Nakon 15 godina Aleksandar Petrović ponovo je izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije. Preživio je sukobe s bivšim predsjednikom HKS-a Dankom Radićem, dio je tima koji je spasio Cibonu od stečaja, a sada ima priliku odvesti reprezentaciju na Olimpijske igre u Rio de Janeiro

Treći put u karijeri Aleksandar Petrović (57) postao je izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije. Dogodilo se to u pomalo neobičnim okolnostima. Prvo je reprezentacija iznenada dobila priliku da nastupi na kvalifikacijama za Olimpijske igre u Rio de Janeiru i od 4. do 10. srpnja u Torinu će igrati protiv Italije, Grčke, Tunisa, Irana i Meksika, a samo pobjednik odlazi na Olimpijadu. Zatim se ispostavilo da Velimir Perasović ne može biti izbornik jer je ugovorom vezanom za španjolski klub Laboral Kutxa, da bi nakon toga Neven Spahija povukao kandidaturu. U vremenskom tjesnacu, izbornik je postao Petrović, inače izvršni dopredsjednik Cibone koji se posljednjih gotovo dvije godine posvetio spašavanju kluba iz financijskih dubioza.

Prvi put Petrović je vodio reprezentaciju 1995. kada je generacija s Dinom Rađom, Tonijem Kukočem, Stojkom Vrankovićem i Arijanom Komazecom osvojila brončanu medalju. Drugi put bilo je to 2001., na Europskom prvenstvu je Hrvatska s Gordanom Giričekom, Nikolom Vujčićem, Damirom Mulaomerovićem i ostalima u četvrtzavršnici vodila protiv Turske 16 koševa razlike u poluvremenu, ali je na kraju izgubila u produžetku. Petrović je tijekom posljednjih 20 godina vodio brojne europske klubove, a o cjelokupnoj situaciji u Ciboni u hrvatskoj košarci razgovarao je za Nacional.

NACIONAL: Prije 15 godina reprezentacija je pod vašim vodstvom izgubila u četvrtzavršnici Europskog prvenstva od Turske, iako je to bila prilika za povratak u europski vrh. Jeste li, prihvaćajući mjesto izbornika košarkaške reprezentacije, razmišljali o tome da je to još jedna prilika da dokažete kako možete vratiti reprezentaciju ne samo u europski, već i u svjetski vrh?

Ne, zato što su tih mjesec dana kada se sve događalo, sve moje misli bile su fokusirane na Cibonu. Na prvom sastanku stručnog savjeta HKS-a, na kojem smo se bavili pitanjem izbornika, na eksplicitan upit odgovorio sam da se ne smatram kandidatom jer je vrijeme za druge. Zato sam redom dizao ruku i za Velimira Perasovića, i za Nevena Spahiju, ali i za Andreu Trinchierija jer smatram da je on kvalitetan i osebujan trener koji, između ostalog, ima hrvatske korijene jer mu je majka Riječanka. Tri puta sam dignuo ruku za te tri solucije, bez fige u džepu. Međutim, kako se to nije realiziralo, počeli su prijedlozi i iz stručnog savjeta i iz upravnog odbora HKS-a da se kandidiram za izbornika. Rekao sam “nema problema”, s obzirom na to da se radi o poslu na određeno vrijeme, ne podrazumijeva ono što su drugi kandidati eksplicitno tražili, a to je trogodišnji ili četverogodišnji ugovor s automatskim pomlađivanjem reprezentacije, što smatram glupošću. Gro ove reprezentacije, nakon svih ovih frustracija, s obzirom na to da imaju visok kvalitetu, zaslužio je da probaju još jednom na kvalifikacijskom turniru u Torinu. Sigurno će biti promjena, ali ne promjena sa sedam ili osam novih igrača iz U19 ili U20 reprezentacije kako bi bili spremni za Olimpijske igre u Tokiju 2020. Kada završe kvalifikacije u Torinu ili Olimpijada u Riju, kreće četverogodišnji projekt. Poanta ljudi koji su mi predlagali da se kandidiram bila je u tome da ova reprezentacija mora napraviti sve da se plasira.

NACIONAL: Postoji li opcija da, u slučaju plasmana na Olimpijske igre u Riju, ostanete izbornik reprezentacije?

Apsolutno i kategorički ne. Olimpijadu bih u tom slučaju odradio, ali ne bih nakon toga ostao izbornik. To je četverogodišnji posao koji zahtijeva status profesionalca u Savezu. Od 2017. imate FIBA kvalifikacije za svjetsko prvenstvo koje se održavaju u studenome i veljači i to ne može voditi klupski trener. Tog trenutka bilo tko od ovih koji se smatraju legitimnim kandidatima moraju znati da ne mogu više raditi u klubu, već će potpisati četverogodišnji ugovor s HKS-om.

