FOTO: Saša Zinaja

‘Crna knjiga’ Udruge Franak potaknula je redatelja i osnivača Montažstroja na istoimenu predstavu u kojoj će se baviti javnim dugom, dugom pojedinca, ali i prošlošću u kojoj se, kaže Šeparović, na bolji način rješavalo stambeno pitanje

Sudbine ljudi kreditno zaduženih u švicarskim francima, kao i njihova pravna borba nakon što su se organizirali u Udruzi Franak te borba za pobjedu “malog čovjeka” nad moćnim bankama, već godinama su aktualni u Hrvatskoj. Spomenuta udruga, točnije njenih 99 članova, prije četiri godine otisnula je “Crnu knjigu” u kojoj su u formi e-maila opisane priče pojedinaca čiji je život krenuo u neželjenom pravcu nakon “divljanja švicarca”. Ta “Crna knjiga” inspirirala je redatelja i osnivača Montažstroja Boruta Šeparovića da upravo o toj tematici – dužničkom ropstvu, kreditiranju, javnom dugu – napravi predstavu. “Crna knjiga” premijerno će se prikazati 11. ožujka u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Borut Šeparović rođen je 1967. u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na postdiplomskom studiju na DasArtsu (Napredni studiji u izvedbenim umjetnostima) u Amsterdamu. Njegova umjetnička biografija kao utemeljitelja, umjetničkog voditelja, redatelja i koreografa, istovjetna je biografiji Montažstroja. Pod njegovim umjetničkim vodstvom od samog osnutka 1989. skupina Montažstroj postaje zaštitnim znakom novog i drugačijeg kazališta u Hrvatskoj i inozemstvu, zadržavajući taj status sve do danas.

Šeparović je vodio veći broj umjetničko-istraživačkih radionica u različitim zemljama (Hrvatska, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Srbija i Crna Gora i druge) te niz godina djelovao kao pedagog na Akademiji St. Joost u Nizozemskoj. Vlastitu pedagogiju i metodologiju već dvadesetak godina izgrađuje jednako uspješno u radu s profesionalnim izvođačima, mladim umjetnicima te osobama bez prethodnog kazališnog i umjetničkog iskustva.

  • ‘MOŽEMO SE PITATI jesmo li u socijalizmu ipak imali bolji pojam o solidarnosti, jesmo li imali – barem u ideji – bolja rješenja za ljude od ovih koja su nam naknadno ponuđena’

Za Nacional Borut Šeparović govori o pojmu duga, o tome zašto smo postali prezadužena nacija te zašto je taj dug nepovrediv. Šeparović priča i o političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj, objašnjava što za njega znači Europska unija te gdje se izgubila solidarnost koja je bila temelj socijalističkog društva.

NACIONAL: Autorski projekt “Crna knjiga” nastao je prema knjizi u kojoj su članovi Udruge Franak napisali svoja teška životna iskustva s kreditima u švicarskim francima. O čemu se točnije radi?

Znamo da je drastičan porast švicarskog franka 2011. nagnao korisnike kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku na udruživanje. Udruga Franak objavila je “Crnu knjigu” 2012. i, prema mojemu mišljenju, to je dokument dužničke krize i svega onoga što se događalo s dužnicima u to vrijeme. Neka iskustva su jako bolna, ali ono što je upečatljivo jest što su sve te priče nedovršene – sudbine tih ljudi nisu do kraja poznate. Posebno ako uzmemo u obzir skok švicarskog franka početkom 2015. te poteškoće s kojima se dužnici suočavaju pri konverziji kredita u eure.

Ideja za ovu predstavu javila se polovinom 2014., kada je Udruga Franak reagirala na reklamnu kampanju jedne banke. Ta banka je povodom stote obljetnice svoga djelovanja otvorila vremenski trezor, pozivajući građane da u njega polože predmete koji za njih imaju emotivnu vrijednost, kako bi ih banka sačuvala za buduće naraštaje. Udruga Franak je u taj isti trezor pohranila “Crnu knjigu” – zato da budući naraštaji vide kako su banke poslovale na početku 21. stoljeća te kako su teške sudbine građana postale zbog njihovih dugova tim istim bankama. To je za mene bio ključni trenutak. Taj propagandni trik i jedne i druge strane zapravo je u priču uveo mnogo više od naše, u dnevnu politiku uronjene, sadašnjosti. Taj bi se trezor trebao otvoriti 2114. Mene zanima upravo ta budućnost. Pitao sam se – je li to uistinu tako samorazumljivo, da je budućnost ružičasta i da moramo imati povjerenja u banke jer će nas one nadživjeti? Razmišljanje o toj budućnosti, uz potresne sudbine dužnika iz sadašnjosti, za mene je bilo okidač da se bavim tim problemom.

