Bolski umjetnik objavio je novu knjigu, svojevrsni satirički antivodič o turizmu, a u intervjuu govori o odnosu umjetnika i lokalne zajednice, dvjema vodećim strankama te ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću

Turizam je emigrantska kriza s najpoželjnijim svjetskim emigrantima koji iz svojih zemalja emigriraju dva do tri puta godišnje, od čega najmanje jedanput ljeti”: tako započinje nova knjiga “Turistički vodič Bola” Ivice Jakšića Čokrića Puke. Knjiga koja će uz prigodnu feštu i recenzente, među kojima će biti i glumac Željko Vukmirica, imati promociju na hrvatskom i engleskom jeziku u subotu, 3. rujna, u Bolu, završava poglavljem pod naslovom “Posljednji turistički bum” u kojem, između ostalog, piše: “Nakon posljednje kataklizme preživjet će jedino žohari i dva Aboridžina. I turizam! Tvrde turistički neimari.” U predgovoru knjizi novinar Jurica Pavičić navodi: “Ponekad se kaže da turizam ima poljubac smrti. Poput kralja Mide koji je umro od gladi jer bi sve što bi dotakao postajalo zlato, tako i turizam ima to nezgodno svojstvo da ono što je lijepo, autentično i živo pretvori u – pretrpano, umjetno i okamenjeno. Satirički antivodič koji vam je u rukama samo je još jedan kamenčić u mozaiku Pukove antiturističke antiumjetnosti koja baš zato i baš time što oponira turizmu, Dalmaciju i Bol čini turistički zanimljivijima”.

IVICA JAKŠIĆ ČOKRIĆ PUKO – kipar, slikar, pisac, pjesnik, konceptualist, autor drama i redatelj kazališnih predstava iz Bola s otoka Brača – predstavlja se kao antifašistički umjetnik, borac protiv turizma, demokracije i Coca Cole koji će živjeti vječno. O njemu Vukmirica kaže da je istovremeno i umjetnik i umjetničko djelo. Izlaže samostalno i skupno od 1985., od Bola, preko Zagreba do Venecije. Izvodi umjetničke akcije poput “Premještanja plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura 2003.”, “Recitiram po domaćinstvima”, “Kupujmo hrvatsko dok ga još ima”, “Život pod kacigom” i mnogih drugih. Osnivač je i lider Multimedijalne putujuće artističke skupine za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu Šušur Bol, u kojoj pjevaju i glume svi zainteresirani mještani Bola. Sudionik je nekoliko književnih festivala FAK, Škojopis i Pričigin. Autor je i redatelj predstava “Gujin rode”, “Svi smo mi judi”,” Apokalipsa”, “Već ni Božić ča je nikad bi”, “Cimer fraj”, “Paloc (kuća u kući) stazama revolucije”, “Ježeva kućica za Hrvate”, “Crvenkapica i 7 kozlića”, “Posljednji brački partizan”, “Poslanica”, “Bella vita”, 2011. “Hrvatska Odiseja u svemiru”, u kojima se izruguje ideologijama, dnevnoj politici, često se poigravajući biblijskim motivima. To mu nije teško zato što je, osim likovne akademije u Beču, pohađao i trogodišnji studij na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Bio je i aktivni sudionik Domovinskog rata. Osnivač je i voditelj dalmatinske klape “Dalmatinska klapa dalmatinska konoba Dalmatino Dalmacija”.

Svojom umjetnošću napada masovni turizam kao i glupost političara, a nakon niza konceptualističkih izložbi, poput one na kojoj je u teglama na dućanskim vitrinama izložio sve smeće sa Zlatnog rata, ili pak “Crui(ne)seri” koja se sastojala od niza kruzera sastavljenih od otpada, otkrio je svoj kiparski talent. “Ipak sam ja s Brača, kamen mi je u prstima”, rekao je svojedobno Puko koji kleše izravno u ogromne kamene blokove od nekoliko tona. Autor je niza skulptura u javnim prostorima, kao što su “Prvi spomenik grafita na svijetu”, “Čovik i tovor”, “Galeb” i “Živa voda”, obnovljena bolska česma, visoka 2,60 metara, uklesana u kamenu od 7 tona, na kojoj se nalaze stihovi “Živo stina, živi kamen, na Broču si, kume, amen”. “Lijep način da nekome kažeš da zatvori vodu, a da ga se ne pošalje u p. m.”, objasnio je Puko.

