Nacional

Na jesen izlazi biografija klavijaturistice grupe EKV Margite Stefanović Magi beogradskog novinara Dušana Vesića: u razgovoru za Nacional predstavio je knjigu i otkrio razne detalje iz života te umjetnice

Dušan Vesić, autor knjige o grupi Bijelo dugme “Što bi dao da si na mom mjestu” i dokumentarnog filma o grupi Ekatarina Velika “EKV – Kao da je bilo nekad” te dugogodišnji beogradski novinar i glazbeni kritičar, ovih dana završava knjigu o Margiti Stefanović, klavijaturistici grupe EKV, svojevrsnoj femme fatale nekadašnje jugoslavenske scene i glazbenici koja je svojom glazbom i svojom karizmom obilježila dobar period u povijesti rock scene na ovim prostorima. Margita je preminula 18. rujna 2002. u 43. godini života od posljedica prekomjernog konzumiranja narkotika. U svojoj knjizi o Margiti, koja bi se na jesen trebala pojaviti u prodaji u izdanju poznate srpske nakladničke kuće Laguna (dok za Hrvatsku još uvijek traži izdavača), Dušan Vesić pokušao je ispričati priču o toj glazbenici i njezinu iznimnom talentu. U razgovoru za Nacional, Vesić je ispričao zašto je zapravo odlučio odužiti se Margiti ovom knjigom, što ga je kod nje impresioniralo, koliko je bilo teško doći do relevantnih podataka o njoj tijekom rada na knjizi te zašto je na nju tako snažno utjecao rastanak od dobrog prijatelja Ive Pogorelića.

NACIONAL: Knjigom o Bijelom dugmetu “Šta bi dao da si na mom mjestu” izazvali ste pozornost javnosti, ispričavši i neke detalje iz karijere grupe koji do sada nisu bili poznati. Hoćete li to uspjeti postići i s knjigom o Margiti?

Iskreno, ne znam. Očekivao sam više od knjige o Bijelom dugmetu, s obzirom na njihov značaj u jugoslavenskoj i svim postjugoslavenskim kulturama, ali to što sam ja očekivao nije se dogodilo. Možda ja, u stvari, više ne znam što izaziva interes, a da nije politika ili kriminal.

NACIONAL: Već ste se u svojoj karijeri bavili grupom EKV te snimili dokumentarni film “Kao da je bilo nekad”. Zašto ste knjigu odlučili posvetiti upravo Margiti?

Godine 1990., neposredno poslije odlaska Srđana Todorovića iz grupe, Margita je željela da napravimo jednu pisanu rekapitulaciju Ekatarine Velike. Smatrala je da je tog momenta bend, zapravo, prestao postojati u onom značenju koje je za nju imao. Rekla mi je da želi “istinitu knjigu”. Našli smo se nekoliko puta da pričamo o tome i ja sam bio užasnut nekim stvarima koje sam tada čuo. Iskreno, nisam bio spreman na to. Znao sam da se to tada nije moglo objaviti, a naprosto nisam razumio da bi mogli tako brzo otići. Mislio sam da će uvijek biti vremena. Onda sam se bio ozbiljno razbolio i moje liječenje je potrajalo više od godinu dana. Nakon toga se nekako spontano nismo nikada vratili na to, ali mene je uvijek grizla savjest što nisam bio dovoljno uporan i uvijek sam osjećao nekakav dug zbog toga. Pokušao sam se odužiti filmom “EKV – Kao da je bilo nekad”, ali nisam uspio. Činilo mi se kao da je čujem kako govori: “Htjela sam knjigu, a ne film.” Ova knjiga je, dakle, potrebna i njoj i meni, da bismo oboje mogli mirno spavati. Svatko iz svog razloga. Ja ću vratiti svoj dug, a ona će dobiti jednu knjigu o sebi koja će je biti dostojna i koja će, nadam se, učiniti da prestanu zloupotrebe njene tragedije koje se povremeno događaju.

