Život stranaca u Hrvatskoj, pitanja migracija, hrvatske dijaspore, povratnika i transnacionalizma glavna su tema istraživanja etnologinje i kulturne antropologinje koja je doktorirala na Berkeleyu, a u intervjuu za Nacional objašnjava kako stranci i povratnici doživljavaju Hrvatsku i kako se tu uklapa premijer Tihomir Orešković

Jasna Čapo, etnologinja i kulturna antropologinja, znanstvena je savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i predavačica na doktorskim programima Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je etnologiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslijediplomski studij antropologije i demografije završila je na sveučilištu u Kaliforniji, na Berkeleyu, gdje je 1990. doktorirala. Bila je gostujuća profesorica na sveučilištima u Toulouseu, Aix-en-Provenceu i Ljubljani. Dobitnica je stipendije zaklade Alexander von Humboldt. Autorica je pet knjiga od kojih je kao suautorica za sveučilišni udžbenik “Etnografija: Svagdan i blagdan hrvatskog puka” dobila državnu nagradu za znanost. Za iznimna etnološka postignuća u 2007. osvojila je godišnju nagradu Hrvatskog etnološkog društva “Milovan Gavazzi”. Suurednica je inozemnih izdanja na engleskom, francuskom i njemačkom. U Zagrebu je 2015. sa suradnicima organizirala kongres Međunarodne udruge etnologa i folklorista s preko 900 sudionika. Bavi se, među ostalim, istraživanjem antropologije migracija i transnacionalizma, prisilnim i ekonomskim migracijama, procesima stvaranja hrvatskog identiteta, hrvatskom dijasporom i povratnicima. Voditeljica je projekta koji istražuje aktere, čimbenike i procese suvremenih transformacija u Zagrebu. Projekt “Stvaranje grada: prostor, kultura, identitet” financirala je Hrvatska zaklada za znanost, bavi se dvjema komplementarnim temama koje su se pokazale ključnima u mijeni suvremenih gradova – politikom javnih prostora i politikom razlike. U razgovoru za Nacional Jasna Čapo govori o tomu kako stranci i povratnici mogu utjecati na pozitivne promjene u Hrvatskoj te otkriva svoje stavove o izbjegličkoj krizi koja potresa Europu.

NACIONAL: Može li i premijer Tim Orešković kao pripadnik, kako kažete, transnacionalne generacije, biti potencijalno značajan faktor preobrazbe Hrvatske?

To je teško pitanje jer premijer nije ni sto dana na funkciji. Ipak, pozitivan element je taj da premijer nije dio etabliranih političkih elita – ni lijevih ni desnih, kako se dosad čini. Ako mu se omogući slobodan prostor, bez da pleše na ičiju glazbu, može biti čimbenik pozitivnih promjena u društvu i poticat će znanje, ideje, odgovornost i entuzijazam kod ljudi, kao i stvoriti okolnosti koje će prekinuti odlazak mladih ljudi u inozemstvo. Sve ono što sam rekla za bilo kojeg stranca s ili bez hrvatskog porijekla, vrijedi i za premijera. Nama je potrebna promjena ne samo gospodarskoga, nego i vrijednosnoga sustava i odmak od ideološkoga govora koji kontaminira javnu sferu i dovodi nas u pat poziciju da ništa ne možemo dogovoriti jer polazimo s različitih ideoloških polazišta. Četvrt stoljeća nakon osamostaljenja i demokratizacije vrijeme je da zatvorimo ideološke prijepore u javnoj sferi. Političke elite ih neumorno i dalje reproduciraju, a medijskim putem zagađuju javni prostor. Na kraju, smatram da premijer čak dobro govori hrvatski. Svi se nasmiju na taj moj komentar, ali stojim iza njega jer sam susrela pripadnike transnacionalnih generacija koji puno slabije ili nikako govore hrvatski. U simboličkome smislu važno je da premijer izvrsno govori hrvatski, no dajmo mu vremena i to će se dogoditi.

NACIONAL: Nova vlada najavljuje metode privlačenja stranih investitora. Jeste li vi razgovarali s nekim od njih?