Iz protesta prema općinskim vlastima koje su mu uskratile izložbeni prostor i atelje u Bolu, preselio je svoju klesarsku radionicu i galeriju u selo Pražnica, u kojem su njegove skulpture bile izložene nekoliko godina. Tamo je, uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, organizirao performance “PDV: Posljednja domaća večera”, kojemu je logo bio goblen Leonardove “Posljednje večere”. O njemu su snimljeni dokumentarni filmovi u produkciji HRT-a, a autori su Lawrence Kiiru (2002.) i Snježana Samac (2015.). Objavio je niz knjiga poezije i proze: “Čovik”, “Put od križa”, “Gujin rode”, “Zlatni kalendar”, “Škuoj”, “Ježeva kućica za Hrvate”, “Paloc” (kuća u kući) stazama revolucije”, “Samer tajm”, “(K)urbi et orbi (na 4 jezika)”, a prije promocije turističkog antivodiča u vlastitoj nakladi razgovarao je za tjednik Nacional.

NACIONAL: Kad ste započeli svoj rat protiv turizma?

Odmah! S prvim karnevalom koji sam organizirao kad sam imao dvadeset godina. To je bio moj prvi bunt. Znači, prije 41 godinu.

NACIONAL: Kroz svoje aktivnosti, pa i ovom knjigom, progovarate protiv pretjerane komercijalizacije i banalizacije turističke ponude. Ali, ni Boljani nisu ovce, i oni su se često bunili.

Ima tog otpora i bezvlašću i vlasti i turizmu ovakvom kakav je. Nitko normalan se ne buni protiv turizma kao takvog , nego protiv pristupa turizmu kakav doživljavamo. Promijenilo se cijelo kulturno okružje, od zgrada, apartmanskih naselja, “kockoglavih” zdanja, do takozvane gastronomske ponude, svima nudimo istu vrhunsku hranu, istih vrhunskih nabavljača, a posebice ribu iz Meksika, Patagonije i obližnjih kaveza. A zabava i glazba je kakofonija, zagađuju se zvukom i svjetlom čak i plaže. Svega je previše. Inflacija je ponude koja se sastoji uglavnom od turističkih užasa. A sve to da bismo imali više turizma. No siguran sam, bez obzira na 25 posto više gostiju, da teško možemo dostići 1989. Boljane je, s druge strane spasio turizam. U tom smislu da su doživjeli druge nacije, druge države, druge jezike. Nisu bili zatvoreni, otvorili su se. Bol je bio introvertirana sredina na jugu Brača. S turizmom je otvorio oči i duh. Boljani putuju po svijetu po zimi, kad nema turizma, uče, čuju slušaju, usvajaju nova znanja.

NACIONAL: Vi desetljećima organizirate izložbe, performance, akcije. Što biste od svega toga izdvojili i jeste li se umorili nakon toliko godina?

