OSNIVAČ I FRONTMEN GRUPE GUSTAFI ZA NACIONAL uoči novog albuma ‘Maneštra’ priča o političkoj situaciji u zemlji, legalizaciji lakih droga, o Istri i IDS-u, ali i strahu od izbjegličkog vala te sve većim podjelama u društvu

Istarski bend Gustafi objavit će ovih dana i deseti studijski album “Maneštra”. Na sceni se pojavio 1980. godine pod imenom Gustaph i njegovi dobri duhovi. Tijekom godina grupa je skratila ime u Gustafi, ali i mijenjala glazbene stilove, istovremeno zadržavajući karakteristični istarski melos u svojem glazbenom izrazu. Poznati po svojim razuzdanim koncertnim nastupima, koje su sami prozvali “štala”, Gustafi su postali specifična koncertna atrakcija, a svaki njihov novi album svojevrsni je izlet u nepoznato, zbog čega ih mnogi sve više vole. Grupu od samih početaka predvodi Edi Maružin koji živi na imanju Maružini kraj Vodnjana, posvećen glazbi i poljoprivredi i okružen s dvadesetak mačaka i desetak pasa. U razgovoru za Nacional povodom novog albuma koji će se uskoro pojaviti u prodaji, Maružin priča o svom specifičnom načinu života, legalizaciji lakih droga, novom albumu, ali i strahu od izbjegličkog vala te sve većim podjelama u društvu.

NACIONAL: Pjesme na vašem novom albumu neki su logičan nastavak posljednjeg albuma “Kanibalkanska” i spoj glazbe kakvu izvodi Manu Chao, ali zadržali ste svoj vlastiti glazbeni izraz i naglašen utjecaj istarske autohtone glazbe koja je konstanta od vaših početaka. Koliko vam je danas teško biti autorski originalan i istovremeno komercijalan?

To je najzahtjevniji i najteži zadatak i ne usudim se reći koliko dobro to činim. Nije teško danas biti komercijalan, malo je teže biti originalan, ali komercijalan i originalan je zbilja umijeće. Malo je takvih na svjetskoj sceni, kamoli domaćoj. Ako ništa drugo, trudimo se. Koliko uspijevamo, potvrdit će povijest. Osuđeni smo na to da se moramo dopasti većini, inače smo propali. Premalo smo tržište, a s druge strane, goni nas potreba da budemo drugačiji. Kako će to završiti, vidjet ćemo.

NACIONAL: Gustafi se nikada nisu doticali politike u svojim pjesmama, iako vas svi automatski vežu uz Istru i IDS. Jeste li ikada nastupali na predizbornim skupovima IDS-a i tako dali podršku njihovoj politici?

Da, jesmo. Dapače, na prvim izborima, gdje je IDS pobijedio plebiscitarno, bili smo stup i okosnica kampanje, sinonim Istre. No i tad nismo bili politički orijentirani, već nekako pupčanom vezom spojeni za Istru kao i IDS, koji je bio više pokret nego politička stranka, što nas je i spojilo. Kasnije, kada je u cijeloj priči politika preuzela glavnu riječ, mi smo nekako nestajali u sjeni, iako smo i danas na neki način vezani, nekom tajnom vezom, iako nas nema u kampanji.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni smjerom u kojem se danas razvija Istra?

Teško pitanje! I jesam i nisam. Nisam, jer sam siguran da može i bolje, a jesam jer se i dalje živi bolje nego u drugim krajevima Hrvatske. Ako želiš neki eksplicitniji odgovor, pričekaj da se počnem baviti politikom, ha ha ha.

NACIONAL: Pjesma “U  mojoj glavi ništo se je zbilo” s novog albuma, kao da je posvećena aktualnoj vlasti i predstojećim izborima. Jeste li se ipak odlučili na svoj način obratiti političarima?

Ne, ta pjesma, za koju mi je drago da je svatko tumači kako želi, kao i sve druge, uostalom, sve je samo ne politička. To je zen blues pjesma o ništavilu koje bih htio da vlada mojom glavom. Jedan vid nirvane, praznine koja znači suštinu i bit. Htio sam izraziti moć praznine. Svi sinonimi, i plavi i crveni i kukuriku, sve je to slučajno u pjesmi i ima sasvim drugu konotaciju od trenutne političke situacije. Nisam nikad bio pobornik političkog izričaja u pjesmama.

NACIONAL: Prije ulaska prvih izbjeglica u Hrvatsku, dok se još nije znalo da je njihova želja samo što prije proći do željene destinacije, govorilo se da bi dio izbjeglica trebalo smjestiti u napuštene vojarne u Istri. Budući da se situacija mijenja iz dana u dan, postoji šansa da se to ipak možda i dogodi. Što mislite o tom prijedlogu, da se dio izbjeglica privremeno nastani u Istri?