Dat ću vam ilustrativan primjer mišljenja jednog gospodina koji je već šest godina u Hrvatskoj. Izvrsno poznaje zemlju, grad, ljude. Voli živjeti ovdje i želio bi ostati. Pokrenuo je vlastiti posao razvoja kompjutorskih aplikacija. Želio bi da država podupire nove ideje, male online biznise, pametne developere raznih profila koji mogu svoje proizvode prodavati, distribuirati cijelome svijetu te privući novac u zemlju, zemlju sposobnih ljudi i ogromnih mogućnosti koje su, kako kaže, ugašene šokantnim porezima, strahom od novih ideja mladih ljudi, zaobilaženjem legalnih procedura i oslanjanjem na veze i intervencije, sporošću sustava i nedostatkom pravne sigurnosti uslijed stalnih promjena zakona. Mislim da bi stranci mogli biti korisni ovom društvu, ne samo u smislu ekonomije. Oni donose svježi, novi pogled na društvo; njihova začuđenost i radoznalost, s kojima se susreće i antropolog pri istraživanju nepoznatoga društva, može nam pomoći da promijenimo neke stvari, da prestanemo misliti i djelovati unutar zadanih okvira i predodžbe o ograničenom dobru.

NACIONAL: Osim svježim pogledom, kako mladi stranci mogu promijeniti naše društvo?

Mladi obrazovani stranci i transnacionalne generacije hrvatskoga porijekla – i tu doista ne pravim razliku između jednih i drugih – dio su globalne mobilnosti i mladosti. Oni su ljudi potekli iz migracijskoga iskustva, iz pola mobilnih građana svijeta. Imaju višeslojne identitete, transnacionalno iskustvo, iskustvo života na raznim mjestima, kombiniraju različite kulturne sustave, mobilni su, uglavnom dobro obrazovani. Nose nove ideje, poduzetnički duh, neopterećeni su hrvatskim političko-povijesnim prijeporima, nisu dio političkih, ekonomskih, obiteljskih ili drugih lobija, naučeni su poštivati zakone, korupciju ne smatraju legitimnim sredstvom postizanja cilja, zaziru od davanja i primanja mita… Moje je opažanje i da se dobro osjećaju u Hrvatskoj te žele pridonijeti društvu i razvijaju osjećaj pripadnosti – dakle, spajaju svoj ekonomski interes s pozitivnim odnosom prema zemlji. Mostovi su prema kulturama i društvima iz kojih su došli i s kojima ne prekidaju odnose: oni su potencijalni izvor novih ideja, ljudi i ulaganja u Hrvatsku. Otvorit će Hrvatsku drugome i drugačijemu i time je promijeniti. Kao što su to učinili mladi Hrvati pripadnici transnacionalnih generacija koji su doselili u Hrvatsku. U Splitu i Dubrovniku su diversificirali turističku ponudu otvaranjem vinskih barova, hostela, brasseria australskoga tipa i uspješno posluju čak i u uvjetima kratke turističke sezone na Jadranu.

NACIONAL: Nekoliko puta pokušalo se privući dijasporu da se vrati u Hrvatsku, ali dosad se nije uspjelo privući veći broj ljudi. Kako to komentirate?

Prvi je takav pokušaj bio 1990-ih, kad ih zapravo i nije trebalo privlačiti jer su bili oduševljeni osamostaljenjem i demokratizacijom Hrvatske. Tada su dolazili sa željom da pomognu u izgradnji države, da budu dio strukturnih promjena društva i kulture; neki su se čak uključili u Domovinski rat. Ali taj početni entuzijazam je uskoro donio otrežnjenje: oni koji nisu pripremili povratak i dovoljno se informirali o mogućnostima, nisu se snašli ili nisu uspjeli pokrenuti posao koji su željeli. Egzemplarna je priča jedne obitelji s razgranatim poslom staračkih domova u Kaliforniji koje su željeli otvoriti u Zagrebu. Ali naišli su na niz prepreka, nepoznavanje zakona i sporost birokracije, kao i otpor lokalnih vlasti… Dvadeset godina kasnije, ovamo dolaze samo na godišnji odmor! Ali oni koji su se vratili rasprodavši svu imovinu, primjerice u Australiji, a ovdje nisu uspjeli u svojim namjerama, u puno su težoj poziciji. Čini mi se da je danas kasno kreirati politiku povratka iseljenika, no ako se u državi stvori pozitivna poduzetnička klima, sigurna sam da će to biti poticaj transnacionalnim generacijama za dolazak. Uostalom, iseljenici i njihovi potomci, koliko ja imam uvid, i ne traže nikakav poseban tretman i olakšice.

