Ravnateljica Hrvatskog društva likovnih umjetnika, nakon što je tu instituciju organizacijski i financijski ustabilila i većim dijelom izvukla iz dugova, za Nacional priča o planovima HDLU-a, s kojim se preprekama susreće u financiranju projekta obnove zgrade te zašto smatra da bi novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović mogao brzo riješiti jedan gorući problem Doma HDLU-a

Ivana Andabaka, ravnateljica zagrebačkog Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u godinu i pol mandata uspjela je tu instituciju organizacijski i financijski stabilizirati i dijelom izvući iz dugova koji se gomilaju već gotovo cijelo desetljeće. Nakon diplome na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i magisterija iz menadžementa u kulturi u Barceloni te kraće karijere u menadžmentu EU fondova, Ivana Andabaka započela je restrukturirati HDLU na svim razinama.

U razgovoru za Nacional pojasnila je zašto su joj likovna umjetnost i arhitektura oduvijek bile bliske, zašto se na koncu odlučila za karijeru u menadžmentu koja je povezana s umjetnošću, koji su novi značajni planovi u otvaranju HDLU-a prema široj kulturnoj publici, s kojim se preprekama susreće u financiranju projekta obnove zgrade te zašto smatra da bi novi ministar kulture mogao vrlo brzo riješiti jedan gorući problem Doma HDLU-a.

NACIONAL: Kako gledate na recentne podjele kulturnjaka i umjetnika, je li se sve previše politiziralo ili su takva stanja u društvu i poticajna za stvaranje i nove ideje? Je li moguće očekivati da neki umjetnici počnu “bježati” u inozemstvo radi inozemnog izlaganja i sufinanciranja?

Vlada stanje političkog usijanja, ne samo u području kulture. Određene doktrine potrebno je javno problematizirati i društvo usmjeravati univerzalnim vrijednostima – uzajamnom poštovanju, slobodama i toleranciji. Kultura jest i treba biti korektivna mjera društvu i zasigurno će, kroz stvaralaštvo, dati nove poglede na aktualnu situaciju. Umjetnicima je i prije bilo otežano financijski opstati i stvarati u Hrvatskoj, s obzirom na minimum na koji je sveden proračun za kulturu.

NACIONAL: Smatrate li da će novi ministar kulture osjetno utjecati na zaokret u financiranju već predanih programa HDLU-a za 2016. i da će neke umjetničke prakse – videoumjetnost, performans – s radikalnijom tematikom zaista bojkotirati?

Ražalostili bi me takvi radikalni potezi u državi koja je okrenuta europskim vrijednostima. Negirati određene umjetničke discipline poput videa, performansa i sličnih, bilo bi neprihvatljivo. Ministarstvo kulture je snažan partner HDLU-a koji redovito podupire naš heterogeni umjetnički program i bez obzira na politički kontekst i privatne stavove, vjerujem da ćemo taj odnos zadržati.

NACIONAL: Kada ste shvatili da vas, osim ekonomije, zanima i umjetnost, da se umjetnošću možete baviti i na drugi način, ne samo kao djelatni umjetnik ili povjesničar umjetnosti?

Nikada nisam htjela biti povjesničarka umjetnosti ili likovna umjetnica. Da bih bila umjetnica, za to nemam talent, a što se tiče povijesti umjetnosti, smatram da sam previše pragmatična i strukturirana osoba da bih bila teoretičar. S druge strane, umjetnost mi je oduvijek bila zanimljiva kao promatraču, posjetiteljuni moram priznati da još u ranim dvadesetima nisam imala jasnu ideju kako to sve skupa pomiriti, dok nisam vidjela mogućnost poslijediplomskog studija u Barceloni, menadžment u kulturi. Činio mi se vrlo interesantan i pomirivao je moje dvije strasti: umjetnost koju voliš konzumirati, uz menadžmentsku stranu, nešto što mi je blisko i što sam već tada počela raditi. Zbog poslijediplomskog studija napustila sam posao brend menadžera u Henkelu. Tada sam imala dvadeset i pet godina i obitelj je bila iznimno iznenađena jer nije baš bila situacija da napustim posao koji ima itekakvu perspektivu razvoja, karijeru na međunarodnoj razini, radi nečega što je potpuno strano i nepoznato i za čime u tom trenutku u Hrvatskoj nisu postojale poslovne prilike. Međutim, shvatila sam da je to možda posljednji trenutak za takvu vrstu rizika – nisam imala obiteljske ili financijske obaveze – i odlučila sam to napraviti zbog sebe i svog gušta. Po povratku u Zagreb prvi put sam došla u doticaj s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, no tada se još nisu nudili konkretni poslovi koji bi mogli ispuniti moje radno vrijeme i na koje bih se mogla fokusirati, pa sam se zaposlila u Agenciji za mobilnost i programe EU-a, gdje sam radila na projektima EU-a u području obrazovanja. Ali nisam odustajala od svojih afiniteta, osluškivala sam što se zbiva na tržištu rada, gdje bih se mogla pronaći.

