Hrvatski glumac koji će na festivalu u Puli predstaviti s čak četiri filma, govori o glumačkim audicijama koje preferira za dobivanje uloga, o inozemnim produkcijama i koprodukcijama u kojima sve češće igra, ali priča i o tome zašto su prava glazbenika drugačija od glumačkih

Goran Navojec je hrvatski glumac koji će se ovog mjeseca predstaviti u čak četirima filmovima na filmskom festivalu u Puli. U kategoriji manjinskih produkcija glumi u makedonskom filmu “Lazar”, izvan konkurencije prikazat će se već viđen film “Život je truba”, a održat će se premijere filmova “Sve najbolje” redateljice Snježane Tribuson i “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića. Činjenica da će nastupiti u toliko puno filmova govori da je Navojec tražen glumac, bez obzira na malo hrvatsko filmsko tržište. I ne samo to, Navojec je već godinama angažiran u brojnim TV serijama, a posljednja je bila “Horvatovi” koja se prikazivala na RTL-u.

Film “Sve najbolje”, koji je bio povod za razgovor s Navojcem, priča je o ženama koje nikako ne mogu ostvariti sreću u ljubavi. Navojec glumi Ljubu, ličioca kojeg je Verica (Ksenija Marinković) upoznala u bolnici, tijekom posjeta bolesnoj sestri, i čini joj se da bi upravo on mogao biti muškarac kakvog traži. Upravo za tu ulogu Navojec je prije tri tjedna osvojio nagradu za najboljeg glumca na berlinskom festivalu SEE (South East European Film Festival), a Snježana Tribuson dobila je nagradu za najbolju redateljicu. Navojec priznaje da nije još vidio film, kao ni “Ministarstvo ljubavi” u kojem ima manju ulogu, pa kaže da će ih pogledati u Puli. Ali gluma u hrvatskim filmovima tek je jedan dio njegova uspjeha, drugi se odnosi na filmske uloge u regiji, a treći na inozemne uloge, među koje spada i ona u filmu “Nemoguća misija: Protokol duh”, u kojem je glumio s Tomom Cruiseom.

NACIONAL: Kada se pogleda vaš novi film “Sve najbolje”, pa film “Život je truba” Antonia Nuića, čak i “Paradu”, primjetno je da vam redatelji često daju uloge frajera i mangupa. Je li se i vama tako čini?

Ne znam ni sam. Ono u čemu imam sreće jest da me različiti ljudi različito doživljavaju, tako da još uvijek nisam upao u tipizirane uloge, osim u inozemnim produkcijama. Još uvijek sam sretan i zadovoljan ulogama koje mi se nude. One su, po mom mišljenju, dovoljno različite. Istina je da se kroz njih proteže neki zajednički nazivnik, a to je da su to likovi na nekom rubu, sociološkom, psihološkom, financijskom ili ljubavnom. Uglavnom, filmski se krećem rubno i to me zadovoljava.

NACIONAL: To što vam redatelji često nude uloge potvrđuje da ste vi jedan od sretnika kojem se to događa, osobito u situaciji kakva je u Hrvatskoj, u kojoj ima sve više glumaca, a nema audicija i redatelji biraju one glumce koje dobro poznaju.

To je velika sreća. U Hrvatskoj ima strahovito puno fantastičnih mladih glumaca i glumica. Puno stvari u Hrvatskoj se radi bez audicija, što je i normalno zato što smo malo glumačko tržište. Manje-više svi se znamo i manje-više svaki redatelj i producent zna što mu od nekog glumca treba. Iako sam ja uvijek za to da se audicije trebaju održavati. Njih treba održati čak i kada si već dva ili tri puta radio s istim redateljem. Audicija može biti dobra stvar, koliko god ona glumcu bila stresna. Ja zaista ne trebam biti nezadovoljan, drago mi je da sam zbog svog televizijskog angažmana kojeg je bilo puno posljednjih desetak godina uspio sačuvati status u hrvatskom filmu. U nas često okrenu leđa glumcima koji se puno pojavljuju na televiziji. Onda im je malo teže glumiti u filmu. Nije to samo slučaj kod nas, to se događa i vani jer se televizijska i filmska industrija ipak razlikuju. Pojavom novih, fantastičnih serija posljednjih pet godina vidimo da je televizija zauzela dio mjesta rezerviranog za film i da se serije koje volimo gledati rade na filmski način. Zato se u inozemstvu ta razlika gubi, pa velike filmske zvijezde glume u TV serijama, a ima i obrnutih slučajeva. Naše starije kolege bili su osuđeni na jednu televiziju i kada bi se snimila serija, oni su bili izjednačavani s njom, pa je tako onaj bio iz “Velog mista”, drugi iz “Malog mista”, a treći iz “Gruntovčana”. Danas, na našu glumačku sreću, snima se puno serija. Sapunica, sitcoma i serija, iako ne želim govoriti o njihovoj kvaliteti. Sve imaju svoje gledateljstvo, inače se ne bi proizvodile. Mislim da nam to olakšava opstanak na tržištu.

