Umjetničkom fotografu Damiru Fabijaniću otkaz s mjesta urednika fotografije u putnom časopisu Croatia Airlinesa dao je predsjednik uprave CA Krešimir Kučko, iako je Fabijanić izgradio vizualni identitet časopisa u kojem je radio 22 godine

Damir Fabijanić svojim fotografijama pratio je ratna razaranja, prikazivao jedinstvene pejzaže te ljude i njihove sudbine. Organizirao je 23. siječnja 1992. godine prvu hrvatsku izložbu u inozemstvu nakon priznanja Hrvatske, pod nazivom “Dubrovnik, baština čovječanstva” u Centro cultural de la Villa u Madridu, a predgovor za izložbu napisao je tada španjolski književni nobelovac Camilo José Cela. Njegova monografija o Dubrovniku, koju je sufinanciralo i francusko ministarstvo kulture, proglašena je 1993. jednom od najljepših fotografskih knjiga na svijetu i to od nezavisnog žirija francuskog nakladnika Marval iz Pariza. Fabijanić je i prvi hrvatski fotograf kojeg je angažiralo Veleposlanstvo Velike Britanije za snimanje Tjedna dizajna u Londonu i koji je napravio knjigu “London od A do Z”. Godine 2006. dobio je nagradu Bernardo Bernardiza oblikovanje i unutarnje uređenje hrvatskoga paviljona na EXPO-u 2005. u Japanu. Neposredno pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju, 2013. njegova izložba “Welcome Croatia” od 38 fotografija Hrvatske velikih formata, izložena je ispred Europskog parlamenta u Bruxellesu, a istovremeno i u parlamentu u Strasbourgu. Jedan je od pokretača magazina za arhitekturu i kulturu življenja Oris te utemeljitelj i glavni urednik časopisa za kulturu stola, namijenjena enogastronomiji, Iće&piće za koji je 2011. osvojio priznanje Gourmand Awards za treće mjesto na svijetu u kategoriji food magazina. Damir Fabijanić ujedno je i prvi hrvatski fotograf koji nije prihvatio odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Sve navedeno otprilike je svega desetina važnih momenata u karijeri tog cijenjenog umjetničkog fotografa. O položaju fotografa danas u Hrvatskoj, svojoj borbi za status samostalnog i nezavisnog umjetnika te razlozima otkaza iz putnog časopisa Croatia Airlinesa nakon 22 godine, govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Nakon što ste 22 godine bili urednik fotografije i glavni fotograf u časopisu Croatia Airlinesa te kao art direktor postavili prvi broj, poštom ste nedavno zaprimili otkaz o suradnji bez ikakvog objašnjenja. O čemu se radi?

Bio sam jako iznenađen. Sva naša suradnja svih ovih godina bila je odlična. Nikada nisam u te 22 godine imao problema, pa i po pitanju međuljudskih odnosa. Moji suradnici su bili fantastični, zbog čega je i ta suradnja bila tako uspješna.

NACIONAL: Koliko je točno da je razlog otkazivanja suradnje intervju koji ste dali dubrovačkom web portalu u povodu svoje izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, kada ste izjavili da ste zapravo uštedjeli Croatiji Airlinesu 40 milijuna kuna jer bi je korištenje vanjske agencije stajalo barem dva milijuna kuna godišnje, napominjući da ste svojim fotografijama i suradnicima zapravo stvorili vizualni brand CA?

Ja sam to s ponosom izjavio i to je bilo nekih mjesec dana prije izložbe Croatia Airlines u Muzeju za umjetnost i obrt, nastale na moju inicijativu. Dakle, nakon što sam izrekao tu pohvalu, čuo sam komentar da to nije dobro prihvaćeno. Ostao sam zapanjen. Umjesto da me potapšaju po leđima dobio sam po prstima. Dapače, par minuta prije otvaranja izložbe na kojem sam i ja trebao govoriti, dobio sam direktnu poruku da moram govoriti “pozitivno”. Nije mi bilo jasno što sam ja to “negativno” pričao da me se upozorava da moram pozitivno govoriti. Ostao sam zapanjen i odbio sam držati govor na otvorenju izložbe jer to nije primjerena razina komunikacije.

