Tipično za idealista kakav je Loach, U FILMU NE ŽELI BITI NEPRISTRAN. Kao i u mnogim svojim prethodnim filmovima staje na stranu malog čovjeka, iako je svima jasno kako će film završiti

Rijetki su festivali u Cannesu na kojima se moglo gotovo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi koji će film pobijediti, odnosno osvojiti Zlatnu palmu. Bilo je to, primjerice, 2009. i 2012. godine kada je Michael Haneke s filmovima “Bijela vrpca” i “Ljubav” bacio u delirij i kritiku i publiku. Ali na svaku sigurnu okladu dolazilo je i neugodno iznenađenje, poput 2004. kada je morao pobijediti film Park-Chan Wooka “Oldboy” koji se već smatra jednim od najboljih filmova 21. stoljeća. Pobijedio je politički dokumentarac “Fahrenheit 9/11” Michaela Moorea jer se time željela poslati poruka Amerikancima da Francuska ne podržava invaziju na Irak. U nedjelju se u Cannesu većina kladila na njemački film “Tony Erdmann”. I pogriješili su jer je taj film ostao bez nagrade, a Zlatna palma za film Kena Loacha “I, Daniel Blake” sasvim je zaslužena.

BILO BI NAJLAKŠE izreći onu dosadnu frazu kako taj film “korespondira s vremenom u kojem živimo”, ali je doista tako. Bilo bi još lakše reći da film igra na emocije i da je većina gledatelja u Palais des Festival u Cannesu plakala na kraju filma, a i to je neosporna istina. Zapravo, najvažnije je reći kako je sjajno da se britanski redatelj, zakleti ljevičar Loach nije povukao u mirovinu kako je najavio (uskoro slavi 80. rođendan) jer “I, Daniel Blake” emotivna je šamarčina koju će osjetiti i oni koji se solidariziraju s Blakeom, glavnim likom njegova filma, kao što će je osjetiti i oni čija je politika dovela Blakea i tisuće sličnih u beznadnu životnu situaciju.

Loach direktno optužuje državu za ono što se dogodilo Blakeu, ni lijeve ni desne, iako u jednom trenutku filma jedan lik za sve te nevolje krivi torijevce. Blake je 59-godišnji udovac iz Newcastlea, stolar koji je preživio srčani udar pa je tražio novčanu naknadu od socijalne službe jer nije mogao raditi, a nije imao drugih prihoda. Međutim, birokratizirana socijalna služba tvrdila je da su njihovi liječnici zaključili da može raditi i da mu neće isplatiti pomoć. Jedina nada mu je žalba za koju nitko ne zna kada će se riješiti. Tu Blake ulazi u koloplet nevjerojatnih birokratskih situacija, a susreće i samohranu majku dvoje djece koja prolazi sličnu golgotu kao i on. Tipično za idealista kakav je Loach, on u cijelom filmu uopće ne želi biti nepristran. Kao i u mnogim svojim prethodnim filmovima, staje na stranu malog čovjeka, iako je svima u kinu jasno kako će film završiti. U suzama gledatelja.

LOACHU JE OVO DRUGA ZLATNA PALMA, prvu je osvojio prije deset godina filmom “Vjetar koji povija ječam” (prikazan je na Trećem programu HTV-a prije nekoliko dana) i zapravo je rijetka ovogodišnja nagrada u Cannesu koja nije iznenadila publiku i kritiku. Naime, Grand Prix, druga po važnosti nagrada, otišao je kanadskom čudu od djeteta Xavieru Dolanu za film “It’s Only the End of the World”. Tom 27-godišnjaku ovo je šesti film, nažalost i najslabiji, i koliko je god na konferenciji za novinare u Cannesu govorio kako mu nije jasno zašto kritika ne voli njegov film, malo objektivnosti neće mu biti na odmet. Šteta za njega, jer prethodni film “Mama” bio je briljantan i prije dvije godine je osvojio nagradu žirija u Cannesu.

I dok su se okupljeni na završnoj svečanosti čudili Dolanovoj nagradi, nisu se mogli suzdržati prilikom dodjele nagrade za najboljeg redatelja Francuzu Olivieru Assayasa za film “Personal Shopper”, paranormalnom trileru s Kirsten Stewart u glavnoj ulozi. Zviždali su jednako glasno kao što su to uradili i na novinarskoj projekciji jer još uvijek nikome nije jasno što je Assayas, inače odličan redatelj, želio pokazati ovim filmom. Kao i u slučaju Dolana, ovo je njegov najslabiji film.

Nagrada za najboljeg redatelja dodijeljena je dvojici redatelja pa je, pored Assayasa, nagrađen i Rumunj Cristian Mungiu. Njemu nije nitko zviždao jer mu je film “Matura” izvanredan prikaz korupcije u Rumunjskoj. Liječnik iz manjeg grada učinit će sve da njegova kći maturantica napusti državu i upiše fakultet u Velikoj Britaniji. Takav film, s takvom pričom i takvim likovima, mogao se, pa i morao, snimiti u Hrvatskoj. Samo kad bi postojala hrvatska verzija Cristiana Mungiua.

U toj zbrkanoj dodjeli nagrada u Cannesu pored filma “Tony Erdmann”, najveći je gubitnik “Paterson” Jima Jarmuscha. Ta dva filma imala su najbolje ocjene kritičara i ako je jasno da je žiriju bilo preteško dati nagradu njemačkoj debitantici u Cannesu, onda je nejasno zašto su preskočili Jarmuscha. Možda je predsjedniku žirija, redatelju Georgeu Milleru koji je režirao suludo brzog “Mad Maxa”, Jarmuschev film ipak prespor.