  • ‘UMJETNICI SU AKTIVAN DIO našeg društva, ne žive u elitnim rezervatima. Ne sviđa mi se ideja da je umjetnik netko tko je nedostupan. Ljudi nisu u doticaju s umjetnicima’

NACIONAL: Koliko je umjetničko okruženje Barcelone, tamošnjih muzeja, galerija, arhitekture, utjecalo na odluku da se tako bavite umjetnošću?

Jako puno, iako me likovnost oduvijek najviše doticala. Kad spominjete arhitekturu, tijekom srednje škole čak sam razmišljala da upišem studij arhitekture, ali sam zbog određenih razloga od toga odustala. Možda mi je zato danas suprug arhitekt, jer sam u šali znala reći da ću si onda barem naći muža arhitekta. U Barceloni sam se više htjela fokusirati na stvari o kojima sam najmanje znala, tako sam odradila stažiranje na sajmu videoumjetnosti, s obzirom na to da sam prema videu imala određenu zadršku i nisam ga dovoljno poznavala. To mi je otvorilo potpuno nove vidike jer sam na tom sajmu radila s različitim galerijama iz svijeta, predstavljanju prema kupcima, što je bilo jako pozitivno iskustvo.

NACIONAL: Koja je još područja obuhvaćao vaš poslijediplomski studij?

Nismo se toliko mnogo bavili tržištem umjetnina, više institucionalnim upravljanjem kulturom, a najbliži doticaj s tržištem umjetnina dobila sam kroz stručnu praksu. Organizacija za koju sam radila organizirala je i festival videoumjetnosti, a ja sam baš bila u segmentu prodaje, plasiranja i predstavljanja. Imali su jedan vrlo interesantan model, zakupili su hotel, a sobe pretvorili u galerijske prostore, pa su potencijalni kupci mogli iz udobnosti kreveta gledali videoradove.

NACIONAL: Kad ste počeli raditi za HDLU, što se ocijenili kao najvažnije?

Bila su mi u početku najvažnija organizacijsko-poslovna pitanja, s obzirom na to da ne bih baš mogla reći da je sve bilo najbolje vođeno u smislu sistematizacije. Pritom ne mislim i na koga upirati prstom, jednostavno sam došla iz jedne druge struke s nekim drugim pogledima i pristupima organizaciji poslovanja i određene procese doživjela sam kaotičnima. To je djelatnicima stvaralo nezadovoljstvo jer smo mnogo vremena trošili na lošu organizaciju posla, a s druge strane su me dočekali financijski problemi. Upoznala sam financijsku situacijom i prije dolaska u HDLU jer su dokumenti bili javno dostupni, pa sam se uhvatila dubinske analize kako ih riješiti i na čemu moramo raditi. Zadovoljna sam jer smo ostvarili značajne pomake u sanaciji dugova, ali je potrebno još nekoliko uspješnih godina kao što je bila 2015.

NACIONAL: Imate li neke osobne planove u mandatu, ideje koje su vam se nametnule, kristalizirale i koje biste htjeli provesti?

Prvenstveno mi je bilo bitno financijski ozdraviti HDLU, kao i u organizacijskom smislu. To je moj osobni cilj, da “ispeglam” sve dugove koje sam zatekla i koji su bili poprilični, kao i da ne ulazimo više u takve situacije. Što se tiče programa, 2018. obilježit ćemo 150 godina Društva i već smo sada počeli pripremati određene projekte kojima ćemo pridonijeti toj godišnjici. Ne bismo voljeli da ona bude samo pogled u prošlost, već da se povežemo s ostalim institucijama koje su proizašle iz Društva umjetnosti koje je osnovano 1868., da se međuinstitucionalno povežemo i uspostavimo novu suradnju za budućnost. U programu HDLU-a voljela bih vidjeti malo više izložbi koje će biti atraktivne za širu javnost jer potpuno zadovoljavamo segment predstavljanja hrvatskih likovnih umjetnika, posebno mlađe i srednje generacije, ali nam trebaju dvije snažne izložbe godišnje koje će komunicirati sa širom kulturnom publikom i turistima, a to će nam pomoći u rješavanju financijskih problema.

NACIONAL: Planirate li neke izložbe naših umjetnika plasirati u inozemstvo, ili kroz razmjenu s inozemnim umjetnicima i izložbama, da HDLU kao matična kuća radi na njihovu plasmanu?