  • ‘NISMO IMALI PROBLEMA dok Kučko prije dvije godine nije počeo sam birati naslovnice. Neovisno o tome što su sve ranije naslovnice moje, to je bilo ispod svakog ljudskog dostojanstva’

NACIONAL: S čije strane je došao taj naputak?

Sa strane direktora Upravnog odbora Croatia Airlinesa gospodina Kučka, preko djelatnice iz časopisa. Pitao sam se: čemu negodovanje zbog te izjave? Zdravo seljački zaključio sam da je netko tu moju izjavu “da je ekonomično (dobro) što Croatia Airlines nije nikada imala vanjsku agenciju” negativno ocijenio samo zato što zapravo želi dovesti neku vanjsku agenciju pa ta moja javna izjava baš nije sukladna. To je, po meni, jedini logičan razlog. Nikada nismo imali ikakvih problema kao redakcija, a kroz tih 20 godina nitko se nije miješao u uređivanje magazina, da bi Kučko posljednjih dviju godina počeo sam birati naslovnice. Dakle, čovjek i ekonomist koji nije znao odabrati kravatu za snimanje, odlučuje kakve trebaju biti naslovnice! Neovisno o tome što su sve naslovnice do sada moje, to je bilo ispod svakog ljudskog dostojanstva. Činjenica je da sam se tada u impresumu časopisa maknuo s funkcije urednika fotografije. Moram istaknuti da nijedna firma u Hrvatskoj, te veličine i značaja, nema konzistentni korporativni dizajn i dizajn časopisa kao CA. Mislim da u Guinnessovu knjigu rekorda može ući da troje ljudi, glavna urednica, dizajnerica i ja, punih 20 godina uređujemo taj časopis. Ono što je zaista važno za priču jest činjenica da je taj isti časopis komercijalno uspješan pa, samim time, predstavlja poželjan zalogaj za “suizdavače”. Komentar putnika Croatia Airlinesa na magazin je naprosto fantastičan, pogotovo što ga uspoređuju s ostalima u svijetu. To je ujedno i prva slika Hrvatske s kojom se mnogi putnici susreću. Činjenica je i da smo to radili u vrlo skromnim uvjetima. I da ne bude zabune, omjer moga osobnog kreativnog doprinosa i financijskog obeštećenja izrazito je povoljan za CA.

NACIONAL: Jednako je zanimljiv podatak da nije naveden nikakav razlog otkazivanja vaše suradnje, zbog čega ste tražili da se očituju i dobili odgovor u kojem stoji da Nadzorni odbor Croatia Airlinesa ne preispituje poslovne razloge otkaza ugovora od strane Uprave društva. Kako to komentirate?

Pitam se: kakve smo mi ovce u ovoj zemlji? Zapravo sam ostao zapanjen kao građanin. Odgovorio sam im da ako njihova zadaća nije preispitivanje i procjena poslovne odluke, da onda ne znam što je. Ni trenutka nisam osporavao s pravne strane tu odluku jer u ugovoru stoji da mi mogu dati otkaz. Možemo samo govoriti o moralnoj i profesionalnoj komponenti, da vam netko nakon 22 godine bez riječi upozorenja i obrazloženja uruči otkaz. Gospodin Kučko tim činom isključivo je na sebe preuzeo i procjenu da moja suradnja nije dobrodošla i to bez ikakvih argumenata.

NACIONAL: I Hrvatsko dizajnersko društvo stalo je na vašu stranu te je predsjedniku UO Croatie Airlinesa gospodinu Kučku poslao svoje očitovanje i negodovanje povodom vašeg otkaza, da bi se on osjetio vrlo pogođeno te svojim dopisom ušao u polemiku s Hrvatskim dizajnerskim društvom. Kako to komentirate?

Njegov odgovor HDD-u višestruko je duži od mog otkaza. Bio je naprosto uvrijeđen. Pokušao je komentirati da je vrijeme za nove, mlađe fotografe, što je notorna glupost jer je evidentno da nisam bio “jedini” fotograf u časopisu koji je oduvijek bio otvoren prema svim renomiranim i novim fotografima.

NACIONAL: Hoćete li tražiti neka svoja prava putem suda? Jeste li uopće pokušavali stupiti u kontakt s gospodinom Kučkom?

