Glumica za Nacional govori o burnim aktualnim zbivanjima u hrvatskoj kulturi, koja je prouzročio izbor Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture. Priča i o reakciji HDDU-a na prijetnje Nini Violić, kao i o tome zašto ona neće istupiti iz tog udruženja

Glumica Ecija Ojdanić dugi niz godina djeluje kao samostalna umjetnica kroz vlastito kazalište Moruzgva. Na repertoaru svoga teatra postavlja tekstove koji na različite načine propituju položaj žena u društvu. Aktivna je i na filmu, pa tako u novom filmu Pave Marinkovića “Ministarstvo ljubavi” tumači glavnu ulogu, a utjelovila je ženu iz svoga rodnog kraja, Dalmatinske zagore. Publika je može pratiti i u seriji “Kud puklo da puklo”, čije se nove epizode druge sezone odnedavno emitiraju na jednoj hrvatskoj privatnoj televiziji.

Ecija Ojdanić u razgovoru za Nacional iznosi svoj stav o aktualnim zbivanjima u hrvatskoj kulturi, povezanim s prvim potezima novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

NACIONAL: Izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture naišao je na žestoku reakciju brojnih djelatnika u kulturi i dijelu javnosti. Je li vas iznenadio izbor i mislite li da bi Anja Šovagović Despot, koja se spominjala kao ozbiljna kandidatkinja za tu funkciju, bila bolji izbor?

Moram priznati da sam bila iznenađena imenom jer, kao što je rekao Krešimir Dolenčić, ne znam nikoga tko njega zna. Zato mi je teško pretpostaviti kako netko može upravljati sustavom u kojem nije djelovao. Vrijeme će pokazati. Kako ništa ne znam o njemu, osim njegove biografije i nekoliko nemuštih izjava za koje ne znamo jesu li krivo interpretirane ili su stvarno mišljenje ministra, ja još uvijek ne bih potpisivala peticiju za njegovom smjenom. Postavile su ga dvije stranke koje su dobile pravo sastavljanja vlade. To je demokratska procedura koju moramo poštovati. Čim dobijem bolji uvid u način vođenja kulturne politike, moći ću donijeti suvislo mišljenje. Moram dodati da se, nažalost, dok se još uvijek bavimo pitanjima ustaša i partizana i tako produbljujemo raskol među hrvatskim građanima, premještamo fokus s pravih pitanja i neophodnih reformi, insistiranja na izvrsnosti i kvaliteti, na pitanja podobnosti i stranačke pripadnosti. Kad bi se svi prvenstveno bavili „svojim dvorištem“ i kad bi svatko od nas davao svoj maksimum na svom poslu, u odgoju svoje djece i plaćao porez, vjerujem da bi slika Hrvatske bila znatno drukčija.

NACIONAL: Članica ste Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU) čiji je predsjednik Slavko Juraga, koji je u međuvremenu dao ostavku na to mjesto, potpisao priopćenje u kojem od članstva traži da prestanu istupati protiv ministra, a ako to i čine, “rade na vlastitu odgovornost”. Kakav je vaš stav o tome?

HDDU je, kao i Hrvatska, duboko podijeljeno društvo, na crvene i crne, na lijeve i desne. Meni je stoga jasno, s obzirom na to da lijeva struja traži iznošenje stava protiv ministra koji je predstavnik desne opcije, da HDDU ne može izraziti mišljenje koje bi trebalo biti odraz konsenzusa svih članova.

NACIONAL: Vaša kolegica Nina Violić zbog svog istupa protiv ministra kulture izložena je prijetnjama. Kako to komentirate? Je li danas iznošenje vlastita stava pitanje hrabrosti?

Nina Violić je moja draga kolegica i vrsna umjetnica. Grozno mi je sve to što joj se događa zbog objave na Facebooku koja nikog ne vrijeđa niti ugrožava. Ne smijemo se pretvoriti u društvo u kojem ne možemo izražavati svoje mišljenje. To je ono na što je HDDU trebao reagirati. Stati javno u obranu svoje članice koja je zbog javnog iznošenja svog mišljenja dobila ozbiljne prijetnje. Jer zbog čega HDDU postoji, ako ne zbog toga da štiti svoje članove? Smatram da je HDDU trebao reagirati s ljudskog, a ne političkog stava.

  • ‘REZULTATI HAVC-a koji su se dogodili ne mogu se osporiti, a zasluge za to ima i čovjek koji to vodi. Uvijek će letjeti perje tamo gdje ima malo novca, a puno aspiranata’

NACIONAL: Grafitima se napada i intendanta riječkog HNK i redatelja Olivera Frljića. U Vinkovcima je osvanuo natpis “Smrt Oliveru Frljiću”. Kako to komentirate?

