RIANOVOSTI

LOGO_RBTH

Odnosi između NATO-a i Rusije prekinuti su već dvije godine, a zamjenik glavnog tajnika NATO-a Alexander Vershbow izjavio je da suradnja s Rusijom u borbi protiv terorizma nije opcija. U razgovoru za Nacional ruski pogled na te odnose iznio je Aleksandar Gruško, stalni zastupnik Rusije pri NATO-u

Suradnja NATO saveza i Ruske Federacije u borbi protiv terorizma nije realna dok Rusija potpuno ne ispuni sporazum iz Minska i ne dopusti uspostavu ukrajinske suverenosti na istoku te zemlje’’, izjavio je prije nekoliko dana zamjenik glavnog tajnika NATO-a Alexander Vershbow. Nekadašnji američki diplomat u administraciji predsjednika Billa Clintona smatra da praktična suradnja s Rusijom nije realna ni moguća jer Rusija očito krši suverenitet susjednih država te da bi se ta suradnja mogla obnoviti tek kad Rusija prestane dovoditi u pitanje “temelje europske sigurnosne arhitekture”.

“Aneksijom Krima i destabilizacijom Ukrajine Moskva je pokazala da više ne poštuje pravila koja je sama odredila i krši završni dokument iz Helsinkija koji je definirao odnose između NATO-a i Rusije. Ne smijemo isključiti mogućnost da Rusija može imati i veće ambicije, zato naše mogućnosti odvraćanja napada treba poboljšati”, kazao je Vershbow, dodavši da NATO želi dijalog s Rusijom koji nakon ruske agresije u Ukrajini više nije moguć. Prema njegovim tvrdnjama, prvi mogući test za obnovu suradnje bit će rusko poštivanje dogovora iz Minska jer je Rusija priznala da su ukrajinske istočne pokrajine ukrajinski teritorij, pa bi takvo ponašanje moglo biti početak normalizacije odnosa s Rusijom.

Odnosi između NATO-a i Rusije prekinuti su već dvije godine, što otvara više osjetljivih političkih pitanja. Zbog svega toga nije posve lako ocijeniti kakvi su zapravo trendovi odnosa između Rusije i NATO-a. Među ostalim, otvoreno je i pitanje radi li se trenutno o stabilizaciji sukoba, o njegovu jačanju ili o nekom drugom trendu. Na ta i druga pitanja za Nacional je odgovorio Aleksandar Gruško, stalni zastupnik Rusije pri NATO-u. Među ostalim, Gruško je izjavio da zasad nema naznaka da su zemlje NATO-a spremne preispitati svoju trenutačnu politiku.

ZOLOTOV: Kakvi su rezultati prvog zasjedanja Vijeća Rusija-NATO koje se održalo krajem travnja?

Ne bih precjenjivao rezultate zasjedanja i davao dugoročne prognoze. Ali susret je bio koristan. Zasjedanja Vijeća Rusija-NATO nisu se održala gotovo dvije godine. Dakle, mogli smo dubinski proučiti ključne probleme europske sigurnosti.

ZOLOTOV: Može li se reći da nakon zasjedanja nije uslijedio nikakav konkretan potez: izjavili ste da nije postignut nikakav napredak?

Glavni problem nije u provedbi dogovora sa zasjedanja, nego u tome što je NATO prekinuo svu suradnju s Rusijom. Surađivali smo na nizu projekata koji su jačali sigurnost svih članova Vijeća Rusija-NATO. Danas nemamo pozitivan trend i ja ne vidim naznake da bi zemlje NATO-a bile spremne preispitati svoju trenutačnu politiku.

U isto vrijeme, tijekom zasjedanja Vijeća Rusija-NATO, u govorima nekih naših kolega moglo se osjetiti žaljenje zato što kao rezultat odluka koje je donio Savez mi ne možemo nastaviti djelovati u Afganistanu, gdje se u borbi protiv terorizma situacija očito pogoršava, a do krize je to bila jedna od ključnih djelatnosti Vijeća Rusija-NATO. Surađivali smo i u borbi protiv krijumčara i pirata, a popis se može nastaviti i drugim primjerima suradnje. Ali danas situacija ne dopušta da na budućnost gledamo optimistično.

