Redatelj Cristian Mungiu treći put osvojio je nagradu na filmskom festivalu u Cannesu: ovog puta proglašen je najboljim redateljem za film ‘Matura’, čime se nastavlja fenomen uspjeha rumunjskog filma

Kada je 2007. godine tada nepoznati rumunjski redatelj Cristian Mungiu došao na festival u Cannes s filmom “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, pričom o djevojci koja želi ilegalno pobaciti u Rumunjskoj u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, i osvojio Zlatnu palmu, filmski svijet bio je u šoku. Istini za volju, godinu dana ranije rumunjski filmovi počeli su osvajati nagrade na svjetskim festivalima, ali kada je Mungiu osvojio Zlatnu palmu, bio je to dokaz da je stvoreno nešto što je ubrzo nazvano “rumunjski novi val”, a što traje i danas.

Na tom valu Mungiu je 2012. napisao scenarij i režirao film “Iza brda” koji je u Cannesu te godine osvojio dvije nagrade, jednu za najbolji scenarij, dok su obje glumice dobile nagradu za najbolju žensku ulogu. Njegov posljednji film “Matura” prikazan je na nedavno završenom festivalu u Cannesu i ponovo je osvojio nagradu. Ovog puta Mungiu (48) proglašen je najboljim redateljem.

U novom filmu “Matura” Mungiu priča priču o uglednom liječniku iz malog rumunjskog grada čija je kći odlikašica, a uspjeh na državnoj maturi omogućit će joj stipendiju za studiranje u Velikoj Britaniji. Međutim, nekoliko dana prije mature kći, usred dana, jedva izbjegne pokušaj silovanja i nalazi se pod stresom pa se otac boji da neće najbolje napisati završni ispit. Želi joj omogućiti da lakše napiše ispit te ulazi u začarani krug davanja i primanja usluga, a pristaje na sve jer želi da ona po svaku cijenu napusti Rumunjsku.

  • ‘ODLAZAK U inozemstvo u posljednje vrijeme u Rumunjskoj je jako popularan. Nakon pada komunizma nadali smo se boljem životu, a sada su ljudi pomalo razočarani’

S Mungiujom smo razgovarali ekskluzivno za Nacional odmah nakon premijere filma u Cannesu. Priča na ovu temu mogla je jednako tako biti snimljena i u Hrvatskoj, a slušajući Mungiuja jasno je da u nekim stvarima nema velike razlike između Rumunjske i Hrvatske.

NACIONAL: Kada u vašem filmu otac insistira na tome da kći napusti Rumunjsku i školuje se u inozemstvu, je li to zapravo slika današnje Rumunjske, u kojoj ljudi moraju otići u inozemstvo kako bi živjeli normalnim životom?

Bojim se da se jednim filmom ne može prikazati slika cijelog jednog društva. Zato je opasno davati takve izjave. Na kraju krajeva, film je samo priča koju je netko želio ispričati, ali istina je da je to što ste rekli jedno od rješenja za ljude koji me okružuju. I to je rješenje, odlazak u inozemstvo, u posljednje vrijeme postalo vrlo popularno. Rumunjska je tako izgubila cijelu jednu generaciju, ljudi je napuštaju ne bih rekao zauvijek, ali na određeno vrijeme. Rumunjska je 1989. imala 22 milijuna stanovnika, a sada ih ima 20. Nije problem samo u brojkama, nego i u tome što najbolji ljudi napuštaju zemlju. Nakon pada komunizma nadali smo se boljem životu, a sada su ljudi pomalo razočarani jer nema napretka. Na povijesnoj razini napredak postoji, ali na osobnoj razini ljudi su razočarani. Čak i liječnik, glavni lik mog filma koji je odlučio ostati u Rumunjskoj, ima dilema kada je u pitanju njegova kći. U Rumunjskoj se stalno govori da smo mi bili generacija koja se žrtvovala. To se odnosi na moju generaciju, ali i na generaciju mojih roditelja. Sada ne želimo da naša djeca postanu generacija koja se također žrtvovala, želimo da žive bolje. I zato ljudi smatraju da je odlazak u inozemstvo spasonosna solucija. Međutim, to je rješenje samo za neke ljude, ali ne i za cijelo društvo. To je napuštanje broda koji tone, ali tako se on ne može spasiti. I zato čekam kolektivno rješenje, ako je ono moguće.

