustvo prati i u književnosti – želim osobe, sudare, dijaloge, društvenu kritiku, malo provokativnosti… To su tek neki novinarski “začini”, no ono što je u literaturi važno, a u novinarstvu nije, to su ljudske psihe. Dok će neki površni novinar bešćutno nekoga napasti, a da nije ni proučio građu, pisac će se mučiti danima i noćima da opiše nečiju bol. Literatura je u tom smislu daleko humanija od novinarstva, zato sam joj se predala svim srcem, iako od nje kao samostalni umjetnik zarađujem prosječno 250 eura mjesečno. Druga važna stvar koju sam naučila od novinarstva jest da ništa, ama baš ništa nije po zaslugama – i budalaština može dobiti medijski prostor, a sjajne knjige mogu ostati nezabilježene.

NACIONAL: Sada ste u zanimljivoj poziciji da ste istovremeno književna kritičarka i djelatna književnica. Kako to u sebi pomirujete?

Kada shvatite da u medijima ima vrlo malo svjesne selekcije, ne očekujete mnogo ni kao pisac; moguće je da vam knjiga solidno prođe u medijima, moguće da je zaobiđu, pa što onda! Nema tu često ni zle namjere, to je puka stihija, mnogo se toga radi na brzaka, a slava često nastaje po principu copy-paste. Raspišu se, raspišu i prepišu, dignu nekoga u zvijezde pa silnim pritiskom obvežu pisca da napiše još bolju knjigu. A kada taj to učini, lijepo ga zaborave i prešaltaju se na nekog drugog. Tako su u našoj domaćoj književnosti mnoge dobre knjige naprosto preskočene – medijska slava daleko je više odmogla svakom piscu negoli mu pomogla. Valja ostati na rubu, biti u medijima dozirano, tako da ti daju prostora za miran rad. Često kažem: nisam slavna, ali preda mnom je barem vrijeme! Ako sam išta naučila od novinarstva, naučila sam se nositi s javnošću. Svjesna da je ona velikim dijelom površna, bez problema primam i dobre i loše komentare, nemam velika očekivanja, pa ni velikih psihičkih uspona i padova. Javni prostor za mene je isto što i kafić u kojem ljudi sjede, čavrljaju, u kojem netko govori ovo, netko ono, a ja stojim postrance i slušam. Eto, novinarstvo je u meni izoštrilo javnu osobu, spremnu na sve prosudbe i to je jako važno – kao pisac neću oboljeti od sindroma neshvaćenog genija ako prešute moju knjigu niti ću se dati uvući u zamku oholosti ako me ishvale. Sve je to tako prolazno, promjenjivo, ćudljivo. U novinarstvu sam naučila da svaki dan nosi promjene, a nekmoli godine.

NACIONAL: Smatrate li da je književnost idealni prostor osobne slobode? Mnogo pisaca je to isticalo…

Da, dok ste u novinarstvu limitirani, u književnosti niste – to je prostor apsolutne slobode u kojem možete istresti sav višak svijeta i višak sebe, u kojem se možete beskrajno svađati, miriti, prkositi, tugovati, u kojem možete oblikovati stvari i ljude kako vi želite. Da, kao pisac možete svojom pričom reći sve što mislite, ali je problem današnjega vremena što piščev prkos nema više društvene moći. U totalitarnim sustavima mnogi pisci su patili, ali su zadobili barem herojske biografije ako su se suprotstavili vlasti. No danas ni jedan pisac ne može izraziti društveni heroizam, jer su pravi moćnici skriveni iza korporacija, oni su nevidljivi i pisac ne zna kome može uputiti oštricu. Današnji pisac može samo “režati” na društvo u globalu, može se mrštiti, može stvoriti pregršt sjajnih likova kojima će krenuti u boj, ali je liberalna javnost, nakljukana koječime, na sve otupjela. Dakako, i dalje se pišu dobre i izvrsne knjige, ali pisac više nije nikakav borac za pravdu – on je samo u poziciji da dočara nepravdu oko sebe. Pisac je u demokraciji postao društveni autsajder.

  • ‘DEPRESIJA NIJE OBIČNA TUGA i nezadovoljstvo, već nagomilani pritisak koji je teško držati pod kontrolom. Nerazumijevanje okoline pacijentu pogoršava stanje’

NACIONAL: Možda je jedno od najboljih mjesta romana pjesma o Bogu, u kojoj se i Bog preselio u ludnicu da ga luđaci vani više ne tupe u mozak. Kako to komentirate?

