Nacional

Jedan od osnivača i voditelj BADco., najuspješnijeg hrvatskog kolektiva za izvedbene umjetnosti u svijetu, te dramaturg i izvanredni profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, rekapitulirao je rad kolektiva i komentirao inicijativu Kulturnjaci 2016 kojoj i sam pripada

Od 2000., kada je osnovan kolektiv za izvedbene umjetnosti BADco., ta izvanserijska skupina kreativnih umjetnika ostvarila je veći uspjeh od bilo koje druge umjetničke zajednice u Hrvatskoj, s preko 30 glazbeno scenskih umjetničkih projekata u nekima od najznačajnijih centara suvremene umjetnosti u svijetu. Goran Sergej Pristaš, jedan od osnivača BADco.-a, ujedno i izvanredni profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, o svojoj karijeri komotno bi mogao napisati autobiografiju koja bi vjerojatno postala i europski bestseller. Bio je programski koordinator u Centru za dramsku umjetnost (CDU) od 1995. do 2000., predsjednik Odbora CDU-a od 2000. do 2007. te prvi glavni urednik međunarodno utjecajnog časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija od 1996. do 2007. Jedan je od pokretača projekta Zagreb – Kulturni kapital Europe 3000., surađivao je s kazališnom skupinom Montažstroj kao dramaturg, pisao je scenarije za nagrađivane dokumentarne filmove, dok je najviše pažnje ipak posvetio kolektivu za izvedbene umjetnosti BADco. s kojim je nedavno nastupio na Venecijanskom bijenalu u sklopu 15. međunarodne izložbe arhitekture s projektom “Institucije treba graditi”. U razgovoru za Nacional Pristaš je opisao projekt s kojim su nastupili u Veneciji, rezimirao rad svog kolektiva za izvedbene umjetnosti, najavio monografiju o prvih 17 godina postojanja BADco.-a u izdanju prestižne britanske nakladničke kuće Performance Research Books, a osvrnuo se i na inicijativu Kulturnjaci 2016 kojoj i sam pripada, komentirajući aktualnu politiku ministarstva kulture.

NACIONAL: Kako se može razvijati kultura neke zemlje bez postojeće strategije, što je slučaj s hrvatskom kulturom u mandatu ministra Hasanbegovića?

Kako je moguće da netko uopće bude ministar i da kaže da ne vjeruje u dugoročne strategije? Koja je onda funkcija ministra? To je policijska funkcija. Ili imate razvojnu logiku kulture koja ima neku kulturnu politiku ili imate kulturnu policiju. Znači, nekoga tko regulira promet. Ako vi uspostavite sustav mreža, odnosa, kriterija i modula odlučivanja itd. i ako ga decentralizirate, kao što je tendencija u Europi, onda vi imate model koji se počinje i sam razvijati. Ako, s druge strane, imate politiku koja shvaća da HAVC treba razoriti zato što je proizveden film koji nije po volji određenim grupacijama u Hrvatskoj, a samo je jedan od stotina proizvedenih filmova – i pritom ne razumije da se na film odgovara filmom, a ne prijetnjama, zabranjivanjem i postavljanjem novog SUBNOR-a u procese odlučivanja, onda će se cijeli jedan sustav razvijan godinama urušiti.

NACIONAL: Član ste skupine Kulturnjaci 2016 koja je tražila smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića te potaknula peticiju za njegovu smjenu. Jeste li uopće uspjeli ostvariti kao Kulturnjaci 2016. ikakav dijalog s ministrom kulture ili premijerom Oreškovićem?