NACIONAL: Postoje li statistike koliko je trenutno u Hrvatskoj povratnika iz dijaspore?

Takva statistika uopće ne postoji. Postoje samo neke procjene koje se ne podudaraju. Postoji, također, jedno istraživanje iz 1990-ih u kojem se spominje brojka od 10.000 ljudi, no i ona je neprecizna i danas svakako zastarjela. Uglavnom, može se reći da je broj povratnika zanemariv s obzirom na veliku hrvatsku dijasporu u nekoliko generacija koja se procjenjuje da ima i do dva milijuna ljudi.

  • ‘PREMIJER NIJE DIO ETABLIRANIH političkih elita – ni lijevih ni desnih – i ako mu se omogući slobodan prostor, poticat će znanje, ideje, odgovornost i entuzijazam kod ljudi’

NACIONAL: Kako Hrvati gledaju na povratnike u Hrvatsku iz dijaspore?

Odnos iseljenika-povratnika i domaćega stanovništva je složen odnos koji još dodatno i politika instrumentalizira, a naša je politika, kako svjedočimo unazad nekoliko godina, a danas sve drastičnije, izrazito ideologizirana i polarizirana. Iseljenici su žrtve te politike, kao i svi građani ove zemlje. Ali na stranu tu činjenicu, ja bih se osvrnula na konkretna istraživanja tog odnosa i ovdje i drugdje. U malim ekonomijama i društvima, premreženima poznanstvima i korupcijskim strategijama, iseljenici-povratnici nisu dobrodošli jer su konkurentniji na tržištu, imaju transnacionalna iskustva koja su danas nužna za poslovanje u globaliziranom svijetu. Istodobno, ljudi u takvim malim ekonomijama imaju predodžbu ograničenog dobra, da je ekonomija zatvoreni sustav, s ograničenom mogućnošću podjele postojećega kolača, da se tako izrazim. Zato svaki došljak biva percipiran kao opasnost po domaćeg stanovnika. Na mikro-planu, pak, povratnici izazivaju zazor jer je njihov materijalni status puno bolji od onoga lokalnoga stanovništva.

NACIONAL: Koliko je trenutno stranaca u Hrvatskoj?

Statistike MUP-a pokazuju da trenutno u zemlji ima oko 35.000 stranaca s dozvolom stalnog ili privremenog boravka, odnosno manje od 1 posto ukupnog broja stanovnika. Uz to, valja spomenuti azilante, premda su brojke vrlo male: od 2006. do 2014. azil je odobren samo za 70-ak osoba, dok je supsidijarnu zaštitu dobilo 60 osoba. Trenutni izbjeglički put prema Zapadu doveo nam je svega 20-ak osoba koje su ovdje poželjele ostati. Dakle, Hrvatska je po svim parametrima daleko od zapadnijih zemalja EU-a u kojima postotak stranaca ili osoba s migrantskim porijeklom doseže i 15 posto ukupnoga stanovništva, a u nekim velikim gradovima i 40-50 posto.

NACIONAL: Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske djelomično je financirao vaše opsežno istraživanje o tome kako se povratnici i njihova djeca snalaze u Hrvatskoj. Istraživanje ste proveli u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Korčuli. Što ste doznali?