ZOLOTOV: Što se događa između Moskve i NATO-a, radi li se o stabilizaciji sukoba, o njegovu jačanju ili o nekom drugom trendu? Ako, prema vašem mišljenju, nema temelja da se na budućnost gleda s optimizmom, kakva onda budućnost čeka odnos Rusije i NATO-a?

Trend pogoršanja odnosa nije gotov. Sudeći prema rezultatima prošlotjednog sastanka ministara vanjskih poslova zemalja NATO-a, Savez nastavlja politiku “obuzdavanja” Rusije, unatoč pozivima na politički dijalog. Ne želim reći da se naši odnosi s NATO-om mogu nazvati “hladnim ratom”, ali Savez prelazi na sheme osiguravanja sigurnosti iz vremena Hladnog rata. To je alarmantno jer se ne radi samo o politici, nego i o naoružanju. Politika dobiva konkretan oblik u “željezu” i te brojne mjere koje danas provode SAD i njegovi saveznici u Europi podržavaju tu konfrontaciju. A on će utjecati na buduću politiku.

ZOLOTOV: Najnovija epizoda je otkriće baze proturaketne obrane u Rumunjskoj. U čemu je suština proturječja oko Crnog mora?

Regija Crnog mora bila je jedinstveno područje suradnje. Ako pogledamo politiku koju je Ruska Federacija ostvarivala u toj regiji, vidimo da je ona bila usmjerena upravo na jačanje međuovisnosti, formiranje nadinstitucionalnih formata suradnje i jačanje uloge crnomorskih zemalja u rješavanju društveno-ekonomskih, prometnih i drugih pitanja. Rusija je dala vrlo značajan doprinos osnivanju Organizacije za crnomorsku suradnju i stekla je politički utjecaj. Upravo je u toj regiji osmišljen paket vojno-pomorskih mjera povjerenja i formirana pomorska grupacija Black Sea Naval Force.

Međutim, NATO pokušava konfrontaciju preseliti na akvatorij Crnog mora. Nedavno je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao da se ne smije dopustiti da Crno more postane “rusko jezero”. Ali u NATO-u su itekako svjesni toga da Crno more nikada neće postati “NATO-ovo jezero” i da ćemo mi poduzeti sve potrebne mjere kako bismo neutralizirali moguće prijetnje i pokušaje pritiska na Rusiju s juga.

  • ‘NATO JE PREKINUO svu suradnju s Rusijom. Danas nemamo pozitivan trend i ja ne vidim naznake da bi zemlje NATO-a bile spremne preispitati svoju trenutačnu politiku’

Dodao bih da je naša Crnomorska flota bila čvrsto integrirana u međunarodnim naporima da se stabilizira stanje u Sredozemnom moru i južnije od njega. Naše pomorske snage aktivno su sudjelovale u operacijama protiv piratstva i u koordinaciji s NATO-om i EU-om sudjelovale su u protuterorističkoj operaciji NATO-a “Active Endeavour”. Sada NATO od toga odustaje.

ZOLOTOV: U uvjetima takvog jačanja napetosti i prelijetanja ruskih zrakoplova iznad američkog razarača u Baltičkom moru 70 km od Kalinjingrada, postoji li dobar mehanizam koji bi spriječio slučajan nastanak sukoba? Rade li “vruće linije”?

Tijekom proteklog desetljeća međunarodna zajednica i europske zemlje razvili su u okviru OESS-a prilično napredan sustav instrumenata kontrole oružja, mjere koje su mogle spriječiti ili zaustaviti opasnost od neželjenih vojnih incidenata te druge instrumente, uključujući i “vruću liniju” između vojski. Ruska Federacija potpisala je niz bilateralnih sporazuma, među kojima su i sporazumi s nekim zemljama NATO-a. Pokazali su se vrlo dobrima, posebno u rusko-norveškim odnosima. I dalje su vrlo učinkoviti na europskom sjeveru.

