Gradonačelnik Petrinje za Nacional govori o životu u tom gradu 21 godinu nakon Oluje, otkriva kako je kroz EU fondove dosad osigurao preko 500 milijuna kuna i najavljuje da bi do kraja mandata ta brojka trebala iznositi čak milijardu kuna

Trećega dana operacije Oluja, 6. kolovoza 1995., oslobođena je Petrinja. Ulazak hrvatske vojske u grad nakon četiri godine okupacije bio je i slom srpske obrane sjevernog bojišta i oslobođenje Banovine, Korduna i Like. Petrinja je pretrpjela ozbiljna razaranja, mnogi Petrinjci poginuli su braneći svoj grad, crkva Sv. Lovre bila je sravnjena sa zemljom, kao i kapelica na gradskom groblju koje je također bilo teško oštećeno. Dvadeset i jednu godinu nakon Oluje, Petrinja još uvijek vida ratne rane. Ne samo Petrinja, nego i sva okolna sela desetljećima su živjela od tvornice Gavrilović, nekadašnjeg giganta mesne industrije u kojem je krajem osamdesetih godina bilo zaposleno šest tisuća radnika svih struka. Mali kooperanti po selima od Une do Turopolja uzgajali su do 150 tisuća svinja godišnje, a upravo se na svježem i zdravom domaćem mesu temeljio uspjeh Gavrilovićevih proizvoda, čija se slava širila izvan granica Hrvatske. Legenda kaže da je usred ratnih zbivanja, u studenom 1991. nasljednik osnivača mesnog carstva Georg Đuro Gavrilović kupio tvornicu za 3,2 milijuna njemačkih maraka. Budući da je tada bio tek zaposlenik u austrijskom konzulatu u Zagrebu, nije teško zaključiti da taj novac nije mogao zaraditi svojim radom. Umjesto vlastitim novcem, tvornicu je, kako tvrde istražitelji u optužnici Uskoka, platio novcem iz fonda za kupnju oružja za obranu Hrvatske koja je tada bila pod embargom. Postavši 1991. vlasnik tvornice čiji su novi strojevi tada vrijedili tri milijuna maraka, Georg Gavrilović mlađi započeo je pravnu borbu za sve nekretnine Gavrilovića, iako to u ugovoru o kupnji nigdje nije navedeno. Proces koji je radi poništenja ugovora pokrenula Hrvatska 1996. još traje, a trenutačno se nalazi pred Arbitražnim sudom u Washingtonu. Na njemu, osim 198,5 milijuna eura odštete od hrvatske države, Georg Gavrilović mlađi potražuje i preko 500 nekretnina. Među njima je i 438 stanova, deset kuća, 22 garaže, zemljište od 498,2 tisuće metara četvornih u deset katastarskih čestica te 17.000 kvadrata u Petrinji. Iako je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije stupio na snagu 2010., tek nedavno je Uskok odlučio podići optužnicu protiv Georga Đure Gavrilovića kao ratnog profitera koji je na nelegalan način stekao gotovo cijeli grad.

I dok arbitražni postupak traje, već je stasala generacija mladih koja ni ne pamti Petrinju bez ruševina i razorenih fasada. Za njihovu obnovu pobrinuo se petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović koji je lokalne izbore dobio na listi HNS-a, čiji je bio dugogodišnji član, da bi se na posljednjim parlamentarnim izborima pridružio stranci NS Reformisti Radimira Čačića. Petrinja odnedavno daje velike poticaje obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i malim poduzetnicima. Izgrađena je poduzetnička zona na 10 hektara koja je gotovo cijela prodana. Traže se i strateški partneri za proizvodnju furnira, najavljene su investicije od 10 milijuna eura i otvaranje 200 radnih mjesta. Gradonačelnik Dumbović ponosan je što je kroz EU fondove dosad osigurao preko 500 milijuna kuna bespovratnih sredstava, a najavio je da će do kraja četverogodišnjeg mandata ta brojka stići i milijardu. Uz sufinanciranje novih radnih mjesta, Petrinja je ušla i u projekt City Centre Doctor s 11 malih europskih gradova-. Problem Petrinje je u tome da je izgubila vojne objekte u centru grada koje je napustila Hrvatska vojska, država više ne uplaćuje za njih 3 milijuna kuna komunalnih doprinosa, a za njih je raspisala natječaj. Gradonačelnika najviše ljuti centralizacija države koja se Petrinje sjeti tek uoči izbora.