Transnacionalne generacije imaju drugačija iskustva integracije u Hrvatskoj od svojih roditelja. Ona su vezana uz njihove motive dolaska: danas su to najčešće putovanje, avanturizam, traganje za samoostvarenjem, ljubav-partnerstvo, poneki vide i poslovne mogućnosti… Devedesetih godina prošlog stoljeća dolazili su privučeni velikim mogućnostima koje je novostvorena država obećavala, vođeni željom da pomognu u stvaranju i izgradnji države. Njeguju patriotski osjećaj, ali on nije u prvom planu. Osim toga, oni nemaju tako velika očekivanja kao njihovi roditelji, manje idealiziraju Hrvatsku jer je praktički ne poznaju, nego samo preko priča svojih roditelja. Zato su i tolerantniji prema negativnostima koje percipiraju. Ključno za njihov odnos i integraciju u Hrvatskoj je njihovo transnacionalno iskustvo i život prije preseljenja: njihovi višeslojni identiteti dio su i društva useljenja svojih roditelja i hrvatskih zajednica u tim društvima. I tamo i ovdje žive kao ne neki posve “naši” ili “domaći”: iskustvo stranca imaju i u zemlji u kojoj su rođeni kao djeca imigranata, a i u Hrvatskoj jer je ne poznaju, ne govore dobro hrvatski jezik, društvo je drugačije organizirano, vrijednosti nisu posve one koje su usvojili u zemlji u kojoj su rođeni, a domaće stanovništvo uskraćuje im potpunu pripadnost. Ali oni sve te aspekte života u Hrvatskoj prihvaćaju, za razliku od njihovih roditelja. Zbog toga su bliski doseljenim strancima bez hrvatskog porijekla, zato vole njihovo društvo ili društvo osoba sa sličnim iskustvom. Stoga sam istraživački povezala te populacije. Oni su neki “ne sasvim stranci”, ali i “ne sasvim domaći” ljudi. Osim toga, oni su i poveznica između lokalnoga stanovništva i stranaca u pravom smislu riječi jer komuniciraju i s jednima i drugima.

  • ‘POTREBNA NAM JE PROMJENA ne samo gospodarskoga, nego i vrijednosnog sustava, odmak od ideološkog govora koji kontaminira javnu sferu i dovodi nas u pat poziciju’

NACIONAL: Kako se reintegriraju iseljenici – povratnici?

Iseljenici-povratnici imaju ambivalentniji odnos prema povratku u Hrvatsku nego transnacionalne generacije. Razočarani su, nezadovoljni, žele natrag, ne osjećaju se kao da su se vratili “kući” za kojom su toliko čeznuli u iseljeništvu. Njihova čežnja da ponovno pripadaju nije se ostvarila, a mislili su da će se prirodno pojaviti te da neće biti problema reintegracije. Kritični su i ponekad se žele izolirati od ostatka društva. Njihove društvene mreže se svode na povratnike te osnivaju udruge povratnika koje funkcioniraju kao institucije podrške. Donekle možemo govoriti o povratničkim enklavama, kao paradoksalnoj pojavi među povratnicima. Čini se da domovina zauvijek ostaje utopija, a povratak utopijski projekt.

NACIONAL: Temom “Politika razlike” fokusirate se na pojedince i skupine čija različitost proizlazi iz njihova etničkog, vjerskog ili kulturnog porijekla te osobe koje imaju referentni odnos s nekim drugim prostorima. Možete li navesti primjere tih pojedinaca i skupina?

To su različiti imigranti iz susjednih država, povratnici iz hrvatske dijaspore i njihovi potomci koji se naseljavaju u grad, stranci kao tehnomenadžerska populacija u transnacionalnim kompanijama, akademski mobilne osobe, tražitelji azila, neregularni imigranti… Sve te skupine, unatoč tome što neke čine statistički zanemariv dio ukupne populacije grada, čine mozaik koji stvara začetke gradske raznolikosti s potencijalom za promjenu gradskoga lica. Istraživanje će proučiti načine na koje participiraju u gradskom životu, kako i koje gradske resurse i infrastrukturu koriste, koliko se oslanjaju na svoje zavičajne kulture, sudjeluju li u lokalnim društvenim mrežama te time premrežuju i mijenjaju postojeću gradsku strukturu i stvaraju vlastite staze upisivanja i mijenjanja grada. Utječu li pritom na transformaciju pojedinih gradskih naselja, rastačući i preoblikujući njihov identitet te potičući unutargradsku migraciju, jedno je od istraživačkih pitanja.

