Operni redatelj svjetskoga glasa u HNK u Splitu priprema prvu režiju u Hrvatskoj – 5. ožujka bit će izvedena Verdijeva opera ‘Ernani’. Za Nacional priča o Jugoslaviji i drugu Titu koji je njegovu ocu, slavnom opernom pjevaču, darovao otok, te se kritički postavlja prema kulturnoj politici u Hrvatskoj

Operni redatelj svjetskog glasa Giancarlo del Monaco proteklih mjeseci intenzivno priprema svoju prvu režiju u Hrvatskoj, zemlji u koju se prije nekoliko godina doselio prije svega zbog ljubavi prema mladoj sopranistici Lani Kos. U subotu, 5. ožujka, na daskama splitskog Hrvatskog narodnog kazališta izvest će se Verdijeva opera “Ernani”, manje poznato i rjeđe izvođeno djelo velikog autora, pa je Del Monaco sasvim zaokupljen pripremama i probama.

Upravo nevjerojatno vitalni 73-godišnjak svojim ekstrovertiranim karakterom potpuno je zauzeo splitski HNK: ondje skače, viče, pjeva i ljuti se, svađa se sam sa sobom i utjeruje strah u kosti pjevačima, ali svojim golemim autoritetom svejedno ih potiče i magnetski privlači k sebi. Ekskluzivno za Nacional slavni redatelj je tek nekoliko dana uoči premijere prekinuo probu kako bi progovorio o svojoj zavidnoj karijeri, operi koju priprema za Split, ali i o nezavidnom položaju kulture u Hrvatskoj te nekim posve intimnim, osobnim uspomenama na oca Marija del Monaca – jednog od najvećih svjetskih tenora dvadesetog stoljeća, po svemu sudeći i svih vremena.

Giancarlo del Monaco odrastao je u njegovoj sjeni, započevši karijeru još 1965. godine u talijanskoj Siracusi radom na “Samsonu i Dalili” – u kojoj je pjevao upravo otac Mario – no nakon toga u njegovu profesionalnom životu redali su se uspjeh za uspjehom. Radio je u najuglednijim svjetskim kazališnim kućama, postavio više od stotinu opera na svim kontinentima, režirao više puta u newyorškom Metropolitanu, milanskoj Scali i doslovce svim najrelevantnijim kazališnim kućama svijeta, vodio kazališta u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, a samo posljednjih nekoliko godina iz zagrebačkog doma odlazio je raditi u Leipzig, Peking, Firenzu, Bilbao… Uz materinji talijanski govori još četiri svjetska jezika, a čini se da mu neće biti veliki problem uskoro svladati i hrvatski. Ne pada mu na pamet otići u mirovinu, a po viđenom u njegovim splitskim tjednima, jasno je da za to nema nikakve potrebe ni razloga, dapače.

U Verdijevu “Ernaniju” nastupa upravo Lana Kos, koja se u svojoj 32. godini života može pohvaliti da je tek treća hrvatska operna pjevačica koja je pjevala u veronskoj Areni, a društvo joj čini zavidna postava: u naslovnoj ulozi izmjenjivat će se tenori Domagoj Dorotić i Roberto Iuliano, uloga španjolskog kralja pripala je Venteslavu Anastasovu, a u jednoj od najboljih verdijevskih basovskih rola pojavit će se nacionalni operni prvak Ivica Čikeš.

“Ernani” je, inače, potpuno drugačiji od prethodnih Verdijevih radova – odvija se brzo i temelji na žešćim strastima, pa je kao predložak poslužila tragedija Victora Hugoa. Skladatelj se time odmaknuo od uzvišenih briga i patnji naroda te okrenuo svijetu strasnog individualizma. Glazbeno-scenski pozornost koncentrirana je na dramsku situaciju u kojoj se trojica muškaraca udvaraju jednoj ženi i time do izražaja dolaze kvalitete muških solističkih uloga. Ovo djelo postalo je arhetipski uzorak za cijelu opernu tradiciju: tenor je mladenački ljubavnik koji pati, bas je stari bezobrazni egoist, a najupečatljiviji bariton, kao psihološki najsloženiji tip, u razdoru je između nježnosti i nasilja, između vlastitih prohtjeva i idealističkih nagnuća.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili postaviti baš operu “Ernani”?

Ta Verdijeva opera definitivno nije previše poznata, ali to nije osobito bitno. Verdi je imao jedan period “teških godina”, prije svega zbog oskudice novca, pa je skladao jako puno djela u jako malo vremena. Ovo je jedno od takvih, ali značajno je da se već u njemu može načuti “Don Carlos”, “Othello” ili “Traviata”, sva ona djela koja su se očito već “kuhala” u njegovoj glavi. Naravno da u tom trenutku nije imao previše vremena ili mogućnosti razviti “Ernanija” do kraja, no čim je malo dobio daha, nastala je “Aida” pa “Don Carlos”, “Falstaf”, “Othello”… Osim toga, ovdje se radi i o vrlo zanimljivom predlošku koji podsjeća na grčku tragediju, a dolazi od Victora Hugoa kao jednog od najvažnijih Verdijevih libretista, uz Shakespearea, Boita i Schillera.