Sjećam se kad sam organizirao Muzej Zlatnog rata u onom dućanu, u kojem je bilo žalo na podu. Na ulazu je bilo govno i pisalo je “Pazi govno!” Onda su nastali kruzeri, izložba koja je obišla cijelu Hrvatsku. Zvali su me u Veneciju, na otvorenje bijenala. Pali su u nesvijest kad sam im rekao da nemam vremena. Zvala me nezavisna skupina za očuvanje Venecije, sad je to opet aktualno, jer kruzeri svojim turbulencijama ubrzavaju potonuće grada. A o masama turista koji silaze s njih da i ne govorimo. Moji kruzeri nastali su od otpada koji je bačen s nekoliko kuća koje su se renovirale. Bilo je cijevi, pipa, čavala, čuda. Ja sam kupio još 12 tisuća vijaka koje sam u njih ugradio. Na žalost, nemam prostor u kojem bih mogao izložiti sve te slike i skulpture. U jednom momentu toliko sam bio ogorčen komercijalizacijom i masovnim turizmom, kao i odnosom općine prema kulturi, da sam jednostavno prestao biti dio turističke ponude Bola i preselio svoje aktivnosti u Pražnicu. Počeo sam se boriti drugim sredstvima. Zasad su moje skulpture smještene oko restorana Mali Raj i u njemu, kod prijatelja, doktora Kukoča. Inače, na promociji moje nove knjige bit će izložen triptih “Turistička apokalipsa” i upozorenje: “Bolesno vrijeme, svi smo zdravi”. Bojim se da sam tu, na žalost, turizmu dotaknuo dno. Uostalom, moja majka još uvijek je uvjerena da je rodila idiota. I sreća da je tako jer da mi je govorila da sam genij, danas bih bio tur djelatnik, tur operator ili, u najgoru ruku, ugostitelj.

NACIONAL: Ima li razlike između HDZ-a i SDP-a kad su lokalno na vlasti?

Otkud razlika? Nema je. Kada govorimo o pristupu turizmu ili vođenju grada, to je sve isto. Doduše, na nacionalnoj razini, ako principijelno govorimo o dobru i zlu, ja i dalje mislim da je SDP dobro, a HDZ zlo, u povijesnom kontekstu. Ja, naravno, ponosno nisam u nijednoj stranci. Ali u onome što radim, sa svima imam isti problem. Ja ne nudim osrednjost. Mi imamo osrednju vlast, osrednju državu, citirao bih Igora Mandića koji govori o ” neuspjelom projektu Hrvatska”, u kojem se stalno prepoznaje ta osrednjost. Nagrađuje se osrednje kazalište, osrednja književnost jer osrednji ljudi koji su na vlasti prepoznaju osrednjost i spremni su je podignuti na pijedestal časti, jer su tu i oni uključeni. Oni ne razumiju ništa drugo, oni ostalo preziru. Meni je i najveći kompliment da me preziru. Što mi je direktni dokaz da sam ja ipak neki kurčevi umjetnik. To je dokaz. Dobro, zovu me ipak neki ljudi koji shvaćaju to što radim. Došla je neka njemačka televizija i snimila film o meni ovih dana, pa je bila švedska televizija. Onda ti dođe milo da to netko ipak prepoznaje.

NACIONAL: A koncept kulture SDP-a i HDZ-a na nacionalnoj razini? Kako komentirate posljednjih šest mjeseci Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture i što očekujete od budućeg ministra?

Hasanbegović nije dostojan da ima protivnika. Govoriti o Hasanbegoviću je deplasirano. Zapravo, ne bih tu htio biti osoban. O tipu ljudi kakav je Hasanbegović i njihovim idejama ne treba govoriti. Protiv njega treba djelovati. Nisam doduše, potpisivao nikakve peticije kulturnjaka, ali ono što sam napravio je to da sam organizirao čitanje antifašističkog manifesta i okupila se najveća skupina ljudi. Na rivi sam imao petnaest čitača i okupilo se baš puno publike. Ali i antifašizam treba dozirati, da se ljudima ne popne preko glave. Mi tu govorimo o arhetipu zla i dobra. No moramo početi govoriti o današnjem fašizmu i antifašizmu, a ne onome prije sedamdeset godina. I moramo redefinirati i fašizam i antifašizam u današnjem obliku. Tu se slažem s Hasanbegovićem koji je revizionist. Sve je podložno reviziji. Jasno je da je na europskoj razini fašizam u porastu. Ta zla energija se osjeća. Nakon one svastike u Splitu ja bih, da sam negdje u Europi, od toga napravio sprdačinu i organizirao da se nakon toga na travnjak stavi logo Heinekena – crvena zvijezda. To bi bilo genijalno. Htio sam dijeliti i fotografije svastike moga prijatelja Pere koja se zove Amalija. Na fotografijama bi pisalo: Perina svastika. To je otpor. No da se vratimo kulturi. Ako kultura ima koncept, nabijem ga na kurac. Kultura može funkcionirati jedino bez koncepta. Kulturu u širem smislu ne treba ni prepoznati. Treba joj omogućiti da živi. Što se tiče mojih očekivanja od nekog novog ministra, zapravo ništa ne očekujem. Ja sam za blago kontroliranu anarhiju. Teško je govoriti o nekim povijesnim ličnostima koji su se, osim diktaturom, bavili i umjetnošću. I drug Tito je bio umjetnik. Kao bravar radio je navodno odlične ograde, a drug Eterović je pisao i o njegovim genijalnim fotografijama koje su, naravno, bile bez veze. U kontekstu “konačnog rješenja kulture” mogu se sjetiti samo Trećeg Reicha. Ako dođemo do konačnog rješenja kulture, tek smo onda najebali. Evo – ja dobijem poziv da prijavim izložbu za sljedeću godinu. To je suludo! Pa što ja znam što ću dogodine raditi? Moraš napisati petsto formulara za izložbu. Zato ih ja i ne prijavljujem. Otišao sam u ilegalu.