NACIONAL: Kada kažete da ste uspjeli sačuvati status filmskog glumca, znači li to da ste se zbog uloga u serijama pribojavali da će te izgubiti one u filmovima?

Da, bojao sam se. Osobito u početku, kada te “zabetoniraju” u jedan televizijski lik. Svaki put kada neki glumac prihvati ulogu u nekoj televizijskoj seriji, pomisli “a što će sada biti s filmom?”. Ja sam snimio jako puno filmova prije nego što je počela navala serija kao što su “Naša mala klinika”, “Odmori se, zaslužio si” i “Lud, zbunjen, normalan”, da spomenem one najpopularnije. Ponekad se šalimo pa kažemo da što je nečija uloga u filmu bolja, još ako je nagrađena na festivalu u Puli, to će ga a manje zvati sljedećih godinu ili dvije da glumi u film. Tu je pomoglo i otvaranje tržišta, pa tako radimo koprodukcije s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Slovenijom i Makedonijom. I u tim zemljama se snimaju filmovi i u njima glumi dosta naših glumaca. Film je drugačiji od televizije, za njega treba kupiti ulaznicu, a televizijske serije dolaze ljudima u dnevni boravak. Teško je to pomiriti, ali mislim da je to meni uspjelo.

NACIONAL: Kažete da trebate ići na audiciju, čak i kod redatelja s kojim ste već radili. I prije ste radili sa Snježanom Tribuson, ali pretpostavljam da niste bili na audiciji za njezin novi film “Sve najbolje”?

Svi mi koji smo radili sa Snježanom Tribuson neprestano smo na audiciji. Kada završi jedno snimanje, kod nje započinje proces istraživanja koji će glumac ili glumica dobiti ulogu u njezinom sljedećem filmu. Dakle, možda se audicija ne događa na klasičan način, nego traje permanentno. Moj poslovni odnos sa Snježanom Tribuson je jedna velika audicija.

  • ‘MI GLUMCI NEMAMO tantijeme od repriza, za razliku od glazbenika. Primjerice, dobivam ih zato što pjevam špicu ‘Odmori se, zaslužio si’, a od glume u toj seriji ne zaradim ništa’

NACIONAL: Film “Sve najbolje” više je namijenjen ženama i govori o njihovim razmišljanjima, ljubavnim problemima i opsjednutosti ljubavlju. Razumijete li vi žene i njihove ljubavne probleme?

Kad govorimo o odnosu muškaraca i žena, pogotovo u literarnom, odnosno filmskom predlošku, to je vrlo teško razumjeti. Snježana Tribuson je ženski redatelj i vrlo pametno bira te tzv. ženske teme. I mi muškarci smo opsjednuti ljubavlju, ali na drugačiji način. To nije nikakva seksistička razlika, i William Shakespeare govori u “Hamletu”: “I žena je isto čovjek.” Ali Snježana Tribuson je autorica koja otvara neke svakodnevne probleme, prikazuje osobe koje svi poznajemo i nakon što se pogledali njen film, uvijek vam se čini da je riječ o vašoj prijateljici ili prijatelju.

NACIONAL: Hrvatski film posljednjih godina dijeli se na umjetničke i na komedije. “Sve najbolje” je komedija, ali nije plitka. Lako je moguće da mlađa ženska publika neće shvatiti kroz kakve probleme prolaze žene između 35 i 45 godina.

Tako je, nije plitka. I sigurno je da mlađa ženska publika to neće shvatiti. Snježana Tribuson nikada život oko sebe ne uzima zdravo za gotovo, uvijek nešto propitkuje i traži. Ona, kao i njezin brat Goran Tribuson, ima u sebi dozu duhovitosti. Film “Sve najbolje” nije ono što laički nazivamo crnom komedijom, može biti tragikomedija jer kod nje uvijek ima tužnih elemenata. Ipak, svi njene filmove na kraju doživljavamo komičnim. S obzirom na to da se komedije ne primjećuju na inozemnim festivalima i ne dodjeljuju im nagrade, to što se dogodilo Snježani Tribuson i meni na festivalu SEE je fantastično.

