Predstavom ‘Bitka na Neretvi’ idejni začetnik Bacača sjenki, redatelj, glumac i kulturni djelatnik, ponovno je privukao pažnju svojim promišljanjem boljeg, drugačijeg i zdravijeg društva

Boris Bakal poznat je brojnim štovateljima kulture u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i šire jer se posljednjih 30-ak godina dokazao kao kazališni i filmski redatelj i pisac. Autor je mnogobrojnih projekata u kojima često u multimedijalnoj formi propituje pojedinca i društvo. Više godina radio je u Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Belgiji, SAD-u, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, a kao predavač gostovao je na sveučilištima u New Yorku, Perugiji, Pragu, Firenci, Kopenhagenu. Od 2000. vodi umjetničku platformu Bacači sjenki s kojom je osvojio brojna priznanja i nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. Na ovogodišnjem festivalu Perforacije odrigrana je i predstava “Bitka na Neretvi”, u kojoj Boris Bakal i Leo Vukelić preispituju motiv pobjede kroz neuobičajenu formu dijaloga koji se u svakoj novoj izvedbi mijenja i obogaćuje.

U razgovoru za Nacional Bakal se osvrnuo na rad Bacača sjenki, duhove prošlosti koje su probudili tom predstavom, važnost dijaloga u današnjem društvu, život u novoj Hrvatskoj, odnos nove vlasti prema kulturi te promjene u društvu nakon dolaska Domoljubne koalicije na vlast.

NACIONAL: Zašto u predstavi ‘’Bitka na Neretvi’’ oživljavate duhove prošlosti?

Kada smo počeli pripremati “Bitku na Neretvi”, nismo znali da će nas stvarnost obilato nagraditi i da će brojni događaji, od trenutka kada smo počeli pripremati predstavu, a to je bilo u rujnu prošle godine, biti bliski našoj predstavi. Zanimao nas je motiv pobjede. Neprestano smo svjedoci velike gubitničke priče jer stalno pričamo da smo ponovno izgubili. I dok pokušavamo dokazati da smo ipak negdje pobijedili, pokaže se da to baš nije tako. Zato smo potražili točku koja nam se činila da bi mogla biti privremena Arhimedova točka. Nismo se htjeli usredotočiti samo na bitku na Neretvi. Zanimao nas je i filmski spektakl Veljka Bulajića. To je predstava koja se mijenja i nadopunjuje zahvaljujući novim momentima u stvarnosti koja je vrlo zahvalna za taj rad.

NACIONAL: U svakoj novoj izvedbi donosite nove podatke o toj bitki?

Svaki put jedan drugog iznenadimo tim momentima, reagiramo na njih i komentiramo ih. Iz prošlosti, izmaštane budućnosti ili iz sadašnjosti. Proučavanjem Drugog svjetskog rata zaključili smo da je bitka na Neretvi bila prekretnica nakon koje je zapravo sve ono što se od 1945. dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj, bilo moguće. Bila je velika i bitka na Kozari, o kojoj je Bulajić također snimio vrlo mračan film jer se samo 1500 partizana i civila uspjelo spasiti, a poginulih, zarobljenih, deportiranih i ubijenih bilo je više od 70.000. Kozara nam je bila posebno zanimljiva i zato što je tada, 1942. došlo do sporazuma četnika i ustaša o zajedničkom ratu protiv partizana. Tada su se uključili i Mađari koji su tukli Kozaru sa Save i Une artiljerijom s brodova, dok su je Nijemci, ustaše i četnici opkoljavali. Nakon te bitke, u kojoj su se samo rijetki uspjeli spasiti, nastavile su se i neke druge, ali je Neretva trebala biti ključna.

NACIONAL: Zanimljivo je što u predstavi, unatoč iskapanju duhova prošlosti, insistirate na dijalogu koji može prevladati sve razlike. Koliko je dijalog važan?

Dijalog je moguć ako ljudi nastupaju iz sličnih pobuda, a to je da se neki sukob pozitivno riješi. Početkom 90-ih razmišljao sam o ideji za predstavu koju sam kasnije napravio u Italiji, a zvala se D.O.B.R.O. Pojam dobra vrlo je diskutabilan. Čak i ako obojica u razgovoru želimo dobro i bolju, zajedničku budućnost, postoje drugačiji preduvjeti, kontekstualni, emancipacijski… Zato smo se u predstavili dosta bavili problemom emancipacije jer nas je zanimalo koje su to emancipacijske energije od početka 20. stoljeća djelovale na ovim područjima i uzrokovale događaje na koje se često referiramo. Ponekad su bile marginalne, a neke su bile zaista velike, kao potreba za socijalnom državom koja u ovim našim krajevima traje već skoro 200 godina. Tužno je da mi priču o socijalnoj državi želimo završiti jer je potraga kao gotova. Vrlo je smiješna i ta proizvedena odioznost u Hrvatskoj prema Jugoslaviji i panslavističkom projektu. Pogotovo zato što smo mi jedna od prvih slavenskih zemalja koje su to ponudile kao zajedničku ideju.