NACIONAL: Petrinja je oslobođena 6. kolovoza i time je završen najteži dio akcije Oluja. U kakvom ozračju ste dočekali ovogodišnju obljetnicu oslobođenja?

Knin je oslobođen već u jutarnjim satima 5. kolovoza i zapravo nije bilo većih problema jer je stanovništvo otišlo, a vojska je brzo napustila teren. Zato, na svu sreću, nije bilo ni velikih žrtava. Kod nas je bilo najteže. Tog jutra imali smo vrlo mnogo žrtava, borili su se Gromovi, pričuvni sastav Policije i 120. brigada te svi oni koji su branili svoje domove na ovom potezu. Bilo je strašno, osobito tijekom prva dva dana. Nama su to dopodne poginula trojica zapovjednika koji su išli prvi, a među njima je bio i Predrag Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. brigade Gromova. Mi smo ostali praktički obezglavljeni. To je onaj trenutak kada je predsjednik Franjo Tuđman povukaogenerala Petra Stipetića iz Đakova i zapovjedio mu da preuzme zapovijedanje sektorom Sjever. U cijeloj Oluji nije bilo toliko žrtava koliko ih je bilo u Petrinji. Tu su neprijateljske snage pružale najveći otpor, bilo je gotovo nemoguće prijeći Kupu i probiti ih i mi smo vrlo teško ušli u Petrinju. Te srpske snage bile su sastavljene od vojnika iz Srbije i Bosne koji nisu imali tu obitelji i nisu imali što izgubiti. Ta tri dana borbi neću nikada zaboraviti. Kao ni trenutak kada smo se nakon četiri godine vratili na svoja zgarišta. Neću nikada zaboraviti te osjećaje koji su se miješali, ljubavi prema gradu, djedovini, grobovima predaka, tugu zbog svega što je razrušeno, zbog rodbine i prijatelja koji su poginuli. Bio je to pravi auzmeš u glavi koji nikada ne možeš izbrisati. Rat i mrtve prijatelje na rukama, gubitak najbližih. Najstrašnija stvar koja nam se mogla dogoditi na ovim prostorima. O tome ne volim previše ni pričati. Srećom, nikada nisam čuo da se na području Petrinje dogodio ikakav ratni zločin nad srpskim civilima. A vi znate da je bilo takvih situacija u Kninu i oko njega koje nam nisu trebale. Ja razumijem da vam, kada izgubite najbližeg, padne mrak na oči i možete izgubiti kontrolu. Ali, nažalost, nakon Oluje u nekim dijelovima Hrvatske dogodio se onaj dio rata od kojeg ne možemo bježati, a tiče se pojedinaca koji su okaljali i našu borbu za samostalnost i Oluju. Kardinal Franjo Kuharić odmah je to osudio, a riječi njegove povelje nalaze se uklesane na ploči na našoj crkvi Sv. Lovre.

NACIONAL: Kada se sagleda žrtva Petrinje, progonstvo njenih stanovnika koje je trajalo četiri godine, kako se vi osjećate na dane kada se obilježava Dan pobjede? Osjećate li da je Petrinju država zapostavila?