Nisam mu se javio niti želim, jer s osobom koja tako funkcionira ja očito nemam što razgovarati. Ono što je paradoks jest što po ugovoru upravo odrađujem još jedan broj magazina, što ću profesionalno i odraditi, međutim, upozorio sam ga da na moja dosadašnja kreativna rješenja unutar magazina poslije toga više ne računaju. Kvadratna fotografija postala je dio vizualnog identiteta Croatia Airlinesa pa me živo zanima kako će to ubuduće riješiti “urednik fotografije” Krešimir Kučko.

NACIONAL: Bili ste 1998. jedan od utemeljitelja i kreatora vizualnog identiteta časopisa za arhitekturu i kulturu življenja Oris, namijenjena arhitektima, urbanistima, dizajnerima i široj publici, iz kojega ste otišli 2008. Zašto?

Ponosan sam sudionik stvaranja takvog časopisa koji je kasnije arhitekt Andrija Rusan proširio u nove i brojne kvalitetne smjerove. Otišao sam iz Orisa zato što nisam želi pokvariti svoje prijateljstvo s prijateljem i glavnim osnivačem Orisa Andrijom Rusanom. Konkretno, procijenio sam tada da ne treba ići u slovensko izdanje časopisa, u koje je on, unatoč općem stavu redakcije, odlučio krenuti. No i dalje rado surađujem s Orisom, i dalje se lijepo družimo. U takvim projektima očito može postojati samo jedna osoba koja određuje strategiju. Držim se toga i sam.

  • ‘PO UGOVORU odrađujem još jedan broj magazina. Kvadratna fotografija postala je dio vizualnog identiteta CA pa me zanima kako će to riješiti ‘urednik fotografije’ Kučko’

NACIONAL: Pokrenuli ste 2007. vlastiti enogastronomski magazin za kulturu stola Iće& Piće koji izlazi i danas i za koji ste 2011. osvojili treću nagradu Gourmand Awards za najbolji food magazin na svijetu. Međutim, nakon deset godina još uvijek pokušavate objasniti enogastronomskim tvrtkama u Hrvatskoj da je vaš magazin idealna platforma za njihovu promociju, ali bez nekog većeg uspjeha. Zbog čega?

Prvo da povežem te tri činjenice. Jako sam ponosan što sam važan sudionik takvih triju časopisa u Hrvatskoj. Kada bi strancima trebalo predstaviti pet najboljih časopisa u Hrvatskoj, nadam se da bi sva tri bila među tih prvih pet. Nažalost, u tom nekom komercijalnom smislu, nema puno ljudi koji traže moje znanje koje se može iščitati u tim časopisima. Malo sam umoran od objašnjavanja potencijala Ića&pića. Ljudi mi često kažu da je časopis jako luksuzan, lijepo otisnut na lijepom papiru, na što im ja odgovaram da meni ništa ljepše ne tiskaju nego drugima, da papir nije ništa bolji nego kod drugih, a to što oni zovu luksuznim zapravo je sadržaj. Kako je napravljen po uzoru na najpoznatije svjetske časopise, dobivam brojne komentare da je to zaista drugačiji i originalni časopis. To neprepoznavanje od enogastronomskih i ugostiteljskih tvrtki, puno govori o realnom stanju u Hrvatskoj; nalazi se između kvazi-glamura i populizma, a onog najvažnijeg, u sredini – nema! Ako žene gledaju i prate modu, onda kupuju Vogue i gledaju modne revije, a ako muškarci vole automobile, prate formulu 1 i čitaju o automobilima. Zašto ljudi, ako vole ići u restorane, ne čitaju takve časopise? Nema sličnog magazina u svijetu koji donosi intervjue s najvećim chefovima svijeta, kao mi. Međutim, malo smo tržište i mala sredina i jako je teško doprijeti do drugih. Dobijem mail iz londonske agencije i nude mi intervju sa slavnim britanskim chefom Hestonom Blumenthalom, a ja ponudim njima naš intervju koji smo napravili i objavili s njim petnaest dana ranije. Čisto za ilustraciju. Međutim, nakon 29 godina samostalne djelatnosti i statusa samostalnog umjetnika, a nakon ovog s Croatia Airlinesom, počinjem se bojati da se sva neumrežena područja zatvaraju i da je to jednostavno činjenica koja zastrašuje.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste 1998. odbili odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Zašto?