To je ista stvar kao i s Ninom Violić. HDDU je trebao stati uz čovjeka kojeg se tako izlaže linču. Nije vrijeme za dizanje buna, nego, naprotiv, za dijalog. Ako duboko udahnemo i smirimo strasti, onda smo spremni na dijalog, a to je zaista sada potrebno.

NACIONAL: Hoćete li istupiti iz HDDU-a?

Neću. Ja sam za dijalog. Veselim se raspisanoj izvanrednoj skupštini.

NACIONAL: Odnos države prema kulturi već duže vrijeme je na vrlo niskoj razini. Kako se kao slobodna umjetnica osjećate danas u Hrvatskoj?

Već 15 godina živim, radim i djelujem kao slobodna umjetnica, što prevedeno na jezik svakodnevice znači da nemam stalni izvor prihoda, ne znam unaprijed od čega ću dogodine plaćati režije i školovati djecu. Kad vratim film unatrag, savršeno sam zadovoljna svojim statusom jer me ta neizvjesnost natjerala na predanost poslu, odgovornost i pokretanje malog, ali vitalnog kazališta Moruzgva u kojem već šest godina iz predstave u predstavu rastemo i postajemo nezaobilazno mjesto hrvatske nezavisne scene. Smatram da bi država trebala i bolje poticati samostalne umjetnike jer dotacije iz godine u godinu padaju. Jedino što primjećujem je to da raste broj glumaca na plaćama u kazalištima, a u posljednje vrijeme rapidno raste broj imena koja s izbornih lista raznih stranaka prelaze na platne liste u kazališta. Bez da su prethodno stali na njegove daske.

NACIONAL: Na repertoaru često imate komade koji propitkuju i analiziraju položaj žena u društvu. Riječ je o kazališnim tekstovima koji stižu iz različitih dijelova svijeta. Može li se iz toga iščitati gdje su žene u najravnopravnijem položaju?

Iako smo kao društvo jako napredovali od vremena kad žene nisu imale pravo glasa, još uvijek postoji prostor za napredovanje. Mi se u kazalištu bavimo emancipacijom, ali i njenim posljedicama.

NACIONAL: Kako kazalište može sudjelovati u ravnopravnosti spolova?

Kazalište donosi fokus i inspirira na razmišljanje, pa onda nudi rješenje. Našim izborom tema u kojima, u najširem smislu, promatramo svijet iz rakursa žene, postali smo jedinstveno kazalište u Hrvatskoj.

NACIONAL: Igrate u monodrami “Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovicza”. Kako bi se lik Bobočke Miroslava Krleže snašao u današnjem svijetu?

Jako sam ponosna na svoju monodramu koju igram već četiri godine po Hrvatskoj i na festivalima diljem Europe. Ove godine nastupit ćemo na festivalima u Švedskoj i Kurdistanu. Nakon osvojena Grand Prixa na festivalu monodrame u Bitoli, uslijedili su pozivi na razne festivale diljem Europe. Bobočka bi se, sigurna sam, s jednakim prezirom odnosila prema svim današnjim bizarnim izdancima društva, kao i prije devedeset godina.

NACIONAL: U filmu Pave Marinkovića “Ministarstvo ljubavi” tumačite glavnu ulogu. Priča je inspirirana izmjenama Obiteljskog zakona u Hrvatskoj. S kakvim se problemima susreće vaš lik i kako ih rješava?

U filmu “Ministarstvo ljubavi” tumačim lik Dunje Maleš, mlade udovice iz Domovinskog rata. Velika životna tragedija promijenila joj je život, donijela puno tuge, ali i suprugovu penziju. Financijska neovisnost znači puno mladoj ženi koja živi u Dalmatinskoj zagori, kraju gdje ženska emancipacija još nije pustila svoje pipke. Glavni junak filma Krešo, kojeg tumači Stjepan Perić, dolazi u taj kraj kao “undercover” inspektor u lovu na lažne udovice Domovinskog rata. Prema tadašnjoj promjeni Obiteljskog zakona, u kojem su izjednačene izvanbračne i bračne veze, udovice koje žive u izvanbračnim vezama više nemaju pravo na penziju. Krešo, nezaposleni profesor biologije, da bi se dodvorio supruginoj obitelji, pristaje na taj neobičan posao. Krešo će nakon početnih neuspješnih akcija početi primjenjivati “nepopularne” metode, i on i njegov partner Šikić, kojeg tumači Dražen Kühn, postat će najuspješniji lovci na nesretne udovice. Kako se povećava njihova efikasnost u lovu, tako raste i Krešina grižnja savjesti jer je svjestan da zbog posla kojim pokušava spasiti svoju obitelj, ugrožava tuđe obitelji. Jedna od njihovih lovina je i moja Dunja. Između Kreše i Dunje dogodit će se zanimljiva interakcija, a kako će taj susret utjecati na njihove živote, neću otkriti. Jako mi je drago što je taj film snimljen i što sam imala priliku utjeloviti tipičnu ženu iz mog rodnog kraja, srčanu, temperamentnu, toplu. Inače, film je gotov, pogledala sam ga i jako sam zadovoljna. Mislim da će i publika i kritika voljeti taj film.