Kao građanin grada, moram biti frustriran. Osjećam da proživljavamo ogromnu nepravdu. Platili smo jednako veliku cijenu, i devastacijom grada i brojem žrtava rata, kao i gradovi koji su postali simboli Domovinskog rata. Naravno, Vukovar se svi klanjamo s pravom jer je njegova žrtva doista bila najveća. Nitko normalan protiv toga ne može ništa reći. Tu je i Knin, u kome nije bilo toliko žrtava, ali je bilo puno simbolike. Tuđman je otišao u Knin, zavijorila se zastava i svake godine su tamo uprte oči cijele Hrvatske. I u njemu bi sad svake godine trebala biti cijela Hrvatska. A pitam se što je s drugim gradovima koji su jednako ili još više stradali? Evo, sada se stvara fond iz kojeg će Vukovar dobiti 20 milijuna kuna za obnovu vodotornja. Naravno da nemam ništa protiv toga da obnove svoj simbol stradanja, ali Petrinji treba 20 milijuna kuna za infrastrukturu i poduzetničku zonu koje mi godinama ne dobivamo, niti će nam ih država dati. Države ima svugdje, gdje treba i gdje ne treba. Tamo gdje se država najviše stvarala, nje nema. Ili je ima tamo gdje je politički ključ jači. O nama se uvijek razmišlja tako da je tamo neka Banija, tamo žive neki Srbi, stalno je takva percepcija Petrinje. Nas se zapravo diskriminira. A ovdje se stvarala Hrvatska. Ali sve kapitalne investicije događaju se po političkim vezama u krajnje centraliziranoj državi koja preko toga pokazuje koliko politika ima jake mišiće u nekim mjestima. Mi smo ostali samo broj i statistika za pregovore. Tako smo bili ostavljeni i u Domovinskom ratu, dok nismo dobili Hrvatsku. A i kada smo ušli u Europsku uniju, volio bih znati gdje su ti europski fondovi jer su oni upravo namijenjeni područjima koja zaostaju u razvoju. Prije tog nesretnog rata Petrinja je dobila titulu Zlatni lampaš za najbolje uređeni mali grad. Iza nas su bili Samobor i Čakovec, tada smiješni gradovi. Svaka čast njima, neka se ne ljute, ali to je bilo tako.

  • ‘NAŽALOST, NAKON OLUJE u nekim dijelovima Hrvatske dogodio se onaj dio rata od kojeg ne možemo bježati, a tiče se pojedinaca koji su okaljali i našu borbu za samostalnost i Oluju’

NACIONAL: Moram priznati da je prvih deset godina nakon oslobođenja bilo doista beznadno. Izgledalo je kao da rat nikada nije završio. Ali u posljednje vrijeme ipak se vidi napredak. 

Prije svega, energetska obnova i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost povezani su uz prostorno planiranje grada. Tu je i legalizacija objekata, u čemu je Petrinja bila među deset najboljih gradova u Hrvatskoj. Usporedbe radi, Zagreb je dobio natječaje za oko 570 objekata, a Petrinja, koja je mnogo manji grad, za 373 stambene jedinice. Ako tome pribrojimo i onih tridesetak koje smo dobili ranije, povukli smo novac za obnovu 400 objekata. To je iznos od preko 60 milijuna kuna. Sve se to temelji na mojoj ideji o “četiri e”: ekološki, ekonomski, energetski i efikasan grad. I uspio sam u tome. Tako sam želio pokrenuti grad. Gradimo i dječji vrtić, za koji smo povukli pet milijuna kuna iz EU fondova. Otvorili smo i jedno od najvećih gradilišta u Hrvatskoj, a to je komunalna infrastruktura: 132 kilometra nove vodovodne mreže i kanalizacije, novi pročistač, novo odlagalište otpada, nova oprema, novi kamioni za odvoz smeća, mobilna reciklažna dvorišta. Vrijednost tih projekata iznosi preko 440 milijuna kuna. Projekte radimo sami, imam deset mladih ljudi kakvih nema nigdje u Hrvatskoj.

NACIONAL: Jesu li ti ljudi dio stranačke ekipe? Kako ste ih sastavili?