NACIONAL: Osim u filmu “Sve najbolje”, ove godine na festivalu u Puli predstavit ćete se i u filmovima “Ministarstvo ljubavi”, “Život je truba” i makedonskom “Lazaru”. Kako ste dobili ulogu u makedonskom filmu?

U tom filmu Vedran Živolić iz ZKM-a ima glavnu ulogu i glumimo na makedonskom jeziku. Predivno je to što smo dobili priliku u makedonskom filmu glumiti Makedonce. Mučili smo se učeći jezik, ali nakon premijere u Skoplju, na kojoj sam prisustvovao, naše kolege su pohvalile naš makedonski jezik. Hrvatska, odnosno Igor Nola, manjinski je koproducent filma, a režirao ga je Svetozar Ristovski. On je vrlo zanimljiv makedonski redatelj koji živi u Americi pa je u filmu spojio makedonsko ludilo, toplinu i šarm sa svojim američkim backgroundom. To je prenio u težak i tužan film koji govori o izbjeglicama.

NACIONAL: Komedija ‘’Ministarstvo ljubavi’’ govori o udovicama branitelja koje ne mogu primati mirovine ako pronađu novog partnera. Pribojavate li se reakcija zbog takve filmske priče?

Vidite kakva su vremena i ne bi bilo dobro da se film krivo protumači. To je film koji se prema tom problemu odnosi toplo i duhovito, nipošto ga ne ismijava. Vidjet ćemo kako smo se snašli u tome. Moja uloga je mala i moram priznati da još nisam vidio film.

NACIONAL: Već je dugo vremena očigledno da su nam nužne koprodukcije sa susjednim zemljama, najčešće one sa Srbijom, čini li vam se da je to vama ponajviše otvorilo vrata za nove glumačke uloge?

Možemo pobrojati jako puno hrvatskih glumaca koji su imali uloge u filmovima koji su snimljeni u koprodukciji. Osim u slučaju “Parade”, za sve druge filmove morao sam proći audiciju. Primjer za to je film “Falsifikator”, bilo mi je predivno raditi s redateljskim bardom kakav je Goran Marković. U tom cijelom procesu “Parada” je odigrala veliku ulogu, iako sam i prije glumio u srpskim filmovima i serijama, kao što je “Jesen stiže, dunjo moja” Ljubiše Samardžića. I ta serija mi je vjerojatno malo otvorila vrata. Ali “Parada” je bio proizvod za koji smo svi znali da će nam u budućnosti donijeti nešto dobro.

NACIONAL: Što vam je financijski isplativije, rad u koprodukciji koja je bazično srpska, ili u onoj koja je bazično hrvatska?

Financijski mi je podjednako isplativo. Ja se trudim držati cijenu, što je danas vrlo teško, za što smo mi glumci najviše krivi. Nema drugih krivaca osim nas jer se nikako ne možemo dogovoriti. Društvo hrvatskih filmskih radnika ima cjenike, ali puno producenata i ljudi na televiziji uopće ne znaju da oni postoje. To je džungla u kojoj hrvatski glumac mora uzeti mačetu ako se želi probiti kroz nju i dobiti svoja prava. Posljednje vrijeme nas nekoliko to istražuje i primijetili smo da za to postoje zakonska uporišta. Uvijek se čudimo zašto su prava glazbenika drugačija od onih glumačkih. U zakonu nigdje ne piše glazbenik, nego umjetnik. Neki umjetnici su se bolje organizirali, neki slabije, a neki nikako, poput nas glumaca. Meni ljudi kažu “stalno si na televiziji, sigurno je to financijski u redu”. Nažalost nije, na pola serijala “Odmori se, zaslužio si” Hrvatska televizija prekinula je ugovor s Hrvatskim društvom dramskih umjetnika o repriziranju serije i mi nemamo nikakve tantijeme od repriza. To je čudno. Ljudi koji se bave glazbom su to uredili. Evo vam primjer. Suludo je da ja dobivam tantijeme zato što pjevam špicu serije “Odmori se, zaslužio si”, a ništa ne zaradim nakon što 45 minuta glumim u toj istoj seriji.

  • ‘DOBIJEM OKO 80 POSTO uloga za koje odradim audiciju. Ali ne želim otići živjeti u inozemstvo. Nedostaje mi nešto, a ne možeš nikome objasniti što. Nedostaje mi naš plemenski način života’

NACIONAL: Koliko su uloge u inozemnim filmovima i serijama bile želja da provjerite glumačku kvalitetu, a koliko želja da se zadržite barem u europskom filmu?