Ali problem danas nije u tome jesu li ti mehanizmi dostatni ili nedostatni, nego je problem u politici i izgradnji vojnih objekata NATO-a. Najprije je NATO približio svoj teritorij granicama Ruske Federacije, zatim je na njega počeo gomilati vojnu infrastrukturu, pojačavati vojnu aktivnost i rotirati ili razmještati kontingente na trajnoj osnovi. Iako, kad se pogleda šira slika, nema nikakve razlike između stalnog prisustva i trajnog rotirajućeg prisustva. Održavaju se beskrajne vježbe, grade se skladišta za tešku vojnu tehniku, uključujući i ofenzivnu, pokreću se nove vojne misije poput patroliranja zračnim prostorom Baltika. Tako se najmirnija europska regija što se tiče klasičnih prijetnji pretvara u polje vojnog sukoba.

Kako bi se situacija smirila, treba se baviti upravo time. Svaki dijalog imat će smisao i sadržaj samo onda kad se NATO odrekne ove linije, kada se proces razvoja snaga i pokazivanje mišića duž naših granica zaustavi i promijeni smjer. Tada će biti stvoreni uvjeti za raspravu o osiguravanju sigurnosti svih zemalja Europe, imajući u vidu da se stvarna prijetnja ne nalazi unutar europskog kontinenta, nego nastaje izvan njega. To su ratni kaos i raspad država na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, migracijska kriza, opasnost od terorizma i drugi problemi.

Kvaliteta sigurnosti u Europi pokazat neće se pokazati samo u tome hoćemo li uspjeti smiriti trenutačnu situaciju na vojnom planu u odnosima između NATO-a i Rusije, nego i u tome hoćemo li zaista uspjeti uspostaviti zajedničku suradnju u borbi protiv zajedničkih prijetnji. Situacija se čini ohrabrujućom s obzirom na to da prevladavaju pragmatični interesi. Vidimo da se, bez obzira na pokušaje da se organizacija poput NATO-a koristi kao instrument za izolaciju Rusije, o ključnim međunarodnim problemima i izazovima sigurnosti suradnja razvija u drugim oblicima. To su “Bliskoistočni kvartet”, Međunarodna grupa za pomoć Siriji i Normandijski format, a taj niz možemo nastaviti. Stoga zemlje koje sudjeluju u takvim naporima, koje su spremne na suradnju s Ruskom Federacijom na uistinu kolektivnoj osnovi, na temelju jednakosti uvažavajući naše sigurnosne interese, očito trebaju odgovarajuće preustrojiti politiku sustava kojima pripadaju. Ne mislim samo na NATO, nego i na Europsku uniju.

ZOLOTOV: Pritom je argument NATO-a taj da se Rusija pokazala kao agresor i da ju je nužno obuzdati. Kakve argumente vi koristite kada vam kažu da je, primjerice, Rusija anektirala Krim i razmješta novo naoružanje u Kalinjingradskoj oblasti?

Za naše je partnere tipično otvaranje novih stranica u povijesti. Doista smo vidjeli nastojanje da se iskoristi kriza u Ukrajini, čija je geneza svima jasna. To je prije svega bio rezultat pokušaja nekih zapadnih sila da Ukrajinu navedu na geopolitički izbor između Rusije i Zapada, što je završilo državnim udarom. U skladu s međunarodnim pravom, narod Krima izabrao je svoj put. Nama pokušavaju pripisati svu odgovornost za trenutačno tužno stanje europske sigurnosti. Ne libe se ničega. Ali cijela povijest ruske politike u tom polju je povijest doprinosa izgradnji istinski zajedničkog sustava sigurnosti. Ako počnemo po godinama nabrajati što je Rusija učinila, uvjerit ćemo se u to da je ta zemlja učinila niz poteza u nastojanju da se prevlada naslijeđe Hladnog rata. Prije svega, mi smo izveli sve vojnike bivšeg Sovjetskog Saveza iz zemalja istočne Europe i baltičkih zemalja. Tada se, usput rečeno, baltičke zemlje nisu htjele pridružiti vojnim savezima. Mi smo bili lider u pokušajima da iz temelja stvorimo nove režime za kontrolu naoružanja. Prije svega mislim na Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi. Nakon toga je Rusija pokrenula proces adaptacije tog Sporazuma koji je završio tako što je 1999. potpisan dogovor. Godine 2004. Rusija ga je ratificirala, ali zemlje NATO-a su nakon potpuno izmišljenih razloga odustale od njegove ratifikacije i tako uništile temelj vojne sigurnosti u Europi.