Ima i lijevih i desnih. Naša stranka je Petrinja. Najvažnije je da znaju raditi. Kod mene nema samo lijepe priče jer dolazim iz realnog sektora i znam što je biznis.

NACIONAL: Petrinja je desetljećima živjela od tvornice Gavrilović, kao i sva ostala naselja. Kako je danas?

Gavrilović je bio motor. Pokretač i snaga Petrinje, generator razvoja. U njemu je radilo oko šest tisuća ljudi, a indirektno još tisuće koje su bile vezane uz tvornicu. Gavrilović je doista bio gigant. Najbolja i najsuvremenija tvornica u kojoj se proizvodilo i za američku vojsku na najvišim standardima. Nevjerojatno je da Gavrilović, kao prva tvornica hrvatske salame s bogatom tradicijom, danas tako posluje, a Petrinja nema nijednu njenu mesnicu ni trgovinu. Georg Đuro Gavrilović kupio je samo tvornicu, kaže Uskok, novcem iz fonda za naoružanje branitelja 1991. Prema procjenama, samo je tvornica tada vrijedila skoro 70 milijuna maraka, a ne tri. Možda je vrijedila i više. Da je netko iz tog fonda dobio novac da se na naš račun bogati, to mi je dan danas neshvatljivo. Neki su sa srcem branili domovinu, a drugi su je bez srca pljačkali. To je bio model koji je prevladavao devedesetih. Ja sam sa 700 tadašnjih njemačkih maraka morao kupiti kalašnjikov s kojim sam branio Petrinju, a netko je u isto vrijeme omogućio nekom drugom da tim novcem privatizira pola Petrinje. Od 1995. i povratka hrvatske vlasti u Petrinju do danas, Gavrilović je doslovce blokirao grad. Ništa ne možemo pokrenuti zbog prava koja na Petrinju, Petrinjce i njihovu imovinu ima obitelj Gavrilović. To je skandal nad skandalima. Posljedice toga su danas itekako vidljive u gradu. Sramota je to da je na Trgu hrvatskih branitelja, u središtu Petrinje, još uvijek robna kuća porušena tijekom rata, devastirana, ruglo koje nagrđuje grad, a ne možemo je obnoviti jer Gavrilović to ne želi. Sramota je da on polaže pravo na kuće, stanove, lokale, poslovne prostore, novu i staru tvornicu, na hotel i izletište Pigik, ponos gastronomije i kulinarstva, vinograde, vilu, na sve što postoji i hoda Petrinjom. Kao da smo kolonija i on ima sva prava vlasnika. Zbog toga je blokiran razvoj grada i onoga što je tradicionalna petrinjska vrijednost i prepoznatljivost. Ako se potvrde navodi o ratnom profiterstvu, onda će to biti ne samo financijski, nego i moralni krah obitelji Gavrilović, ali i svih koji su bili sudionici u pljački i nepravdi prema građanima Petrinje. To prepuštamo državnim institucijama da istraže, ali Petrinja i Petrinjci očekuju da će pravda biti zadovoljena i da će grad konačno dobiti šansu za napredak.

NACIONAL: Kako je moguće da hrvatska država i pravosuđe nisu mogli riješiti taj slučaj dvadeset godina i da je on sad na Arbitražnom sudu u Washingtonu, u Americi, te da Gavrilović potražuje odštetu od Hrvatske u iznosu od milijardu i 500 tisuća kuna?

Uopće ne želim komentirati hrvatsko pravosuđe i taj sustav koji je ponekad izgledao nakaradno. Na inicijativu bivšeg predsjednika države Ive Josipovića, 2010. donesen je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Bio je to pokušaj da se isprave nepravde. Onda smo vidjeli kako ga naše pravosuđe primjenjuje, osobito Ustavni sud. Prema njihovoj odluci u procesu protiv Ive Sanadera očito je da se nepravde ne žele ispraviti i da se taj zakon ne želi primjenjivati. A radi se o pljačkama i nepravilnostima koje su ozakonjene u prvih deset godina države. Kad bi Gavrilović dobio novac koji traži na Arbitražnom sudu, a čuo sam da je uzeo najbolje američke odvjetnike, to bi bio totalni bankrot grada.