  • ‘RAZGOVARAO SAM s Bogdanovićem, Šarićem, Simonom, svi su napaljeni i željni otići na Olimpijske igre. Želim razgovarati s Antom Tomićem jer bi on mogao otkazati nastup’

NACIONAL: Kako je hrvatska košarka došla u situaciju da nitko ne želi biti izbornik?

Kod Perasovića je problem bila situacija u španjolskoj košarci. Svi smo znali da potpisom ugovora za sljedeću sezonu on ne može biti izbornik. Ono što me osobno iznenadilo je ljutnja Spahije koji se kandidirao nekoliko tjedana prije. Mogu shvatiti da je ljut što nije opcija broj jedan ali, s obzirom na to da se radi o višem cilju, a to je reprezentacija, nakon tri dana se odljutiš i prihvatiš. To mi je sporno. Što se tiče Trinchierija, tu je postojala mogućnost, ali ako njegov klub Brose Baskets uđe u sljedeći krug Eurolige, onda je on do 20. lipnja zauzet. Time bi on propustio ključnih 12 dana priprema, od 8. do 20. lipnja. Trinchieri je bio realna opcija, Dino Rađa je dva puta razgovarao s njim i njemu je to isprva bilo intrigantno, ali kada se počelo razgovarati o datumima, tada je postalo izvjesno da je to praktički nemoguće.

NACIONAL: Nije li paradoksalno da hrvatska košarka, ne računajući vas, osim Spahije i Perasovića nema trenera koji želi i može biti izbornik?

Mislim da naši problemi, što se tiče trenera, zadiru duboko u prošlost. Ako smo za četiri reprezentativna natjecanja, od 1992. do 1995., potrošili četiri trenera, a svaki od njih je iza sebe imao uspješan rezultat, onda bi pametna država raubala ta četiri trenera sljedećih 20 godina. Ne bi ih potrošila u 4 godine na 4 različita natjecanja. Svaki od njih je trebao odraditi četverogodišnji ciklus i time bi kupio vrijeme da nakon toga dođu svi ostali treneri u normalnom slijedu. Mi smo na to gledali previše jednokratno. Sada, kada se prvi put dogodilo da ne gledamo na to jednokratno, onda je došlo do španjolskog problema u slučaju Perasovića. Prvi put bi se dogodilo da je netko tko nije napravio rezultat, ali je dokazano kvalitetan trener, trebao ići dalje. To se, nažalost, nije desilo. Previše smo u prošlosti trošili trenere tako da, kada nekoga previše trošiš, onda ga i potrošiš. Nemamo mi prevelik dijapazon, pa da kažeš kako imamo deset trenera koji su u stanju voditi reprezentaciju. Biti trener u klubu nije identično poslu trenera u reprezentaciji. U klubu imaš 10 mjeseci posla da nametneš svoj način razmišljanja. Postoje i financijski parametri zbog kojih te tvoji igrači moraju bezuvjetno slušati. To u reprezentaciji ne postoji. Moraš na drugi način implementirati svoje ideje kako bi dobio željenu kvalitetnu atmosferu unutar momčadi.

NACIONAL: Je li za trošenje trenera kriv donedavni predsjednik HKS-a Danko Radić, s kojim ste vi imali živopisan odnos?

Mislim da je Radić apsolutni krivac za ovih 20 godina posta. Reći ću vam i zašto. Recite mi bilo koju zemlju s četiri i pol milijuna stanovnika, uzmite bilo koji sport, koja je od 1992. do 1995. na najvećim natjecanjima osvojila četiri medalje. Radić je tada smatrao da je to zlatna koka koju treba početi raubati, pa je 1995. cijelu jednu ekipu zbrisao, ne govorim samo o trenerima, već i o ljudima koji su vodili Savez, govorim o Mirku Novoselu, Borisu Laliću i Mihovilu Nakiću. Oni su taj sustav uspostavili, a on ih je u jesen 1995. na saboru u Karlovcu zbrisao. Oni su smijenjeni na brutalan način. I time se poremetilo nešto što je donijelo medalje na jednoj olimpijadi, dva europska i jednom svjetskom prvenstvu. I od te 1995. Hrvatska nije osvojila medalju. Tek se 2013. došlo u zonu medalja, s time da smo i Spahija 2005. u Beogradu i ja 2001. u Istanbulu bili udaljeni jednu loptu od medalja.

NACIONAL: Istovremeno ste zbog toga cijelo vrijeme vodili rat s Radićem?