NACIONAL: Kakva bi trebala onda biti pozicija slobodnog umjetnika u Hrvatskoj? Kako bi država, pa i lokalna zajednica trebala brinuti za slobodnjake? Možda otkupom radova ili nekim garantiranim prihodom?

Slobodan umjetnik mora biti slobodan od politike, ali ne i od ekonomije jer da bi bio kreativan, mora biti na rubu egzistencije, ali ne zato što ga je na to natjerala država. Država bi trebala imati likovno pismenog stručnjaka u nekoj od institucija, na primjer u Ministarstvu kulture koji bi po nekom provjerenom kriteriju odlučivao o otkupljivanju djela. Netko takav trebao bi postojati i na lokalnoj razini. Od svega što sam naslikao, isklesao i izradio – “Leonardo, Michelangelo, Rembrandt u Bolu”, model za žičano-kamenu skulpturu surfera od 4,5 metra povodom Svjetskog prvenstva u surfanju u Bolu 2016., Ratni muzej s ratnim fanzinom “Bročki brovi kronen cajtung” i 360 portreta Bračana, Muzej Zlatnog rata, Muzej kamena – na kraju je općina Bol prihvatila jedino javnu česmu i to uglavnom kao moj dar. Nije ih koštalo gotovo ništa. A što se tiče otkupa mojih skulptura za neke javne prostore, općina za sada ne pokazuje nikakve znakove interesa.

  • ‘TA DOMOLJUBNA KULTURA, fizika, matematika, kemija, domoljubno slikarstvo, dobro je da to postoji jer znaš s čime imaš posla. Da ti odmah bude jasno kako to ne treba konzumirati’

NACIONAL: Što mislite o domoljubnoj kulturi koju je promovirao Hasanbegović?

Ta domoljubna kultura, domoljubna vjera, domoljubna ekonomija, domoljubna matematika, fizika, kemija, domoljubno slikarstvo, dobro je da to postoji jer odmah znaš s čime imaš posla. Da ti odmah bude jasno kako to ne treba konzumirati.

NACIONAL: Kako ocjenjujete susret Zorana Milanovića s predstavnicima kulturnjaka i tu njegovu gestu?

Zanima me zapravo taj pojam kulturnjaci – jesu li to općenito kulturni ljudi, ili ljudi koji rade u nekim kulturnim institucijama, a onda me zanima i u kojim? Imamo li receptore za prepoznavanje hrvatske kulture? A što se tiče geste: ako itko iz vlasti razgovara s ljudima iz kulture, to je već gesta.

NACIONAL: Recimo da na izborima pobjedi HDZ. Ili SDP. Što treba mijenjati u kulturi?