  • ‘NIŠTA NE MOŽEMO POKRENUTI zbog prava koja na Petrinju, Petrinjce i njihovu imovinu polaže obitelj Gavrilović. To je skandal nad skandalima, čije su posljedice danas itekako vidljive u gradu’

NACIONAL: Jeste li ga vi kao gradonačelnik kontaktirali? Jeste li razgovarali i pokušali se dogovoriti u interesu grada?

Jesam, kontaktirao sam ga. Bio sam samo jednom kod njega kao gradonačelnik i zamolio sam ga da razgovaramo. On to nikada nije prihvatio. Iz njegova ponašanja očito je da mu ne treba grad kao partner. On je sam sebi jedini i najvažniji. Kada smo mu ponudili da skine plombu s robne kuće, on je izvukao moj citat iz jednog intervjua, u kojem sam rekao kako su Petrinji najveći problemi država i Gavrilović. To je, naravno, istina, jer je DUUDI vlasnik jednog dijela gradskih prostora, a Gavrilović drži ostatak. Iako bi, prema odluci Gradskog vijeća, Gavrilović trebao plaćati komunalnu naknadu za prostore koje posjeduje i koje bi trebao održavati, trenutačno je uspio toliko daleko otići u svojim pravnim „marifetlucima” da se na njega odluke tog vijeća ne odnose. Sud je presudio da za njega ne vrijedi odluka Gradskog vijeća o podizanju komunalne naknade. Nekada su se tovile desetine tisuća odojaka godišnje na području Banovine. U klaonici je bilo do 1500 grla dnevno. Mi smo htjeli da Gavrilović ovdje ima dvadesetak kooperanata, da brendiramo crnu šarenu banijsku svinju kao najbolju pasminu. Danas tvornica Gavrilović ne surađuje s ijednim OPG-om ili kooperantom oko Petrinje. Meso se uvozi, čak je i kriminalistička policija istraživala radi li se o robnim rezervama sumnjiva porijekla. To ne mogu tvrditi. Gavrilović gleda samo matematiku, a ne kvalitetu. Radi se o lošem gospodaru. Nitko ne zna koliko ljudi zapošljava, možda nekoliko stotina, ali davanja gradu padaju jer to vidimo u našem proračunu. Ime koje su dobili u naslijeđe ružno upropaštavaju. Generacije koje su stvarale i radile u novom Gavriloviću koji je izgrađen 50-ih godina prošlog stoljeća ostavile su traga. Mi ne negiramo ono što je Gavrilović ovdje imao i što je dobio natrag. Ali to je samo tvornica, a ne i cijeli grad. Đuro Gavrilović nema veze s gradom, nego leti iznad zemlje. Dolazio je privatnim avionom, a sada helikopterom. Petrinja s takvim Gavrilovićem umire.

  • ‘GAVRILOVIĆ JE BIO motor Petrinje, generator razvoja. Nevjerojatno je da, kao prva tvornica hrvatske salame s bogatom tradicijom, danas tako posluje, a Petrinja nema jednu jedinu njenu mesnicu ili trgovinu’

NACIONAL: Želi li država zaštiti interese svojih građana?

Država je digla ruke od nas. Ovdje su uglavnwom dolazili političari samo kad su trebali novac ili glasove. Najveća korupcija u Hrvatskoj dogodila se baš u Petrinji. Svi koji su dolazili, nikada nas nisu saslušali do kraja. Uvijek bi se čula ona rečenica: pusti to! Problem Gavrilovića uvijek je ostao po strani. Jedini je pomak napravio Josipović. Nažalost, nije u svom nastojanju imao podršku.