NACIONAL: Kako će predstava izgledati?

Sudbine dužnika u švicarskim francima stalno se mijenjaju. Puno toga se promijenilo u posljednjih nekoliko godina, gotovo na dnevnoj bazi čitamo vijesti o raspletu ili o reperkusijama dužničke krize… Mi se nismo željeli baviti tom dnevnopolitičkom perspektivom. Želimo upravo iz nje izaći. Polazimo od te reklame koja nam je poručila – gledajte sto godina u budućnost. Naravno, to je reklama, to je propagandni trik, ali što ako tu poruku shvatimo ozbiljno? Što ako pokušamo objasniti dužničku krizu s početka 21. stoljeća u Hrvatskoj upravo iz te stogodišnje, a ne dnevnopolitičke perspektive? To nas dovodi do toga da pokušamo objasniti što je uopće dug, je li to nešto dobro ili loše, je li to nešto novo ili izuzetno staro… To su neka pitanja s kojima smo krenuli u ovaj proces. Tek smo ga započeli, moram to naglasiti, stoga ne znam kamo će nas ta pitanja odvesti. Mi trenutačno stvaramo priču koja još nije dovršena, jednako kao što nisu dovršene priče dužnika u “Crnoj knjizi”. Što završeci tih priča znače za naše društvo, što za naš javni dug? To, primjerice, još uvijek ne znamo.

NACIONAL: Hoće li glumci izlagati svoje osobne priče koje su doživjeli zbog kredita?

Meni je važan rad s ljudima, u tom smislu glumce ne doživljavam samo kao glumce, nego kao ljude. Što će se u konačnici naći u predstavi, tek trebamo otkriti kroz ovaj proces. Ono što je znakovito jest da o “Crnoj knjizi” ljudi ne znaju mnogo. Sami glumci koji rade na ovoj predstavi nisu je čitali prije nego što smo počeli raditi. S druge strane, ovo društvo je zaduženo, svi smo mi zaduženi na ovaj ili onaj način. Neki imaju kredit za stan, za auto, dug na kreditnim karticama. Kad se služimo novčanicama, i one predstavljaju neki dug kojim rukujemo i trgujemo. Javni dug, tema koja je u zadnje vrijeme čest argument političke retorike, ne zaobilazi ni tek rođenu djecu. Često se kaže – svako dijete koje se rodi, bez da je uopće progovorilo, dužno je toliko i toliko… U tom smislu svaki građanin ove zemlje je dužan. I ne možemo reći da nas se to ne tiče ako su naša zajednička dobra kolaterali za vraćanje dugova, ako sve to ima utjecaja na način na koji živimo, na mirovinske fondove o kojima danas puno slušamo, a prije svega na kreiranje ekonomskih politika koje oblikuju našu stvarnost. Time se bavimo u predstavi. Htjeli smo govoriti o budućnosti, a “Crna knjiga” je upozorenje za budućnost.

NACIONAL: Kakve su te osobne priče?

Ono što možda najviše “vrišti” iz same “Crne knjige” su brojke. Zanimljivo je pratiti taj apsurd situacije kada glavnica nekog dužnika raste, kada on nakon nekoliko godina otplate svog kredita postaje dužniji nego što je bio kada ga je uzeo… Samo zbog nama toliko udaljenih i apstraktnih zbivanja na tržištu novca. Dakle, u tim pričama prisutan je očaj, ljutnja na banke, ali ono što je karakteristično jesu te brojke. Kako netko kome je na početku otplate 30 posto plaće odlazilo na kredit, uskoro izdvaja 70 posto plaće za anuitete? Kako on u toj situaciji preživljava? Koliko mu ostaje od plaće za osnovne životne potrebe? Za hranu?