Ministar kulture je izjavio da njega nitko od Kulturnjaka 2016 nije kontaktirao za razgovor. Da, to je istina. Mi smo kontaktirali premijera jer ne vidimo o čemu bismo kao inicijativa razgovarali sa sadašnjim ministrom kulture ako tražimo njegovu smjenu. Individualno, svatko čini što mora ili želi. Kad je riječ o pitanju odnosa na desnici, nevoljko ću reći da trebamo napraviti razliku između konzervativne desnice koju znamo iz razdoblja Biškupića i ove neoliberalne, krajnje desnice. Rastko Močnik vrlo jasno i zanimljivo kaže da neoliberalnu desnicu ne zanima kultura. Njih zanimaju zabava, nacionalni identitet i religija, čime proizvode spektakl. Hasanbegović ne izlazi iz konzervativne desnice kojoj možda pripadaju i Krešimir Dolenčić, Anja Šovagović itd., nego on izlazi iz logike kulturne revolucije tipa Markić i Ilčić. Ako je razvoj hrvatske kulture ono što u medijima zagovaraju Bujanec i Jurič, a u kulturi i obrazovanju Jurčević, Sedlar, Ilčić i Markić, treba znati da je njihova ideologija isključiva i rušilačka. Nijedna dosadašnja vlast nije ukinula Histrione ili Hrvatsko slovo, a ovi su ukinuli Zarez i financiranje Drame riječkog HNK! Dok smo mi svih ovih godina gradili institucije pluraliteta i činili da hrvatska kultura predstavlja i gradi mnoštvo koje ovaj kontekst oduvijek jest, ova vlast gađa upravo u te institucije pluraliteta, a to su Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, HAVC, Kultura Nova, Kulturna vijeća, neprofitni mediji itd. Ako je hrvatstvo nešto što formulira samo određena grupacija koja sanja nedosanjani san koji je moralno, a ja bih rekao i politički kolabirao u ideji NDH, onda je to jedna vrlo retardirajuća Hrvatska.

  • ‘Ako je razvoj hrvatske kulture ono što u medijima zagovaraju Bujanec i Jurič, a u kulturi i obrazovanju Jurčević, Sedlar, Ilčić i Markić, njihova je ideologija isključiva i rušilačka’

NACIONAL: Zašto su sve stranke na vlasti od početka hrvatske državnosti tretirale kulturu kao nešto nevažno i potpuno sporedno?

Mi stalno imamo ovaj ili onaj oblik neoliberalne vlasti. Nikada nismo imali ni pravu socijaldemokraciju, ali ne možemo reći da nije postojao neki kontinuitet. U vrijeme HDZ-a pokrenuti su HAVC i Kultura Nova. U vrijeme SDP-a oni su realizirani i dobili su svoje oblike. Taj institucionalni razvoj nije nešto što pripada jednoj političkoj opciji. To je bila ipak neka logika razvoja kulture. Danas imamo vlast koja uništava institucije i to je onda situacija u kojoj treba postaviti pitanje kakva je to država koja uništava svoje institucije. O kakvoj mi državi govorimo? O kakvom ostvarenju sna govorimo? Jedna od omiljenih uzrečica hrvatske desnice bila je da je bez države kultura održala hrvatstvo, dakle hrvatski jezik, hrvatska umjetnost itd. Ako danas hrvatstvo uništava kulturni pluralizam, onda ono povijesno poima kulturu kao banalizaciju nacije.

NACIONAL: Koliko je zapravo inicijativa Kulturnjaci 2016. borba za ljudska prava i slobodu izražavanja, a koliko za ostvarenje prava djelatnika u kulturi?

Jedna specifičnost hrvatske nezavisne kulturne scene bila je ta što se nije fokusirala na pitanja koja se tiču samo neposredne ekonomije umjetnosti, nego je uvezivala svoje probleme, interese i teme s cjelinom društvenog razvoja. Hrvatska je 90-ih godina bila jedna od najmanje zanimljivih zemalja u Europi što se kulture tiče. Od kraja 90-ih nadalje razvijala se kulturna scena koja je postala međunarodno prezentna, uključujući sve generacije ovdašnjih umjetnika. Razvila je neke institucionalne modele koji su u Europi prepoznati kao mogući modeli koji bi se mogli primijeniti u drugim zemljama. Mislim na HAVC i Kulturu Novu. Bili smo konačno po nečemu zanimljivi i specifični i o nečemu se počelo govoriti kada se govorilo o hrvatskoj kulturnoj politici. HAVC je proizveo neke filmove koji su stavili tu kulturu na scenu kulturnih industrija, a nova kulturna paradigma pretpostavlja negiranje svega toga i ponor u povijesni sram.

NACIONAL: Nedavno ste sa svojim kolektivom izvedbenih umjetnosti BADco. nastupili na Venecijanskom bijenalu u sklopu 15. međunarodne izložbe arhitekture s projektom “To trebamo – to radimo”, gdje ste također prikazali i video triptih “Institucije treba graditi”. O čemu se zapravo radi?