NACIONAL: Hrvatski film prošle godine nizao je uspjehe i na inozemnim, ali i domaćim festivalima. Što biste izdvojili kao najkvalitetnije?

Jako sam sretna zbog vala dobrih filmova. Velika je to stvar za tako malu kinematografiju kao što je naša. Ali to nije slučajno, već nekoliko godina proizvodimo izvrsne filmove. To je samo rezultat dobrog rada Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), ali i velikog broja darovitih redatelja, glumaca, scenarista, filmskih radnika. Samo još kad bi publika više hrlila u kino gledati hrvatske filmove. Najvećim uspjehom smatram festivalsku žetvu filmova “Zvizdan” Dalibora Matanića i “Ti mene nosiš” Ivone Juke. A ljubavnu scenu iz tog filma, s palačinkom, Natašom Dorčić i Filipom Križanom, pamtit ću do kraja života.

  • ‘NIKAKO DA SE MAKNEMO iz prve faze kapitalizma u kojoj je tržište rada potpuno nesređeno i stvara se ozračje nesigurnosti. Takva klima ne pogoduje prosječnoj obitelji’

NACIONAL: Direktoru HAVC-a Hrvoju Hribaru zamjera se da je privatizirao Centar, da ga vodi netransparentno, a neki su se bunili i zbog dodjele novca za pojedine projekte. Kako to komentirate?

Ja nisam blizu HAVC-a, ne znam kako on funkcionira, ali govorim po osjećaju. Moj dojam je da je i raspodjela novca pridonijela tome da gledamo dobre filmove. Nezadovoljnih će uvijek biti. Radi se o autorskoj kinematografiji, a ne o producentskoj. Izbor suradnika radi redatelj. Teško je odrediti koliko nešto košta u umjetničkom smislu. S jedne strane postoje festivali i publika, ali to nije egzaktni pokazatelj uspjeha. Rezultati koji su se dogodili ne mogu se osporiti, a zasluge za to ima i čovjek koji to vodi. Uvijek će letjeti perje tamo gdje ima malo novca, a puno aspiranata.

NACIONAL: Koliko je hrvatska svakodnevica inspirativna za glumce i filmaše te za broje druge umjetnike iz različitih područja?

Otkad znam za sebe, živimo u nekoj krizi. Ali ono što me ispunjava posebnom tjeskobom jest to što je cijeli svijet poput pretis-lonca. Ne sjećam se nekog bezbrižnog razdoblja osim, možda, 80-ih i doba Ante Markovića. Što se tiče umjetnosti, kriza možda inspirira teme, ali uvijek se teže baviti umjetnošću dok osjećaš nesigurnost i financijsku neizvjesnost.

NACIONAL: Što mislite o odnosu države prema obitelji?

U suvremenom društvu od roditelja se traži da sve više i duže rade, za jednako ili manje novca. Mi nikako da se maknemo iz te prve faze kapitalizma u kojem je tržište rada potpuno nesređeno pa se stvara ozračje nesigurnosti. Takva klima sigurno ne pogoduje prosječnoj hrvatskoj obitelji. Još kad pogledamo hrvatsku natalitetnu stopu koja također puno govori, svima je jasno da bi situacija i mogla i trebala biti bolja.

NACIONAL: Na televiziji vas trenutno gledatelji mogu vidjeti u seriji “Kud puklo da puklo”. Što je najveća prednost te serije i zašto je toliko gledana?

Za to je zaslužna kvalitetna glumačka ekipa, kreativni tim iznimno talentiranih pisaca Mirne Miličić i Vlade Bulića te redatelja Gorana Rukavine koji nas je na neki način sve okupio. Jako sam sretna što sam dio projekta koji je u svojoj drugoj sezoni i dalje najgledanija serija na svim hrvatskim televizijama. Ono što je lijepo u televizijskom poslu jest što postoji ipak nekakva mjerljivost uspješnosti, publika ima zadnju riječ o tome koje glumce i koje serije voli gledati.

Komentiraj