NACIONAL: Jeste li vi razmišljali o odlasku?

Ne, nikada nisam razmišljao o tome da napustim Rumunjsku. Međutim, razmišljao sam da odem u inozemstvo na neko vrijeme kako bih snimio film. Istovremeno, ja sam onaj tip filmaša koji detaljno voli znati sve o onome o čemu govori u svojim filmovima. S obzirom na to da još uvijek živim u Rumunjskoj, tu snimam i filmove te detaljno pokazujem ljudsku psihologiju i odnose koje vidim oko sebe. Osim toga, imam i djecu koja ne žele otići. Stoga smatram da odlazak iz Rumunjske za mene nije rješenje. Za mene je to stvaranje boljeg društva u Rumunjskoj i bilo bi tužno da je napustim.

NACIONAL: Iako prikazujete korupciju u Rumunjskoj, vi u filmu ne optužujete ljude koji su u nju upleteni, čak ste i blagi prema njima.

Ne želim biti društveno kritičan, moj film nije slika zajednice. Poruka filma nije “ovo je društvo korumpirano”. Želio sam reći da je teško boriti se protiv stanja u kojem dobiješ prijateljsku pomoć, a onda uđeš u cijeli sustav primanja i davanja usluga, pri čemu ni ne primijetiš da si ušao u njega. Teško je reći gdje je granica između prijateljske pomoći i korupcije, odnosno kada se prekorači granica. Odjednom se desi da ta prijateljska pomoć nije samo pomoć, nego postaje nešto nemoralno. Jednom prekoračiš granicu, a da to nisi ni primijetio. To je vrlo tanka linija i o tome govorim u filmu. Pritom, iako si prešao granicu, još uvijek si vrlo moralan kada govoriš o svojoj djeci i želji da im pomogneš. Ali ne shvaćaš da si prešao granicu. I zato govorim o čovjeku koji u jednom trenutku shvati da je prešao granicu, ali će sve grijehe preuzeti na sebe samo kako bi pomogao svojoj kćeri. Problem s tim kompromisima je u tome da, kada ti jednom netko napravi uslugu, ti ćeš uvijek dugovati protuuslugu. Tada više nisi slobodan i ne možeš biti iskren.

NACIONAL: Vi ste također, kao redatelj, dio tog sustava. Je li moguće biti dio njega i imati karijeru bez mrlje, bez davanja i primanja nemoralnih usluga?

Ovisi kakve usluge prihvaćate i kakve nudite. Neprestano nastojim paziti na te granice i nikada ne prihvaćam usluge koje nisu u skladu sa zakonom. Nakon što sam 2007. osvojio Zlatnu palmu za film “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” , u Rumunjskoj su me smatrali jednim od redatelja koji mogu otvoreno govoriti o situaciji u državi. Učinio sam to i preuzeo odgovornost te otvoreno govorio o stanju u zemlji, razotkrivajući čak i najmanje primjere korupcije koje sam primijetio u rumunjskoj kinematografiji. Da sam ikada prihvatio ikakvu uslugu, to bi narušilo sliku o meni i zato to nikada nisam napravio. Ali teško je doći do 50. godine života i ostati pošten. Nije to toliko pitanje poštenja i nepoštenja, radi se o tome da ljudi stalno pitaju za neke usluge. Na sreću, od mene se u filmskom svijetu nije tražilo previše usluga, ali sve se na kraju svodi na to da moraš povući crtu. Čak i kada toleriraš ljude koje ne cijeniš, ako ne iskažeš jasno svoje mišljenje, to je već neka vrsta kompromisa.

  • ‘U RUMUNJSKOJ ne snimamo filmove koji će biti popularni među širokim gledateljstvom i zato ne osjećamo pritisak oko gledanosti. Razmišljamo koji je naš značaj kao autora’

NACIONAL: Ove godine rumunjska kinematografija u Cannesu je imala dva filma u konkurenciji za Zlatnu palmu, treći je prikazan u sekciji “Izvjestan pogled”, čime se nastavila dominacija vaših filmova na svjetskim festivalima. U čemu je tajna uspjeha?