  • ‘PRVI DOJAM je da su političari u Hrvatskoj kazalište do kraja marginalizirali. Vidi se dramatičan nedostatak novca i brige: nisu u stanju ni popraviti toalete’

NACIONAL: Je li točno da će se na sceni splitskog HNK vidjeti ekstremni minimalizam?

Nećemo se lagati: živimo u jako teškim vremenima u kojima nema ničega, pa tako ni novca, a čini mi se da ga Hrvatska ima još manje nego ostale države. Očito se krade puno! Stoga je moja ideja bila razviti cijeli komad gotovo kao kazališnu predstavu, dramu, bez scenografije i samo s kostimima pjevača i odličnom rasvjetom. Prazna scenografija pojavljivala se često, ali najmanje u operi. Kad nema novca, onda je ideja još važnija i treba je znati pronaći.

NACIONAL: Zašto ste za prvu režiju u Hrvatskoj izabrali baš Split? Među kazalištima koja ne plivaju u novcu, ovo se definitivno ne izdvaja?

Prije dvije godine u Splitu sam trebao režirati “Traviatu”, a onda me je nakon šest mjeseci napornih priprema i samo mjesec dana prije početka proba nazvao tadašnji intendant Tonči Bilić i grubo, bez da me je i pozdravio, obavijestio da nećemo raditi. Samo to, bez ikakva objašnjenja! Moram kazati da sam bio jako uvrijeđen jer se radilo o jako, jako nepristojnom ponašanju. Ali kada je za ravnatelja Opere došao maestro Ivo Lipanović koji je znao cijelu priču, odmah je pozvao Lanu i mene da pokušamo nešto napraviti. Objasnio mi je da je prethodno vodstvo kazališta “pojelo” sav novac i da nema skoro pa ništa, ali tako smo došli do ovog koncepta “Ernanija”. Osim toga, naišao sam na sjajnu postavu, odlične pjevače, jako dobar zbor i orkestar… Radimo kvalitetno i vrlo sam zadovoljan.

NACIONAL: Režirali ste diljem svijeta, je li pomalo neobično nakon Metropolitana u New Yorku sletjeti u HNK Split?

Naravno da ta dva kazališta ne mogu ni stati u istu rečenicu, ali manji teatri ponekad pružaju puno veću mogućnost za koncentraciju i dobru pripremu u odnosu na veće, kroz koje glumci prolaze kao na željezničkom kolodvoru i gdje se glavne zvijezde ponekad pojavljuju samo pet dana prije premijere. Na početku svoje karijere radio sam upravo u takvim kazalištima srednje veličine, što HNK Split jest, a upravo u njima događale su se sjajne produkcije.

NACIONAL: Između ostalog, dosta ste radili u Njemačkoj, a nedavno ste izjavili da su “Talijani izumili operu”, dok vas njemačko kazalište posljednjih godina podsjeća na “intelektualnu masturbaciju”?

Govorio sam prije svega o redateljima, a ne o operama. U zadnje vrijeme u toj zemlji gledateljima je potpuno onemogućeno da uopće razumiju djelo koje gledaju, po mojoj procjeni 95 posto produkcije u Njemačkoj predstavlja živi užas. Ali ozbiljno, nitko ne razumije ništa. U Leipzigu su mi, recimo, prije nekoliko godina prišli pasionirani ljubitelji opere i požalili se da ne razumiju što se događa na sceni. A kada su se požalili redatelju, stao se derati na njih i vrijeđati ih da su ludi i da bi trebali ponovno u školu. Sramota je što čine bolesni mozgovi nekih redatelja, to zbilja jest intelektualna masturbacija!

NACIONAL: Je li taj problem prisutan samo u Njemačkoj ili i šire?

Prije svega u Njemačkoj, bez ikakve sumnje. To je jedna krasna i romantična zemlja, ali bez ikakvog balansa ili sredine – ili je sve dozvoljeno ili je zabranjeno. Radio sam ondje preko trideset godina i uvjerio se da se može događati predivno kazalište, ali isto tako i da u njega znaju ući ljudi koji nemaju apsolutno nikakve veze ni s glazbom, ni s umjetnošću. Nedavno sam u Münchenu svjedočio da su svi na sceni odjeveni kao u reklami za Michelin, doslovno u automobilske gume, a kada sam upitao zašto se to događa, redatelj mi je odgovorio rečenicom: “U kazalištu nema zašto”. Nevjerojatno!

  • ‘TITO JE BIO veliki političar koji je genijalno djelovao na svjetskoj sceni i uvijek ću braniti njegovu prošlost. Ideja Pokreta nesvrstanih je briljantna. Bio je i brutalan, ali svi su bili’

NACIONAL: Pratite li kazališnu scenu u Hrvatskoj i kakav vam je dojam o njoj?