Da vam navedem par stvari pa ću vam onda odgovoriti. Autor sam prve hrvatske izložbe u inozemstvu nakon priznanja Hrvatske 23. siječnja 1992. godine “Dubrovnik, baština čovječanstva” u Centro cultural de la Villa u Madridu. Izložba nije nastala u organizaciji Ministarstva kulture (tek mala pomoć u realizaciji, kad je sve bilo organizirano) iako sam ja dva mjeseca ranije hodočastio Ministarstvo kulture govoreći im da sam snimio Dubrovnik i okolicu Dubrovnika prije rata, da se to razara, da je Dubrovnik dobro poznat u cijelom svijetu i da “to trebamo iskoristiti”. Nakon 21 godine, 27. lipnja 2013. uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, EU je napravio izložbu “Welcome Croatia”. Izložba je postavljena na skylineu ispred europskog parlamenta u Bruxellesu i ista takva s fotografijama manjeg formata u Strasbourgu. Tih 38 fotografija moj su autorski rad, kao što je i moj koncept izložbe. I, po njihovu (logičnom) zahtjevu, odradio sam to besplatno. Normalno, pozvali su me na otvorenje izložbe i ispred svih televizijskih i novinarskih ekipa iz Hrvatske govorio je predsjednik EU Parlamenta Martin Schulz, Milanović kao hrvatski premijer i ja. Ni jedna jedina televizija, ni jedan jedini medij nije objavio ni riječ o izložbi (osim kolege Tomislava Krasneca za Večernji list). Dakle, jedna osoba spaja 1992. godinu s 2013. godinom kao autor, potpuno samostalno. S tom prvom i zadnjom izložbom oficijelna Hrvatska nema nikakve veze osim rijetkog razumnog stava pojedinaca iz njenih institucija.

NACIONAL: To govori i o statusu kulture i kulturne politike u Hrvatskoj, i tretmanu umjetnika.

Tako je! Dvije godine prije nego što sam odbio odličje, javio sam se na natječaj Ministarstva kulture za drugo izdanje knjige o Dubrovniku. Za prvo izdanje novac nije dalo hrvatsko Ministarstvo kulture, već francusko. Mojih četrdesetak izložbi po cijelom svijetu u ratno i poratno doba, kada je svijetu trebalo pokazivati što se događa i što se događalo u Hrvatskoj, bilo je dobro dok je bilo potrebno. Kada je sve bilo “gotovo”, ja i moje izložbe više nismo bili potrebni. O kriterijima u tzv. “promociji Hrvatske u inozemstvu” bolje ne govoriti. Naprosto jer ih – nema! Moto kojim se često koristim i koji opisuje ovo stanje uzeo sam od Miroslava Krleže: “Ljudska je glupost vječna, institucijski podržavana i uvijek dobro organizirana, dok je pobuna protiv nje individualna i uvijek osuđena na neuspjeh.“ Unatoč tome što to znam, ja se ne predajem. To je moj privatni mazohizam. I da se sad konačno vratim na 1996. Komisija Ministarstva kulture procijenila je tada da je moje drugo, prošireno izdanje knjige o Dubrovniku među tri najbolje ponude i dodijelilo mi 100.000 kuna. Ubrzo potom mi tadašnji ministar kulture Božo Biškupić ukida tu dotaciju i sljedeće godine mi odluči dati odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Stvarno sam trebao biti lud da ga prihvatim. Otvorenim izlaganjem vlastitih primjera, “Ich-formom” nesimpatičnom običnim ljudima, nekonformističkim ponašanjem neprestano izazivam, tražim odgovornost i rezultate. No najčešće dobivam zavist, naročito onih koji su na bilo koji način ovisni o okolini više nego što bi htjeli biti. Neovisnost je ono što ljudi ne mogu provariti i puno je gora od profesionalne ljubomore kojoj smo svi izvrgnuti. Nažalost, neovisnost je (i) težak kamen.