Zapravo je “To trebamo – to radimo” ili kako bi već bio precizan prijevod “We need it – we do it”, naziv cjelokupne izložbe u hrvatskom paviljonu u Veneciji, koju je složio Dinko Peračić sa Slavenom Toljom, Mirandom Veljačić i Eminom Višnić. Unutar te izložbe mi imamo videoinstalaciju koja se zove “Institucije treba graditi”, koja je posebno naručena za tu izložbu. Taj projekt nastao je u suradnji s arhitektima i aktivistima koji razvijaju modele novih kulturnih centara, a prezentira tri prostora-slučaja, projekta koja su nastala iz bottom-up logike razvoja nezavisne scene u Hrvatskoj. Riječ je o Pogonu Jedinstvo u Zagrebu, Domu mladih u Splitu i tvornici Rikard Benčić u Rijeci.

NACIONAL: Za BADco. možemo reći da je jedna od najuspješnijih hrvatskih glazbeno – scenskih kazališnih trupa u svijetu. Koliko je za vaš uspjeh zaslužna činjenica da u projektima provodite interdisciplinarnost te što je filozofija dio svakog vašeg novog projekta?

Mi smo od početka kolektiv i puno toga što se događalo u našim procesima, posljedica je upravo te kolektivne dinamike. S vremenom smo u radu u kolektivu kristalizirali svatko svoje ekspertize. Međutim, mi nismo nikada vidjeli naš kolektiv kao nešto što bi trebalo podvući sve naše interese pod liniju jednog dominantnog modela niti shvatiti kolektiv kao neku vrstu obezličenja aktera koji u njemu rade, već obrnuto. Kolektiv razumijemo kao proces subjektivacije svih tih ljudi koji ga čine.

NACIONAL: Nastupali ste sa svojim projektima i predstavama u gotovo svim najvažnijim centrima suvremene umjetnosti širom svijeta, kao što s Tate Modern u Londonu, Volksbühne i Sophiensaele u Berlinu, Orionteatern u Stockholmu, La MaMa i PS122 u New Yorku, Onassis Cultural Center u Ateni… Može li se reći da BADco. svojim specifičnim pristupom tome što radi na neki način diktira trendove u suvremenoj scenskoj umjetnosti?

Teško je govoriti o tome da mi na bilo koji način diktiramo trendove u svijetu. Mislim da mi, iako jesmo nastupili na puno tih mjesta u svijetu, trenutno operiramo u dvije sfere. Jedna je ta u izvedbenim umjetnostima, a druga u vizualnoj kulturi. Sada smo već drugi put na nekom bijenalu u Veneciji, bili smo na Documenti u Kasselu. Na neki način smo ostvarili logičke pretpostavke takozvane vidljivosti u tim kontekstima. Međutim, mislim da postoji jedan problem, a to je da mi nismo nikada bili sami u logici trenda. Nismo nikada upali u situaciju da nešto što radimo pripada samo jednom trendu. Čak i ako smo jedno vrijeme prezentirani u kontekstu takozvanog konceptualnog plesa, mi smo i dalje insistirali na puno plesa, a ne njegovom dokidanju.

NACIONAL: Ali ste upravo vi prvi radili iskorake u nekim umjetničkim područjima, zar ne?

Mi jesmo radili dosta iskoraka. Mislim da će se dogoditi rekapitulacija u knjizi koja bi trebala izaći do kraja godine u Engleskoj u izdanju Performance Research Books, kao nekoj monografiji BADco.-a u kojoj bi bio prikazan pregled tih iskoraka.

NACIONAL: Tko je autor te monografije?

Knjigu uređuju Una Bauer i Ric Alsopp, a izdavač je Performance Research Books u Velikoj Britaniji koji je vezan uz časopis Performanse Research, jedan od najvažnijih časopisa za izvedbene umjetnosti danas u svijetu. Oni su prije nekoliko godina pokrenuli ediciju u kojoj žele objaviti monografije skupina koje na vrlo individualan način participiraju na sceni izvedbenih umjetnosti i nisu u logici nekog dominantnog trenda, primjerice, Lone Twin o kojem je već objavljena jedna takva monografija ili Back To Back Theatre koji smo vidjeli prije nekoliko godina na Festivalu svjetskog kazališta. Dakle, to je edicija koja pokazuje sustavni rad nekih umjetničkih grupacija ili pojedinaca koji se na svoj način ne uklapaju u cjelinu. I to je možda odgovor na pitanje diktiramo li mi trendove. Mislim da ih mi ne diktiramo, ali se ponekad naknadno pojavljuju neke stvari koje su bile dio naših problematika ili postupaka.

