Moj prijatelj Divo već godinama radi u jednom zagrebačkom antikvarijatu, možda i petnaestak godina, pa se možda i pretvorio u moljca. Iako je zbog svog izgleda, guste, muške brade i Buddy Holly naočala na glasu kao jedan od prvih zagrebačkih hipstera, takoreći protohipster. Davno je on bio čovjek iz 90-ih koji je slušao bendove za koje nije nitko znao i koji je nosio bradu kad su je mnogi ćosavi klinci svaki dan brijali očevim žiletima da bi im malo ojačala. I Divi viri plastični crni češalj u džepu karirane košulje s kojim češlja razdjeljak u geliranoj kosi od vremena kad ih se moglo kupiti samo na Hreliću.

Svake godine u studenom Divo se seli iz svog papirusnog prostora i odlazi na sajam knjiga Interliber. I svaki put kaže da se priprema za rat u kojem nema milosti ni Ženevske konvencije, a dopušteni su i bojni otrovi, nuklearno oružje i mobing na poslu. Tako je na svom Facebooku profilu objavio fotografiju na kojoj su: 1. paketić imodiuma (tablete protiv proljeva i povraćanja), 2. paketić vlažnih maramica i 3. boca žestokog bezbojnog alkohola. Ispod te fotografije je napisao: ”Startni trostupanjski paket za preživljavanje uredničkih žalopojki na Interliberu:

1. pokušati spriječiti
2. obrisati
3. zaboraviti sve skupa”.

Tako se osjeća Divo kao knjižarski radnik na Interliberu, a ja mu vjerujem. Ali ipak sam otišao kod Nacionalova kolumnista i pisca Pavla Svirca. Sreo sam mu curu Stojku i rekla mi je da će on ili njegov alter ego Književna Groupie, svejedno je, ići na Velesajam jer da je ”željan kaosa”. Svirac je sjedio u fotelji, u svojoj sobici u Plitvičkoj.

”Počeo je Interliber, Pavle. Kažu u reklami da je ‘program raznolik i šarolik, za sve ukuse i generacije ponešto, od druženja s autorima, promocija knjiga, stripova, biblioteka, glazbenih kompilacija i albuma do igraonica, kreativnih radionica, čitanja priča, okruglih stolova, nagradnih kvizova, dodjela književnih nagrada’. Ulaz je besplatan i bit će hrane, pića i keksa u plastičnom posuđu. Ideš li?”, pažljivo sam ga upitao.

”Ove godine fakat neću ići na Interliber, ne da mi se više gledat taj monotoni jad, sjedit u onom jadnom improviziranom bircu u šestom paviljonu, gledat ta snuždena lica izdavača, pisaca koji se ipak uvijek nanovo usele u te paviljone i podsjećaju na one zatočene kokoši nesilice, zatočene u onim kavezićima na farmama. U stiješnjenim uvjetima od njih se očekuje da stalno nesu nova jaja”, rekao je i umorno zatvorio oči.

Nisam mu ništa odgovorio nego sam samo razmišljao da sam ja volio ići na taj Velesajam. Sreo bih neke ljude nakon dugo vremena, Čegeca iz Meandra, Grozdanu iz AGM-a, Marka iz Fibre ili Ivana iz Sandorfa. Bilo je lijepo vidjeti njihove knjige na policama štanda, posložene da im se vide naslovnice, kao šarene Lego kocke spremne za igru.

”A od slabe gmo ishrane ta jaja sve su bjelja, nekalorična, bljutava, kad pokušaš od njih napravit kajganu izgleda ta kajgana kao stolica od ptičje gripe oboljele golubice. Baš takve su mi i sve te nove knjige koje se tiskaju u doba krize, nema tu više nikakva domaćeg autohtonog jaja od kojeg bi se zamutila kajgana”, nastavio je Svirac i brzo treptao očima iza velikih dioptrijskih naočala, slijep kao šišmiš. Malo se pridigao iz fotelje i oslonio laktovima na naslone. Nešto ga je trgnulo iz letargije, sjetio se nečega, a ja sam se ponadao da sam pogodio što je to bilo. Oprezno sam se sagnuo i pogledao ga u oči.

”OK, ali obojica znamo da na taj sajam treba otići samo nakratko zbog jedne jedine knjige, ”Moje borbe” Karla Ovea Knausgårda u izdanju kuće OceanMore, zar ne, Svirče?”, upitao sam ga, iako nisam bio siguran što uopće želim od njega. Pomislio sam na Divinu golgotu i na drugu muku, onu koju na Interliberu trpe pisci kao što je Svirac. Takve ne zovu na tribine i predstavljanja knjiga, ali oni se tamo ipak muvaju kao ošamućene zunzare zimi. Ali pogriješio sam, Svirac se još više pridigao iz smeđe, plišane fotelje i navukao papuče na stopala, ali je ostao u nekom polu čučnju.

