INSIDER OUTSIDER Ziheraški Cannes

U Cannesu su se stvarali trendovi, otkrivali genijalni redatelji i kinematografije, ALI SU SE PONEKAD PRIKAZIVALI TOLIKO LOŠI FILMOVI da je netko zbog toga trebao biti kažnjen

Ne postoji glamurozniji događaj na svijetu od filmskog festivala u Cannesu. Na sekundu ostavite po strani filmove, razlog zbog kojeg festival postoji, ali ti raskošni partyji, ti automobili, te ljepotice i ljepotani, ti milijuni dolara koji se svakodnevno nude i traže, te brojne jahte, ta poslovna energija danju i seksualna noću, to je nešto što nigdje ne možete naći. I da, te količine laži, kada brojni muškarci postaju ili producenti ili glumci ili redatelji ili scenaristi, i te djevojke koje će napraviti sve da bi dobile barem ulogu slučajne prolaznice u jednosekundom kadru, toga ima samo sredinom svibnja u Cannesu. To je vrijeme kada pozivnica za party vrijedi jednako, a ponekad i više – na crno do tisuću eura – od ulaznice za premijeru filma i šetnju crvenim tepihom. To je vrijeme koje mladi glumci i glumice sanjaju kako bi upoznali nekoga tko će ih pozvati u Hollywood, a slavni glumci i glumice ga mrze jer moraju promovirati svoje filmove i po cijele dane davati intervjue novinarima iz cijelog svijeta.

Meštri te ceremonije su direktor festivala Thierry Frémaux i predsjednik Pierre Lescure koji je 2014. godine zamijenio Gillesa Jacoba, a koji je u tom trenutku imao 84 godine. Kako funkcionira festival u Cannesu, Jacob je izvrsno opisao u knjizi ‘’Citizen Cannes” koju je objavio 2009. Što je sve trebao učiniti da privuče ovog ili onog redatelja kako bi imali premijeru u Cannesu, kako se ugađalo zvijezdama, sve to i mnogo više toga opisano je u toj knjizi. Netko bi pomislio – nema lakšeg posla od odabira filmova u Cannesu, svatko želi da njegov film ima premijeru na tom festivalu. Svatko će pristati biti član žirija. Svakome je nagrada u Cannesu potvrda njegova talenta, pumpanje njegova ega, put do većih honorara.

I doista, u Cannesu su se stvarali trendovi. Nije bilo kraja čuđenju kada je u konkurenciju za Zlatnu palmu 2007. uvršten “tamo neki“ rumunjski film “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“ “tamo nekog“ redatelja Cristiana Mungiua. Film je prikazan drugog dana festivala, nije baš da su ljudi hrlili da bi ga pogledali, a on je pomeo konkurenciju, osvojio Zlatnu palmu i označio ulazak rumunjske kinematografije u svjetsku elitu. Taj trend i dalje traje, ove godine Rumunjska ima čak dva filma u konkurenciji za Zlatnu palmu. Taj je festival otkrio i nagrađivao današnjeg Oscarovca Alejandra G. Iñárritua kao i njegove brojne zemljake iz Srednje i Južne Amerike, brinuo o azijskoj kinematografiji, prije petnaestak godina među najjačim kinematografijama na svijetu, zasluženo slavio Michaela Hanekea, braću Dardenne, Larsa von Triera, imao toplo-hladni odnos prema Hollywoodu. Međutim, Cannes je i griješio, toliko da su se filmski kritičari ponekad pitali – tko je ovako loše filmove odlučio prikazati na ovom predivnom mjestu.

CANNES IMA PROBLEM S ODABIROM FILMOVA koji otvaraju festival. Taj koji je odabrao filmove kao što su “Grace of Monaco“, “Robin Hood“ “Fanfan La Tulip“ (remake, ne original) i “Sibirski brijač“, da spomenemo samo neke posljednjih 20 godina, trebao bi za kaznu biti izbačen iz svakog kina u koji pokuša ući. I zato organizatori vole igrati na sigurno, pa ove godine festival otvara film Woodyja Allena “Cafe Society“, a to je treći put u posljednjih 15 godina da njegov film otvara festival. Da ne bi bilo zabune, bilo je revolucionarnih odluka. Kada je animirani film “Nebesa“ 2009. otvarao festival, mnogi su se zgražali nad tim da crtić otvara Cannes. Po završetku filma svi su pljeskali. Istini za volju, tih su dana u Francuskoj štrajkali avioprijevoznici, pa je puno njih zakasnilo na festival i nije gledalo film na otvorenju, ali to uopće nije važno.

JEDNAKO TAKO, CANNES SE ČESTO ZIHERAŠKI postavlja prema izboru filmova u konkurenciji za Zlatnu palmu. Svake godine među 20 filmova koji konkuriraju za nagradu moraju biti uvrštena četiri francuska. Moraju biti uvrštena tri američka filma. Da bi se osigurali od potencijalnih kritika, moraju uvrstiti nekoliko klasika, a to su ove godine filmovi Pedra Almodóvara, Kena Loacha i Jima Jarmuscha. Ako oni ne znaju napraviti dobar film, tko onda zna? Onda uzmete nekoliko autora koji su već u Cannesu osvajali nagrade, pa ih nagradite za minuli rad, a to su ove godine Park Chan-Wook, Cristian Mungiu, Xavier Dolan, Brillante Mendoza, Andrea Arnold, Cristi Puiu i Nicolas Winding Refn. Obavezno se uzima film belgijske braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea, dvostrukih canneskih pobjednika, kako bi saznali hoće li oni postati prvi redatelji koji su osvojili treću Zlatnu palmu. Uzmete dva canneska debitanta, ovogodišnji sretnici su Brazilac Kleber Mendonça Filho i Njemica Maren Ade, izvučete iz naftalina jednog klasika, a to je ovaj put 78-godišnji Paul Verhoeven, dodate izvrsnog Asghara Farhadija jer ujedno trebate nekog tko će se politički osvrtati na stanje u Iranu i dati festivalu političku dimenziju, i tako ste napravili listu ovogodišnjih kandidata za Zlatnu palmu.

Zvuči banalno, ali je istinito. Na sreću, Cannes ima prateće programe, selekcije odličnih filmova u kojima se znaju pronaći predivni filmovi. Kako god bilo, ako u Cannesu ne možete pronaći dobar film, onda vam nitko nije kriv osim vas samih.

Komentiraj


PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.