Cijenjeni arhitekt, izdavač, inovator i teoretičar projektirao je stotine kuća, poslovnih objekata i interijera, a osnivač je i časopisa Oris. Za Nacional govori o ‘divljanju’ bespravne gradnje 1990-ih, arhitekturi u Jugoslaviji, ali i zašto za mnogo toga okrivljava arhitekte

Arhitekt, izdavač, inovator i teoretičar Andrija Rusan, jedan od zanimljivijih autora u arhitekturi, ponosan je na činjenicu da je Zagorec, iako mu ona i nije previše pomogla u karijeri. Iza sebe ima stotine projekata obiteljskih kuća, poslovnih objekata i interijera, među kojima su najpoznatiji svečana dvorana Predsjedničkih dvora, Mala dvorana i Kavana Lisinski, Kavana A.G. Matoša na Jelačićevu trgu te Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića u Zagrebu. Od novijih projekata značajniji je hotel Bellevue u Malom Lošinju, otvoren 2014. Za poslovnu zgradu Lumenart u Puli dobio je priznanje na natjecanju Dedalo Minosse u Vicenzi u Italiji, koje je podijelio s glasovitom iračko-britanskom arhitekticom Zahom Hadid. Tijekom svoje dugogodišnje karijere priredio je i brojne izložbe i pisao u specijaliziranim časopisima za arhitekturu. Početkom osamdesetih uređivao je časopise Čovjek i prostor i Arhitektura. Sada već davne 1998. pokrenuo je vlastiti projekt Oris – časopis za arhitekturu i kulturu življenja, koji izlazi u dvomjesečnom ritmu i dvojezičnom (hrvatsko – engleskom) izdanju. Časopis se obraća stručnoj javnosti, ali i široj publici zainteresiranoj za arhitekturu, dizajn, fotografiju, teatar, vizualne umjetnosti i teoriju. Od 2012. časopis je dostupan i u elektroničkom izdanju. Od 2000. kao ekstenzija časopisa pokrenuti su Dani Orisa – dvodnevni međunarodni arhitektonski simpozij s predavanjima istaknutih međunarodnih i domaćih arhitekata, koji svake godine okuplja preko 2000 posjetitelja. Godine 2014. otvorena je Oris Kuća arhitekture, zamišljena kao mjesto susreta i druženja struke i zainteresirane javnosti, kao i mjesto promocije arhitekture, dizajna, umjetnosti i kulture. Prošloga tjedna u Kući Oris otvorena je izložba Jagode Bujić, posebno pripremana za prostor te galerije.

NACIONAL: Kako je politika utjecala na arhitekturu u posljednjih 25 godina? Svjedočili smo promjenama urbanističkih planova, divljoj gradnji, uništavanju spomenika nulte kategorije. Sjećam se nekih vrlo angažiranih Dana Orisa na kojima se intenzivno raspravljalo o odnosu arhitekutre i politike. S jedne strane su investitori, s druge strane urbanistički planovi, u svakom slučaju se radi o vrlo kompleksnom odnosu.

Naravno da bez vidljive i nevidljive politike, male i velike, nema ni dobrih i loših stvari u arhitekturi. Osobito devedesetih godina politika je stvarala okvir koji je u investicijskom smislu omogućio svašta. Gledajući s ove distance, čini mi se da je tada mnogo zlih duhova pušteno s lanca na raznim razinama i to se odrazilo i na arhitekturu, na formiranje i definiranje prostora, preizgrađenost, devastiranje, budući da je situacija očito vrlo često izmicala kontroli. Najbanalniji primjer je sjeverni dio Zagreba, podsljemenska zona, periferni dijelovi Splita, zagrebački Vrbik, ima mnogo mjesta koja su tada preizgrađena i nikada ih se više neće moći poboljšati.

NACIONAL: Upravo u Zagrebu u posljednjim desetljećima došlo je do potpunog zanemarivanje urbanizma kao struke i negiranja javnog interesa u javnim prostorima. Možda najpoznatiji primjer je izgradnja Cvjetnog trga i garaže protiv volje građana. Nije li se to moglo drugačije, uz poštivanje donjeg dijela grada koji je pod urbanističkom zaštitom?

Odmah da objasnim svoju poziciju. Ja sam izuzetno zadovoljan činjenicom da je sagrađen taj Centar Cvjetni, a nisam vidio i bolje rješenje za ulaz u garažu. Mislim da je Boris Podrecca napravio sjajnu fasadu koja gleda na Cvjetni, unutra ima doduše previše kvadrata, no ako se u vezi tog projekta treba odrediti za plus ili minus, biram plus.

NACIONAL: Je li moguće na drugi način staviti u funkciju Donji i Gornji grad, kuće i prostore koji su pod urbanističkom zaštitom? Kako se to radi u Europi?

Ovdje se radilo o proceduri koja je sa stručnog stajališta bila onakva kakva je uobičajena i u svijetu. Proveden je međunarodni natječaj na koji su se javili vrlo uvaženi arhitekti.

NACIONAL: Privatni natječaj, odnosno Horvatinčić ga je raspisao kao investitor?

Da, uz dozvolu institucija Grada Zagreba. I u svijetu postoje privatne investicije za ogromne zahvate u javnom prostoru. Radi se o milijardama. Prošle godine bio sam u Miamiju, gdje se nekoliko blokova gradi u okviru privatne inicijative i investicije, također uz međunarodni natječaj. Iako je riječ o javnom prostoru, postoje institucije koje o tome odlučuju. Od gradonačelnika preko Skupštine Grada do stručnih službi. Kako u Miamiju, tako i u Zagrebu. Hrvatska je i tu specifična zemlja, u kojoj se ne radi samo o zakonima i odlukama, već mnogi problemi proizlaze i iz mentaliteta hrvatskog naroda, ako to tako smijem reći.

NACIONAL: Kakav je odnos Grada Zagreba prema projektima Orisa?

Naravno da bih ja htio da je drugačiji, bolji, da je financijski izdašniji. Ne mogu reći da je nikakav, ali je daleko od onoga što jedan ambiciozni kolektiv koji zapošljava petnaest ljudi zaslužuje. Nažalost, na Oris se gleda kao na nekakvu incijativu jedne grupe entuzijasta ili jednog čovjeka kojem je to zanimacija, koji rade, doduše, neke dobre stvari, ali često sam čuo iz raznih krugova onu: imaju oni novca, oni su arhitekti!

NACIONAL: Pa imaju li arhitekti novca?

Kao i svuda u svijetu, i u Hrvatskoj postoje arhitekti koji jako dobro zarađuju, kao što postoje i novinari koji isto jako dobro zarađuju, dok ogroman postotak novinara jedva spaja kraj s krajem. Tako je i u arhitekturi. Pravi, veliki stručnjaci mislim da mogu od svoga rada pristojno živjeti.

  • ‘NISAM BAŠ ŠTOVATELJ Tita, ali trebamo biti svjesni tadašnje pozitivne situacije, što se tiče umjetnosti, arhitekture, avangarde, apstrakcije i to treba poštovati’

NACIONAL: U doba Franje Tuđmana arhitekti su se dijelili na državotvorne i one druge pa neki nisu imali priliku raditi, dok su drugi dobivali velike projekte poput, na primjer, nadogradnje maksimirskog stadiona ili obnove Cvjetnog trga. Kakva je danas situacija?

Ja bih ipak to malo ispravio. Nikome nije bilo zabranjeno raditi. I ja sam radio neke male poslove u Uredu Predsjednika, iako nisam bio ni politički aktivan ni opredijeljen. Predsjedniku Tuđmanu valjda se svidjelo to što sam do tada radio, a možda mu je i ta naša zajednička”zemljačka” linija nešto značila. Samo spekuliram. Postojala je, naravno, garnitura arhitekata koja je bila bliže toj politici i oni su dobivali velike poslove. To se kroz povijest čovječanstva uvijek događalo. I danas postoje državni arhitekti i kod nas, kao i svuda po svijetu, koji su protežirani. Nemam namjeru to opravdavati, ali je tako, kod nas i u svijetu… I oni koji su “unutra”- ti rade, a oni koji nisu “unutra” – ti kritiziraju, ali bi odmah skočili “unutra” da im se ukaže prilika.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu ocjenjujete hrvatsku arhitekturu danas? Naši arhitekti dobili su brojne međunarodne nagrade i angažirani su po svijetu. No imaju li oni najbolji priliku samo izlagati svoje projekte u Hrvatskoj ili ih i izvesti?  

Budimo objektivni. Nemojmo govoriti o tome da su naši arhitekti dobili mnoge međunarodne nagrade. Dobili su odlična priznanja i na tome trebamo graditi samopouzdanje i raditi dalje. Daleko je to od vidljivosti koju imaju arhitekture nekih drugih zemalja: Španjolske, Švicarske, Nizozemske, Japana, u najnovije vrijeme Čilea. Hrvatsku arhitekturu trebalo bi puno više promovirati u inozemstvu i naravno da bi država trebala sudjelovati u tom procesu, kao i institucije koje okupljaju arhitekte. Ne radimo dovoljno na tome, često se sve svodi tek na individualne ambicije i iskorake. To je ono što radi Oris, koji izlazi već osamnaest godina. Prije toga pisao sam u časopisu Čovjek i prostor, a bavim se arhitekturom još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mislim da sam relativno dobro informiran i zato si nekako uzimam pravo tvrditi da se hrvatska arhitektura naglo probudila nakon 2000. i dobila šansu da bude vidljivija. To prvenstveno možemo zahvaliti programu POS-a, koji je nudio mogućnost i mladim, neafirmiranim arhitektima da se izražavaju, što su oni jako dobro iskoristili. Od tada je hrvatska arhitektura opet pokazala da je vrijedna pažnje, a mi iz Orisa, vjerujem, počeli smo je promovirati u svijetu i dovoditi svjetske arhitekte u Hrvatsku. Punih osamnaest godina već. Preko 250 najznačajnijih arhitekata sa svih strana svijeta bili su naši predavači na Danima Orisa ili našim drugim skupovima, pojedinačnim predavanjima… Svi oni ostali su ugodno iznenađeni onime što su ovdje zatekli. Ne samo time što se danas gradi, već su i fascinirani pedesetim godinama – arhitekturom Vitića, Ostrogovića, Nikšića, Galića, Iblera, Turine… a onda i našim bogatstvom iz tridesetih, barem onime što se još prepoznaje iza onih strašno uništenih fasada, promijenjenih prozora i ostalih strahota. No možemo biti zadovoljni i ponosni na ono što imamo.

NACIONAL: Arhitektura je negdje između tehničke znanosti i umjetnosti. U tom smislu nadležna su dva ministarstva – kulture i graditeljstva. Jesu li kroz ove godine postojali odnosi s Ministarstvom kulture? A s novim ministrom?

Pa, odnosi su postojali. Ministarstvo kulture, nakon što je u početku izlaženja Orisa te sada već davne 1999. bilo rezervirano, počelo je pomalo financijski pridonositi našim projektima. No kad se sve zbroji, Ministarstvo kulture, Grad Zagreb i još neki fondovi pridonose djelatnosti Orisa oko pet posto godišnje. Nitko nije mogao vjerovati da će se časopis održati 18 godina. Sam časopis nije samoodrživ i da nema svih ovih projekata i popratnih aktivnosti, vjerojatno ga više ne bi ni bilo. Nismo imali nikakvih službenih kontakata s novim ministrom. No da budem sasvim iskren, nisam kroz sve ove godine i sve ministre koji su se izmijenili, osjetio neku bitnu razliku u odnosu prema Orisu.

NACIONAL: Kako komentirate prve poteze ministra Zlataka Hasanbegovića i odluke o ukidanju financiranja većine alternativnih festivala, neprofitnih medija, nevladinih udruga?

Rekao sam da Oris dobiva tek pet posto svoga budžeta iz tih izvora. Ali moramo preživljavati sami. Usuđujem se reći da oni koje Ministarstvo financira ili je financiralo sa 100 posto, trebaju razmisliti zašto su dobivali tolike novce i zašto uopće postoje, a i Ministarstvo zašto ih plaća. Od novog ministra očekujem prije svega da se bavi kulturom.

NACIONAL: Bivša ministrica graditeljstva i prostornog uređenja bila je arhitektica Anka Mrak Taritaš. Sadašnji ministar Lovro Kuščević je pravnik. Je li to bitno?

Ministar je organizator. Ako je dobar organizator, prepoznat će stručnjake, uvrstit će ih u svoju ekipu, odabrati dobre suradnike. S Ankom Mrak Taritaš koja je bila arhitektica, naravno da je bilo lakše razgovarati. S novim ministrom nisam imao kontakte, ali su nam već odavno iz Ministarstva dali na znanje da mi kao Oris pripadamo Ministarstvu kulture. Meni je to čudno. Jer kada kažemo da je arhitektura umjetnost, neki frkću nosom, a kako se radi o spoju umjetnosti i tehničke znanosti, mislim da bi Ministarstvo graditeljstva trebalo prepoznati akcije Orisa. U financijskom smislu, prije svega.

  • ‘IZUZETNO SAM ZADOVOLJAN činjenicom da je sagrađen centar Cvjetni, a nisam vidio ni bolje rješenje za ulaz u garažu. Ako se treba odrediti za plus ili minus, ja sam bio za’

NACIONAL: Koliko su ministarstva graditeljstva utjecala na devastaciju i betonizaciju naše obale? Je li to nepopravljivo?

Zašto samo obale? Prođite kroz Slavoniju, kroz slavonska sela, kroz druge dijelove Hrvatske. U Slavoniji, možda srećom, nisu imali toliko novca pa nisu toliko gradili. To je nepopravljivo. Možda bi se moglo popraviti s puno novca, tako da se kraj tri loše kuće sagradi deset dobrih pa će se manje vidjeti. Naravno da su kriva ministarstva kad određuju zakone, procedure, kad moraš kao križaljku rješavati građevinske dozvole. Krive su inspekcije. I krivi su arhitekti. Mi arhitekti krivi smo jer smo projektirali te kuće bez građevinskih dozvola ili ih gradili većima no što su te dozvole propisivale. U uređenom svijetu se za takve stvari gubi licenca. U Hrvatskoj postoji Komora arhitekata, bilo je nekih disciplinskih postupaka, ali ne zbog toga, koliko ja znam, a ne mogu reći da puno znam o radu Hrvatske komore arhitekata. Vode se velike rasprave o tome je li Zakon o legalizaciji bio dobar ili loš. Mislim da bi ga se moglo smatrati dobrim ako nakon tog zakona sve strukture počnu voditi brigu o tome da više nema nelegalne gradnje, onda je to imalo smisla. Općenito, rješenje i za bolju arhitekturu i bolji odnos prema prostoru je izgradnja opće kulture, kulture življenja, kulture arhitekture, za što je potrebno vrijeme, kao i jaki poticaji institucija.

NACIONAL: U utorak, 24. svibnja, Oris Kuća arhitekture u suradnji s Jagodom Buić postavit će skulpturu posvećenu jednom od najznačajnijih arhitekata i diznajnera hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća Bernardu Bernardiju.  Zašto njemu i zašto sad?

Prije nekoliko dana otvorili smo u Oris Kući arhitekture izložbu “Triptih na kvadrat” autorice Jagode Buić. Radi se o prvom dijelu izložbe koju je velikim dijelom tijekom 2015. i 2016. radila baš za nas, na naš poziv. Ova suradnja pokazala se vrlo uspješnom, a budući da je gospođa Bujić opet u izuzetno plodonosnoj i produktivnoj fazi, drugi dio izložbe otvoren je u Domu HDLU-a. Iz te druge izložbe, koja je nastajala u jednom od Jagodinih europskih domova, u Provansi, izdvojila se jedna skulptura koju je ona odlučila posvetiti arhitektu i dizajneru Bernardu Bernardiju. Gospođa Bujić bila je njegova velika prijateljica, a družila se, naravno, i s ostalim velikanima iz te generacije, poput Vjenceslava Richtera, Ivana Vitića, kao i s nizom umjetnika koji su pripadali tom umjetničkom, stvaralačkom, a tako i arhitektonskom krugu. U međuvremenu je trebalo ishoditi suglasnost Grada za privremeno postavljanje skulpture na križanju Ulice kralja Držislava i Trga žrtava fašizma, a ja se nadam da će ona tamo ostati i trajno. Radi se o skulpturi koja nije monumentalna, a i ne treba biti jer je i sam Bernardi bio normalan, topao čovjek, sjajan komunikator i, naravno, sjajan arhitekt i dizajner, tako da vjerujem da će ta skulptura biti na dobrom mjestu i u primjerenim dimenzijama. Bila je to inicijativa Orisa, budući da je Oris pokrenuo i proizvodnju Bernardijeva dizajnerskog namještaja, uz podršku tvrtke Era i uz dobivanje autorskih prava od nasljednice Ute Bernardi, arhitektove kćeri.

Bernardo Bernardi je inače dizajnirao namještaj za Ured Predsjednika šezdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno za Vilu Zagorje koja je izgrađena za potrebe predsjednika Tita. Međutim, taj namještaj je izbačen devedesetih, u doba predsjednika Tuđmana, i zamijenjen Lujem XV., XVI. i sličnim antiknim stilovima, koji uopće ne odgovaraju tom prostoru. Sudjelovao sam 1994. – 95. ponešto u uređenju tog ureda i već sam zatekao Lujeve, Bernardija više nije bilo. Šteta! To su vremena kada su se prostori, osobito javni, uređivali tako da je iza njih stajao jedan totalni dizajn i Hrvatska je tada imala doista sjajne arhitekte i drago mi je što se i sada pomalo budi ta ideja da se opet ide u takav total dizajn. Ali tada je bilo potpuno uobičajeno da se nekoliko snažnih autorskih ličnosti zajednički angažira u jednom prostoru, jednoj kući, interijeru, kako bi savladali zadatak od početka do kraja.

  • ‘ZA OVAKVO STANJE su kriva ministarstva. Krive su inspekcije. I mi arhitekti jer smo projektirali bez građevinskih dozvola. U uređenom svijetu se za takve stvari gubi licenca’

NACIONAL: To je zapravo bilo jako hrabro i od političkog vrha. Nije li zapravo nevjerojatno što je takvu modernu arhitekturu prihvaćao relativno kruti socijalistički ukus i državni protokol te što je Tito dopustio da jedna takva arhitektura, potpuno u duhu vremena, oblikuje njegovu državnu rezidenciju u Zagrebu ?

Nisam baš bezrezervni štovatelj lika i djela maršala Tita, ali trebamo biti svjesni apsolutno pozitivne tadašnje situacije što se tiče umjetnosti, arhitekture, avangarde, apstrakcije – i to treba poštovati. Osim toga, ako se nisi pačao u politiku, mogao si tada jako puno toga napraviti. Zapravo, bez odobrenja i prihvaćanja od strane politike, toga svega vjerojatno ne bi bilo. Ni danas nema dobrih i kvalitetnih stvari bez podrške ili barem prešutnog odobravanja politike.

NACIONAL: Prošlo je 16 mjeseci od otvaranja Orisove Kuće arhitekture, koji su najznačajniji događaji označili to prvo razdoblje? Koncept je bio da postane prostor izložbi, susreta arhitekata, dnevni boravak za intelektualce i studente. Što je od toga uspjelo?

U prvih 16 mjeseci od otvaranja Kuće arhitekture organizirali smo preko 80 različitih događanja, napravili smo nekoliko izuzetnih izložbi, ugostili smo niz arhitekata dobitnika Pritzkera – arhitektonske Nobelove nagrade. Spomenuo bih Glenna Murcutta koji je ovdje izložio svoje originalne crteže koje nitko u svijetu nije vidio do tada, osim investitora te kuće. Zaha Hadid je dva puta sudjelovala na našim izložbama, a to je ime koje i onima koji se ne bave arhitekturom nešto znači. Zatim Smiljan Radić, De Architekten Cie, Mathias Klotz… Ukratko, postali smo vidljivi na kulturnoj sceni, to je uspjelo. Imali smo i predavanja Mate Marasa o Shakespeareu, a ponekad se nedjeljom u podne održavaju koncerti flautističkog ansambla. Uspjeli smo opstati iako stalno hodamo po rubu. Doprinos Grada Zagreba u svemu tome je u tome što je prihvatio našu ponudu da ovaj prostor, koji je mahom uređen novcem sponzora, dobijemo u najam. To je uglavnom sve.

NACIONAL: Godinama dovodite arhitekte iz regije i svijeta na Dane Orisa, koji su postali važno mjesto okupljanja ne samo na regionalnoj, već i europskoj razini. Koja je tajna uspjeha i zašto još uvijek vlada toliki interes?

Toliko uspjeha imamo zato što smo naprije promislili, počeli se time baviti, analizirali, htjeli, radili… Sada je već stvorena mreža prijatelja i podržavatelja koji o nama mogu reći lijepu riječ. To je važno jer još uvijek veliki postotak ljudi, čak i u Europi, ne zna koji je glavni grad Hrvatske. I ja sam svake godine iznenađen tim uspjehom Dana Orisa, jer sakupiti preko 2000 posjetitelja danas je fascinantno bilo kome u svijetu. Što se tiče regionalne dimenzije – točno, Zagreb i Dani Orisa postali su pojam u regiji. Sve države u našem okruženju zovu nas da kod njih organiziramo Dane Orisa. Imali smo nekad i Dane Orisa u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Ankari, Dubrovniku. Oris je organizirao i nekoliko izložbi koje su obišle velik broj zemalja. Bile su uspješne, no tome su prethodili traženje partnera i borba s državnim strukturama koje su se slično ponašale kao u Hrvatskoj.

Komentiraj