• ‘HDZ je stranka koja se raspala na dvije interesne grupacije, od kojih je jedna otvoreno, što proustaški, što prokapitalistički, zagovarala svoju ideju države’

NACIONAL: Zašto se Hrvatska želi toga odreći?

Pitanje nove Hrvatske svodi se na ono isto što danas mnogi slovenski intelektualci tvrde kada govore o Sloveniji, a to je da ona zapravo ne postoji, pa tako i mi možemo govoriti da Hrvatska ne postoji. Često sam razgovarao o tome kakvu Hrvatsku hoćemo i u državi nedostaje odlučno i složeno postavljanje pitanja o tome kakva bi ona trebala biti. Stalno pričamo o tome da više ne želimo ideologiju i prljavu politiku, ali bez jasne ideologije, politike i vizije cjelokupnog društvenog razvoja svih slojeva, Hrvatske zapravo nema. Ne možeš staviti barjak i očekivati da će se država sama stvoriti. Neprestano spominjemo Franju Tuđmana, Gojka Šuška, tu ekipu i njihov projekt obogaćenja određenog broja obitelji koji je na kraju postao malo veći od planiranog. Govorimo o tih 250.000 “zaposlenih” u HDZ-u koji pridonose toj bezidejnosti. To su ljudi koji su zaposleni u nepostojećoj ili još nestvorenoj družbi koju doživljavaju kao socijalističku firmu i gdje mogu krasti bez posljedica. Mnogi su na neki način ucijenjeni, stanovima i radnim mjestima koje nisu smjeli dobiti. To nalikuje na ono doba koje nazivamo komunjarskim. Ali to nisu bili komunisti, nego socijalisti koji su težili komunizmu koji je bio utopija ili distopija. Optuživati mene ili neke moje kolege da smo komunjare, potpuno je pogrešno. Komunjare su bili oni koji nisu vjerovali u taj socijalizam i podjelu resursa na najbolji mogući demokratski način. Nisu vjerovali u ideju zajedničkog dobra. Nego su se tim sustavom koristili za vlastito bogaćenje. Takvi danas ne vjeruju ni u Hrvatsku, čak ni u spektar ideja koji HDZ povremeno nudi. On nije tako jednostavan i ne odnosi se samo na barjak. Netko treba ispod njega i držati taj barjak. Slažem se s idejom da se tu radi o jednoj stranci koja se raspala na dvije interesne grupacije, jedna je imala malo više prednosti zbog konteksta, situacije i rata, a druga je stalno govorila da ne može ništa jer je sve teško. To je iz današnje perspektive i puno gore jer nisu djelovali. Prvi su otvoreno, što proustaški, što prokapitalistički, zagovarali svoju pojednostavljenu ideju države.

NACIONAL: Govorite o projektu koji nikada nije pružen ljudima, nego se uglavnom mahalo zastavama.

U raznim desničarskim peticijama bilo je imena ljudi koja su me jako začudila da su se pojavila jer oni pripadaju intelektualnom, kritičkom dijelu društva. Saznao sam da su ti ljudi ucijenjeni jer su 90-ih dobili neke usluge, pa se moraju naći na tim listama i šutjeti. Što je tek onda s drugima slabijeg karaktera? Za poslušne ili nedosljedne intelektualce 70-ih i 80-ih godina govorilo se da im karakter nije dorastao talentu, da ih se ne bi uvrijedilo. Kao, neću ti reći da si pizda, ali ću ti reći da ti karakter nije dorastao talentu. Karakter većine od tih 250.000 HDZ-ovaca nije dorastao povijesnom trenutku ove države. Isto tako, ni 30.000 članova SDP-a nje doraslo političkoj ulozi koje vrijeme traži od njih. Da jesu, onda bismo živjeli u drugačijoj Hrvatskoj.

NACIONAL: U Bacačima sjenki u 16 godina rada realizirali ste više od 50 kazališnih, filmskih i multmedijalnih projekata s profesionalcima iz više od 30 zemalja, ostvarili više od 150 suradnji te niz gostovanja na trima kontinentima, uz nagrade. Kako ste se financirali?

Bacači sjenki imali su svoje uspone i padove, često smo bili bez novca i zapravo su članovi volonterski i financijski servisirali rad. Često sam ja i svojim komercijalnim projektima financirao Bacače. Prava producentska i umjetnička organizacija postali smo tek prije dvije godine, zahvaljujući dvjema zakladama koje su jedinstvene u Europi, a to su Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Zaklada Kultura nova. Dobili smo ne baš velika, ali konkretna institucionalna sredstva. Najveći problem svih samostalnih umjetnika i kulturnih udruga u Hrvatskoj je taj što se najveći dio pripreme i hladnog pogona, koji je neizostavan dio produkcije i koji se ugrađuje u projekt, ne financira u području nezavisne kulture. Te dvije zaklade uzor su u cijeloj Europi, ali ih je ova vlada uništila pa smo opet u situaciji da moramo volontirati.