NACIONAL: Jesu li vas dirnule te osobne priče o “Crnoj knjizi”? Kako ste na njih reagirali?

Te priče su svakako bile i poticaj da se bavim ovim problemom, iako ovo nije prvi put da se Montažstroj u predstavama bavi ekonomijom i kolateralnim žrtvama kapitalizma. U predstavi “Srce moje kuca za nju” surađivali smo s nezaposlenim ženama, u projektu “55+” s osobama treće životne dobi, o odbačenim psećim i ljudskim sudbinama progovorili smo u predstavi “Timbuktu”. Posebno bih istaknuo projekt “Budućnost je sada” koji smo izvodili u Hrvatskoj gospodarskoj komori, prije pada Nadana Vidoševića, a u kojem smo pokušali imaginirati scenarij budućnosti u kojoj ekonomija funkcionira bez novca. U tom smislu, svaki novi projekt zahvaća određeni aspekt ili dio naše zajedničke stvarnosti i predstavlja novi izazov. Čini se da je tema duga najapstraktnija do sada. Međutim, kada tu istu temu pokušamo sagledati kroz čin polaganja “Crne knjige” u neki vremenski trezor koji će biti otvoren za 100 godina… Znamo da smo kao pojedinci kvarljive mašine kratkog trajanja, ali znači li to da nas se ne tiče budućnost, naši resursi koji su ograničeni i o kojima se ne brinemo? Ta se sva pitanja nameću. Što je poruka budućim naraštajima? Mali čovjek koji se suprotstavio banci, ulazi u trezor te banke i u njezinu utrobu stavlja virus, čime zapravo samo potvrđuje svemoć te banke koja će nas sve nadživjeti? S druge strane, što ćemo uistinu ostaviti tim generacijama, izvan trezora, koje će resurse imati na raspolaganju?

NACIONAL: Je li bilo važno da glumci imaju osobna iskustva s kreditom? Jeste li zato puno razgovarali sa svakim od njih?

Posljednjih deset godina Montažstroj je često radio sa “stvarnim ljudima” – s ljudima koji na pozornici reprezentiraju sami sebe, umjesto da u njihovo ime govori glumac. Time smo radili dokumentarno ili pseudo-dokumentarno kazalište u kojem su protagonisti stvarnost koja probija u kazališnu iluziju. Kad govorimo o dugovima, svi smo zaduženi pa po toj logici bilo tko može glumiti u ovoj predstavi. Bilo tko može reprezentirati – dužnika. U tom kontekstu me zaintrigiralo raditi s glumcima, jer imaju puno zajedničkog s onima koji su svoja svjedočanstva napisali u “Crnoj knjizi” – većinom se radi o pripadnicima srednje klase, koji su ulaskom u stalni radni odnos dobili priliku podizanja kredita – što su po nekom “defaultu” društva u kojem živimo i učinili. Glumci u predstavi jesu ta generacija kreditnog booma, “ćaćinih” godina i ostalog, koja se našla u situaciji da uzme kredite. To mi se učinilo dovoljno stvarnim da radim upravo s glumcima. Posebno mi je drago što predstava nastaje u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i Montažstroja – čime učvršćujemo i nastavljamo dosadašnju uspješnu suradnju.

  • ‘KAD VIDIMO ŠTO RADI Europska komisija i kakve mjere nameće, jasno je što je EU. Svakodnevno na europskim granicama vidimo koliko su klimave vrijednosti te Europske unije’

NACIONAL: Termin “dužničko ropstvo” toliko je već prisutan u javnosti i glavama ljudi da je već postao floskula. Koje je vaše mišljenje o tome? Posebno o činjenici da su se građani morali sami pobrinuti za sebe jer država to nije za njih napravila kad su se našli u teškoj situaciji.

Ovaj cijeli projekt se za mene, a vjerujem i za moje suradnike, pretvorio u jedan oblik samoedukacije, koliko god to blesavo zvučalo. Dresirani smo misliti da je ekonomija gotovo neka prirodna sila u koju se razumiju samo specijalizirani stručnjaci, iako to uopće ne zvuči logično. Imam sreću da nemam kredit, to je moja pozicija luksuza i upravo ta pozicija potiče me da kao umjetnik preuzmem odgovornost i barem pokušam progovoriti o temama za koje mislim da se tiču svih nas. Vjerujem da nisu svi dugovi loši, ne čine nas svi dugovi robovima. Ali situacija u kojoj se potreba stambenog zbrinjavanja rješava time da svi ljudi moraju postati taoci kredita da bi potom postali vlasnici – to je suludo.