NACIONAL: U čemu se razlikuju iseljenici-povratnici od potomaka hrvatskih iseljenika koji su odlučili živjeti u Hrvatskoj, a zovete ih transnacionalne generacije?

Prvi su oni koji su se u nekom trenutku svoga života iselili i sada se, najčešće vezano uz odlazak u mirovinu, vraćaju u Hrvatsku; oni su povratnici u pravom smislu riječi, iako se neki od njih ne odlučuju na trajni, nego na djelomični povratak te dio godine borave ovdje, a dio u zemlji u kojoj su živjeli. Osobe koje zovem transnacionalnim generacijama su njihova djeca, ponekad je riječ i o unucima, dakle o trećoj generaciji iseljenika. Oni su rođeni i odrasli i obrazovani u zemlji useljenja svojih roditelja, u Hrvatskoj nikad nisu živjeli, no preko priča roditelja upoznali su je kao zemlju svojih predaka i razvili su izvjesnu sliku o njoj. Transnacionalne generacije nadilaze državne granice, grade transnacionalna društvena polja ili prostore, odnosno ostvaruju raznolike veze barem u dvjema državama i stvaraju uključujuće identitete što se opiru jednostranim, nacionalno isključivim određenjima. Oni nisu povratnici, nego su, tehnički rečeno, doseljenici, useljenici, no njihova iskustva nisu posve ista onima klasičnih useljenika, stranaca. Ali upravo su stoga i posebno zanimljiva jer su oni populacija koja izmiče uvriježenim kategorijama o tome tko je povratnik, tko je useljenik, tko je stranac, tko je domaći. Ali valja reći da i njihovi roditelji donekle dijele tu poziciju onih koji jesu unutra, ali su i vani, jer su godinama živjeli u nekom drugom društvu i kulturi te su njihova iskustva povratništva ponekad složena i teško se reintegriraju.

NACIONAL: Istraživanje će trajati do 2018. i tek ste na drugoj godini. Što ste dosad saznali?

Istraživanje je pokazalo da su transnacionalni doseljenici hrvatskog porijekla u mnogočemu slični imigrantima bez hrvatskog porijekla i tako sam istraživanje proširila i na strance u Zagrebu: zajednička im je složena pripadnost, jaka mobilnost, engleski kao jezik komunikacije, kretanje u tzv. expats društvenim mrežama odnosno mrežama stranaca, i jedni i drugi zadržavaju vezu s društvom iz kojega dolaze, poneki zasnivaju kompanije koje posluju transnacionalno, i ovdje, i u inozemstvu, i slično. Što se tiče doseljenika-stranaca, Hrvatska nema kao druge razvijene europske zemlje veliki broj imigranata i nije karakteristična radnička imigracija, nego doseljavaju zaposlenici transnacionalnih kompanija i općenitije visokoobrazovani ljudi, diplomati, zatim studenti na programima razmjene, primjerice Erasmusa, koji imaju privremeni boravak; u manjoj mjeri dolaze i tražitelji azila. Motivi doseljavanja često su osobne prirode – u Hrvatskoj su pronašli partnera ili partnericu. Može ih dovesti i slučajnost, avanturizam, potraga za identitetom, rjeđe poslovni planovi. Iznimno cijene naš životni stil i sigurnosnu situaciju, a kritiziraju poslovnu klimu. Ne dopada im se to što Hrvati često negoduju, no svoje negodovanje ne iskazuju u javnim protestima. Očekuju, kažu stranci, da će država sve učiniti za njih, ne vjeruju da išta mogu sami učiniti. O tome koliko stranci poznaju Zagreb i kakve odnose stvaraju s ostalim stanovnicima, još ne mogu pouzdano govoriti, no to ovisi o njihovoj dobi, poslu, statusu, osobnosti pa čak i mjestu stanovanja u gradu. Rijetki sugovornici su imali iskustvo ksenofobije i diskriminacije. Mlađi stranci su jako dobro uključeni u društva mladih osoba svih profila i porijekla.

