Likovni umjetnik i glazbenik uoči nastupa u Tvornici kulture 12. svibnja s Teškom industrijom, govori o umjetničkoj karijeri, životu u Zagrebu, pojašnjava zašto misli da postoji snažan bosanski lobi u Hrvatskoj te najavljuje i novu izložbu koju opisuje kao ‘slatku Sodomu i Gomoru’

Ivica Propadalo, 66-godišnji likovni umjetnik i glazbenik, za sebe voli reći da je svaštar. Održao je preko 70 samostalnih izložbi, oko 250 skupnih, dobitnik je niza priznanja, autor brojnih statua – Porin, Dora, Zlatna penkala Hrvatske, High 5 – i scenografija, od onih na zatvorenim događajima na kojima se obilježavala obljetnica neke tvrtke, do velebnih koncerata kakav je bio nastup Marka Perkovića Thompsona na stadionu u Maksimiru. Crta grafike, dizajnira i snima selfieje te sebe naziva svjetskim rekorderom po broju selfieja. Snimio ih je preko 30.000 pa je novi album grupe Teška industrija odlučio upravo tako i nazvati.

Uoči nastupa u Tvornici kulture 12. svibnja, na kojem će s Teškom industrijom predstaviti novi album, Propadalo je za Nacional komentirao svoju umjetničku karijeru, život u Zagrebu, funkciju umjetničkog direktora manifestacije Ja BiH, snagu bosanskog lobija u Hrvatskoj, najavio novu izložbu koju opisuje kao “slatku Sodomu i Gomoru” i izrazio nezadovoljstvo zbog sve češće mržnje prema drugačijem.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni uspjehom Teške industrije od kada ste ponovo postali njihov član?

Nisam zadovoljan. Puno sviramo i puno smo napravili, ali domaća glazba baš se ne vrti. Mi smo u nekoj sredini. To je najteže. Na mnogim radijskim stanicama čut ćete urbanu glazbu kao što su Pavel, Detour ili Natali Dizdar, ali mislim da smo mi zakinuti. Unatoč tomu, puno sviramo širom regije, a pogotovo u Srbiji.

NACIONAL: Prilično ste produktivni i stalno stvarate. Što trenutno radite?

Radim jako puno organizacija događaja. Radio sam scenografije na proslavama 120 godina HEP-a pa 50 godina Ine. Trenutno radim nekoliko sličnih događaja. To najviše i volim jer uđem pomalo u tu temu i stvorim neku svoju priču koju organizatori prihvate ili ne. Uglavnom je prihvate. Veselilo me raditi koncerte. Jako sam ponosan i na Thompsonov koncert na stadionu u Maksimiru. Malo su prigovorili da je neonacistički, međutim to je izgledalo svjetski i moćno. Imalo je snagu. Trebalo je i to napraviti. Nakon inauguracije predsjednika Ive Josipovića, nisam ih više radio. Dosad me nijedna politička stranka nije pozvala da radim za njih. Mislim da je to zato što me smatraju neozbiljnim.

NACIONAL: Kako vam nije neugodno tvrditi da je nešto što se dovodi u vezu s neonacizmom svjetski i moćno? Nije vas smetala ta konotacija Thompsonova nacističkog imidža i svega što se moglo vidjeti na tom koncertu, a čemu ste i sami pridonijeli?