NACIONAL: Koje ste stvari tada čuli od nje koje su vas užasnule?

Neke stvari ipak moram ostaviti za knjigu i ne želim ih pričati prije nego što se knjiga pojavi u prodaji.

NACIONAL: Je li knjiga koju upravo završavate zapravo njezina biografija ili ste odlučili ispričati svoju priču o Margiti?

Bit će to jedna dosta cjelovita biografija Margite Stefanović. Nismo se, nažalost, dovoljno družili da bih mogao sastaviti knjigu isključivo od svojih sjećanja, iako bih jako volio da jesmo. Ja se, naime, ne bih mogao nazvati njenim bliskim prijateljem. Poštovatelj bi bila puno točnija riječ.

  • ‘MJESEC DANA PRIJE SMRTI Margita Stefanović provela je u skloništu za beskućnike, nekom čudnom greškom birokracije koju zbog svog stanja nije mogla ispraviti’

NACIONAL: Prije nekoliko godina je njezina bliska prijateljica iz djetinjstva te književnica i spisateljica Lidija Nikolić napisala knjigu o Margiti pod nazivom “Osećanja. O. Sećanja” u kojoj je iznijela niz detalja o njezinu djetinjstvu, stvarajući svojevrsno idolopoklonstvo. Bavite li se i vi njezinim djetinjstvom, odrastanjem, osnovnom školom…?

Bavim se svakim momentom njezina ovozemaljskog života do kojeg mogu doprijeti. Ja sam radoznao i uporan i umijem otići daleko. Ipak, knjiga Lidije Nikolić bila mi je nezamjenjiva građa. Lidijina knjiga otvorila je mnoga pitanja, na koja sam ja onda neskromno pokušao odgovoriti.

NACIONAL: Kada ste se vi osobno prvi put susreli s Margitom i kakav je dojam ostavila na vas?

Kad sam je prvi put vidio, a to je bilo na možda prvom koncertu na kom je svirala s Katarinom II, došao sam u redakciju novina u kojima sam tada radio i ushićeno se pohvalio svom tadašnjem uredniku da sam upoznao “strašnu ribu”. Bila je lijepa, pametna, beskrajno talentirana, drugačija. Pokazalo se da su njegova majka i njen otac došli u Beograd iz istog grada, pa su se poznavali. On me je očinski posavjetovao da se “čuvam” jer “oko nje ima puno droge”. Zato sam se zaljubio samo izdaleka.

NACIONAL: Zašto je Margita Stefanović bila svojevrsna femme fatale jugoslavenske scene?

U tom vremenu bilo je malo žena kojima je rock’n’roll bio smisao i način života. Slađana Milošević, Anja Rupel i Nina Sever iz grupe Videosex, bubnjarica Stidljive ljubičice Elvira Happ, Marina Perazić, Magi. Sve su one na svoj način bile lijepe i drugačije jedna od druge, ali Magi je uvijek bila nešto posebno. Neka poštovani čitatelj zamisli šest dragulja na jednom mjestu, i svaki od njih najljepši i svaki na svoj način drugačiji, a jedan poseban, ne može se uopće opisati prema drugima. Margita je bila prava “socijalistička princeza”. Siguran sam da Caroline od Monaka, koja joj je bila vršnjakinja, nije bila ni u čemu bolja od nje.

NACIONAL: Margita je bila dio boemskog kruga osamdesetih jednako u Beogradu kao i u Zagrebu. Koliko je bilo teško nagovoriti njezine prijatelje iz tog vremena da je se prisjete i ispričaju vam svoju priču o njoj?