Nije to nikakva tajna, rat je bio. Kulminirao je na pripremama reprezentacije za Europsko prvenstvo 2001. Bio je to otvoreni rat, a nakon poraza od Turske u četvrtzavršnici dao sam ostavku. Bilo bi iluzorno, u tom kontekstu, ostati izbornikom. Nakon toga nije bilo moguće maknuti Radića jer je on kontrolirao delegate kroz županijske saveze. Generacija 1992. bila je dva dana u novinama kada je pokušala smijeniti Radića udarom, ali institucionalno se to nije moglo napraviti. Mogao si napraviti ono što se napravilo prošle godine, a to je da na saboru HKS-a izglasaš nekog drugog. Ali da bi ga se maknulo, bilo je potrebno lobiranje po županijskim savezima.

NACIONAL: Taj vaš sukob trajao je toliko dugo da su i ljudi iz Cedevite rekli, dok ste bili trener tog kluba, da kočite Cedevitu jer se obračunavate sa sucima i Radićem.

Od toga ne mogu pobjeći. Plaćao sam danak ratu koji sam vodio. Primjerice, 2004. bio sam trener španjolske Lleide. Igrali smo u Eurocupu, napravili smo čudo jer smo došli do završnih osam momčadi. Međutim, kad god nam je sudio sudac koji je došao iz ABA lige, taj bi me masakrirao. Svi osim jednog, neću spominjati imena, sami će se prepoznati. Taj jedan koji nam je sudio jednu utakmicu Eurocupa, rekao mi je da ga je nazvao Radić i tražio od njega da me izmasakrira. On na to nije pristao i mi smo pobijedili u toj utakmici. Želio sam vam reći do kuda je išla ta kontrola. Ako imate nepobitne dokaze da je to tako funkcioniralo, onda je logično da prilikom nekih sudačkih nepravdi koje su se meni događale puno češće no nekom drugom, shvatim da iza toga stoji Danko Radić.

NACIONAL: Ako se hrvatska košarkaška reprezentacija ne plasira na Olimpijske igre u Riju, koliko će novom HKS-u s predsjednikom Ivanom Šukerom trebati vremena da popravi stvari?

Radi se o nekoliko stvari na kojima se radi paralelno. Reprezentacija je jedna od tih stvari. Ako se plasiramo na Olimpijske igre, odlično. Ako ne, zna se kojim se putem ide u sljedeće četverogodišnje razdoblje do Olimpijskih igara u Tokiju. U ovom sastavu sada imamo Šarića, Hezonju i još neke igrače kojima će se pridodati još četiri ili pet igrača i ta će reprezentacija buknuti za četiri godine, kada će oni biti na svom maksimumu. Druga stvar je institucionalno rješavanju sustava natjecanja, ukidanja nekih stvari kao što je zaštićeno godište i tako dalje. Mora se reorganizirati sustav natjecanja u Hrvatskoj, mora se pronaći generalni sponzor lige koji će smanjiti financijski pritisak na klubove. Klubovi su morali uzimati pretplatu na onaj smiješan list “Košarka”, to je bio harač. To je banalna stvar, ali vam govorim kao primjer. Na sljedećem saboru HKS-a treba izglasati sve te promjene koje se trenutno pripremaju.

  • ‘MISLIM DA JE Danko Radić apsolutni krivac za ovih 20 godina posta. Nije nikakva tajna da se vodio rat između mene i njega. Plaćao sam danak ratu koji sam vodio, suci su me masakrirali’

NACIONAL: Hrvatska košarkaška reprezentacija stalno ima igrače za koje se čeka da “buknu” ali se to ne događa, već na kraju srpski trener Zoran Slavnić kaže kako hrvatski košarkaši “nemaju muda”.

Lako je generalizirati i cjelokupnu problematiku svesti na jednu rečenicu. To je irelevantno i nije korektno. Do sada sam telefonski razgovarao s igračima, a za koji dan osobno ću se susresti s njima, i feedback je pozitivan. Razgovarao sam s Bogdanovićem, Šarićem, Simonom, svi su napaljeni i željni da kroz ovaj kvalifikacijski turnir pokušaju doći na veliku scenu, a to Olimpijada i jest. S Bogdanovićem sam razgovarao sat vremena, to je bila bujica pozitivnih stvari i optimizma. Da o Šariću i ne govorim. Uskoro, 9. travnja, bit ću na utakmici Fuenlabrada i Barcelone jer želim razgovarati s Markom Popovićem i raščistiti što je s Antom Tomićem jer smo čuli da bi on mogao otkazati nastup. Imat ću ih ispred sebe, dobit ću jasne odgovore i onda ću znati u kojem smjeru nastavljamo.

