Predstava “Priče iz Bečke šume” Odona von Horvatha, koju u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli postavlja Igor Vuk Torbica, još je jedan pokušaj toga redatelja, kako je kazao u razgovoru za Hinu, “bavljenja ljudima” s fokusom na “sitnome građaninu koji je prisutan svugdje u našem društvu”.

“Mislim da je sve što je javno ili umjetničko djelo, ili djelo stvaranja, angažirano”, kazao je redatelj. To za njega nadilazi nešto što se podrazumijeva pod tzv. angažiranim teatrom: “Ja se bavim teatrom, a ‘angažirano’ nije moja nužna želja; nije nužno da ja tamo stignem i apsolutno budem angažiran i provokativan. Stvarnost je previše kompleksna da bih birao samo jedan element. Moj se teatar bavi ljudima, on se ne bavi politikom. Mada, kad se bavite ljudima, nužno dođete i do politike”, dodao je.

Dramski tekst jednog od najvažnijih austrijskih dramatičara međuratnog razdoblja, “Priče iz Bečke šume” s jedne su strane gorko-slatka evokacija Beča 30-ih godina prošloga stoljeća, a s druge mračna kritika bešćutnoga svijeta i malograđanskoga licemjernog društva.

Nova produkcija toga komada u Gavelli neće se baviti doslovnom rekonstrukcijom vremena kojim se bavi Von Horvathov izvornik, kazao je Torbica. Fokus je, kako je napomenuo, na malograđanštini, “sitnome građaninu koji je prisutan svugdje u našem društvu”.

“Moglo bi se reći da je tu riječ o nekom univerzalnom društvu, mada ne bježimo od zadanih toponima, ali zapravo sam se htio prije svega otkloniti od vremena o kojemu Von Horvath priča. Predstava nije modernizirana tako da se inzistira na modernizaciji, već tako da se izbjegavamo pridržavati određenog mjesta – radije, mi promatramo čitavu civilizaciju”, pojasnio je redatelj, kojemu su “Priče iz Bečke šume” tek treća profesionalna režija.

Igor Vuk Torbica diplomirao je kazališnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Prva profesionalna režija bila mu je predstava “Razbijeni krčag” 2015. u Jugoslavenskom dramskom pozorištu.

Pozornost publike i kritike u Hrvatskoj i šire privukao je režijom predstave “Hinkemann” po drami “Njemački Hinkemann” Ernsta Tollera u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) 2015., koja je dobila niz nagrada, posljednje od kojih su dvije Nagrade hrvatskog glumišta, za najbolju dramsku predstavu i Rakanu Rushaidatu za najbolju glavnu mušku ulogu.

Tragedija pojedinca u okolnostima ratnih trauma

“Hinkemann” je, ističe Torbica, i za njega i za glumce bio “neka vrsta radikalnog izbacivanja ideja i postavljanja gomile pitanja, izbacivanja na scenu vlastite utrobe”, a uspjeh predstave ne doživljava kao opterećenje u daljnjem radu, jer sve što radi, kako je rekao, dio je njegova puta pronalaženja vlastite poetike.

“Hinkemann” i “Priče” dvije su predstave koje se, svaka na svoj način, bave tragedijom pojedinaca koji se ne svojom krivnjom nađu u bezizlaznoj situaciji. U temeljima oba djela tragedija je pojedinca suočenog s bešćutnošću i ravnodušnošću društva.

“Ta dva teksta dijele isto vrijeme; oba se teksta događaju u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata i analiziraju društvo koje se na neki način uspostavlja nakon ratnih trauma”, kazao je Torbica.

No, u “Hinkemannu” je fokus na jednome liku, dok je u “Pričama” riječ o širem i većem miljeu, “i u nekom bi se smislu moglo raspravljati o tome postoji li u tome tekstu protagonist i antagonist ili je to jedan festival malograđanskih spodoba”, ističe.

Ipak, “Priče” nose u sebi određeni citat, aluziju na “Hinkemanna”, kao da je to nešto što se događa u širem krugu bečkog konteksta. “U oba teksta postoji jedna vrlo slična scena kada grupa ljudi zatiče glavnog junaka, odnosno junakinju, u nekoj vrsti sramne situacije, zbog čega njega ili nju društvo obilježava krivnjom”, napomenuo je redatelj.