”Da, u pravu si, Miki. Sjećam se da sam isto mislio i za Knausgårdovu knjigu ‘Moja borba’ kad su je na neki jadni način mediji ufuravali na naše tržište. Mislio sam da je to neki jadni skandinavski smor napisao svoju autobiografiju u osam ili kolko već tomova. Mislio sam, to si mogu dopustit samo debilni Skandinavci koji imaju dobar standard, pa im je dosadno, pa su tolko pukli da minuciozno opisuju tu svoju dosadu. I Knausgård mi je na fokama djelovao kao neki teški pozer, kao neki naš ostarjeli roker koji je sačuvao kosu, pa se s njom nešto kurči, pušta je u laganu fudbu a na licu mu praznuje veliko ništa. Ipak, kad je izašao prvi tom te njegove autobiografije na hrvatskom, na vatreni nagovor Tomislava Čadeža, uzeo sam to čitat. I stvarno je to i djelovalo kao veliko ništa, kao opis ništavila vlastitog života. Ali to je nekako grandiozno izvedeno, totalno me usisao. Shvatio sam u kakav sulud pothvat se upustio taj lik. Kao da ti sad odlučiš, idem ja otpočetka opisat svoj jadni, ništavni život, ali baš takav kakav je. I kreneš…”, zastao je Svirac i pogledao me sada širom otvorenih očiju, ali pogled mu je bio prazan, kao da je gledao kroz mene. Polagano sam privukao tabure i sjeo nasuprot njega. Šutke sam iz džepa izvadio duhan i rizle i iz metalne kutijice izvukao filter. Stavio sam ga u usta pa mu se učinilo da ne želim ništa reći.

”Ali baš zato je to suludo dobra knjiga jer svaki idiot bi pomislio da to može. I tek kad pokušaš shvatiš kakvim majstorstvom moraš ovladat da bi to napisao. I suluda vještina pisanja i ludost da se totalno ogoliš, da ženu, oca, djecu, majku, baku čak ostaviš pod njihovim pravim imenima. Prave autobiografije ionako nema, šta god napišeš to je fikcija… Da bi napisao ovo što je napisao Knausgård moraš rastirat pisanje fikcije i onda ti ta fikcija mora tolko dokurčit da njenim sredstvima pokušaš ispisat svoj pravi živi život. Kakav prometejski zahvat! Nije ni čudo da ga mnogi pisci koji su i sami pokušali piskarat autobiografsku prozu ne podnose”, veličao je Svirac Knausgårda i udarao po drugima. Sjetio sam se književnice Daše Drndić koja je u kolumni na internetskoj stranici bookse istresla gnjev na sve one koji veličaju tog pisca i rock bubnjara. I to ona koja je nadrobesala tekstova i tekstova vlastitih dnevničkih zapisa.

Napisala je tako 27. listopada ove godine u kolumni koja se inače zove Piščev dnevnik: ”… kao što radi onaj Norvežanin Knausgård koji je već napisao šest autobiografskih tomova (a ne pada mu na pamet stati), koje ljudi gutaju kao da već mjesecima bauljaju usred zažarene pustinje, i u kojima se sve odvija u realnom vremenu, tako polako i blijedo, jer realno vrijeme nikakvo je vrijeme, jer ne postoji.

Čitala sam neke odlomke tih Knausgårdovih budalaština, apsolutno nepodnošljivo, ako osoba koja to čita nije iznutra sva rupičasta, puna ustajalog zraka pa joj uzgajanje perverznih voajerističkih nagona služi za popunjavanje tih njegovih/njenih bušotina. Bolje bi tom Knausgårdu bilo da vodi dnevnik, iako su i dnevnici pisaca, čak i velikih pisaca, prilično narcisoidno i zapravo dosadno štivo, možda s izuzetkom onih Kafkinih, Musilovih i Gombrowiczevih.”

Pogledao sam Svirca, ali on ovaj put nije proniknuo u moje misli nego se uspravio iz pogrbljenog položaja i nastavio izgovarati laudate Knausgårdu. A ja sam pomalo zažalio što sam došao, iako volim njegove monologe. ”Ovaj gigant pomeo je sva njihova jadna nastojanja s tim njihovim literarnim autobiografijicama na sitno, svojim djelom pokazao im je koliko su ništavni u svojim nastojanjima da nas voajerski zainteresiraju za svoje živote. A pored njega djeluju kao neka jadna činovnica što se naroljala na tim bildingu pa pokušava izvest neki otužni strip tiz od kojeg supijane kolege zaklanjaju masnim dlanovima pogled. Zato ću otić na Interliber. Kupit na popustu pet Knausgårdovih knjiga da ih imam za poklanjat ljudima kojima preporučujem da ga pročitaju”, govorio je više sebi u bradu nego meni, a onda je pao opet u fotelju i pogledao me. Nasmijao se. ”Može, Pavle. Hvatajmo četrnaesticu za Novi Zagreb, idemo u tvoj rodni kraj. To je naša borba”, rekao sam. A i Divina.

Komentiraj