Tu je moje stajalište malo drugačije od bipolarizirane zajednice koja bi, s jedne strane, otvorila sva vrata i dala svoj krevet i kruh svim izbjeglicama (barem na riječima, kao Angela Merkel), a s druge strane poslala ih otkud su i došli, zatvorila u plinske komore, žigosala i eventualno sve utopila. Pokušavam biti razuman i istaknuti da ne znam tko nam dolazi, s kojim namjerama i zašto. S druge strane, potrebitima treba pomoći, treba ubogima pružiti utočište i dati kruha. To sve je vrlo delikatno, nije to više deset, dvadeset clandestina u potrazi za boljom budućnosti, to je egzodus najveće vrste koji se može pretvoriti u tihu okupaciju. Radi se sada već o milijunima ljudi koji ozbiljno mogu poremetiti demografsku i vjersku sliku Europe. Za neki pametan odgovor treba izuzetno dobro poznavati prilike i situaciju, a ja nisam taj. Samo, čudi me što svjetska zajednica može biti toliko neučinkovita da ne zna napraviti reda na njihovim teritorijima i pomoći da ti ljudi žive u miru. Ili to netko ne želi? Nekome nije u interesu? Psi rata postoje oduvijek, ne bi čudilo da su i tu upleteni. Meni je samo žao što se sve to uopće događa i što sam ne mogu učiniti ništa. Želim pomoći, dati deku, konačište, kruha… ali svoje ognjište želim očuvati i biti svoj na svome. Netko vodi ovu državu, ovaj svijet, neka i ovo riješi. A ja ću pjevati. Svima. Znaš onu cigansku: “Pjevao sam Paveliću, pjevao sam Draži, pjevat ću i Titu ako to zatraži!”

  • ‘LJUDI SU NADRKANI, siromaštvo to potiče, a svi se osjećaju jaki da pobijede drugu polovicu. Plavi crvene, hetero gejeve, desni lijeve, domobrani domoljube’

NACIONAL: Živite na svom imanju Maružini donekle izolirani od ostatka svijeta i aktualnih društvenopolitičkih događaja, no vjerojatno svejedno ne možete pobjeći od predizborne kampanje uoči parlamentarnih izbora. Kakve su vaše prognoze budućnosti Hrvatske?

Gadno je. Društvo nije nikad bilo toliko polarizirano i na rubu incidenta. Ovo je najgori moment, 50:50. Da nismo u Europi, pobojao bih se i građanskog rata. Ljudi su ekstremno nadr…., siromaštvo to potiče, a svi se osjećaju dovoljno jaki da pobijede ovu drugu polovicu. Plavi crvene, hetero gejeve, desni lijeve, domobrani domoljube… puno je bolje kada neka strana prevladava. Onda nije histerična i agresivna jer zna da vlada i da joj ovi drugi ne mogu ništa, a oni mali znaju da su slabi pa se ne usuđuju jako na ove veće. A ovo kad je pola – pola… ne znam, dovoljno je da budala upali šibicu! Zbilja nisam uvjeren da tko god pobijedi može izdržati cijeli mandat na vlasti. Ljudi su polugladni, a revolucije nikad nisu nastajale u periodima blagostanja. Bog nam daj samo razum i mirnoću. Sve će proći.

NACIONAL: Iza vas su godine, kilometri i tisuće nastupa s Gustafima, s kojima ste počeli još davne 1980. kao Gustaph i njegovi dobri duhovi. Uspoređujemo li to vrijeme s početka 80-ih i danas, je li se baviti glazbom bilo lakše tada ili sada?

To je kao da pitaš tko je bolji košarkaš Kareem Abdul-Jabbar ili LeBron James. Drugi su uvjeti, druga vremena. Nekad sam imao više snage, danas više pameti. Bili smo mlađi. Drugo je ovo doba. Danas je lakše snimati, ali si u velikoj gomili, konkurenciji. Nekad je snimanje bilo privilegija za pojedince, ali ako si nešto snimio, mogao si biti siguran da će se za tebe čuti. Ali smatram da ako postoji dovoljno volje i ljubavi te, svakako, upornosti, jednako lako možeš se baviti glazbom sada kao i onda.

NACIONAL: Gustafi su tijekom 35 godina duge karijere prošli razne faze razvoja. Od početnog art rocka preko istarskog folka i Tex-Mexa do elektronike i suvremenog rock zvuka. U kojoj su fazi Gustafi danas?