U tom istom ili vrlo sličnom motivu nalazi se određena analogija između dvaju djela, no Torbica ističe kako svaka sličnost tu i prestaje, jer “to što radim nije formatirano a, s druge strane, i tekst diktira određenu vrstu igre”.

U tom smislu početak “Priča” i njihov prvi dio, “neka je vrsta krajnje, pretjerane posvete pučkom teatru, onom niskom, mimetičkom, bez finog rada, već s grubim predstavljanjem likova i ideja”.

“A onda, u drugom dijelu, mi zapravo kao da polako pokušavamo pozdraviti taj Horvathov pučki način pisanja i velikom montažom scena dolazimo do neke druge kvalitete”, kazao je.

Premijerno postavljena 1931. u Berlinu, s naslovom koji ironično aludira na gotovo istoimeni valcer Johanna Straussa II iz 1868., drama “Priče iz Bečke šume” najpoznatije je Von Horvathovo djelo. Priča o tužnoj sudbini dobre i drage djevojke Marijane, čija je radnja smještena u Beč u vrijeme neposredno prije dolaska na vlast austrofašista 1934. godine, gorka je satira okrutnosti i brutalnosti sitne buržoazije i kritika malograđanštine kao uzroka svih zala modernoga svijeta.

Melodrama kao lakmus papir za društveno zlo

Fabularno, Von Horvathov je komad klasična melodrama, ističe Torbica: “Postoji taj melodramski prosede i redatelji često imaju problem kako učiniti ono što je Von Horvath htio, a to je upotrijebiti melodramu samo kao neku vrstu dramskog zamašnjaka preko kojeg analizira sve odvratne pojave u društvu”, pojasnio je.

To je pokušao izbjeći tako što je odlučio “svu tu melodramsku liniju odvesti u neku vrstu pretjerivanja, do mjere gdje se čovjeku ukazuje da je to samo jedan način razmišljanja ili pogleda na svijet koji dijele malograđani, dok zapravo ništa suštinski nije melodramsko jer je sve vođeno nekim materijalnim sitnim koristima i interesima”.

“Vrlo je delikatan posao naznačiti koju određenu vrstu melodrame osjeća svaki pojedini lik, a tu je riječ o melodrami u njezinu najgorem obliku – sladunjavoj, patetičnoj, pretjeranih emocija itd. Dok tako vide svoj život, kao melodramu, sve što iznutra pokreće njihov život samo su duboki interesi ili traume, ili neki njihovi specifikumi kao recimo sadizam ili namjerno zlo”, istaknuo je.

Zapadanje u melodramu pokušao je izbjeći i stavljanjem većeg naglaska na kič, što je “samo po sebi velik izazov, budući da je korištenje elemenata kiča vrlo sklizak teren jer kič lako može sam sebi postati svrhom”.

Glavni je lik Marijana, kći vlasnika trgovine igračkama koja, nakon što se zaljubi u šarmantnog ali bezosjećajnog kockara Alfreda, odluči razvrgnuti zaruke s dosadnim ali pouzdanim mesarom Oskarom. Nakon što rodi njihovo dijete, Alfred ju odbaci. Otac je se također odrekne i Marijana završi kao barska plesačica, a potom i u zatvoru zbog krađe. Nakon što stvari krenu malo nabolje, kad se već čini da će sve biti u redu, dogodi se nova tragedija.

Predstava je najavljena kao moćna ansambl predstava u čijem je središtu analiza temelja Zla ispod čije se snažne melodramske površine, krije oštra kritika društva. Tekst je nabijen političnošću, vrlo suvremenom u dijagnozi i angažiranom u stavu.

Psihološka analiza ekstremizama

“Horvath govori nešto jako zanimljivo, a to je da fašizam ne bi bio toliko velika i uspjela politička ideja da njegov najveći pobornik, sloj ljudi koji je stao iza njega, nije bilo obično, malo građanstvo koje unutar svojeg svakodnevnog života razvija temelje predrasuda i neznanja te tako postaje plodno tlo za razne ekstremističke ideje”, kazao je Torbica.