NACIONAL: Vi ste prvi uvjetno lijevi gradonačelnik Petrinje? Pobijedili ste na listi HNS-a, a dosad su uvijek u gradu pobjeđivale desne stranke.

Rekao bih da sam gradonačelnik lijevog centra. Ali kad je u pitanju domovina, mogu biti i desničar. Ono što sam osjetio u političkom radu je to da svaka rigidnost i svaka podjela ne donose ništa dobro. Želio sam politiku koja donosi slobodu. Da nitko ne mora odgovarati niti biti progonjen zbog izgovorene riječi. Ja sam u politici zbog Savke Dabčević Kučar. Kao klinac sam se upoznao s njenim idejama i iako se tada nisam bavio politikom i nisam bio u partiji, nju sam zapamtio kao simbol borbe za Hrvatsku čistih računa. U politici sam uvijek bio samozatajan, a onda sam jednog dana “pukao” i rekao: ne može me više nitko voditi tko je nesposobniji od mene! Dosta mi je bilo ljudi koji su doslovno pali s neba. A kandidirani su zato što su bili iz velikih stranka. Ja sam krenuo s 3 posto podrške, a dosad nisam izgubio nijedne izbore. A uvijek sam išao samo sa svojim imenom i prezimenom. Iako sam hrvatski branitelj, nikada nisam na taj račun želio napredovati u politici, sve do posljednjih izbora na kojima su mi po plakatima počeli crtati zvijezde i pisati da sam četnik. Onda sam javno postavio pitanje nekim mojim političkim oponentima: ja sam bio hrvatski branitelj u Mošćenici i Peckom, a gdje si ti bio? Onda su zašutjeli. Ponosan sam na to da sam i hrvatski branitelj, s prve linije fronte i sin partizana.

NACIONAL: U Petrinju se, osim starih Petrinjaca naselilo dosta Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kako su se oni integrirali?

Došlo je i dosta Hrvata s Kosova, ali iz drugih dijelova bivše Jugoslavije. Petrinja je nekad imala 35 tisuća stanovnika. Danas ima 25 tisuća, a Hrvata iz Bosne ima 5-6 tisuća. Još uvijek nam nedostaje tih 10 tisuća stanovnika koji su otišli i neće se nikada vratiti. Većina njih otišla je u Srbiju ili u Republiku Srpsku. Oni koji su se doselili dobro su došli, a imamo i “baby” fond koji očito daje rezultate jer su naše škole pune djece. Zahvaljujući njemu, mi smo od trećeg grada po veličini u Županiji došli do drugog mjesta jer nam natalitet raste. Što se tiče integracije, mislim da se svi polagano osjećaju Petrinjcima. Sve je dobro dok se politika ne umiješa u odnose među ljudima. Kad su prepušteni sami sebi, onda se najbolje povezuju. Silno sam ponosan na to da je Petrinja drugi grad po sigurnosti u Hrvatskoj. To puno govori o situaciji o gradu koji je ipak na području posebne državne skrbi. U takvim gradovima ponekad ima napetosti i frustracija, ali mi smo ih očito prevladali.

NACIONAL: Ima li u gradu povratnika srpske nacionalnosti koji su nakon pada tzv. Krajine napustili Petrinju?

Vrlo malo. Mislim da su ti ljudi odavno pustili korijenje u mjestima u koja su otišli. Svi kontakti, pa i pokušaji da ih se vrati, nisu urodili plodom. Meni je žao jer je Petrinja bila multikulturan grad. Nedostaje nam ljudi, mnoge su kuće prazne, a još je jak osjećaj devastacije ne samo prostora i infrastrukture, nego i odnosa. Onaj tko se bavi politikom mora biti svjestan da u ovom gradu treba mnogo graditi ispočetka. To prije svega znači izgradnju razumijevanja o zajedničkom životu i različitostima.

Komentiraj