Velika većina lako je prihvatila ispričati mi svoju priču, ali bi se često pokazalo da se mnogih važnih stvari ne sjećaju ili se sjećaju pogrešno. Neki su, naravno, “ispravljali” događaje gradeći ljepšu sliku o vlastitom sudjelovanju u njezinu životu. Mnoge interesantne priče nisam uzeo u obzir jer ih nisam mogao potvrditi. Također, da bih točno razumio, neke stvari sam morao proći uz posebnu dodatnu glazbenu edukaciju, uz poznavanje ponašanja narkomana, o okultizmu, morao sam obnoviti engleski da bih pravilno razumio neke rečenice koje je ostavila na engleskom. Tako sam tijekom rada na filmu “EKV – Kao da je bilo nekad” naučio svirati bubnjeve i pjevati u isto vrijeme. Magi me uvijek učini boljim nego što sam bio kada se odlučim baviti njezinim životom.

NACIONAL: Je li bilo teško doći do nekih podataka iz njezina života koji su vam bili važni za knjigu?

Bilo je. Ponekad sam se osjećao kao neuspješni policijski inspektor. Institucije su mi najmanje pomogle. Na primjer, Ministarstvo kulture mi nije dozvolilo da pregledam projekt koji je predala na natječaj 2001. jer ih naprosto ne interesira da se time bave. Biografija jedne velike umjetnice nije dovoljan razlog da se Ministarstvo kulture uključi. Vjerojatno nisam jedini koji se pita čemu uopće služi Ministarstvo kulture u Srbiji.

NACIONAL: Zanimljivo je da je Margita Stefanović pohađala srednju glazbenu školu s Ivom Pogorelićem te da je završila prva u klasi, ali za razliku od njega, nije nastavila klasično obrazovanje. Zašto se to dogodilo?

Oboje su trebali nastaviti školovanje u Moskvi. To je bilo 1977. Pogorelićeva majka je bila sretna što će joj sin napredovati, a Margitina majka je procijenila da ne može bez nje tih nekoliko godina. Svojim različitim odlukama Pogorelićeva i Margitina majka odlučile su o različitim sudbinama svoje djece. To je bio prijeloman trenutak u Margitinu životu, u kome je za sekundu ostala i bez glazbe i bez nekoga s kim je bila vrlo bliska. Pogorelića je doživljavala kao starijeg brata kojeg nije imala, iako je bio stariji od nje svega šest mjeseci. Cijeli svijet joj se srušio u sekundi. Mislila je da nikada više neće svirati i da nikada više neće poznavati nekoga poput Pogorelića. To bi ubilo mnogo jače od nje, a ona nije bila jaka. Netko tko je rođen s epilepsijom ne može biti strašno jak. Tad je prvi put posegnula za heroinom.

  • ‘VJEČNO RAZAPETA između mitova i stvarnosti, Srbija je loša majka. Ali Beograd bi se trebao odužiti Margiti Stefanović nekim mjestom koje bi podsjećalo na nju’

NACIONAL: Koliko se zapravo tog klasičnog glazbenog obrazovanja moglo čuti u njezinu sviranju s grupom Ekatarina Velika, kao i njezinu skladanju glazbe za kazalište i film?

Moglo je, ali vrlo malo. Uglavnom onoliko koliko joj je tog trenutka bilo potrebno, a obično nije bilo potrebno mnogo. Rock glazba po svojoj definiciji nije tražila od nje ni mrvu onoga što je, po njezinu shvaćanju glazbe, tražila klasična muzika. Možda će se neki među njezinim poštovateljima razočarati, ali do smrti je bila uvjerena u superiornost klasične nad rock glazbom. Bila je izuzetna i u znanju i u tehnici i koristila je i jedno i drugo neobično lako. Na unplugged turneji 1994., kada je svirala sama s Milanom Mladenovićem, umjela je svoje vrlo komplicirane klavirske dionice svirati iz koncerta u koncert sasvim drugačije, u neprekidnoj improvizaciji i uvijek jednako uzbuđujuće, i uvijek bez greške, i činilo se kao da bi to mogao biti niz bez kraja. To nikada nitko nije radio na takav način. Ekatarina je od nje tražila malo, a ona je mogla pružiti mnogo više. Možda je Margita u stvari najviše dala na samom kraju, u nečemu što poznaje malo ljudi: posljednja glazba koju je napisala, glazba je za kazališnu predstavu “Kaput mrtvog čovjeka”. Izuzetno klavirsko djelo!