  • ‘NATO POKUŠAVA konfrontaciju preseliti na akvatorij Crnog mora. Nedavno je predsjednik Turske Erdoğan rekao da se ne smije dopustiti da Crno more postane ‘rusko jezero”‘

Stoga današnje procese moramo promatrati prije svega iz kuta geopolitičkih interesa nekih zemalja. Ta analiza svjedoči o tome da je ukrajinska kriza iskorištena kao izgovor za nagli preokret u politici i izgradnju vojnih objekata NATO-a. Ne želim se upuštati u konspirativna nagađanja, ali trezvena analiza dovodi do zaključka da se NATO osjeća krajnje neugodno u uvjetima kad nema velikog protivnika.

Sve operacije koje je NATO provodio nakon završetka razdoblja Hladnog rata uzrokovale su negativne rezultate – i na Balkanu i u Libiji. Zemlje NATO-a su izravno odgovorne za uništenje Iraka. Ono što danas vidimo na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi – ogromna područja kojima vladaju teroristi i ekstremisti svih vrsta – u velikoj je mjeri rezultat djelovanja NATO-a. Tom nizu pripada i Afganistan. Više od 12 godina NATO je bio u toj zemlji. Međutim, rezultati zasad izazivaju više pitanja, primjerice, hoće li se u skoroj budućnosti u Afganistanu uspjeti sačuvati ikakva naznaka stabilnosti. Danas je očigledan trend pogoršanja situacije. Broj gradova pod talibanskom kontrolom raste i jača Islamska država, što je za Rusiju vrlo očita prijetnja njenoj sigurnosti. Konkretno je riječ o prodoru ekstremista i terorista u sjeverni dio Afganistana koji su izravna prijetnja našim saveznicima u Organizaciji Ugovora o zajedničkoj sigurnosti.

Napomenuo bih da se i prije ukrajinske krize u političkim krugovima zapadnih zemalja postavljalo pitanje hoće li NATO moći postojati kao instrument koji će adekvatno odgovoriti na nove sigurnosne uvjete. Danas vidimo da se lik velikog neprijatelja koristi za rješavanje potpuno drugih geopolitičkih ciljeva – da se NATO vrati u središte svjetske politike i pokuša dokazati kako ne postoje druga sredstva za osiguravanje sigurnosti osim “natocentrizma” koji se oslanja na stratešku povezanost Europe i SAD-a.

Diplomati čitaju dokumente. Prije nekoliko mjeseci objavljeno je novo izdanje strategije o vojnim djelovanjima europskog zapovjedništva američkih oružanih snaga. Tamo piše crno na bijelom da su ciljevi tog zapovjedništva promicanje interesa SAD-a “od Grenlanda do Kaspijskog mora i od Arktičkog oceana do Levanta”. Postavlja se pitanje – gdje je SAD, a gdje je Kaspijsko more? A gdje Rusija može promicati svoje nacionalne interese? Stoga, kada kažu da Rusija jača svoju vojnu moć, najprije se mora znati da mi to radimo na svom teritoriju. I svi naši postupci, u to vas uvjeravam, nisu tajna za naše sugovornike.

Ne smatram da su u NATO-u toliko naivni da misle kako će sve te mjere koje poduzimaju na istočnom boku – pokušaji da se prokaže moć, letenje duž naših granica i razmještaj razarača naoružanih krstarećim raketama na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara od ključnih objekata ruske mornarice – ostati bez vojno-tehničkog odgovora. Mislim da nisu. Čini mi se kao da se radi o politici koja je osmišljena kako bi dokazala “potrebu” za NATO-om u novim sigurnosnim uvjetima. Istovremeno to rješava i druga pitanja – potiče Europljane da odriješe kesu za obranu i prisiljava ih da kupuju američku vojnu tehniku.

ZOLOTOV: Kad slušamo ono što vi sada govorite i ono što govore predstavnici zemalja NATO-a, stječe se dojam da se radi o dvama monolozima koji se nikako ne podudaraju. Što bi se trebalo dogoditi da bi se ti monolozi pretvorili u dijalog? Postoji li neko područje na kojem bi se oni mogli približiti?