Za početak, zvuči smiješno kada kažete da Rumunjska dominira i u čemu, pa tako i na najjačim svjetskim festivalima. Meni se sve to prije čini kao slučajnost koju ja ne mogu objasniti. Ono što mi se sviđa jest to da je kritika ove godine u Cannesu najviše hvalila njemački film “Tony Erdmann” koji je sniman u Rumunjskoj i zapravo je posveta rumunjskim filmovima posljednjih godina. Dakle, nešto se događa u rumunjskoj kinematografiji, ali ja to ne mogu dobro objasniti. Vjerojatno postoje neki realni razlozi na kojima se temelji naš uspjeh, a vjerojatno je sve počelo prije 15 godina donošenjem zakona o filmu. On je omogućio da se financiraju filmovi svih onih koji imaju nešto reći. Tako se dala mogućnost mladim ljudima koji žele nešto reći da snime film iz svoga kuta gledanja i tako je nastalo više filmova nego prijašnjih godina. Zašto su ti filmovi tako dobri, to već teže mogu objasniti. Mislim da je tajna u filmovima koji su snimljeni prije dvanaestak godina i prikazani su na festivalima u Cannesu, Berlinu i drugima, a postigli su određeni uspjeh. Oni su visoko postavili ljestvicu. U Rumunjskoj ne snimamo “mainstream” filmove, one koji će biti popularni među širokim gledateljstvom i zato ne osjećamo pritisak oko gledanosti. U Rumunjskoj ima vrlo malo publike koja želi gledati naše filmove i nemamo obvezu snimati hitove koji će oduševiti široku publiku. Razmišljamo koji je naš značaj kao filmskih autora. Razmišljamo o tome koliko će naši filmovi biti važni za deset godina. I zato smo postigli više uspjeha na svjetskim festivalima nego mnogi drugi redatelji iz brojnih drugih zemalja. Rezultat svega toga je da u Rumunjskoj utječemo jedni na druge s takvom vrstom kinematografije.

NACIONAL: Bez obzira na sve, očigledan je rast rumunjske kinematografije. Inspirira li vas taj razvoj?

Postoji razlika između situacije u Rumunjskoj i susjednih zemalja kao što je to Poljska. Imam dosta prijatelja među poljskim redateljima i ponekad sam ljubomoran kada vidim koliko publike u njihovoj zemlji gleda njihove filmove. S kvalitetnim lancem kinodvorana i zainteresiranom publikom, filmovi postižu uspjeh u njihovoj zemlji. Mi u Rumunjskoj ne postižemo uspjeh s našim filmovima. Uzmimo za primjer moj film “Matura” koji je imao premijeru u Rumunjskoj istovremeno s prikazivanjem u Cannesu. Predstavio sam ga u najvećem kinu u Bukureštu, onom iz komunističkih vremena u koje stane 4000 ljudi. Uz pomoć videostreama emitirali su se događaji na crvenom tepihu pa su ih svi mogli pratiti, ali čak uz takvu promociju, moj film neće biti hit u Rumunjskoj. Nažalost, u zemlji je ostalo jako malo art kina koja prikazuju filmove poput moga i stoga ne mogu doprijeti do šire publike. Međutim, pogledajte stanje u Njemačkoj. Oni imaju jako dobre filmske škole, proizvode puno filmova, ali oni nisu baš popularni izvan Njemačke. Mislim da postoji veza između razine zadovoljstva u društvu i umjetnosti koje ono proizvodi. Vjerojatno zato u Rumunjskoj postoji jako puno tema o kojima možemo razgovarati. Eto, prije nego što sam došao u Cannes, mediji u Rumunjskoj pisali su o groznim stvarima u našem društvu. Kada shvatite što stoji iza činjenica objavljenih u medijima, odmah imate temu za film.

NACIONAL: Rumunjski filmaši se često doživljavaju kao grupa koja zajedno djeluje. Je li to doista tako, viđate li se i razmjenjujete li ideje?

