Intelektualac kod Kolinde

Ono zimus kad je Kolinda postala predsjednica Hrvatske, ja sam u nekakvom nadahnuću za koje više ne znam je li dolazilo iz lakrdijaških ili nekih ozbiljnijih pobuda, poslao mejl Kolindinoj savjetnici za odnose s javnošću. Ne sjećam se više točno sadržaja tog mejla, pisao sam ga u svojevrsnom bunilu. Tražio sam od savjetnice da me predsjednica primi u posjet kao intelektualca. Uvjeravao sam je da bi to bilo dobro i za predsjedničin imiđ. Da ne ispadne da želi samo razgovarati s vojnicima, prosvjednicima u Savskoj. Nego da je zanima i što intelektualci imaju za reći o stanju u državi. Savjetnica mi je tad mejlom odvratila da je predsjednica trenutno jako zauzeta, ali imat će me na umu.

I evo sad usred ljeta stigne mi novi mejl od te savjetnice. S porukom da mi je predsjednica zakazala sastanak na Pantovčaku. Srijeda, jedan poslijepodne. Jesam li se iznenadio, poskočio od ushićenja? Ne baš… Dobio sam već od predsjednice prije par tjedana pozivnicu za onaj njezin svečani prijem. Tad sam se izbezumio od veselja. Da bi me onda spustili ostali novinari u Limbu informacijom da nema tko nije dobio tu pozivnicu. Zato sam ovaj put odlučio biti skuliraniji. Tko zna što je posrijedi? Uostalom, vidio sam po televiziji da predsjednica kao Čičkov iz Mrtvih duša piči maltene u kočiji svuda po Hrvatskoj i poziva k sebi na razgovor sve žive, od obučara do brodskih kapetana, harpunara i nešto im povjerljivo šapće. Baš kao da od njih kupuje mrtve duše za koje znamo da u Hrvatskoj isto počesto izlaze na glasanje.

Na Pantovčak sam se u podne penjao po najgorem toplotnom udaru. Do predsjedničke rezidencije bio sam okupan u znoju. Na porti sam se predstavio, rekao da imam zakazan sastanak s predsjednicom.

Po mene je došao agent iz predsjedničinog osiguranja. Odveo me u kabinicu. Tamo je, kao da smo na carini, zatražio od mene da se skinem. Mora me prepipati.

“I hlače?”, procijedio sam.

“Da”, kruto je odvratio.

U tom trenutku sam se sjetio da već treći dan nisam mijenjao gaće. Štedio sam ih da se po ovim vrućinama ne trebam izlagat pretjeranom naporu pranja rublja. Bile su to one najobičnije, bijele Nama gaće. Nisam bio siguran da naprijed nema vidljivih žutih mrlja. Sve ovo postalo mi je previše ponižavajuće.

“Jeste tako skidali do gaća i one ribare s kojima je predsjednica prije neki dan do jutra lovila ribu?”, ogorčeno ću.

Agent je bez riječi, stisnutih usnica piljio u mene.

“Očito predsjednica ima puno više respekta prema radnicima nego prema intelektualcima. Radnicima ona dolazi u posjet na njihova radna mjesta, zasuče rukave, zajedno s njima rinta. A mi intelektualci se po ovoj pasjoj vrućini moramo penjat njoj u dvore… Nije se udostojala ni vozača poslati po mene. A u bus nisam mogo ući jer vozač pušta samo na prva vrata i kao kerber svakom pregledava karte…”, pojadao sam se.

Agent je gubio strpljenje. Počeo se u nelagodi vrpoljit u toj pregrijanoj prostorijici dok sam ja pred njim stajao sa samo prvim otkopčanim gumbom na ljetnim hlačama. Svakom minutom bio sam sve sigurniji da nema šanse da se izložim toj blamaži da mu pokažem svoje staromodne, nečiste Nama gaće. Pa da se on poslije s Kolindom preko mene izruguje općenito svim hrvatskim intelektualcima. U stilu, šta bi oni mogli promijenit u državi kad si nisu sposobni promijenit ni vlastite gaće! Ha, ha, ha, trebali ste, predsjednice, vidjeti te njegove gaće, to bi vam sve reklo o intelektualcima. Pa sto put je čistija ona paluba na kojoj ste pred jutro onako sirenski lijepo pjevali s ribarima nego te njegove gaće nalik rasparanom jedru gusarskog broda. Ti intelektualci su vam gori od gusara. Jedino što znaju je nasrtati uvijek na jedan te isti brod, odnosno na Ministarstvo kulture. Nemaju oni u sebi mašte, poduzetnog duha kao Mamić. Držite se vi, predsjednice, bolje Mamića, a te popišance ostavite pijanim ljevičarima, njima su takvi besprizorni drotari kao dobar dan. Držite se vi normalnih, radnih ljudi, ribara, poduzetnika, nogometaša.

Nakon što mi je ta vizija zabljesnula pred očima, bilo mi je jasno da se iz ove situacije moram izvući na dostojanstven način. Moram osvijetlat obraz intelektualcima… Neka ispadne kao da sam ja otpilio Kolindu.

“Ne, nema šanse da se ja tu pred vama skidam… Što mislite što bi Krleža napravio da su ga skidali do gaća svaki put kad bi išao u posjet Titu? Iako su zlobnici tvrdili da je on pred Titom bio spreman skinuti i gaće… Tako bi se isto poslije govorilo i o meni… Da spuštam gaće pred Kolindom! Slušajte, gospodine agente, poručite vi predsjednici da ako se želi susresti s nama intelektualcima neka nam dođe u posjet na naš teren kao što je došla i ribarima. Šta smo mi gori od njih? Pa i mi smo, kao i ti ribari, stalno na mreži… Doduše, onoj internetskoj. Preko koje na fejsbuku aktivno kritiziramo sve ono za što mislimo da nije dobro u ovoj truloj državi! Poručite predsjednici neka nas posjeti u kafiću Limb. Kao što je čitavu noć bila s ribarima, neka i s nama provede čitavu noć na šanku. Tako će, uz pelinkovac, iz prve ruke doznat sve što nas tišti. A pred jutro može s nama za šankom zapjevat kao i s ribarima. Samo što mi ne pjevamo bukoličke, ribarske pjesme, nego one teške… Koje reflektiraju stanje naše svijesti. Neka, na primjer, nauči pjevat onu Baretovu: teške boje, njima ja sam obojan…”

Naglo sam zamuknuo. Prošlo mi je kroz glavu da bi te Baretove teške boje mogle simbolizirati i ove moje gaće malaksalog intelektualca. Nešto sam nerazumljivo prormljao agentu i maltene pobjegao s Pantovčaka.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.