Pozvao bih se na jednu anegdotu sa Šolte nakon Drugog svjetskog rata, kada su u općini na čelu, naravno, s komunistima rješavali probleme kanalizacije, vode, struje. Onda se netko digao i rekao: Drugovi, i prije smo imali problema, pa ih svejedno nismo riješili. Tako će biti i s HDZ-om i SDP-om. Nitko,osim samog umjetnika, onog koji stvara, ne treba imati neki poseban odnos prema kulturi. Sustav treba postojati zato da bi mu omogućio stvaranje. I da vam skratim muke. Ja mislim da je u tom smislu HDZ nešto što ne funkcionira, za razliku od SDP koji isto ne funkcionira – i tako već 26 godina. I zato na izborima obilno koristim svoje pravo da ne glasujem. Ali nemojmo se zavaravati. Nije situacija bolja ni u Njemačkoj, ni u Turskoj, ni u Americi.

NACIONAL: Kao deklarirani antifašist, vi ste ujedno i vjernik i teolog. Kako kombinirate ta svoja uvjerenja?

Katoličanstvo je kao religija povezivo i s fašizmom i antifašizmom, ali vjera, bogami, nije. Uzmimo za primjer, Alojzija Stepinca. Ja ne znam kakav je on bio čovjek, ali imamo analogiju – kakvi su danas svećenici? Meni religija znači puno u smislu tradicije. Ja volim pjevati pjesme Velikog petka “Za križom”, blagoslivljam mreže na Tijelovo, volim ući u procesiju na Veliku Gospu, bio sam i ove godine, uredio sam se, obukao bijelu košulju. I pjevao s masom ljudi s kojima bih možda popio kavu, ali ne i pivo. A vjeru ispovijedam sam sa sobom i s braćom ljudima.

NACIONAL: Što je s vašim kazališnim radom? U vašim dramama ima puno aluzija na tekstove iz Biblije. I u njima čuvate brački dijalekt, zar ne?

Brački ne postoji. Postoji bolski, selački, pučiški, pražnički, milnarski. Ne znam čuvaju li te dijalekte neke jezične institucije. Iako još postoje ljudi koji njima govore. U Bolu relativno rijetko. Ja pišem na tom bolskom idiomu, ali nisam siguran da će to spasiti taj dijalekt. Ali ima nešto u tom jeziku. Kada kažem “jubov”, zvoni. Imam napisanu dramu “Evanđelje odvažnih” koju sam, nakon pet godina bunkera, završio ove godine. Nisam promijenio ni kovrčicu. U fazi sam pronalaženja izdavača, pa bila to i Kršćanska sadašnjost. Naša kazališna skupina Šušur Bol, naš pučki teatar i dalje djeluje, puno nas zovu, putujemo. Nedavno smo bili u Zagrebu. Suradnja s Centrom za kulturu Bol baš i ne funkcionira, ali to je zbog mojih mušica. Dok su se predstave održavale u ambijentu Paloca, kuće u kući, to je bilo nešto sasvim drugo. Ove zime snimili smo spot za božićnu pjesmu, zapravo Band Aid, Šušur Bol, “Učini kao Bog”. Spot je snimljen u kinu, došlo je dvjesto i nešto Boljana na masovku. A kad smo kod dijalekta, moj turistički brevijar završava s onim kako Boljani kažu: “Dobro duošli! (A kal ćete doma?)”.

NACIONAL: Kako vas doživljava Crkva u Bolu i na Braču? Jeste li za njih disident?

Pa ja sam sa svima dobar. Ali možda me i doživljavaju kao odmetnutog sina, dok im ne treba nešto naslikati, popraviti. Evo, sad je trebalo oslikati dva oltara, pa Svetu Katarinu, pa Svetog Josipa. Onda ja sve to napravim. Sad sam za Posavinu slikao neke oltare, neke pozlate. Valjda mi je oprošteno nakon toga.

NACIONAL: Prevladavaju li u Bolu ljevičari ili desničari?

Prevladavaju beduini. Ne vrijeđam pritom pripadnike saharskog naroda. To je izraz koji označava čovjeka koji nije baš ni glupan, ni idiot, već nešto onako. Ali beduin vremenom postaje pametan, a pametan beduin najveći je beduin – pa makar bio tur djelatnik, tur neimar, tur operator, odnosno bilo kakav operator u operacijskoj dvorani zvanoj Bol, Brač, Dalmacija, Hrvatska ili Europa.

Komentiraj