To su bili neki pojedinci. Možda je netko u toj gomili imao spornu kapu. Ja sam profesionalac kome se ponudi da radi posao. Thompson je normalan izvođač koji nije nakon tog koncerta bio u zatvoru. Kada nekoga osude onda je to drugo, a on pjeva to što pjeva. Dizajnirao sam mu omot albuma “Vjetar s Dinare”. Bio sam veliki prijatelj i s Kemalom Montenom i Arsenom Dedićem i zašto ne bih napravio scenografiju i Thompsonu, da pokažem da i to znam raditi. Kako znam drugima, tako znam i njemu. To je bilo ipak prije deset godina, kada produkcija koncerata još nije bila na razini kakva je danas. Jako sam ponosan i na štand Hrvatske turističke zajednice koji je zadnjih pet godina išao po svijetu i za koji sam dobio desetak nagrada za najbolji štand na tim sajmovima. U pristupu poslu osjećam se kao đak prvak. Kada mi netko ponudi posao, prvo osjetim strah jer ne znam hoću li to znati dobro napraviti. To me tjera da jako puno čitam. Kada me Marija Nemčić početkom 90-ih zamolila da napravim statuu za Porin, pročitao sam desetke knjiga kako bih saznao da je Porin legendarni junak koji je poveo Hrvate protiv Franaka, da se hrvatska kultura naslanja na kulturu Merovinga, Karolinga i Vikinga. Da i u Oslu imaju pletera. Nisam se oslonio samo na operu Vatroslava Lisinskog. Porin je bio veliki junak koji je oženio kćer Zorku Ljudevita Posavskog. Temeljito pristupam poslu. San mi je napraviti scenografiju za Pink Floyde ili Rolling Stonese, ali očito da od toga neće biti ništa.

  • ‘MOŽDA JE NETKO na Thompsonovu koncertu imao spornu kapu. Thompson je normalan izvođač koji nije nakon koncerta bio u zatvoru. Da ga osude to bi bilo drugo, a on pjeva to što pjeva’

NACIONAL: Prolazi li Teška industrija bolje u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini?

S obzirom na to da imamo tri nova člana na čelu s Leom Mijatović kao pjevačicom, oni su dali tu jednu notu hrvatskog benda, a i ja živim u Zagrebu nešto manje od 40 godina. I naš gitarista Hadžiavdić je lani dobio državljanstvo pa smo od nedavno svi državljani Hrvatske. Mislim da smo više prisutni u Hrvatskoj nego u regiji, iako sviramo po cijeloj regiji. Nakon Parnog valjka, mi smo od hrvatskih bendova najprisutniji u regiji. Jako nas puno vrte i često nas zovu. Jučer smo se vratili iz Beograda, gostovali smo na televiziji Pink i izveli pet pjesama te razgovarali o grupi.

NACIONAL: Od nastanka Hrvatske prije 25 godina stalno se provlači “problem” domaćih bendova, odnosno izvođača iz BiH kao što su Zabranjeno pušenje, Dubioza kolektiv, Edo Maajka, Bijelo dugme i Crvena jabuka koji se u Hrvatskoj nazivaju domaćim bendovima, iako je riječ o bosanskih grupama čiji članovi žive u Hrvatskoj i imaju hrvatsko državljanstvo. Jeste li i vi imali problema da vas nisu znali geografski smjestiti i koliko vam je to uopće važno?

Samo je glazba važna i svatko tko želi nešto napraviti, mora gledati regionalno. Kako god bilo, moramo biti okrenuti jedni prema drugima jer smo premali. Mi smo u Osijeku svirali već pet puta. Ondje gdje živiš i gdje jesi si to što jesi. Najmanje smo svirali u Sarajevu. Uskoro ćemo imati promociju u sarajevskoj Slozi. Kada god dođemo u taj grad, uvijek kažem da je kod kuće najgore. Bend je nastao u Bosni i Hercegovini. Hadžiavdić je rođen u Sarajevu, ja u Livnu, studirao sam u Sarajevu, Lea Mijatović je rođena u Derventi. Mama joj je iz Splita, a tata iz Dervente. Ona je izuzetna pjevačica zato što je zapravo kombinacija Mediterana i Bosne. I moja mama je porijeklom s Brača, a otac iz Bosne. Te mješavine daju dobre rezultate.

NACIONAL: Osim što svirate s Teškom industrijom, umjetnički ste direktor udruge, odnosno manifestacije Ja BiH koja promovira umjetnike iz BiH u Zagrebu i hrvatske umjetnike u Sarajevu. Kako birate ljude koje ćete odabrati i predstaviti publici u Zagrebu, odnosno Sarajevu?