Prvi i najvažniji dojam jest taj da je kazalište potpuno napušteno i zapušteno, političari su ga do kraja marginalizirali. Vidi se dramatičan nedostatak novca, ali i brige: nisu u stanju čak ni popraviti toalete koji ne rade. Čini se da političare jednostavno nije briga i zbog toga sam neizmjerno tužan: Split i Zagreb imaju sjajna kazališta, a i Dubrovačke ljetne igre mogle bi biti puno značajnije nego što su danas, no javni novac troši se na sve osim na kulturu. Kradu i stavljaju u džepove, brinu za vlastitu moć i fotelju, a nije me briga hoće li se netko naljutiti jer ja od njih ne tražim ništa. U Hrvatskoj sam samo zbog Lane Kos i reći ću vam otvoreno: zbog nje režiram za trećinu svoje uobičajene plaće.

NACIONAL: Zašto bi politika uopće brinula za teatar, čini se da je svugdje – pa i u Njemačkoj – intencija da se kulturu stavi na tržište?

Kultura je dio genetskog koda svih ljudskih bića, bez nje smo najobičniji primitivci. Pogotovo je to bitno u Hrvatskoj koja ima sjajnu, nevjerojatnu kulturnu tradiciju – vlastitu, ali i onu s utjecajem Italije ili Austrije. Susreo sam se nekim bitnim ljudima u hrvatskoj kulturi i shvatio da, nažalost, njih zbilja ne zabrinjava ništa osim zadržavanja moći i utjecaja. Znam cijelu povijest ovog dijela Europe i strašne priče iz rata, svjestan sam da komunisti definitivno nisu bili najčasniji ljudi na svijetu, ali u bivšoj Jugoslaviji moglo se otići u kazalište za jedan euro jer je kultura bila subvencionirana. Gdje smo danas? U Zagrebu sam nedavno pogledao “Aidu”; bila je to, vjerujte mi, uvjerljivo najružnija produkcija koju sam vidio u životu! Slična stvar je i s “Ukletim Holandezom” u Splitu – to je jednostavno “kaka”. Da, napišite tu riječ: kaka!

NACIONAL: U intervjuima se često osvrćete na bivšu Jugoslaviju i pokojnog Tita, čini se da vam je to bio značajan period u životu. Čak vam je Tito navodno darovao jedan otok.

Moj otac je bio veliki Titov prijatelj, a imao sam veliku sreću osobno ga upoznati i družiti se s njim. Da, Tito je darovao tri otoka – po jedan Sophiji Loren, Liz Taylor i mome ocu. Htio je napraviti nešto slično onome što se posljednjih godina razvija u Dubrovniku: područje luksuznog turizma u koje će rijetko zalutati gosti koji će se radije upucati nego iz džepa izvaditi deset eura. Nismo uzeli otok jer je moj otac dobro znao da nema smisla nešto graditi zato što će se, nakon što Tito umre, odmah naći netko tko će nam to oduzeti. Tito nije bio glup, znao je predviđati događaje. Bio je čovjek s jasnom međunarodnom vizijom i današnji političari u usporedbi s njim izgledaju kao najobičniji komarci. Uvijek stojim iza toga da je on bio veliki, veliki političar koji je genijalno djelovao na svjetskoj sceni i uvijek ću braniti njegovu prošlost. Ideja Pokreta nesvrstanih naprosto je briljantna. Da, u jednoj fazi bio je brutalan, ali zar nisu Talijani bili brutalni u Drugom svjetskom ratu, Amerikanci u Vijetnamu? Sve treba gledati u povijesnom kontekstu. S druge strane, Jugoslavija je bila otvorena zemlja, ni blizu Istočnoj Njemačkoj ili sličnima, moglo se putovati. Bila je to prekrasna država, deset godina sam proveo vozeći se po njoj i fasciniralo me kako su prekrasno spojene sve te različitosti. Ona je bila veliko Titovo djelo. U redu, danas nje više nema i nikada je više neće biti, Jugoslavija je zatvorena priča jednako kao što je Istra zatvorena priča za Italiju ili Udine za Austriju. Ali da je podjelom na pet-šest manjih država napravljen loš posao, to je istina, one su samo pijuni u rukama Rusa, Amerikanaca, Nijemaca ili NATO-a. I korumpirane su jednako kao što je i moja Italija! Uostalom, cijeli svijet danas je nevjerojatno korumpiran i kapitalizam polako jede duše svih ljudskih bića.

NACIONAL: Ako ne kapitalizam, što je onda rješenje?

Ništa, eventualno samoubojstvo. Ali o tome ne razmišljam, planiram raditi još najmanje do 2020.

Komentiraj

FOTO:Ivo Čagalj/PIXSELL
PODIJELI
Rođen 1980. godine, novinarstvom se bavi od praga punoljetnosti. Nakon deset godina staža kao novinar i urednik u dnevniku Slobodna Dalmacija intenzivno surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija - od tportala i dalmatinskog portala preko tjednika Forum, Aktual i Nacional do Al Jazeere. Živi i radi u Splitu.