Disperzirani više nego ikad. Sve smo. Ovaj album je i nastao tako, u mojoj želji da učinim ponovo samo Tex-Mex album pa me ulovilo da radim album bluesa. Modernijeg, nekakvog trans bluesa, neobluesa i krenuo sam i to raditi. U međuvremenu je u meni provrela želja za mojom davnom ljubavi cumbiom, pa sam počeo raditi i taj album. Pa da ću napraviti album nekakvog baznog rocka, dvije gitare, bas i bubanj, možda i malo elektronike… Počeo sam raditi na četiri, pet fronti i kad sam shvatio da će mi biti potrebno pet godina da to završim, jednostavno sam puknuo, pokupio pjesme koju su bile skoro gotove iz svih tih projekata i napravio “Maneštru”. Dakle, album, u pravom smislu riječi, koji je sve osim konceptualan. Više sliči albumu sa sličicama pomiješana Životinjskog carstva, automobila, nogometaša i strip junaka. Tu je svaka pjesma cjelina za sebe u svom kontekstu. Što će biti sutra – ne znam.

NACIONAL: Jedna od pjesama na novom albumu je i “THC Balun (Cumbia Istriana)” u kojoj kroz šalu govorite o drogi kao nečemu što se svakodnevno konzumira. Jesu li narkotici danas u Istri doista svakodnevna pojava?

Kao i svugdje u Hrvatskoj. Ni više ni manje. Možda je Istra nekad bila “naprednija” i u tome, kao u svemu, no mislim da je sada situacija ista. Ali tema ove pjesme nije prisutnost droge u Istri, već u ruralnim sredinama gdje je nekad nije bilo. Znamo da je bila rezervirana za urbane sredine, zaobilazeći selo, ali naravno da se s napretkom komunikacija, prometa, interneta… pojavila i na selu. Naravno, i drugi su to opjevali (prisjetimo se one “prodaje stoku da kupi koku” itd). Pjesma se na neki način tome izruguje, ali i upozorava, pjevana je zato u jednom vidu taranke, narodnog napjeva karakterističnog za ruralnu srednju južnu Istru, kojoj je dodana cumbija koja se ritmom fascinantno vezala uz balun. Pjesma mi je jedna od dražih, relativno značajan iskorak u odnosu na dosadašnji rad Gustafa (koliko ja uopće mogu pobjeći od sebe).

NACIONAL: Podržavate li legalizaciju lakih droga?

Hm… još jedno od teških pitanja. Možda i da, ali moraju biti nedostupne djeci. Nisu one toliko opasne, koliko mogu biti pogibeljne ako se počnu koristiti u adolescentsko doba. S druge strane, marihuanu smatram manje opasnom od alkohola, pogotovo žestokog. No može utrti put teškim drogama, opijatima od kojih puta natrag nema ili je veoma težak.

NACIONAL: Osim glazbom, bavite se i poljoprivredom, na svom imanju na kojem ste okruženi s obitelji, dvadesetak mačaka i desetak pasa. Kako izgleda vaš uobičajen dan u takvom okruženju?

Ako izuzmemo ovaj period kad sam bio iznimno zauzet snimanjem i završavanjem albuma te svim promocijskim djelatnostima, kao i ipak koliko toliko redovitim koncertnim nastupima, prisutni su red i redovitost. Dizanje, hranjenje domaćih životinja, hranjenje sebe, priprema ručka za ljude (vrlo često kuham, da ne kažem stalno) i u svakom slobodnom trenutku posvećenje vrtu i radu u njemu. Puno je posla te zahtjeva predanost i disciplinu. Ne podnosi nemarnost i dužu odsutnost. Uz sve to, volim dnevno neko vrijeme posvećivati samom sebi, nekoj vrsti meditacije, zatim su tu i dnevna razgibavanja (trčanje, hodanje, biciklizam). Naravno, ne sve u istom danu i uvijek. Nisam triatlonac. Tu je još i moja unučica, iako joj je sada 11 godina pa se već pomalo udaljava od nas, draže su joj prijateljice i društvo. Uostalom, kao i meni nekad. Jedna je konstanta – nikad mi nije dosadno. Nemam hobi. Mislim, meni je moj život hobi.

  • ‘PODRŽAVAM LEGALIZACIJU lakih droga, ali ne smiju biti dostupne djeci. Nisu one toliko opasne. Marihuana je manje opasna od alkohola, pogotovo žestokog’

NACIONAL: Veliki ste ljubitelj gitara i ponosni na svoju kolekciju od dvadesetak primjeraka. Krije li se među njima i kakav raritet? Koja gitara vam je najdraža?

