INSIDER OUTSIDER Pomolimo se, dolazi arthouse kino

Istraživanja provedena prije dvije godine govore kako OSAMDESET POSTO MULTIPLEKS PUBLIKE dolazi u ta kina kako bi se zabavili, a ne znaju unaprijed što bi željeli gledati

Sve je lako kad si mlad. Ne brojiš kalorije u Coca Coli ni masnoće u McDonald’sovu burgeru, kao što i ne razmišljaš o tome jesu li za tvoj mladi mozak dobri ili loši filmovi koje gledaš u multipleksima. U svim tim trima slučajevima mozak se baš i ne napreže pa stoga ni ne čudi što su multipleksi postali hram kulture za one između 16 i 24 godine. Ta populacija, ako pogledamo statistiku i na hrvatskoj i na svjetskoj razini, najviše posjećuje multiplekse. Onih starijih od četrdeset, da ne govorimo o onima starijima od pedeset, gotovo da i nema u statističkom uzorku. I zato najava da će se u studenome ove godine otvoriti pet dvorana zatvorenog kina zagrebačkog Centra Kaptol i ponuditi filmove koji će biti namijenjeni zahtjevnijoj i intelektualnoj publici, onima starijima od četrdeset, predstavlja spektakl.

Bilo bi najlakše za sve okriviti multiplekse. Puni su neopterećujućih filmova u kojima se ne priča puno, u kojima rečenice nisu dugačke, u kojima dobro uvijek pobjeđuje zlo, u kojima se žene uvijek na kraju sretno zaljube, a muškarci uvijek na kraju obrišu znoj s čela i kažu “jesam te”. Lakše je slušati Jelenu Rozgu koja u pjesmi “Udajem se” pjeva “Udajem se, srećo moja ove subote/udajem se, tugo moja al’ za tebe ne… ” nego Nicka Cavea koji u pjesmi “Are You The One That I’ve Been Waiting For?” pjeva “Out of sorrow entire worlds have been built / Out of longing great wonders have been willed”, a obje su ljubavne pjesme. Jednako tako, lakše je gledati obračun Batmana i Supermana, nego filmove Quentina Tarantina, Alejandra Gonzáleza Iñárritua i mnogih drugih suvremenih filmskih klasika, u kojima se ponekad morate intelektualno napregnuti da biste shvatili što je autor htio reći. A istraživanja provedena prije dvije godine u Hrvatskoj govore kako osamdeset posto multipleks publike dolazi u ta kina kako bi se zabavili, a ne znaju unaprijed što bi željeli gledati. Dođu na blagajnu, pogledaju popis filmova, on pogleda nju i kaže joj: “Dušo, što bi ti gledala večeras?” Ona, opet kaže statistika, odabere film prema dvama kriterijima, a to su “čula sam od frendice da je ovaj film dobar” i “ovaj ćemo, znam ovog glumca/glumicu”.

U TAKVOJ KONSTELACIJI SNAGA, spektakularni akcijski filmovi ili prizemne ljubavne komedije u multipleksima će doseći ponekad i sto tisuća gledatelja, dok će filmovi Woodyja Allena ponekad dosegnuti 15 tisuća gledatelja. Tog istog Allena čiji su filmovi prije 15-ak godina bez puno reklame privukli šezdesetak tisuća gledatelja. Ali njegova hrvatska publika je odrastala na drugačijim filmovima, na zlatnoj američkoj kinematografiji iz sedamdesetih godina, na briljantnim europskim filmovima, na filmovima koji su danas odbačeni uz cestu i jedva da ih se može naći u kinima. A kada se ponekad i prikazuju u multipleksima, ta publika između 16 i 24 godine ih izbjegava jer u njima se puno priča, a malo radi. Pištoljima, šakama, svejedno, važno je da se nečim maše bez previše filozofije. Oni stariji od četrdeset i onako odavno ne vjeruju da u multipleksu mogu pogledati film koji bi ih doista impresionirao.

U drugim europskim zemljama godinama se događa isto, a izlaz iz takve situacije traži se kroz stvaranje lanca arthouse kina. I Hrvatska je pokušala nešto slično, od 2011. do 2014. Ministarstvo kulture financiralo je digitalizaciju 34 kina diljem Hrvatske, što svakako nije jeftin potez. Cilj je bio da se u tim kinima forsiraju art filmovi, pobjednici festivala, osvajači nagrada i tako dalje. U početku nije išlo loše, ali tada su vlasnici dobrog dijela tih kina shvatili da od art filmova nema osobitih prihoda pa su počeli prikazivati i komercijalnije naslove. Veliki su opet pobijedili male.

ODLUKU HRVOJA KRSTULOVIĆA da njegov Blitz-Cinestar preuzme propala kina Centra Kaptol, preuredi ih s puno šarma i ponudi drugačije filmove, netko će nazvati njegovim iskupljenjem, a netko samo potragom za novom publikom, onom koja je odustala od odlaska u multiplekse. Uzor u koji se ugledao je Picturehouse, lanac arthouse kino dvorana u Velikoj Britaniji. Repertoarno to neće biti isključivo art filmovi jer će i starija i pametnija publika pogledati i nove “Ratove zvijezda”. U londonskom Picturehouseu na West Endu trenutno se prikazuju i “Priča svih priča” talijanskog redatelja Mattea Garronea i “Where to Invade Next”, novi dokumentarac Michaela Moorea, ali i “Dan nezavisnosti: Nova prijetnja”. A da im ide dobro, pokazuje i podatak da je prije godinu dana Picturehouse u Londonu otvorio novo kino sa sedam dvorana i tisuću sjedala. Kao i u londonskom Picturehouseu, u njegovu zagrebačkom pandanu preuređene dvorane neće imati više od sto sjedala. Nemojmo se zanositi, publika neće odmah pohrliti na Kaptol. Iako se možemo pomoliti da se tako nešto i dogodi.

Komentiraj

PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.