Nadamo se da će se pojaviti takva osnova. Odnosi NATO-a i Rusije imaju nekoliko dimenzija. I uvijek smo polazili od toga da će s vremenom ta suradnja koju je provodila Ruska Federacija – navest ću primjerice tranzit u Afganistan i podršku međunarodnim snagama za pomoć sigurnosti te obuku tehničara afganistanskog zrakoplovstva na ruskom teritoriju – stvoriti veće povjerenje. NATO mora shvatiti da će bez pozitivna odnosa na ravnopravnoj osnovi biti teško govoriti o stabilnim u odnosima s Rusijom.

  • ‘KRIZA U UKRAJINI nastala je kao rezultat pokušaja nekih zapadnih sila da Ukrajinu navedu na geopolitički izbor između Rusije i Zapada, što je završilo državnim udarom’

Naravno, Rusija i NATO ostat će vodeći vojni čimbenici na euroatlantskom prostoru. Ali teško je nadati se da će kozmetičke mjere dati rezultata u uvjetima u kojima je fasada puna pukotina. A pukotine nastaju, prije svega, zato što NATO svojom politikom i gradnjom vojnih objekata deformira sustav instrumenata koji su nastali nakon završetka Hladnog rata i praktički nas poziva da se vratimo u prošlost. Odnosno da promatramo jedni druge, ako i ne kroz nišan, što bi se htjelo izbjeći, a onda kroz prizmu oružanih potencijala koje mogu razmjestiti duž naših granica. To je surova životna istina. Ništa osobno, kao što se kaže.

Baza Ämari u Estoniji koju koristi zrakoplovstvo NATO-a nalazi se nekoliko minuta leta od Sankt-Peterburga i svaki profesionalni vojnik učinit će sve kako bi odgovorio na opasnost od tih vojnih baza, a mi znamo da se u njoj mogu nalaziti i zrakoplovi za dvostruku namjenu. Da bi se taj trend preokrenuo, potrebni su ne samo politički napori, nego i odbacivanje planova za vojnom konfrontacijom.

ZOLOTOV: Što europske zemlje mogu učiniti u tom odnosu? Vjeruje se da SAD dirigira NATO-om i kroji njegovu politiku.

To je istina da SAD dirigira. Ne 100 posto, ali je definirao osnovne konture politike i podržava izgradnju vojnih objekata NATO-a. Ako govorimo o zemljama zapadne Europe, naravno da bi one same trebale definirati kakvu žele paradigmi sigurnosti. I ja sam siguran da su razumni ljudi svjesni da najbolji sigurnosni uvjeti mogu biti stvoreni samo kroz razvoj partnerstva s Rusijom. Živimo na zajedničkom kontinentu, međusobno ovisimo jedni o drugima, geografija se ne može mijenjati. Svijet se ozbiljno promijenio. Mi smo u jednakoj mjeri osjetljivi na nove rizike i prijetnje i za njih su potrebni zajednički napori.

U nizu odnosa prevladavaju pragmatični interesi. Pokušaji izolacije Rusije pomoću transatlantskih veza, vidjeli smo, ne smetaju zapadnoeuropskim zemljama da se prema nama odnose kao prema ključnim partnerima u rješavanju specifičnih globalnih i regionalnih problema.

ZOLOTOV: Što će u vezi s time biti s Osnovnim aktom Rusije i NATO-a?

Osnovni akt Rusije i NATO-a ostaje jedno od rijetkih ograničenja. Stoga smatramo da se njegov značaj nikako ne smije umanjiti. U velikom broju zemalja NATO-a postoje političke snage koje se zalažu za odbacivanje tog dokumenta. To bi bilo vrlo opasno. Tada bismo mogli govoriti o tome da Europa riskira da ostane bez posljednjih ostataka sigurnosnih alata koji se ne bi temeljili na ravnoteži rizika i kontrarizika. Što je to kontrola naoružanja? Njezin se smisao temelji na tome da se sigurnost pruža s manje sredstava. Odbacivanje Osnovnog akta i njegova utjecaja na razvoj vojne sile, bit će izravan poziv za novu fazu utrke u naoružanju. Takav razvoj događaja značajno bi destabilizirao situaciju u Europi. To ne odgovara općeeuropskim interesima. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin više puta je rekao da mi za to nismo zainteresirani.

Komentiraj