Da, volim svoje gitare i gotovo sav svoj novac trošim ili na vina i hranu ili glazbenu opremu. Nemam najdražu, to je kao da pitaš majku koje joj je dijete draže. Ima samo nekih gitara koje u određeno vrijeme više sviram, trenutno su to Suhr Classic T, Gretch White Panther i akustična Martin D41. No sve povremeno sviram, gitara voli biti svirana i tužna je, gubi zvuk ako se na njoj ne svira. Ponekad stoga i posuđujem gitare nakratko nekim prijateljima da ih malo „rasviravaju“.

NACIONAL: Veliki ste ljubitelj vina. Proizvodite li ga i sami ili ste samo kolekcionar i predani konzument?

Ne, nažalost, previše sam duboko zaronio u ta vina da se bojim da nemam znanja, a ni terroir da proizvedem takva vina koja bih stvarno želio i piti. No to ne znači da se jednog dana neću i na to odlučiti. Za sada ostajem na tome da vina kupujem i konzumiram, da drugujem s njima i ljudima koji ih vole i poznaju kao ja. Vina su cijeli jedan svemir i filozofija življenja.

NACIONAL: Pjesme Gustafa su uvijek vezane uz istarski dijalekt, ali je zanimljivo što vam lokalno stanovništvo predbacuje da nije riječ o izvornom dijalektu, već nekoj mješavini. Dosta neočekivano s njihove strane, s obzirom na to da ste upravo vi s Gustafima proslavili ča-val i istarski dijalekt uveli, na neki način, u popularnu kulturu. Kako to komentirate?

Prije svega, radi se o pojedincima kojima moram po ne znam koji put tumačiti da nisam ni lingvist niti etnolog/antropolog, već pjesnik koji se bavi komunikacijom. Da mi je pjesma samo medij za prenošenje određenog stanja. Većina njih to prihvaća, smatra nas svojima, a i koristi se istim tim slengom, kako ga ja nazivam, jer to je jezik ulice, jezik oštarije, a tu je ispremiješano sve – talijanski, slavenski, engleski, španjolski… i konstantno se mijenja. Sama televizija je tu čudesa učinila, a kamoli još internet. I u pozitivnom i negativnom smislu.

  • ‘IZBJEGLIČKI VAL je egzodus koji se može pretvoriti u tihu okupaciju. Radi se o milijunima ljudi koji ozbiljno mogu poremetiti demografsku i vjersku sliku Europe’

NACIONAL: Jesu li pjesme na istarskom dijalektu danas prednost ili zapreka lakšem ulasku u hrvatski radijski eter?

Ma, i to ovisi o pojedinom glazbenom uredniku. Iako mislim da globalno nije prevelika zapreka. Pa puštaju se i druge pjesme iz daleko manje razumljiva govornog područja (engleski, talijanski, španjolski…). Sigurno je da bi sve bilo jednostavnije da je to hrvatski književni jezik, ali koga god da Gustafi interesiraju, vrlo lako naći će načina da sve razumije.

Slabija zastupljenost Gustafa u našem radijskom eteru je prije svega posebna situacija u kojoj smo se našli od kada su naši diskografi shvatili da su ostali bez posla, da više klasična diskografska industrija ne postoji, nema prodaje, nema zarade, pa su, shvativši da novac leži u airplayu i autorskim pravima, zaposjeli radijski prostor i puštaju svoje pulene, tvore svoje liste i programe. Industrija hrvatske glazbe. A mi i naš izdavač smo mali. Lako nas se izgura.

NACIONAL: Spremate li s Gustafima ponovo vaše dobro poznate “štale”, odnosno, koncertnu promociju novog albuma?

Spremamo, ali ako ovo nastavi tempom kao do sada, bit će to “uzalud vam trud svirači”. Ili ćemo se morati utopiti u mainstreamu koji trenutno vlada našom scenom, a u tu močvaru mi se ne ide, i prihvatiti sva pravila koja trenutno vladaju (pronaći velikog diskografa i predati mu autorska prava ili dio) ili ćemo se morati vratiti u oštarije i svirati za “isti i piti”. Lako je onima koji se glazbom bave usput, onako iz hobija, ali profesionalcima, ljudima koji od svoje glazbe žive, nije bajno. Posebno ako se žele baviti malo alternativnijim izričajem.

Klubovi se zatvaraju ili, bolje rečeno, zatvoreni su, koncerata je sve manje, postoje još samo te fešte i zabave čiji repertoar sačinjavaju imena koja su isfurana po medijima svih vrsta, a isti ti mediji generatori su sranja koja danas najviše slušamo. Mislim da je pitanje koje se često postavlja “što se najviše sluša na radiju?” vrlo perfidno. Pravo pitanje treba biti “što se najviše pušta na radiju?” jer to je ujedno i najslušanije.

Komentiraj


FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.