Najprije sam želio iskušati svoje glumačke kvalitete. Bez audicija ne možete nikako nastupiti u nekom stranom filmu. Sasvim slučajno je došlo do moje uloge u filmu “Nemoguća misija: Protokol duh”. Prije šest godina sreo sam Anilu Gajević na Sarajevo Film festivalu i pitala me bi li sutradan snimio jednu audiciju, a nije mi mogla reći za koji je to film. Ali u glumačkim krugovima u Sarajevu pričalo se da je riječ o filmu “Nemoguća misija”. Pristao sam na audiciju s casting agenticom Nancy Bishop i ona se svidjela redatelju filma. Ni u primisli nisam pomislio da bih mogao dobiti ulogu u takvom filmu. Anila Gajević nakon toga je željela da i dalje surađujemo. Imam nevjerojatno dobar postotak dobivanja uloga u odnosu na audicije, oko 80 posto. Ali ne želim otići u inozemstvo i zbog posla živjeti u drugoj zemlji. Jako sam nostalgičan čovjek, nakon mjesec i pol dana u inozemstvu imam bauštelski sindrom. Nedostaje mi nešto, a nikome ne možeš objasniti što je to. Zapravo mi nedostaje naš plemenski način života. Životom u inozemstvu ne bih toliko mogao unaprijediti engleski jezik da bih dobio uloge koje dobivaju američki glumci. Koliko god dobro pričao engleski, njima je to istočnoeuropski akcent. Ali susreo sam neke kolege kao što su Sean Bean u seriji “Legende”, Tom Cruise u filmu “Nemoguća misija”, Benicio del Toro u filmu “Savršen dan”, Stellan Skarsgard i, šećer na kraju, Bruno Ganz.

NACIONAL: Iz novinarskog iskustva znam da su i Bean i Cruise vrlo pristojne osobe. Jesu li bili takvi i na snimanju filma, odnosno serija?

Jesu, moje iskustvo rada s velikim zvijezdama s kojima sam stajao u kadru, pa čak i nešto glumio pokraj njih, upravo je takvo. Što im je veće glumačko umijeće, što im je ime veće, oni se trude biti skromniji, pristojniji, finiji. U radu s Cruiseom vidi se da on vrlo iskreno poštuje sve suradnike na setu. To je doista fascinantno, ali i lijepo je to naučiti od njih. Osobito njihov odnos prema poslu jer film nije samo ono što se događa na setu, to je zajednički život s ekipom filma od 150 ili 200 ljudi tijekom mjesec i pol ili dva mjeseca. Što su veće zvijezde, manje zahtijevaju, bez obzira na to što je oko njih jako puno asistenata. A mi u Hrvatskoj na snimanju filma posljednjih deset godina ne možemo priuštiti kamp-prikolicu. Producenti ne žele na to trošiti novac. A glumac mora imati svoj prostor u koje će se spremati za ulogu dok ga ne pozovu u kadar.

NACIONAL: Kada ste u devedesetima započinjali glumačku karijeru, jeste li imali ideju o svojoj glumačkoj budućnosti?

Ne, nisam nikada ni sanjao o ovome. Uvijek sam jako želio glumiti u filmu, iako mi je to bilo puno apstraktnije od kazališta. Kazalište mi je bilo prioritet, imao sam veliku sreću s nekoliko filmova snimljenih još tijekom studija na Akademiji dramske umjetnosti, kao što su “Vukovar se vraća kući” i kratki film “Noć za slušanje” Jelene Rajković. To mi je pomoglo da vrlo brzo komuniciram s kamerom na “ti”. Za glumu pred kamerom trebalo mi je puno vremena, a na sreću imao sam i puno prilika da dođem s kamerom na “ti”. Šteta je što se ta vještina malo više ne razrađuje na Akademiji.

NACIONAL: Jeste li svojim uspjehom otvorili neka vrata svom bratu Bojanu ili bi on i bez vas bio uspješan glumac?

Što se tiče njega i mene, možda je njegov odlazak na Akademiju bio inspiriran sa mnom. On je šest godina mlađi, kao srednjoškolac dolazio je u Zagreb i družio se s nekim glumcima, pa je možda time bio inspiriran. Nakon upisa na Akademiju, uslijedio je njegov glumački put koji je fascinantan. On iz godine u godinu postaje sve savršeniji glumac. Uvijek je bio dobar i odličan, a sada je sve savršeniji. Neki ljudi nas doživljavaju vrlo slično, a neki totalno različito, kao da nismo braća. Nikada nismo jedan drugome bili konkurencija, ipak smo različiti tipovi, nismo glumci za iste uloge. Tu imamo sreće da možemo uživati jedan u drugome i iskreno se radovati našem uspjehu.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.