NACIONAL: Apsolutno postoji taj imperativ.

Taj imperativ je, prema mojemu mišljenju, stvoren vrlo konkretnim politikama, to nije nešto što nam se naprosto “dogodilo”. Društvo nije ponudilo druge opcije za rješavanje tog problema. Dapače, svi pokušaji iz prošlosti da se stambeno pitanje riješi na neki drugi način, danas su apsolutno neprihvatljivi. Kupnja doma pretvorena je u poduzetnički pothvat pojedinaca, gotovo da je izjednačena s mešetarenjem nekretninama. Što to znači da se jedno od ključnih ljudskih prava, pravo na dom, rješava samo time da moramo biti vlasnici i da moramo ući u kredit? Zar uistinu ne postoji nikakav odgovor društva na to pitanje, izuzev vrlo ograničenog izbora podstanarstva ili vlasništva? I tu dolazi do toga da se nude krediti i ljudima za koje je bilo vrlo upitno hoće li izdržati taj pritisak. Dužnička kriza nije specifičnost ni naše zemlje, ni naše regije, ni ovog trenutka u povijesti. To nije samo pitanje valutne klauzule u švicarskom franku. To je prije globalna priča s početka 21. stoljeća, od Wall Streeta 2008. godine nadalje, pitanje je je li ta priča uopće završena ili nas u budućnosti čekaju novi potresi… I to sve nameće pitanje – jesu li svi dugovi “sveti”? Neki će se sjetiti molitve “otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, a onda dolazimo do toga da dugovi u povijesti često nisu bili ni sveti ni nepovredivi. Ako zamišljamo nekoga tko na početku 22. stoljeća otvara vremenski trezor, mislim da je jedno od ključnih pitanja upravo to – što se dogodilo sa svim tim dugovima? Jesu li otplaćeni? Jesu li otpušteni? Pod prisilom ili dogovorom?

NACIONAL: Dužnici iz “Crne knjige” su metafora?

“Crna knjiga” svakako je samo simbol puno šire slike. A ključno je pitanje – jesu li dugovi nepovredivi?

NACIONAL: Spominjali ste prošlost, socijalizam u Jugoslaviji. Doživljavate li ga kao ideal u smislu nekoć više izražene solidarnosti? Bavite li se time u predstavi?

Ne toliko, iako se bavimo time što su nas o dugovima učili naši roditelji. Što smo naučili od roditelja koji su podigli kredit i vratili ga uspješno, zato što banke nisu uvele valutnu klauzulu pa je kredite “pojela” inflacija. Ti krediti su postali isplativi za građane, odnosno dužnike, ali su bili loši za banke. To dodirujemo, ali to nije ishodište predstave. Možda bi se bilo zanimljivo baviti time na koji se način u to vrijeme rješavalo stambeno pitanje i što je značilo stanarsko pravo, kad nisi nužno trebao biti vlasnik da bi mogao imati dom. Pokušavamo pažnju ipak usmjeriti na budućnost, jer je kazalište ograničen medij, ne možemo razložiti sve što se odnosi na neki problem. Možemo potaknuti publiku na razmišljanje o nekim temama kao što je solidarnost.

NACIONAL: Gdje se izgubila ta solidarnost danas?