Mi smo došli do te razine na kojoj ne trebamo jedan od drugoga direktnu pomoć. To ne znači da ne bismo pomogli jedan drugome, ali ona nije nužna. Ali veze postoje, posebno pri pisanju scenarija. Ja svoj scenarij dam na čitanje Corneliu Porumboiju ili Raduu Munteanuu, kao što će i oni meni dati svoje scenarije. Kada smo montirali film i dobili prvu verziju, poslali smo je nekolicini drugih redatelja i zatražili njihovo mišljenje. Povezani smo, ne baš svatko sa svakim, ali postoje određene grupe. Ja svakog listopada organiziram mali filmski festival u Bukureštu i uvijek pozivam sve rumunjske redatelje da sudjeluju. Najbliži sam s Corneliom Porumboijom jer nam djeca idu u istu školu pa svako jutro, kada ih ostavimo u školi, razgovaramo o filmovima. Tako uvijek imam uvid u ono što on radi, kao što i on zna što ja snimam. Uostalom, nas dvojica započeli smo režirati filmove otprilike u isto vrijeme, prije desetak godina. Zajedno smo odrastali i dobili djecu u isto vrijeme.

  • ‘NAGRADE SE na festivalima ponekad osvajaju slučajno. Ne trebamo uvijek cijeniti film prema nagradi s festivala’, kaže Mungiu kojem je Jane Fonda 2007. uručila Zlatnu palmu

NACIONAL: S obzirom na to da imate djecu, znači li da odnos oca i djeteta iz filma “Matura” ima i autobiografskih elemenata?

Mislim da u svakom mom filmu ima autobiografskih elemenata, ali ne na tako direktan način. Nikada ne preuzimam činjenice iz vlastita života i ne prenosim ih direktno u film. Uvijek nastojim raditi filmove s temom koja mi je tog trenutka važna u životu. Na sreću, još uvijek radim osobne filmove s temama koje smatram važnima. Kada pogledate moje filmove, oni su uvijek povezani s mojim godinama života. Čak je i “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” bio osoban film, bez obzira na to što su žene u glavnim ulogama. To je bio osoban film jer je temeljen na priči koju sam čuo od bliskih ljudi. Ujedno je pokazivao moje tadašnje razmišljanje o tome želim li imati djecu ili ne. Sada, deset godina kasnije, imam ih, ali pričam o toj temi iz drugačijeg ugla, iz ugla odluka koje moram donijeti za njih. U tom smislu ovaj film je autobiografski, ali ja sam istovremeno zainteresiran za teme kao što su rumunjsko društvo, korupcija i obrazovanje i sve sam ih želio obuhvatiti u jednom filmu jer sam razmišljao o vezi obrazovanja i korupcije. Počeo sam razmišljati o tome je li moguće biti toliko naivan da odgajaš svoje dijete izoliran od svih događanja u društvu, iako kao individualac moraš prihvatiti korupciju kao način preživljavanja.

NACIONAL: Jeste li vi zadovoljni kako ste odrasli kao redatelj?

Ne znam jesam li uopće odrastao. Možda i jesam. Ne mogu jasno promatrati sebe kao redatelja i svoj rad. Tijekom posljednjih deset godina razvio sam vlastiti redateljski stil, o čemu sada nitko ni ne govori. Nitko ne primjećuje da je film “Matura” snimljen tim stilom, jedan kadar po sceni, iako je to u nekim situacijama bilo vrlo komplicirano. U ovom filmu bio sam dovoljno hrabar da ne snimam snažne i šokantne scene, nego sam pazio na male detalje. Ali ne znam koliko je to dio razvoja mene kao redatelja, a koliko je to samo promjena. Uvijek prije snimanja novog filma nanovo analiziram svoje poglede, često sam u dilemi, razmišljam o tome kako ne razumijem scenarij i mislim da sam neke scene trebao drugačije snimiti. Čak sam to pomislio i na premijeri u Cannesu.

NACIONAL: Koliko vam je u karijeri bila važna Zlatna palma koju ste osvojili u Cannesu 2007.?

Bila je izuzetno važna zato što mi je promijenila karijeru. Bila je važna jer je uvjerila ljude da je tema filma kao i način na koji sam ga režirao bio pravi izbor. Bio sam ponosan što sam snimio takav film i sretan što sam s njim pobijedio u Cannesu. Moram vam reći da se nagrade ponekad osvajaju slučajno. Bio sam član žirija u Cannesu, kao i žirija brojnih drugih festivala. Ne trebamo uvijek cijeniti film prema nagradi koju je, ili možda nije, osvojio na festivalu.

Komentiraj

FOTO:Guliver/Getty Images
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.