NACIONAL: Nije nepoznato da su svi članovi grupe EKV umrli od raznih bolesti uzrokovanih prekomjernim uzimanjem narkotika. Prije nje su otišli njezini najbliži prijatelji: Ivica Vdović, prvi bubnjar grupe EKV 1992., Milan Mladenović, spiritus movens grupe 1994. godine i basist Bojan Pečar 1998. Kako su na nju utjecali ti tragični događaji?

Moje mišljenje – koje dijele i neki ljudi koji su joj bili vrlo bliski – jest da je poslije Milanove smrti u stvari samo čekala da mu se pridruži. Između Milanove i Bojanove smrti, 1996. umro je njezin otac Slavoljub Stefanović – Ravasi, znameniti televizijski i kazališni redatelj i jedan od osnivača Televizije Beograd. Majka joj je umrla 1988. Pogledajte samo taj niz. Stres od očeve smrti aktivirao je virus AIDS-a. Ubrzo potom priklonila se crkvi i polako se spremala za smrt.

NACIONAL: Unatoč neospornom talentu, karizmi i popularnosti, Margita je posljednje godine života provela u skloništu za beskućnike na Voždovcu, nakon što je rasprodala sve što je imala. Kako je moguće da se jednoj takvoj slavnoj osobi dogodi takvo što i da na kraju umre sama i napuštena?

Prije svega, ona nije ni imala puno toga rasprodati. Pričaju se bajke o njezinu “ogromnom salonskom stanu iznad Slavije”, a to je bio jedan nezgrapno posložen stan od svega šezdesetak kvadrata. Drugo, nije imala od čega živjeti. Posla je bilo malo, a naplata autorskih i izvođačkih prava nije funkcionirala. Treće, znamo svi da je bila ovisnica o heroinu, a heroin je u njeno vrijeme bio skupa zabava. Ipak, nije provela “posljednje godine” u skloništu za beskućnike, nego nešto manje od mjesec dana, i to neposredno pred smrt, nekom čudnom greškom birokracije koja ju je trebala smjestiti u bolnicu, a ona sama više nije bila dovoljno svjesna svog okruženja da bi tu grešku mogla ispraviti. Najzad, nije umrla sama i napuštena. Umrla je na Infektivnoj klinici u Beogradu, okružena prijateljima koji su provodili s njom onoliko vremena koliko je to uopće bilo moguće na jednom tako negostoljubivom mjestu.

NACIONAL: Zanimljivo je da je Margita svega godina dana nakon smrti Milana Mladenovića s grupom EQV snimila album techno trance glazbe pod nazivom “Ti si sav moj bol”. Odakle taj zaokret u njezinu glazbenom izrazu?

EQV nije bio prvi slučaj da je radila nešto što se razlikovalo od njene matične grupe. Prvi put se “izdvojila” još 1985., kad je u Zagrebu svirala s grupom Karlovy Vary. Ali ne zaboravimo da je i sama Ekatarina Velika jedan takav “zaokret”, jer njen izraz je ipak bio klasična glazba. Margita je naprosto bila radoznala osoba. Tijekom devedesetih svirala je s bendovima različitih orijentacija.

NACIONAL: Margita, kao i sav EKV, ima poseban status danas u Hrvatskoj. Kako se Srbija danas brine za svoje ikone rock kulture?

U zemlji u kojoj građani SMS porukama plaćaju liječenje djece dok se u isto vrijeme plaća obavezna doplatna poštanska marka da bi se skupio novac za oslikavanje crkve, jasno je da majka ne brine za svoju djecu. Vječno razapeta između mitova i stvarnosti, Srbija je loša majka. Ali Beograd bi mogao razmisliti o tome da se oduži Margiti Stefanović nekim mjestom koje bi stalno podsjećalo na nju. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća mnogi su mislili da je Beograd jako lijep grad jer su znali da Margita dolazi odande.

Komentiraj


FOTO:Nacional
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.