NACIONAL: Za ‘’Bitku na Neretvi‘’ dobili ste sredstva Ureda za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba i Ministarstva kulture te podršku ZKM-a i Kulturno informativnog centra iz Zagreba. Znači li to da sve ove godine dobro surađujete s Gradom i Ministarstvom?

Danas je sve transparentno i na stranicama Ministarstva i Grada može se provjeriti da je riječ o ukupnoj svoti od 60.000 kuna koja ne bi bila dovoljna ni za kostime u Gavelli ili ZKM-u za manju predstavu. S tim novcem platili smo pripremu, istraživanje, kostime, tehniku, glazbu, suradnike, prijevode, probe. Dosta kolega koje nisu u izvedbenom djelu projekta, pa čak i glumci koji su nam pomogli u novim tehnikama, bili su u tom budžetu. ZKM i KIC ustupili su nam prostore za probe.

• ‘Hasanbegović je izvršni krak hobotnice koja je odlučila uzeti sve. Postoji tobože civilno društvo koje je u rukama desnice, Crkve i ustaša, koji vladaju s 90 posto kapitala u kulturi’

NACIONAL: Što se promijenilo u kulturi dolaskom ministra Zlatka Hasanbegovića?

Ja najradije ne bih govorio o njemu jer on nije vrijedan ozbiljna razgovora. On je samo izvršni krak hobotnice koja je odlučila uzeti sve. Prava istina je da postoji jedno tobože civilno društvo koje u rukama desnice, Crkve, ultradesnih, ustaša i onih još gorih od ustaša. Oni vladaju s 90 posto kapitala u kulturi i civilnom društvu. Samo deset posto sredstava nije pripadalo njima, nego pravom civilnom društvu i u jednom dijelu nezavisnoj kulturnoj sceni, ali to je njima najviše smetalo – da nemaju sve. Vrlo mi je drago što je ovu groznu vlast najviše smetalo hrvatsko civilno društvo jer je to dokaz da ono u Hrvatskoj jako i ozbiljno radi svoj posao. Protekle četiri godine to civilno društvo je kritiziralo i kažnjavalo Milanovićevu vlast kada je griješila i kada je bilo evidentno da radi protiv društva. Ova HDZ-ova vlast shvatila je da je čeka isto i zato je udarila po civilnom društvu, ali je pogriješila. Udarili su po nekoliko osinjih gnijezda i to će im se osvetiti. Osvećuje im se već ostavkom Tomislava Karamarka, sutra ostavkom Bože Petrova, pa i cijele vlade. Koliko god se preslagivali, to će im se obiti o glavu upravo zato što su se polakomili za tih jadnih nominalno deset posto, a u stvarnosti je to i puno manje. Iz državnog proračuna za kulturu predviđeno je 0,4 posto novca, a od toga je oko 80 posto već namijenjeno za institucije poput kazališta i muzeja. A od preostalih 30 posto, 90 posto ima ta HDZ-ovska kulturna hobotnica. Dakle, od 100 posto budžeta u kulturi, 30 posto možda spada u ono što bi se vrlo nategnuto moglo nazvati nezavisna kultura i civilno društvo. A od toga 90 posto pripada raznim oblicima konzervativnog, klerikalnog, ultradesno opredijeljenog dijela društva koje je nekritično prema društvu i nije progresivno.

NACIONAL: Potpisali ste i peticiju Kulturnjaci 2016 za Hasanbegovićevu smjenu.

Jesam, i ponosan sam na to. Na tom popisu ima različitih ljudi, a i onih koji su svojim nedjelovanjem i doveli Hasanbegovića na vlast. To je upravo dokaz da su i Hasanbegović i cijela ta njegova hobotnica pogriješili. Na listi ima i osoba s kojima ne razgovaram jer su posljednjih dvadeset godina promijenili razne strane i barjake. Radili su svašta da dođe neki Hasanbegović na tu poziciju, a na kraju su ipak potpisali peticiju. Političarima nije uopće stalo do dijaloga s možda najvažnijim umjetnicima i kulturnjacima u Hrvatskoj zato što ih to ne zanima jer je njihov cilj jasan: oni hoće svu moć, sav novac, sve pozicije. To je pravi totalitarizam. Većina ni u socijalizmu nije iskusila takav totalitarizam. Možda je tijekom prvih deset godina poslije rata, u poraću i kaosu obnove, u vrijeme osveta i kažnjavanja zločinaca i nakon 1948., bilo “pravog” totalitarizma. Iako je tadašnje poratno kažnjavanje u nekim segmentima bilo nesistematično, u usporedbi s onim kako su se u Francuskoj ili Češkoj kažnjavali kolaboracionisti i ratni zločinci. Prava denacifikacija Jugoslavije nikad nije provedena.

Bez obzira na to zvali mi pobjednike u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji komunistima, socijalistima, partizanima ili prvoborcima, većinom su oni bili domoljubi i ljudi koji su spašavali živu glavu, bježeći u partizane pred terorom nacističkog i fašističkog režima. Taj teror društva i države, kao i djelomično onaj u poraću, usporediv je s onim što HDZ-ova vlada pokušava u Hrvatskoj u 21. stoljeću.