Baš ove godine imamo intenzivan program međunarodnih suradnji, tri iznimno bitne i velike izložbe: prva je “Exporting Zagreb” koju otvaramo 20. veljače u Nacionalnom muzeju u Gdanjsku, s radovima devetnaest hrvatskih umjetnika prema konceptu i selekciji poljske kustosice. Čini mi se to kao dobar i neopterećen pogled na domaće stvaralaštvo. Krajem ožujka otvaramo skupnu izložbu naših slikara, kipara i multimedijalnih umjetnika u Njemačkoj koju kuriraju Branka Benčić, Klaudio Štefančić i Marijana Paula Ferenčić, a krajem kolovoza s kustosicom Nevom Lukić pripremamo u Amsterdamu gostovanje izložbe “(Ne)postojanost prostora”, skupne izložbe hrvatskih i nizozemskih umjetnika koju je zagrebačka publika vidjela krajem 2014. u našoj Galeriji Prsten.

  • ‘ČINJENICA JE da nam trebaju dvije snažne izložbe godišnje koje će komunicirati sa širom kulturnom publikom i turistima, a to će nam u konačnici pomoći oko rješavanja financijskih problema’

NACIONAL: Kako planirate nadomjestiti gubitak izlagačkog prostora Galerije Karas u Praškoj ulici?

Pokušavali smo dokle god smo mogli nešto napraviti po tom pitanju i zadržati prostor, međutim, vlasnik od kojeg smo iznajmljivali prostor odlučio je prodati cijelu zgradu u Praškoj. Naš je dugoročni cilj da po izlasku dijela fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja iz Meštrovićeva paviljona Galeriju Karas vratimo i postavimo u Dom HDLU-a. Ali ne znamo kad će gradnja nove zgrade HPM-a započeti i kada će se to realizirati, pa ćemo dotad program Galerije Karas održavati u drugim prostorima. Nadamo se da će nam država dodijeliti prostor za koji smo upravo aplicirali.

NACIONAL: Planirate li nastavak obnove zgrade Doma HDLU-a?

S time sam optimistično započela čim sam došla, ali sam naišla na niz problema i razloga zašto neke stvari stoje. Mi kao HDLU ne možemo aplicirati za sredstva europske potpore jer nismo vlasnici zgrade i pitanje vlasništva zgrade nije do kraja riješeno između Grada Zagreba i države. Nama mogu pomoći isključivo ili Grad ili država ili privatnici, a svi znamo da su ta sredstva iznimno ograničena. Zato smo se fokusirali na segmentnu, etapnu obnovu.

NACIONAL: Nastavili ste i planove za Park skulptura Jakovlje i Aleju skulptura na Savskom nasipu.

Da, tako je. S našim suradnikom za ta dva projekta, kiparom Alenom Novoselecom, izrađujemo skulpturu Zlatka Boureka koja bi se trebala postaviti do lipnja na Savskom nasipu, a u pripremi je skulptura Ante Kuduza za istu lokaciju. Za Jakovlje, u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti, već smo drugu godinu za redom proveli program restauracijsko-konzervatorskih radova, obnavljamo skulpture koje su oštećene ili zarasle i Novoselec radi sa studentima.

NACIONAL: Čiji radovi i stil su vam bliski među umjetnicima, mijenjaju li vam se afiniteti kako dublje ulazite u ovaj posao?

Moja prva ljubav je bila fotografija, onda se ona prebacila na ulje na platnu, a kako sam sada nedavno radila jedan projekt s Arena Centrom i umjetnicima koji se bave javnim instalacijama, moram priznati da mi je upravo odnos umjetnosti i arhitekture postao vrlo interesantan. Ne bih posebno izdvajala imena zbog «političke» korektnosti, ali ono što mi je bitno kod umjetnosti je to da uspostavim osobni dojam prema radovima i kroz samog umjetnika, druženje s njim. To poprilično utječe na percepciju radova.

NACIONAL: Pokazujete senzibilitet za demokratizaciju umjetnosti, za izlaz elitne umjetnosti iz zatvorenih galerijskih prostora.

Da, to je bila namjera suradnje s Arena Centrom u prosincu prošle godine i to mi je vrlo važno. I ja sam prije dolaska na ovu poziciju bila upravo to: građanstvo koje nije bilo institucionalno povezano s kulturom i sjećam se koliko mi je bilo bitno da umjetnost bude dostupna, da možete razgovarati i s umjetnicima. Suradnja s Arena Centrom tijekom Adventa omogućila je sudjelovanje sedamdeset hrvatskih umjetnika na različite načine i da uđemo u prostore gdje godišnje prolazi nekoliko milijuna građana. U javnim prostorima ljudi nisu dovoljno u doticaju s umjetnicima i umjetnošću, a umjetnost ipak mora biti za društvo i okrenuta njemu. Ona nas ujedno i oplemenjuje, podiže raspoloženje, ne donosi samo teške teme ili kritiku. Umjetnici su aktivan dio našeg društva, ne žive u elitnim rezervatima. Ne sviđa mi se ideja da je umjetnik netko tko je nedostupan ili nedostižan.