NACIONAL: BADco. je nastupio i na festivalu Perforacije. Koliko je taj festival važan za kontinuitet i egzistenciju izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj danas?

Perforacije su jedini festival koji preuzima rizik koji je nekada imao Eurokaz u prezentaciji one vrste rada koju se ne može vidjeti u redovitim repertoarima u hrvatskom kazalištu. Mislim da je važan iskorak u ovogodišnjim Perforacijama to što su raspisali svojevrsni natječaj za predstave koje su već igrane u Hrvatskoj, a kojima treba prostor za izvedbu. Činjenica da scena MSU zapravo nikada nije proradila kao kazališna scena i činjenica da Pogon Jedinstvo još uvijek nije do kraja uređen, kao i cijeli taj kaos koji se događa pripajanjem Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u, govori da je zapravo jedan od ključnih problema u Hrvatskoj mogućnost izvođenja predstava koje nisu nastale unutar regularnog institucionalnog okvira. Perforacije pokušavaju ovom inicijativom podržati one koji imaju što izvesti.

  • ‘Ako je hrvatstvo nešto što formulira određena grupacija koja sanja nedosanjani san koji je moralno, a ja bih rekao i politički kolabirao u ideji NDH, onda je to vrlo retardirajuća Hrvatska’

NACIONAL: Koliko ti festivali koje ste spomenuli, kao i izvedbene umjetnosti uopće, zanimaju Ministarstvo kulture?

Cijela priča o potporama s bilo koje strane u Hrvatskoj za taj sektor je vrlo kritično pitanje. S jedne strane, mi u Hrvatskoj imamo veliki problem jer se cjelokupna kultura financira kroz festivalski model i danas je puno lakše dobiti novac za festivale nego za produkciju. I nije to tako samo kod nas. Međutim, kod nas je očiti problem što mi nismo ni dosegnuli tu razinu da možemo prigovarati prezentacijskim institucijama jer ni njih nema. Jedan od problema u Hrvatskoj je primarno taj da se neka razina financiranja koju ste ostvarili brzo pretvori u glavarinu koju vi, bez obzira na postignuća, ne možete probiti osim prema dolje. Mi smo s BADco. već desetak godina stalno u istim financijskim okvirima, bez obzira na to što napravimo. I sada, nakon 17 godina postojanja, mi ne možemo reći da imamo perspektivu razvoja.

NACIONAL: Je li u pozadini toga balkanski rodbinski odnos spram djelatnika u kulturi ili nešto drugo?

Mislim da je to sustavni problem, ali ga sigurno ne rješava ovo Ministarstvo kulture koje sve obilježava podvaljenim spinom takozvanog uhljebništva i onda radi jedan sustavni rez uništavajući sve institucije koje su na bilo koji način podupirale pluralitet te zatire do kraja mogućnost bilo kakvog razvoja. Hrvatskoj kulturnoj politici nedostaje kulturna strategija koja bi stvorila modele valorizacije na temelju kojih bi se moglo vrednovati što se ovdje događa. Kada ministar kaže da ne vjeruje u dugoročne strategije, ali će korjenito promijeniti legislativu, to znači da se taj sustav valorizacije svodi na ad hoc centralizirane odluke ministra koji bez ikakve strategije i valorizacijskih modela može primjenjivati legislativu kojom će centralizirati sve odluke. Sadašnji prijedlog zakona o kulturnim vijećima u temelju urušava bilo kakvu logiku neovisnog stručnog odlučivanja jer se po novom prijedlogu ministra Hasanbegovića i gospođe Lederer cjelokupni sustav financiranja svodi na odlučivanje samog ministra. Mislim da se ne vraćamo u devedesete, kao što neki tvrde, već u SIZ-ovski model 80-ih i da je način na koji se trenutno razvija kulturna politika s pozicije kritike nekog jugoslavenstva, prigovora na socijalističke modele, upravo vraćanje u taj model u kojem smo živjeli i devedesetih, a na kojem je izrasla gospođa Lederer kao tipični kulturni kadrovik.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.