Pitali su me neki dan ljudi za koje sam radio statuu za festival High 5 koji se održava krajem travnja u Zadru kako sam došao do ideje za nju. Rekao sam im da bih im volio reći da su iza mene neprospavane noći i da sam kao umjetnik morao razmišljati uz čašu vina, ali sam ih razočarao i rekao da je ideja došla vrlo jednostavno. Kad se festival zove High 5, onda samo zalijepiš ruku na komad stakla i evo statue. Tako je bilo i s Ja BiH. Kako biramo? Tako. S nama je donedavno bio i Đelo Hadžiselimović, ali je odustao zbog drugih obaveza. Ismet Efendić, moj drug iz Sarajeva i ja smo se ravnali prema stavu da se glazbenici koji nisu snimali za Jugoton nisu smatrali ozbiljnim izvođačima, neka se ne uvrede ostale diskografske kuće. Kada si u Sarajevu rekao da snimaš za Jugoton, onda si bio glavni. I Zdravko Čolić i Indexi i Bijelo dugme su snimali za Jugoton. Čak su u Sarajevu imali svog čovjeka koji je odabirao snimke. I Teška industrija je snimala za Jugoton. Sarajevo i Zagreb su oduvijek imali tu neku čvrstu vezu. U Zagrebu živi strašno puno Sarajlija. Međutim, rat je učinio da su se veze između tih dvaju gradova malo razrijedile. Ta dva grada ne dišu više onako kako su disala prije rata.

NACIONAL: Je li se nakon rata pojačao animozitet spram muslimana i pripadnika islamske vjeroispovijesti?

Ne, mislim da nije. Pa moj gitarista Hadžiabdić je dobio domovnicu. U Zagrebu toga nema. Znate, najskuplja avionska karta je ona od Sarajeva do Zagreba. Skuplja je od karte od Londona do Zagreba. Roming ne može biti skuplji. Kada se vratimo iz Sarajeva, sav honorar potrošimo na telefonski račun. I to govori o toj daljini, pa smo odlučili kako je vrijeme da napravimo jednu udrugu. Sjetio sam se da je nazovemo Ja BiH pet dana Sarajeva u Zagrebu i Ja BiH pet dana Zagreba u Sarajevu. Oba grada su prihvatili tu našu amatersku inicijativu. Taj naš amaterizam je dogurao do respektabilne organizacije koju čine dva čovjeka i naši suradnici. Ljude biramo na razne načine. Ove godine ide u Sarajevo Petar Barišić sa svojom izuzetnom izložbom mobila, a tu je i sukob interesa bez kojega se ne može, pa će moj bend u Sarajevu promovirati novi album. Nećemo puno koštati jer dan kasnije sviramo u Orahovici. Bit će predstava i filmova i presice su prepune. Desetak kamera i fotografa, svi mediji nas jako podržavaju upravo zbog toga što nema žiriranja, nema institucija. Sve obavimo nas dvojica. Mi smo prvi put u Zagreb doveli Halku s Božom Vrećom, a sada radi koncert u Velikoj dvorana Vatroslava Lisinskog s filharmonijom. Ne zarađujemo od toga zato što je to neprofitabilna organizacija, a i sve moramo pravdati.

NACIONAL: Znači li to da dobivate financijsku pomoć Zagreba i Sarajeva?

Da, svakako. I od ministarstva kulture. Da se razumijemo, nijedan naš festival nikada ne prijeđe cifru od 10.000 eura sa svim troškovima. Imamo lijep projekt zahvaljujući gradonačelnicima Zagreba i Sarajeva i svi pozitivno misle o njemu.

NACIONAL: Spomenuli ste da uvijek mora postojati neki sukob interesa, možemo li govoriti o neskrivenom bosanskom lobiju u Zagrebu?

Moglo bi se reći da postoji. Kada vidiš koliko je tu ljudi iz Bosne, koliko slikara, glumaca. Enis Bešlagić, Tarik Filipović, Zabranjeno pušenje, Crvena jabuka, Teška industrija… Pa sportaši, Šuker, braća Kovač… To je ono o čemu ja govorim, da su nama svima Zagreb i Hrvatska bili san. Mislim da ta obostrana ljubav postoji. Jako puno talentiranih ljudi nije zadovoljno u svom rodnom mjestu. Ja nisam ostao u Livnu zato što sam smatrao da trebam otići i napraviti nešto. Mnogi odu. Ne želim uvrijediti nijedan glavni grad u regiji, ali Zagreb raširenih ruku dočeka svakoga tko iole nešto radi i hoće to pokazati. U Zagreb sam došao kao inženjer elektrotehnike. Tu mi je pruženo sve. To je sredina koja može prihvatiti. Bosanski lobi postoji, ali to nije zapravo lobi.