NACIONAL: Kako to da u Hrvatskoj umjetnost i kulturu još nisu prepoznale političke elite kao iznimno važan gospodarski proizvod, ali i faktor nacionalnog identiteta države, a statistički imamo visok postotak sjajnih umjetnika svih usmjerenja?

Mislim da će se to najlakše dogoditi ulaskom kroz vrata turizma jer smo prije svega turistička zemlja i da je ta kombinacija umjetnosti, kulture i turizma naš najjednostavniji i najlakši put kojim bismo mogli postići najveće učinke u ekonomskom smislu. Moje iskustvo iz Barcelone pokazalo mi je da je ona sjajan primjer kako se jedan grad dignuo kroz kulturu, i kada se povodom Olimpijskih igara 1992. godine stvorio niz sadržaja, od arhitektonskih intervencija do kulturnog sadržaja. To je potpuno promijenilo lice grada, način na koji se u njemu živi, kao i percepciju turista. Naša baština i suvremena umjetnost pružaju dovoljno sadržaja na kojima možemo temeljiti nove turističke proizvode i učiniti da to funkcionira u našu korist. Zato je vrlo zanimljiv rad Hrvatskog klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija koji okuplja niz ustanova iz različitih segmenata kulturnih industrija, ne samo vizualnih umjetnosti, već i dramske, filmske, nakladničke i druge. Pohvalna je njihova inicijativa s kojom žele s političarima i različitim ministarstvima, od poduzetništva do regionalnog razvoja i turizma, razmotriti što možemo učiniti na međuresornoj horizontalnoj razini da iskoristimo snagu kulture i kreativnih industrija kao jedan od važnih segmenata gospodarskog rasta.

  • ‘NAŠA BAŠTINA i suvremena umjetnost pružaju dovoljno sadržaja na kojima možemo temeljiti nove turističke proizvode i učiniti da to funkcionira u našu korist’

NACIONAL: Smatrate li da će sadašnji ministar kulture, ako ostane na toj funkciji, imati više sluha za problem iseljenja Hrvatskog povijesnog muzeja iz zgrade HDLU-a i ubrzavanje nekih projekata?

Tome se potajno nadam jer je Zlatko Hasanbegović povjesničar i poprilično dobro je upoznat s našom zgradom i potrebama Hrvatskog povijesnog muzeja. S druge strane, taj projekt je u niskom startu, arhitektonski idejni projekt postoji i nadam se da će ministru to biti jedan od glavnih ciljeva tijekom mandata.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da u svom mandatu ispred HDLU-a predložite Ministarstvu kulture i Vladi da se kupovanje umjetnina prizna kao porezna olakšica ili dobije simbolična ili nulta stopa PDV-a, što bi snažno pokrenulo tržište umjetnina?

Apsolutno se za to zalažem. Već smo o tomu razgovarali s Ministarstvom unutarnjih poslova i Ministarstvom financija, jer postoji problem sivog tržišta, odnosno razlozi koji ga uzrokuju. Nismo za to da se umjetnički proizvod tretira kao bilo kakav drugi proizvod jer to otežava rad svima, od galerija do umjetnika. Onda bi i umjetnici lakše prijavljivali svoje poreze, galeristi također, a kupci bi bili motiviraniji za ulaganja. To je ključan problem koji će HDLU kroz rad Klastera nastojati riješiti.

NACIONAL: Koliko vas je osobno promijenilo druženje s umjetnicima, što ste od njih naučili, jesu li promijenili vaš svijet?

Moram priznati da mnogo utjecali na mene. Prije svega, ta ideja da je sve moguće i da iz ničega mogu napraviti mnogo, kao i da im je potrebno vjerovati: pustiti svakoga da radi svoj dio posla u kojemu je najbolji. Važna mi je ta njihova zaigranost i pozitivan pogled koji imaju, neopterećenost nekim stvarima koje su često prisutne u mojim mislima. Rad s kreativnim osobama je uistinu snažan pokretač.

NACIONAL: Kako provodite slobodno vrijeme, što vas još okupira izvan umjetnosti?

Za ovaj posao potreban je privatni balans jer se moram moći i znati nositi s dinamičnim tempom i zadacima. Nastojim se što više baviti sportom, pilatesom i trčanjem, ali iznad svega mi je priroda. Kad god mogu, volim se povući u Liku i jednostavno se isključiti, pa tako svakih nekoliko mjeseci odem na Velebit, isključim mobitel i tijekom tih vikenda samo čitam, grijem se uz kamin i šećem. To me obnavlja.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.