To je pjesma koju je napisao Buha, jedan od likova u sanatoriju. Te sam stihove ispisala doslovce u jednoj minuti, misleći pritom na “modernu” poeziju u kojoj je poželjno biti što spontaniji, banalniji. Ispražnjen svijet – ispražnjen pjesnik, misle mnogi, a ja mislim baš obrnuto – što je svijet prazniji, umjetnost mora biti suptilnija. No, eto, ispalo je da i u ovoj “praznoj” pjesmi ima nešto duboko humano – to što je i Bog ludnicu doživio jedinim ljudskim mjestom na svijetu, gdje ljudi otvaraju svoje duše bez ostatka. Ne slijedim ni jednu vjersku ili filozofsku školu, ali vjerujem u dualizam dobra i zla, odnosno u Boga i vraga – to je samo transcendiranje dobrog i lošeg u samom čovjeku. Mislim da sudbina nikome nije determinirana, odnosno unaprijed zadana od početka do kraja života – sudbina je neprestana igra u kojoj sudjeluju četiri igrača: Bog, vrag, čovjek i društvo.

NACIONAL: Kako biste s današnje distance protumačili činjenicu da se dio ljudskog taloga zadržava i u novinarstvu, čak izvan domene žutila, u prostoru u kojem se o društvenopolitičkim temama piše daleko ispod standarda poželjne novinarske etike?

Godine 2006. objavila sam svoju prvu knjigu “Ljudi i novinari”. To su tri novele o senzacionalizmu, odnosno novinarima koji se bore između afera i vlastite savjesti, no danas je stvar s novinarstvom daleko gora. Novinarstvo mi se toliko smučilo da novine, odnosno medije, gotovo uopće i ne pratim – ne trebam slušati Milanovića ili Karamarka da bih napisala roman o ovom jalovom društvu koje nam se svima uvuklo pod kožu. Brecht je rekao da je političko neznanje teški oblik neznanja, no prava, opaka politika otkriva se u knjizi Naomi Klein Doktrina šoka i u knjigama drugih uglednih analitičara, a ne u našim u dnevnopolitičkim sapunicama. Ovo malo zatrto društvo osjeća se na ulicama, u tramvajima, na trgovima, na klupama, daleko više negoli u medijima. Tužna poezija života daleko je dojmljivija od nastupa političara, koji se u nas pretvaraju u medijske zvijezde, dok u svijetu situiran čovjek često i ne zna kako mu se zove koji političar.

NACIONAL: Niste komentirali stanje u medijima…

To da su se mediji srozali, zna i ptica na grani, no šteta je što su neuki gazde srozali i dostojanstvo mnogih novinara koji su silom prilika pretvoreni u tipkače i prepisivače opće prakse. Da smanje broj zaposlenih, gazde su natovarili jednom novinaru na leđa i kazalište, i operu, i književnost, i meteorologiju, novinare svako malo prebacuju iz redakcije u redakciju, imenuju za urednike rubrika ljude koji nemaju nikakve veze sa strukom – opći kaos, bez ikakve javne odgovornosti. Novinarstvo je tvornica površnosti i neznanja, danas novinar može biti svaki anonimus – ne treba ni fakultet, ni stručnost, ama baš ništa za tu šačicu rečenica pod velikim fotkama, koje može napisati svaki osnovnoškolac. Nema više ni rubriciranja kao nekada – politika, show, biznis… Sve je to u istom košu na raspaljenim stranicama koje mi više sliče na šokantnu slikovnicu negoli na ozbiljne novine. Autorski novinari odavno su izbačeni iz medijskoga prostora, osim iznimaka – osobno znam mnoge uvažene pisce koje su gurnuli u redakcije TV vodiča. Još dok sam radila u Večernjaku, od 1998. do 2002., stvari su bile posve drukčije – u kulturnoj redakciji postojao je glazbeni, likovni, filmski, književni kritičar, danas nema ni jednoga. S nostalgijom se prisjećam tih dana i pitam se kako je moguće da netko uništi list koji se jako dobro prodavao i kada je bio visokoprofesionalan. Ljudi će uvijek kupovati novine, to je jutarnja rutina, nije problem u potražnji, kako uvijek govore pohlepni vlasnici, nego u srozanoj ponudi. Mi nemamo više ozbiljne dnevne novine, sve su senzacionalističke i obraćaju se općem puku, tako da imamo jedan jedini, jednoličan medijski prostor. Ne vjerujem medijima čak i kada se čini da pišu nešto ozbiljno. No da stvar bude još smješnija, na sav taj neprofesionalizam i licemjerje dodani su još i anonimni komentari, taj smiješan, navodno demokratski forum u kojem manje sudjeluju pametni, a više bijesni besposličari što su mišljenje zamijenili histeričnim kuckanjem po tastaturi. Svaka čast pristojnim ljudima koji pristojno iznose mišljenje, ali takvi su, nažalost, u manjini.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.