  • ‘IAKO JE LIVNO MALA SREDINA i moji roditelji su radili kao službenici, naučili su me da budem tolerantan prema vjeri, boji i drugačijim opredjeljenjima jer ne moramo svi biti isti’

NACIONAL: Ljudi vas najčešće prepoznaju kao glazbenika, ali vi ste i slikar, kipar, grafičar i dizajner. Otkud potreba da se bavite s toliko različitih stvari?

Ja se nazivam svaštarom. Moj pokojni profesor Vlado Bužančić jednom prilikom mi je rekao jednu židovsku poslovicu koja glasi da miš koji ima jednu rupu, kratkog je životnog vijeka. To znači da ga mačka pred tom jednom rupom čeka i on kad-tad gladan mora jednom izaći. Ta poslovica mi je cijeli život u glavi. Moraš u životu imati više stvari i zanimati se za više toga. Ako ti nešto baš i ne ide, negdje drugdje će sigurno ići. Diplomirao sam elektrotehniku, radio sam u Končaru i Ini, gdje su mi nudili direktorsko mjesto, ali sam pred rat otišao u umjetnike. Moji kod kuće su mislili da sam poludio. Kada vam hobi preraste u zanimanje, to je nešto najljepše na svijetu. Uvijek imam nešto reći, kao što je bio slučaj s jednom izložbom koja je imala ogroman odjek. Zvala se “MM ŽŽ ” – Muško muško, žensko žensko, muško žensko. To je bilo u vrijeme referenduma “U ime obitelji”. Morao sam napraviti izložbu koju sam nazvao “Slike s vjenčanja”. To su one slike koje obično vise iznad kreveta. I moja baka i djed imali su je iznad kreveta. Napravio sam takve slike, ali su moji brakovi bili mješoviti. I oni istospolni. Ja sam ih vjenčao. Iako je Livno mala sredina i moji roditelji su radili kao službenici, naučili su me da budem tolerantan prema vjeri, boji i drugačijim opredjeljenjima jer ne moramo svi biti isti. Imam jako puno prijatelja u gej populaciji i to me nimalo ne smeta. S tom izložbom htio sam izraziti svoj protest jer nisam osoba koja će reći ne. Pokazao sam svoju toleranciju. Ne slikam ili kiparim zato što moram, nego ako postoji potreba pa mi je to svaštarenje stalno prisutno.

NACIONAL: Koliko vas smeta sve češće negiranje i omalovažavanje drugog i drukčijeg u Hrvatskoj?

Da me nije zasmetalo ne bi ta izložba ni nastala, niti bi obišla toliko gradova u Hrvatskoj. Vidjelo ju je nekoliko tisuća ljudi. Trenutno pripremam izložbu nad kojem će se ljudi vjerojatno zgražati. Imat će poruku o lažnom puritanstvu. Želim progovoriti kroz jednostavne i simpatične stvari o onome što je mašta mnogih muškaraca i mnogih bračnih parova. U najmanju ruku Sodoma i Gomora, ali na simpatičan način. I o prošlom ratu sam puno progovorio kroz izložbe “Oči istine-rat u Hrvatskoj”. Kroz umjetnost smo protestirali protiv rata. Umjetnik treba živjeti u realnom vremenu i reagirati. Kada je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, jedini bend koji je progovorio o tome je bila Teška industrija s pjesmom “EUdala se lijepa naša”. U pjesmi je gostovala glumica iz Sarajeva Zana Marjanović koja je dolično odrepala dio teksta, ali nijedna radijska stanica u Hrvatskoj nije je htjela zavrtjeti. Sad vi meni objasnite kako to može biti? Na YouTubeu je pogledana više stotina tisuća puta, a to nije malo. Osim toga, kada je uživo sviramo, publika poludi, a nemamo podatak da je ijedna stanica emitirala tu pjesmu.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.