NACIONAL: Znači li to da želite vratiti 34-godišnjeg Marka Popovića u reprezentaciju na poziciji playmakera?

Da, kao playmakera. Razgovarat ću s četvoricom playmakera, Popovićem, Rokom Lenijem Ukićem, Oliverom Lafayetteom i Dontayeom Draperom. Kada vidim kako dišu, onda ću znati koji bi bio logičniji odabir i koja je situacija sa strancima. Možda nam neće trebati nijedan od ove dvojice, ali će nam u slučaju Tomićeva otkaza možda na poziciji centra trebati Justin Hamilton. Kroz dva tjedna te će se stvari početi raspetljavati.

NACIONAL: Posljednja reprezentacija koju ste vodili kao izbornik bila je ona Bosne i Hercegovine, a čelnici BiH saveza rekli su da neće nastaviti suradnju s vama jer vam ne mogu platiti onoliko koliko vi tražite.

Priča s njima bila je sasvim drugačija. Ja sam se jako vezao za reprezentaciju BiH. Nakon dvije godine rada došli smo na Eurobasket 2013. i u prvom krugu četiri reprezentacije, Srbija, Litva, Latvija i BiH, imale su isti broj bodova, a BiH je ispala zbog jednog koša. Tog trenutka je moja je intencija bila, kao i ljudi iz BiH saveza, da potpišemo ugovor na dvije godine. Ja bih postao profesionalac za godišnju plaću od 30 tisuća eura. Obilazio bih klubove, pomagao u stručnom radu i tako dalje. Dali smo ruku, sve je bilo dogovoreno, da bi odjednom sve to puklo. U tom pucanju objavljivane su konstatacije poput ove koja nema veze s istinom. Što se tiče mog izborničkog angažmana u Hrvatskoj, Šuker i ja uopće nismo razgovarali o novcu.

NACIONAL: Ako ne želite ostati izbornik reprezentacije nakon kvalifikacija, odnosno Olimpijskih igara, znači li to da se definitivno posvećujete oporavku Cibone?

Apsolutno. Kada me je 1. kolovoza 2014. pozvao gradonačelnik Milan Bandić, ja sam došao i započeo nesvakidašnji proces u Ciboni. Bilo je slučajeva kada sam bio na ivici snaga i govorio da sve ovo nema smisla, neka Cibona ode u stečaj. Ovogodišnja Cibona je najjeftinija Cibona u povijesti. Naše neto mjesečne obaveze prema igračima su ispod 40 tisuća eura. Sretan kraj počeo se nazirati 29. siječnja, kada je sutkinja u Karlovcu odobrila predstečajnu nagodbu. Mislim da smo već dogovorili generalnog sponzora Cibone za sljedećih pet godina, ali vam ne mogu reći ime. Radi se o inozemnog kapitalu i grupi koja u Zagrebu otvara svoj regionalni ured.

NACIONAL: Bi li time bile okončane priče po kojima ste obećavali, ali niste uspjeli, dovesti sponzore u klub?

Mi imamo nove sponzore, to su Badel, Intersport i Radenska, pa uz postojeće kao što je Franck, imamo nekoliko stabilnih sponzora. Kada se to zaokruži s generalnim sponzorom, imat ćemo proračun koji će tada godišnje iznositi dva milijuna eura. Kako ćemo godišnje zbog predstečajne nagodbe plaćati između 300 i 350 tisuća eura, klub će imati na raspolaganju 1,7 milijuna eura, što je dovoljno.

NACIONAL: Dok se to nije dogodilo, Ciboni se dogodio slučaj Ivice Zubca.

Do završetka predstečajne nagodbe, bilo je to 29. siječnja 2016., nijedan sponzor nije želio ući u Cibonu jer nisu znali ide li klub u stečaj ili predstečajnu nagodbu. Svi igrači, uključujući Zubca, znali su da će biti određenih kaskanja glede financijskih obaveza. Međutim, Zubac je od 25. rujna do 25. studenog imao ozlijeđene ligamente, skrbili smo o njemu, a onda je zbog Nikše Matkovića, koji je bio podružnica Miška Ražnatovića u Ciboni, koji je zatrovao i samog Zubca i njegove roditelje, došlo do one trakavice. Bili smo svjesni da je nemoguće vraćati Zubca u momčad pa je prodan i dogovorena je odšteta. Kako su i ostali igrači, poput Žižića, bili izloženi kao i Zubac, ja sam s nekoliko prijatelja, kao što je Dubravko Kmetović, svojim novcem gasio vatru. Ulaskom generalnog sponzora znat ćemo s koliko točno novca raspolažemo, ali predstavnicima generalnog sponzora osigurano je mjesto u skupštini i upravi kluba.

Komentiraj