  • ‘POVRATNICI SU ŽRTVE POLITIKE koja ih instrumentalizira. Razočarani su, žele natrag, ne osjećaju kao da su se vratili ‘kući’. No njihova djeca prihvaćaju sve aspekte života u Hrvatskoj’

NACIONAL: Bavili ste se u svojim istraživanjima i izbjegličkim valom. Što je ključno u tom istraživanju, što vam je privuklo pozornost?

Osjetila sam dužnost i poziv da se što prije uključim u istraživanje suvremenoga izbjeglištva. Ta mi tema nije strana jer sam pisala o prisilnom iseljavanju Hrvata iz Vojvodine 1990-ih. Stoga sam u listopadu boravila u Tovarniku i Opatovcu, u doba kad je još funkcionirao prihvatni centar za izbjeglice u Opatovcu. Analizirala sam način kako hrvatska država upravlja migracijskim tokom i uočila mnoge kontradiktornosti ne samo našega, nego i europskoga odgovora na ono što se eufemistički naziva “kriza”. No ono što me najviše razveselilo je otkriće da je lokalno stanovništvo, u Tovarniku, Opatovcu i Lovasu, dakle trima mjestima izravno izloženima izbjegličkom fenomenu, pokazalo humanost, solidarnost, simpatiju i empatiju s izbjeglicama. Objašnjavam to time, a o tome govore i oni sami, što su prije dvadesetak godina i sami bili izbjeglice. S druge strane, mislim da je to jako važan podatak jer govori protiv klišeja da su Hrvati ksenofobični, da strance doživljavaju kao prijetnju.

NACIONAL: Jesu li europske zemlje bile spremne na izbjeglice iz Sirije? Je li Hrvatska spremna na njihov još veći dolazak?

Ne, nisu bile spremne, jer nitko nije mogao pretpostaviti masovnost izbjegličkog pokreta. Vidjeli smo potpunu zatečenost država Europske unije, no vidjeli smo i potpuni izostanak solidarnosti na političkoj razini između država EU-a. Mislim da je zbog međudržavne nesuradnje te nepostojanja jasnoga zajedničkoga stava i politike, EU pridonijela produbljivanju humanitarnoga aspekta migracijske krize, ali i izložila vlastitu duboku krizu vrijednosti. Bilo je potrebno dogovoriti se mnogo ranije i organizirati prijevoz izbjeglica iz Turske, a ne dozvoliti da idu na pogubno putovanje do Austrije i Njemačke. Nedjelovanje je dalo prostora i jačanju ekstremnih desnih političkih opcija. S druge strane, svjedočimo iznimnoj solidarnosti i humanosti običnih građana, onih koji nemaju političke moći. Oni su ti koji su spašavali obraz svojih političara, vidjelo se to uostalom i u prihvatnom centru u Opatovcu, gdje su se slili volonteri sa svih strana svijeta i naravno iz Hrvatske, ne bi li pridonijeli ublažavanju humanitarne krize. Vidjelo se to i u načinu na koji su Nijemci dočekivali prve izbjeglice na minhenskom kolodvoru. Izbjeglički tok još traje, premda EU sve više otežava ulazak u svoju tvrđavu, a sad dolazi još jedan problem: kako kvalitetno – i u odnosu na vlastite standarde života – integrirati milijun ljudi koji su stigli u Njemačku u nepunih godinu dana, ljudi različitih jezika, kultura, obrazovanja, vrijednosti i navika.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Komunikologinja s višegodišnjim iskustvom u medijima - tisak, web i televizija. Ambiciozna, radoznala, komunikativa. Zaljubljena u život i u ljudske priče. Društveno angažirane,istraživačke teme posebno su mi područje interesa.