Teško je nešto smisleno napisati nakon 120 minuta i lutrije jedanaesteraca. Drugih jedanaesteraca zaredom koji su otišli u tvoju korist. Do vrlo nedavno smatrali smo kako je Hrvatska jaka, jaka po imenima, jaka po potezima koje igrači ‘kuju’ po najjačim svjetskim klubovima u kojima igraju. A igraju u najjačim svjetskim klubovima, igrači su to koji odlučuju u najjačim ligama svijeta, u finalima Lige prvaka. Fućkaš sve to kada ne igraš na niovu na nacionalnoj razini, kada ne shvatiš da je nacionalni dres srcu toliko važniji od onog Real Madrida, Barcelone, Juventusa ili Liverpoola.
Naš izbornik Zlatko Dalić uspio je sve to utkati u naše reprezentativce. Danas se gine za reprezentativni dres, trči se i za loptom za koju se vidi da ide u aut. Ali, ide se jer se mora ići. Za sve one godine usporedbi s ‘vatrenom genracijom’, za sve one ljude koji su nakon mnogo, mnogo godina ponovno poludjeli za nacionalnim nogometom. A danas je kontra nas stajala jedna Rusija.
Zemlja je to s toliko više ljudi, s toliko više nogometaša. Nas je, priznajemo manje, ali imamo, ispostavilo se tako na kraju, više srca, više htjenja, više volje, više… Ali, tko će reći da gol Denisa Cherysheva nije bio zaslužen? Čovjek je odvalio, ničim izazvan… i pogodio. Subašić je bio daleko, daleko od svog gola, ali malo tko je očekivao da će Rus odapeti s te daljine u 31. minuti. Budimo pošteni, i čestitajmo Cheryhshevu na tom udarcu iz velike daljine.
Odmah je u glavu došla Danska, uvjereni smo bili da možemo isti čas poništiti to vodstvo domaćina. Ali, umjesto dvije minute kao protiv Danaca, trebalo nam je, eto, osam minuta. Perišić je proslijedio dobru loptu prema Mandžukiću, koji, kao u Juventusu prolazi po boku i ubacuje u peterac. Tamo ga, sam samcat, dočekuje Andrej Kramarić, koji glavom pogađa za hrvatsko izjednačenje.
Čekali smo cijelo to drugo poluvrijeme vodstvo, naši kao da su ispleli paukovu mrežu oko ruskog gola i samo se čekalo to vodstvo. Ali, ono nije došlo. Tek je Vida u petoj minuti produžetka pogodio za vodstvo Hrvatske. Mislili smo da je to to. Ali, kod nas baš apsolutno ništa ne ide bez drame. Mario Fernandes pogodio je u 115. minuti. Dzagoev je ubacio iz slobodnog udarca, i baš kao Kramarić kod prvog gola Hrvatske, apsolutno nesmetan, pogađa kraj Subašića za 2:2. I novu dramu u režiji naših reprezentativaca.
Dodajmo, naravno, da se Subašić u nekoliko navrata žalio na bolove, ali naš se heroj protiv Danske prometnuo u novog heroja protiv domaćina, Rusa. Otišlo je sve ponovno na lutriju penala. I Rusija i Hrvatska na taj su način uspješno ‘riješile’ osminu finala. Veliki junaci, podsjetimo tada su bili i Danijel Subašić i Igor Akinfejev. Ipak, ovoga puta bilo je mjesta samo za jednoga.
A taj jedan bio je Danijel Subašić, koji je zaustavio udarac Smolova, te pogodio stranu Fernandesa, koji je promašio gol. Promašaj Matea Kovačića na kraju nije bio tragičan, jer pogodili su i Brozović, i Modrić i Vida i, baš kao protiv Danske, onog zadnjeg je pogodio Rakitić.
Milijuni Rusa, tisuće na tribinama, nisu uspjeli omesti naše reprezentativce. Rebić se ponovno borio kao lav, Modriću bi i jedan Maradona u naponu snage teško ukrao loptu, bacao se Luka trčao i za loptom koja je naizgled izgledala izgubljena… Rakitić se ubio od zalaganja i trke, Mandžukić, koji je utakmicu završio na boku, podsjećao je na svoje partije u Juventusu, a Subašić, kojeg je u nekoliko navrata mučio mišić, na kraju se ponovno prometnuo u junaka susreta.
Obrana, na mjestu, Vida je pogodio za vodstvo kada smo svi mislili da više nemamo snage. I upravo ta raznolikost strijelaca daje nam nadu – apsolutno nije bitno tko zabija, glavno je da Hrvatska ide dalje. U ovoj reprezentaciji nema mjesta egu, svi igraju za svakoga, i stvarno ne možemo reći da jedan ne igra za drugoga. Igraju, i zato je cijela Hrvatska uz njih. I ne samo Hrvatska, mnogi inozemni navijači priključili su se našem navijačkom vlaku, oduševljeni su našim zajedništvom i borbenošću. Kako i ne bi, možda i ne produciramo nogomet s prošlog Europskog prvenstva, ali smo učinkoviiti. Makar i s bijele točke.
Mnogi već dugo potežu paralele s onom generacijom iz Francuske. Da, došli smo do polufinala. Da, Subašić je baš kao Ladić tada na razini, osjeća se to zajedništvo. Htjeli bismo viknuti – ma, Mundijal je naš, ali… Idemo i dalje, kako navodi naš izbornik biti ponizni, i ići stepenicu po stepenicu. Slijedi nam Engleska, daleko je još finale.
Ipak, imamo razloga biti optimistični. Po prvi put, nakon tko zna koliko, ponovno se osjeća to zajedništvo. Ponovno svi dišemo kao jedan, nema više ni Zdravka Mamića, ni Davora Šukera, igra samo Hrvatska. Hrvatska, koja ulijeva nadu u velike, velike stvari.
Komentari