  • ‘MOJIH 40-ak IZLOŽBI po cijelom svijetu, kada je trebalo pokazivati što se događa u Hrvatskoj, bile su dobre dok su bile potrebne. Kad je sve bilo ‘gotovo’, više nisam bio potreban’

NACIONAL: Što mislite hoće li sa smjenom vlasti kultura u Hrvatskoj biti bolje tretirana, a novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović bolji ministar od svih dosadašnjih koji će više cijeniti status neovisnih umjetnika u Hrvatskoj?

Ako netko želi razgovarati o radu Ministarstva kulture, ja sam “doktorirao” na Ministarstvu kulture! Pratim sve od 1991. na ovamo. Nikada nisam bio ni lijevo ni desno orijentiran niti sam od jednih ili drugih nešto posebno očekivao. Međutim, za razliku od ljudi koji su se okomili na svjetonazor ministra Hasanbegovića, ja sam Ministarstvu poslao mail 30. siječnja, pa kako nisam dobio nikakav odgovor, ponovio ga 10. veljače te ću ga ponavljati svakih deset dana dok ne dobijem odgovor. Ponudio sam im jedno elegantno rješenje a propos svih tih napada na Ministarstvo kulture. Svi mi koji se prijavljujemo na natječaje, prijavljujemo to preko interneta, plus što moramo poslati hardcopy. Dakle, ako je to sve na internetu, zašto to ne bi vidjeli – svi? Zašto ne bi to sve bilo transparentno? Prije dvije godine javio sam se na natječaj Ministarstva kulture za knjigu o Pagu. Snimam Pag 40 godina. Snimio sam u tih 40 godina jednu od posljednjih berbi soli u paškoj solani, a to je i korišteno za hrvatski paviljon na EXPO-u 2005. u Aichiju, u Japanu. Snimao sam pašku čipku za veliku izložbu Etnografskog muzeja u Zagrebu, za koju sam dobio veliku nagradu Zagrebačkog salona, snimao sam otok uzduž i poprijeko, ali su me svejedno odbili. U mandatu prije, na stranicama Ministarstva kulture bile su predstavljene čak i izložbe Ministarstva kulture!? Pisao sam im i pitao jesu li se to sami sebi javili na natječaj. Naravno, nisam nikada dobio odgovor. U tri mandata Bože Biškupića najčešći realizatori izložbi bili su – djelatnici samog ministarstva, kao i pripadajućih institucija. Nakon njega došla je Andrea Zlatar Violić i ja opet ne mogu jasno vidjeti kome je dodijeljen novac i gdje se i kako sve možete prijaviti. Zato, dajte da napravimo dio web stranice Ministarstva kulture u koji ću ja ukucati nečije ime i prezime i saznati sve što me zanima. Jedan umjetnik koji je kao član komisije odlučivao o dodjeli sredstava, dobio je po trima različitim kriterijima novac od Ministarstva. Napisao sam im da nije u redu da osoba koja prijavljuje svoje radove sjedi u toj komisiji. To je sukob interesa. Sve sam im napisao, objasnio, ali odgovora još uvijek nema. “Strah” me javno izjaviti da sam se prijavio ove godine na natječaj, i to s trećim izdanjem knjige o Dubrovniku, a da se to ne shvati kao “pritisak na novu prohrvatsku vlast”.

NACIONAL: Koliko je kod nas teško biti umjetnički fotograf?

Užasno je teško! U posljednjih pet, šest godina održao sam desetak predavanja o umjetničkoj fotografiji. U fotografiji ima toliko amaterizma kao u malo kojoj struci. Situacija je grozna jer svi misle da se razumiju u fotografiju i da se, zahvaljujući neviđenom napretku tehnologije, svi danas mogu baviti fotografijom. Sasvim krivo, iako lako objašnjivo. Ispada da su (barem u Hrvatskoj) profesionalnoj fotografiji dani odbrojani. Jedino gdje sebe vidim i gdje prosječnoj osobi mogu nešto objasniti, po meni je ujedno i bit fotografije: naručena fotografija. Fotografije tipa “skitam i slikam” može svatko napraviti. Ako proizvođači mobilnih telefona ulažu dvadeset puta više novca u poboljšanje svojih kamera na mobitelima od npr. Canona, najveće kompanije među fotoaparatima, onda to znači da će za nekoliko godina fotoaparat biti raritet.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.