Izgubila se s državom blagostanja. Izgubila se u momentu kad su donesene političke odluke koje su dovele kapitalizam i neoliberalnu paradigmu. U Velikoj Britaniji se to dogodilo krajem 1970-ih godina, kada se ljude poticalo da postanu vlasnici nekretnina pod hipotekama, kako bi se konsolidiralo radničku klasu s novim političkim projektom, čime ju se ujedno i razmrvilo. “Nema više klasa, svi ćemo biti vlasnici.” Ta ideologija, neki će je zvati neoliberalnom, u Hrvatskoj je krenula 1990. godine uvođenjem slobodnog tržišta, a “boom” je doživjela početkom tisućljeća pa do krize kada je bivši premijer Ivo Sanader otišao s vlasti 2009. godine. Tad smo rasli i rasli, a pitanje je na temelju čega smo rasli. Je li se taj rast temeljio na proizvodnji ili na temelju rasta cijena nekretnina i bogaćenju građevinske industrije? To što se dogodilo kod nas nije ništa drugačije od onog što se događalo po cijelom svijetu. Jedino se možemo pitati jesmo li za vrijeme socijalizma imali bolji pojam o solidarnosti, jesmo li imali – barem u ideji – bolja rješenja za ljude od ovih koja su nam naknadno ponuđena. U svakom slučaju, držim da se solidarnost ne može “‘nehotice izgubiti” kao da nam je nestala iz džepova, ona se uklanja vrlo konkretnim politikama na koje, nažalost, i dan-danas pristajemo.

NACIONAL: Čini se kao da nismo ništa naučili od drugih.

Ni od drugih, ali ni od samih sebe. Jako smo lako pristali postati dobri potrošači, kada nam je to omogućila zakonska regulativa. Možemo se opisati kao “nacija zaduženih” – mnogi će reći to smo htjeli, to smo i izabrali. Ali taj je proces prošao sav nama bliski zapadni svijet – Portugal, Španjolska, Grčka, Italija – dakle posebno periferija Europe. Zanima me koliko to odražava perpetuiranu nepravdu koja se događa manje-više svima u svijetu, koliko je ona geografski i temporalno dio globalnog sustava u kojem živimo. A to pak otvara pitanje distribucije resursa. Kako ćemo distribuirati ono što imamo? A što kada toga više nemamo?

NACIONAL: Spomenuli ste europske države. Što mislite o Europskoj uniji?

Europsku uniju doživljavam prije svega kao ekonomski savez koji uvodi regulativu na korist određenih elita i u svrhu zadovoljenja njihovih interesa, kao veoma kruti mehanizam održavanja “statusa quo”. Sigurno je ne doživljavam kao kulturološko “jedinstvo u različitosti” ili kao nekakvu demokratsku političko-ekonomsku strukturu.

  • ‘ZANIMLJIVO JE PRATITI taj apsurd situacije kada glavnica nekog dužnika raste, kada on nakon nekoliko godina otplate svog kredita postaje dužniji nego što je bio kada ga je uzeo’

NACIONAL: Ekonomski savez bio je temeljna ideja, ali čini mi se da danas EU čak i to nije?

Europska unija prije svega služi za ostvarivanje ekonomskih interesa. I Hrvatska je u EU ušla prije svega zbog te regulative, iako danas netko drugi kontrolira naše knjigovodstvo. Pitanje je koliki je taj profit za, primjerice, ljude u Hrvatskoj, a koliko taj profit iznosi za onog koji je prvi investirao, recimo to tako. Ako pričamo o nekim drugim vrijednostima koje volimo reći da Europa ima, mislim da je danas sasvim jasno da te vrijednosti ne postoje. Ne kažu uzalud da vidiš nečije pravo lice tek kad nastupi kriza. Kad vidimo što radi Europska komisija i kakve mjere nameće, koji odnos je bio i koji jest s Grčkom i na što je sve Grčka nakon toga pristala, jasno je što je Europska unija. Svakodnevno na europskim granicama vidimo koliko su klimave vrijednosti Europske unije. Ipak se nadam da će te krize koje se događaju roditi i nešto pozitivno. Nakon 2008. godine neke stvari su se ipak promijenile. Ne samo na razini toga da ljudi više nemaju baš bezrezervno povjerenje u banke. Kapitalizam sam po sebi nije opravdao očekivanja mnogih ljudi. Ako je točno ono što se predviđa o novoj ekonomskoj krizi u skoroj budućnosti, možda to bude šansa da uistinu uvidimo da krize nisu “glitchevi” ili “greške u sustavu”, već nešto itekako svojstveno sustavu. Ako to ljudi ne shvate, ako ne razmišljaju o tome da žive na planetu koji ima vrlo ograničene resurse, ako ne shvate da je ekonomija stvar političkog dogovora, onda će se i dalje čuvati samo interesi elita.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture