Istaknuti skladatelj, dirigent i tekstopisac uoči obljetničkog koncerta u povodu svog 80. rođendana, u razgovoru za Nacional komentira stanje u hrvatskoj glazbi, pojašnjava zašto godinama u Kazalištu Komedija ne izvode njegova djela, a osvrnuo se i na današnju političku situaciju u Hrvatskoj i pokušaje povijesnog revizionizma

Alfi Kabiljo, istaknuti hrvatski skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, libretist, tekstopisac i producent, u povodu svojeg 80. rođendana održat će 10. ožujka obljetnički autorski koncert “Komornijada” u Dvorani Blagoja Berse zagrebačke Muzičke akademije, dok će u travnju u kinu Tuškancu biti održana velika revija filmova s njegovom glazbom. Povodom te obljetnice Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus objavili su knjigu o opusu i biografiji Alfija Kabilja koju je napisala muzikologinja Jagoda Martinčević. Takva prva knjižica već je tiskana i za skladateljev 70. rođendan, autorica Erike Krpan i Mirte Špoljarić, no s obzirom na veliku produktivnost Kabilja, bilo je potrebno napraviti još detaljniju i sustavniju publikaciju.

Alfi Kabiljo skladatelj je međunarodne reputacije i široka raspona stvaralaštva, od glazbe za mjuzikle, filmove, kazalište, TV, do zabavnih melodija i evergreena, šansona, orkestralnih, komornih, solističkih djela, ali i opera i baleta. Pohađao je privatnu glazbenu školu Rudolfa Matza te završio Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a kompoziciju je usavršavao u Parizu. Svoje diskografske i filmske projekte snimao je u Barceloni, Beču, Londonu, Los Angelesu, Ljubljani, Madridu, Parizu, Tokiju i Zagrebu. Napisao je glazbu za 80 filmova i preko stotinu epizoda televizijskih serija. Nakon tisućite izvedbe mjuzikla “Jalta, Jalta” prozvan je “kraljem hrvatskog mjuzikla”. Bio je član brojnih strukovnih žirija, komisija, savjeta te predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Godine 2004. dobio je Porin za životno djelo.

U razgovoru za Nacional pojasnio je kako gleda na današnje stanje u hrvatskoj glazbi, zašto ga godinama nema na repertoaru kazališta Komedija, koje svjetske suradnje pamti, što misli o povijesnom revizionizmu današnje hrvatske politike te zašto i dalje idealistički vjeruje da je spas od svih zala ovog svijeta u umjetnosti i kreativnosti.

NACIONAL: Kako kao pripadnik židovske zajednice gledate na tu apsurdnu situaciju da u 2016. u Hrvatskoj jača radikalna desnica i da su njezini simpatizeri na vlasti? Vi ste izravno u djetinjstvu osjetili režim NDH?

Revizionizam je strašna stvar i strašno je što je u porastu. Jako me to dira jer sam prošao tri ustaška zatvora. Već sam kao dijete s pet i pol godina bio u prvom ustaškom zatvoru, iako je jedan član Hrvatskog sabora nedavno rekao da su u zatvorima i logorima bili samo protivnici NDH. Moje dvije sestrične, jedna od dvije, druga od tri godine i moj bratić od deset godina, završili su kao djeca u Jasenovcu, a 80 posto moje obitelji je ubijeno, većinom u Jasenovcu. Zato je jako bolno gledati i slušati danas ovakve stvari. Kada je Hrvatska ulazila u EU, neposredno prije himne svirala se neslužbena himna RH “Tvoja zemlja” koju izvodi Vice Vukov i koju sam ja napisao. Stvarno ne trebam dokazivati svoje hrvatstvo. Sve strane novine pišu o današnjoj klimi u Hrvatskoj, mnogi su me prijatelji iz inozemstva pitali kako gledam na situaciju u Hrvatskoj. Pa ipak, pred strancima neću nikada nešto loše govoriti o svojoj domovini, a drugo, oni će se svi na vlasti promijeniti, a ja i moja glazba ćemo ostati. Tako sam im odgovorio.

NACIONAL: To je možda i jedini način preživljavanja, onog duhovnog i emotivnog?

Da. Ja sam stvarno sve do sada vidio i prošao, kao i moja familija. Zapisano je to u nekim knjigama, a tumačio sam to i Stevenu Spielbergu za njegovu Fondaciju Shoah o povijesti genocida i Holokaustu. Dovoljno mi je bilo grozno vidjeti u pariškom Le Mondeu i bečkom Standardu kako komentiraju promjenu političke klime u Hrvatskoj, s obzirom na to da sam i tijekom Domovinskog rata prikupljao s obitelji pomoć iz Beča za Vukovar. Nadam se da će taj revizionizam splasnuti i da će se više govoriti o ustaškom teroru, zvjerstvima i zločinima. Moj susjed je bio dr. Nikola Nikolić koji je napisao knjigu o Jasenovcu i koji je bio u tom logoru do 1943., kada su ga zamijenili partizani. Ispričao je neke detalje koji potvrđuju da je sve istina što se priča o tim zvjerstvima. Moramo gledati u budućnost, to nam je jedina šansa, više volim pričati o glazbi.

NACIONAL: Dugo ste borac za intelektualno vlasništvo, pitanja pravne razine autorskih i srodnih prava. Zašto se toliko često u Hrvatskoj napada sustav autorske pravne zaštite, posebice ZAMP i Ivu Josipovića?

Sustav autorske pravne zaštite postoji u Hrvatskoj od 1884. i jednog ukaza cara Franje Josipa. Profesor Josipović je jednim dijelom došao na već gotovu situaciju, samo što je unaprijedio neke detalje. Mi smo to davno prije njega uredili, HDS je osnovan odmah poslije oslobođenja i ta pitanja razradili su vrhunski skladatelji, od Ive Tijardovića, Jakova Gotovca do Natka Devčića. Kasnije smo se fuzionirali s Udruženjem kompozitora lake muzike Hrvatske, gdje su se svi o tomu jako sustavno brinuli. No Josipoviću su uvijek pokušavali nešto pronaći pa je tu došlo i pitanje ZAMP-a. Veliku stvar smo napravili već 1971., kada smo uspjeli dobiti sva sredstva koja su se ubirala od glazbe na naš račun u hrvatskoj banci, tako da ništa nije išlo u Beograd niti su nam oni centralizirano dijelili naš novac. Ali ljudi ne vole plaćati, oni misle da glazba dolazi s neba! Ne znaju da to netko piše danima, muči se, snima, vodi probe… svaki skladatelj je i poduzetnik, krvavo se trudi. A ZAMP nas izvrsno štiti. Stalno nam dolaze u kontrolu predstavnici inozemnih društava i nemaju primjedbi na rad ZAMP-a. Direktor ZAMP-a Nenad Marčec i tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban visoko kotiraju u europskim i svjetskim glazbenim tijelima i organizacijama, pa to nije slučajno!

NACIONAL: Vaši mjuzikli ne izvode se u Zagrebu. Više puta ste već izjavili da vam šef Komedije Niko Pavlović odbija nove mjuzikle. Kako to tumačite?

Ja više na to nemam odgovora. To morate njega pitati jer su to apsurdne stvari. Nemoguće je da napišem nešto toliko grozno da nije na razini programa Komedije! Pišem uvijek dobru glazbu i svi vole moju muziku, to dokazuju i brojne nagrade i izvedbe. Nije riječ o samohvali. Pogotovo mjuzikl “Madam Hamlet”, za koji sam napisao i libreto prema Sari Bernhardt i koji je nedavno preveden i na francuski, gurao sam deset godina. To je mjuzikl o njoj u kojem igra mušku ulogu Hamleta, to je teatar u teatru. Tekstove pjesama napisao je Mate Maras i oni su božanstveni, divni. Ali to kod Nike Pavlovića ne prolazi. Jedini sam autor koji je napisao dva mjuzikla o Zagrebu, “Car Franjo Josip u Zagrebu” i “Tko pjeva zlo ne misli”, i svi su igrali preko sto puta. Stalno me ljudi pitaju: “Zakaj niš vašega ne igra?” Komedija je ipak zagrebačko kazalište, zar ne? No to je sve izvan moje moći.

  • ‘IMALI SMO DVA ‘POLPOTOVSKA’ RAZDOBLJA: jedno je bilo za vrijeme Šuvarove reforme školstva, a drugo kad je Ljilja Vokić ukinula jedan sat glazbe u školama’

NACIONAL: Čini se da balansirate to stanje s inozemnim uspjesima?

Konkretno, moj i Grgićev najbolji mjuzikl “Kralj je gol” sada rade gradišćanski Hrvati. Ovog ljeta bit će izveden na velikoj bini u Gradišću, gdje svake godine igraju jedan veliki mjuzikl. To je veliki spektakl. Doći će orkestar iz Mađarske, a svaka predstava ima dvije do tri tisuće gledatelja. Ivo Lipanović htio bi ga postaviti u Splitu, Krešimir Dolenčić se isto zalaže na sto strana, međutim, izgleda da se u Hrvatskoj mrzi mjuzikl! Svi direktori kazališta ne vole mjuzikl, što je paradoksalno jer je to svugdje u svijetu najizvođenija kazališna vrsta s velikim uspjehom. Napisao sam čak i mjuzikl o otkriću krapinskog pračovjeka s Ladom Kaštelan, imam prava za pisanje mjuzikla “Imam dvije mame i dva tate” pa ništa od toga. Svojevremeno je Grgić rekao Pavloviću da nije svjestan koga ima, misleći na nas dvojicu, ali tako je – kako je. Cijeloga života ponavljam da bi se u Zagrebu trebalo sagraditi jedno veliko kazalište za mjuzikle i glazbene revije jer je Komedija premala, ali ništa od toga. Ta lokacija mogao je biti Paromlin, možda i vojna bolnica u Vlaškoj, ali… Imam sreću što pišem tzv. ozbiljnu glazbu koja je vrlo atraktivna i koja je odlično primljena od publike. U Beču sam imao već dva koncerta posvećena mojoj glazbi. Satisfakcija postoji na toj drugoj strani.

NACIONAL: Kako komentirate to što se talent, dobre radne navike i samodisciplina u Hrvatskoj baš i ne cijene te što je većina vrhunskih glazbenika dobila radno mjesto i priznanje tek u inozemstvu?

Klima nije baš idealna i to već dugo traje. Srećom, postoji Hrvatsko društvo skladatelja koje organizira mnoge stvari i gdje se naši skladatelji mogu pokazati. No to je sve premalo. Država kao takva ne zna i nije znala i u prošlosti iskoristiti svoje velike talente, gurnuti u svijet velika imena poput Papandopula, Bjelinskog ili Šuleka. I u zabavnoj glazbi imali smo još od šezdesetih godina naovamo iznimno jake kompozitore koji su pisali evergreene i stvorili ogroman opus izvanrednih pjesama s posebnim harmonijama koje su izvodili veliki pjevači. Srećom se sve snimalo pa postoji velika arhiva na Radio Zagrebu i u Croatia Recordsu.

NACIONAL: Zašto je danas toliko pala razina zabavne glazbe? Čini se da nema više ozbiljnih žirija, selekcije i razina kontrole kvalitete i da su šund i kič preplavili gotovo sve izvođače?

To je jako važno pitanje. Mislim da se tehnologija potpuno promijenila. Nekada su se time bavili vrlo obrazovani i školovani ljudi koji su znali pisati aranžmane, imali su veliko glazbeno iskustvo. Danas smo u vremenu potpune demokratizacije glazbe, tzv. proizvodnja glazbe je postala jeftina, svatko si može složiti kućni studio sa sintesajzerom za nekoliko tisuća kuna. U toj silnoj kvantiteti, kvaliteta se gubi, a još ako imate dobre veze na radijskim i televizijskim stanicama, ako ste promućurni i imate smisla i energije za marketing, mnogo toga prolazi. Nekada je svaki hit trajao mnogo duže u vremenu, danas je sve instant. Ali ipak ima pravih hitmejkera, nije sve crno. Uvijek se nešto lijepo pronađe.

NACIONAL: Imate li neku omiljenu glazbenu formu koju volite pisati? Kako vam dolaze ideje za filmsku glazbu, mjuzikle, šlagere, komornu glazbu?

Bio sam samo mjesec dana u radnom odnosu, u Parizu, u jednoj od najvećih svjetskih izdavačkih kuća Edition Salabert, koja štiti najjače skladatelje ozbiljne i zabavne glazbe. Obično sam radio po tri posla istovremeno i to mi nikada nije bilo teško jer bih u svakom od tih zadataka pronašao nešto što me inspiriralo. Melodija je morala biti dobra, tema upečatljiva, aranžmane i orkestracije sam radio vrlo profesionalno. Bio sam i dirigent, i pijanist, i producent, pa sam u većini slučajeva mogao kontrolirati proces kojim se iz nota nešto pretvara u kompoziciju. Imao sam sreću raditi s najboljim pjevačima.

NACIONAL: Diplomirali ste arhitekturu, a tek kasnije odlučili ste se za profesionalno bavljenje glazbom. Znanost tvrdi da postoji veza između arhitekture i komponiranja, da su na djelu bliski ili isti centri u mozgu, za proporciju, ritam, harmonijske odnose, strukture?

Da, vrlo je blisko što se tiče forme, baš po pitanju struktura, formi, organiziranosti oblika. Glazbena partitura ima sličnosti s arhitektonskim nacrtima. Arhitektura me jako naučila disciplini rada. U ono vrijeme bilo je neusporedivo teže diplomirati arhitekturu nego danas, kada imate kompjutor. Moralo se krvavo raditi i crtati, to je bilo vrijeme velikih autoriteta među profesorima, velikih arhitekata.

NACIONAL: Mnogo ste putovali po svijetu. Jesu li neki izvanglazbeni sadržaji utjecali na vašu inspiraciju, ideje… zvuk podneblja, ljudi, atmosfera nekog grada?

Sigurno da sam prepoznavao različite zvučne podloge te vrste. Imao sam sreću što sam ušao na taj svjetski festivalski vlak, s pjevačima koji su izvodili moje skladbe, poput Radojke Šverko, Vice Vukova, Kiće Slabinca, i dobio mnogo nagrada.

NACIONAL: Koji su najveći utjecaji u vašem glazbenom formiranju? Spominjete često i avangardne kompozitore s početka 20. stoljeća…

Moji su imali doma ogromnu kolekciju gramofonskih ploča koje sam slušao već kao dijete. Najviše sam bio očaran Igorom Stravinskim, njegovom “Petruškom” i “Žar-pticom”, zarazio me idejom baleta koji sam kasnije i napisao, to je bio “Kentaur 12”, izveden u zagrebačkom HNK, ali i idejom pisanja opere prema njegovu “Životu razvratnika” koji sam gledao u Veneciji pa sam napisao komičnu operu “Casanova u Istri”. Imala je veliki uspjeh u Rijeci. Slušao sam i ploče dirigenta Leopolda Stokowskog i njegova simfonijskog orkestra, tu sam otkrivao detalje njegove orkestracije, posebice u “Slikama s izložbe” Musorgskog. Mnogo sam o orkestraciji naučio i od Ravela, a u zabavnoj glazbi učio sam od Gershwina, Rogersa, Fatsa Wallera. Kamo god sam putovao, kupovao sam ploče i note dok su drugi kupovali neku “obleku”. Sve pratim u glazbi i danas.

  • ‘VEĆ SAM KAO DIJETE s pet i pol godina bio u ustaškom zatvoru, iako je član Hrvatskog sabora nedavno rekao da su u zatvorima i logorima bili samo protivnici NDH’

NACIONAL: Kako gledate na današnji fenomen cross-over glazbe?

Koristan je jer širi popularnost ozbiljne ili tzv. teške glazbe, ali nisam specijalni ljubitelj tog fenomena. Danas mladi ljudi nemaju pristup glazbi kao nekada u sustavu školstva. Imali smo dva “polpotovska” razdoblja: jedno je bilo za vrijeme Šuvarove reforme školstva, a drugo kad je bivša ministrica Ljilja Vokić ukinula jedan sat glazbe u školama. Delegacija HDS– a je odmah išla k njoj protestirati, ali ništa nismo uspjeli. To je grozan minus koji se reflektira na publiku: ne ide se na dobre koncerte, opere, balete, čak je pala i Hrvatska glazbena mladež, nekadašnja Muzička omladina. Nemamo više ni animatore za kulturu. Premalo mladih ljudi ide na koncerte. Nema više genijalnog Žike Danona koji je organizirao “Vlakom u operu” pa je radništvo s djecom masovno dolazilo u kazališta. Mislim da je animacija u kulturi strateško pitanje. Ne znam hoće li se Ministarstvo kulture sada pobrinuti oko toga, ali to je jako važno. Dobro sam surađivao s ministrom Biškupićem dok sam bio predsjednik HDS-a, za razliku od suradnje s bivšom ministricom Zlatar koja me još dok je bila šefica Ureda za kulturu Grada Zagreba nikada nije htjela primiti. “Jalta, Jalta” nije igrala u Komediji punih sedamnaest godina, što je povezano i s tim razdobljem. Potpuni paradoks.

NACIONAL: Koje ideje još niste realizirali u glazbi?

Htio bih napraviti još jednu operu, prema romanu “Epitaf carskog gurmana” mog dragog prijatelja Veljka Barbierija, koji je napisao i libreto za moj prvi balet “Kentaur 12”. Opera bi se zvala “Gurman”, a Ozren Prohić ju je već pročitao i jako mu se dopala. Radim na tomu da se moja opera “Casanova u Istri” sada postavi u zagrebački HNK.

NACIONAL: Koje suradnje s velikim svjetskim glazbenicima posebno pamtite?

Fascinira me Daniel Barenboim, njegova memorija, sve dirigira i svira napamet, sve zna. Izborio se da se ne ukine opera u Berlinu. On mi je uzor broj jedan. Volim Pendereckog, Lutoslawskog, Dutilleuxa, Bernsteina, Bečku školu sa Schönbergom. Ali nemojte misliti da ne pratim i suvremenu arhitekturu!

NACIONAL: Cijeloga života bavite se sportom, no iznenadio me podatak da ste i član Hrvatskog somelijerskog društva. Niste zatvoreni u sobu s klavirom?

Ne! Mislim da sam čak veći hedonist i sportaš nego kompozitor. Obožavam dobra vina! Poznajem većinu naših velikih vinara i s njima se družim, isprobavam vina, zovu me često da budem i sudac za vina. A sportom se bavim od pete godine, natjecao sam se u plivanju, stolnom tenisu, trenirao sam malo i hokej na ledu. Bio sam fanatični skijaš, bio sam i na svjetskom teniskom prvenstvu veterana. Više ne skijam, ali redovito igram tenis.

NACIONAL: Često vas se može sresti na koncertima, u kazalištu, čak redovito dolazite na otvorenja izložbi.

Da, volim i pratim umjetnost. Zadnje sam išao na otvorenje izložbe Mencija Clementa Crnčića u Klovićeve dvore. Osjećam se sretnim što mogu pratiti umjetnost, tuđe uspjehe. Uvijek se jako veselim tuđim uspjesima i uvijek drugima dajem poticaja. Stalno predlažem i mlade skladatelje za nagrade, uostalom, to je moja dužnost. Volim kad su ljudi sretni jer sam često mogao osjetiti sreću drugih ljudi, posebno kao dirigent svojih mjuzikala. Onaj trenutak kad se okrenete publici na kraju izvedbe i vidite sretne i nasmijane ljude… to sam doživio kao svoju životnu radost i ispunjenje.

NACIONAL: Program koncerta u povodu vašeg 80-og rođendana je raznolik, ali radi se o vašim novijim djelima bliskima suvremenoj ozbiljnoj glazbi, od komorne glazbe, suita, vokalnih djela i arija?

Da, gotovo su sva djela nastala u posljednjih desetak godina. Poslije koncerta za moj 70. rođendan koji je bio u Preporodnoj dvorani u Opatičkoj, gdje je u prvom dijelu izvođena komorna glazba, a drugom šansone, melodije iz mjuzikla i zabavna glazba, na ovom koncertu bit će izvođena samo ozbiljna glazba. Kako više nemam priliku da se moji mjuzikli izvode, iako imam i novi materijal, pišem dalje novu glazbu jer ne mogu zamisliti da ne stvaram. Uvijek sam živio samo od svoje muzike. Nekada u Jugoslaviji samo smo Tomica Simović i ja bili samostalni umjetnici koji su živjeli od glazbe, bez stalnog zaposlenja.

NACIONAL: Tako je ostalo do danas?

Da, iako je to paradoksalno. Tako mali broj samostalnih kompozitora koji nigdje drugdje nisu na plaći, govori o odnosu države prema kulturi i glazbi u cjelini. No posljednjih deset godina intenzivno pišem, mlada ekipa izvođača voli moja djela i želi izvoditi moje stvari. Velika je sreća za svakog kompozitora imati vrhunske virtuoze koji razumiju moje zamisli. Ali važno mi je da su kvalitetni i kao ljudi, ne samo kao glazbenici.

NACIONAL: Skloni ste radu s mladim ljudima?

Sklon sam radu samo s najboljima, bili oni stari ili mladi. Ipak, sve više ima sve boljih glazbenika. To je rezultat sve boljeg školovanja, ali i fantastične konkurencije. Danas je jako teško u glazbi egzistirati, ali oni najbolji uvijek mogu ići naprijed.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.