Prikazujući sitnu bečku buržoaziju koja, dok uzdiše za prolaznim užicima i pleše uz taktove Straussovih valcera, vodi živote tihog očaja te polako i sigurno tone sve dublje u fašizam, autor je prikazao svu okrutnost svijeta nezainteresiranog za tuđu tragediju. Njegov je ambiciozan cilj bio razotkriti ono što se skriva iza fasade jednog uljuljanog i samodopadnog, a zapravo u sebe nesigurnog i na mržnju spremnog društva, prikazati čitavo društvo kako pluta prema krizi.

“Taj tekst poručuje da pakao fašizma nije ni u vodećem političaru ili stranci već u sitnim malim životima koji se moraju identificirati s nečim”, istaknuo je redatelj.

Von Horvathova su lica vrlo psihološki profilirana, karakteri životni; oni su umanjene sličice društva. “Zanimljivo je pričati o psihologiji kod Horvatha, jer stječe se dojam da je njemu od razvoja lika, u nekom smislu u kojem to nosi primjerice Čehov, bitniji taj sočni jezik i ono što likovi ‘uzimaju u usta’. Kad se čita ta galerija likova, stječe se dojam kao da je Horvath hodao Bečom i zapisivao rečenice građana i potom iz toga gradio kompoziciju”, istaknuo je Torbica.

U tom smislu, u radu na predstavi često je bilo teško odgovoriti na pitanje “zašto netko kaže to što kaže u nekom trenutku, ili pronaći neko stilsko, psihološko jedinstvo u nekome liku”, napomenuo je.

“Horvath uočava da ljudi zapravo nemaju nikakvo psihološko jedinstvo, već je tu riječ o nizu ideja koje se međusobno isključuju a koje može jedan čovjek nositi. Zašto? Zato što je bitnije brbljati nego zaista imati filozofiju života”, pojasnio je.

Von Horvathova su dramska lica izrazito negativna, likovi su okrutni, pokvareni i licemjerni, sadistički zli, dok su neki jednostavno prepušteni gluposti ili neznanju, pa se i njihov oportunizam ili nezainteresiranost također mogu tumačiti kao neka vrsta zla.

No, oni nikako nisu plošni; jedina dobra duša u cijeloj drami je Marijana, ali čak ni nju, ističe redatelj, ne moramo promatrati samo kao žrtvu, mada ona to neupitno jest i to je upravo ono što bi melodrama učinila: “Kvaliteta njenih postupaka nije samo i apsolutno plemenitost ili hrabrost – i ona je dio tog istog miljea”.

Izvući iz glumca njegov privatni plan sudjelovanja u drami

Dodatno udaljavanje od Von Horvathova teksta Torbica je postigao i distanciranjem od bečkih i austrijskih glazbenih toponima koji obilježavaju izvornik, te je oblikovanje glazbe prepustio braći Nenadu i Alenu Sinkauzu, poznatim imenima eksperimentalne glazbene scene.

Redatelj koji inzistira na velikoj fizičkoj angažiranosti glumaca, iz kojih nastoji izvući maksimum glumačkih vještina tjerajući ih do granica fizičkih sposobnosti, Torbica ističe kako mu je iz glumaca važno izvući ono što mu je važno izvući iz likova, otkriti koji problem ima i zašto zaslužuje stajati na prvom mjestu na sceni. “Najljepše što možete izvući iz glumca je to da on ima vlastiti unutarnji privatni plan zašto želi progovarati u toj predstavi”, pojasnio je.

Marijanu utjelovljuje Nataša Janjić, Oskar je Filip Križan, a Alfred Igor Kovač. Još igraju Ksenija Pajić, Perica Martinović, Franjo Dijak, Nela Kocsis, Janko Rakoš, Siniša Ružić, Filip Šovagović, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Nikola Baće, Tena Nemet Brankov, Anja Đurinović, Ivana Roščić, Sven Medvešek i Živko Anočić.

Predstava se igra prema prijevodu Dragutina Horvata, dramaturginja je Katarina Pejović. Scenografiju koja uključuje podignutu, nagnutu scenu osmišljava Branko Hojnik, a kostime Marita Ćopo. Koreograf je Pravdan Devlahović, a oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.