Nacional

Pero Kvesić, književnik koji o sebi voli govoriti kao o ‘bivšem novinaru i zaboravljenom piscu’, za Nacional priča o svojim knjigama, od kojih je ‘Dum spiro spero’ kao film osvojila Grand Prix na Danima hrvatskog filma. Govori i o tome zašto je erotika važna te kako je ‘završio’ u lektiri u Danskoj

Svi su se okupili, otvorili su vrata, a Marija je sjedila na školjci, smirena i mrtva. Kako rekoh, nije bolovala od ikakve boleštine, nije imala ikakvih tjelesnih oštećenja, bila je zapravo sasvim zdrava, osim što je već bila toliko slaba da je onaj mali napor da isprazni crijeva bio dovoljan da prekine njen život.” Dio je to zapisa iz knjige “Dum spiro spero” (Dok dišem, nadam se) Pere Kvesića, koji je prema tom predlošku snimio i istoimeni dokumentarni film za koji je osvojio Grand Prix na nedavno održanom jubilarnom 25. izdanju Dana hrvatskog filma. U obrazloženju je pisalo da je autor u filmskoj naraciji ogolio svoje sjetne, duhovite i autodestruktivne misli – pokazavši kako blizina smrti dokida sve tabue.

U Hrvatskoj Kvesića, ako ništa drugo, mlađe generacije znaju po tome što je autorski osmislio seriju animiranih filmova “Mali leteći medvjedi”.

ONI UPUĆENIJI ZNAJU tog diplomiranog sociologa i filozofa po novinarskom radu u Omladinskom tjedniku, Studentskom listu, Poletu, časopisu Pitanja, Startu, Erotici ili kao pokretača časopisa Quorum. “Uvod u Peru K”, “Osveta”, “Stjecaj okolnosti”, “Uspomene urednika erotskog magazina”, “Vrijeme rata i razonode”, “Pudli lete na jug”… samo su neka od proznih ostvarenja autora koji ističe da bi u idealnim uvjetima mogao pisati četiri knjige godišnje.

Temom smrti počeo se intenzivnije baviti tijekom suočavanja s vlastitim zdravstvenim tegobama. Zbog problema s plućima kao smrtne opasnosti, mora se čuvati i onoga što bi ranije jednostavno odležao nekoliko dana, poput obične prehlade.

U knjizi “Dum spiro spero” Kvesić u vezi fenomena smrti nudi nevjerojatnu količinu detalja, asocijacija i promišljanja iz perspektive čovjeka koji vrlo dobro zna da je najznačajnija razdaljina ona koja se odnosi na broj koraka od kreveta do zahoda i natrag. “Ljudi su skloni razmišljati o raznim razdaljinama, od onih kako stići na posao ili na utakmicu do onih uzbudljivih i pomalo avanturističkih – kako do Kube, kako do Pariza, kako u Nikaragvu? No svatko bi trebao svakodnevno s posebnim poštovanjem kad ustane i krene do zahoda, prijeći između te dvije točke svjestan da upravo to što svladava omogućuje da može prijeći i sve druge razdaljine pred kojima se može naći”, kaže Kvesić.

  • PERO KVESIĆ NE NEGIRA da je teško danas naći smisao u pisanju, kada mu nakon godinu dana truda knjiga izađe u 300 primjeraka, dok mu blog ima 500 posjetitelja dnevno

ON OSTAVLJA DOJAM NEKOGA tko je kroz ljubav prema životu i pisanju probavio najveći dio vlastitog straha od neminovnog. “Ne želim da ljudi nakon što pogledaju film ‘Dum spiro spero’ počnu cvokotati zubima od straha od smrti. Ono što želim je da odjure do prve knjižare i pokušaju naći moju knjigu. Zapravo, ljudi jako često padaju na prvu loptu, ali imam želju razgovarati s nekim tko može vidjeti i dalje od toga. Ovaj film nije samo film o teškim temama, nego je istodobno i reklama za moje knjige. Nadam se da sam na nekom podsvjesnom nivou uspio poslati jednu vrlo jednostavnu poruku. A ona je, koliko god to banalno zvučalo – čitajte Kvesića. Imam povjerenja u sebe da je ono što pišem dobro i bez lažne skromnosti ili bojazni pozivam gledatelje da postanu čitatelji”, objasnio je u razgovoru za Nacional književnik koji o sebi voli govoriti kao o “bivšem novinaru i zaboravljenom piscu”.

Ovaj autor koji je sklon sve okrenuti na zafrkanciju, ne samo što se posvetio estetizaciji fenomena smrti u književnoj i filmskoj varijanti, nego se, pokazujući da se eros i thanatos ionako neprestano prožimaju, vrlo rado vraća i temi erotike. To dokazuje i u zbirci pripovjedaka “Pisac prostih priča: nedodirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja” koja bi se mogla tumačiti i u autobiografskom ključu i shvatiti kao posveta vremenima u kojima je erotika imala težinu čak i kada je bila riječ o nečem “bogohulnom” poput preljuba.

IZDANA JE GOTOVO ISTODOBNO SA ZBIRKOM zapisa “Dum spiro spero” i knjižicom za djecu “Najbolja ptičja kuća na svijetu” (koja je napisana krajem osamdesetih, ali je četvrt stoljeća čekala izdavača). Za omot “Pisca prostih priča” Kvesić se dao slikati u bijeloj košulji, crnom smokingu, s cilindrom na glavi i štapom u rukama, kako sjedi na stolici dok se lijepo oblikovana ženska silueta lagano giba iza njega. A da umjetničko istraživanje erotike nije lišeno i njegova prepoznatljivog humora, možda najbolje ilustrira priča “Ubrzani tečaj opismenjivanja” u kojoj je pripovjedač našao nesvakidašnju strategiju poticanja čitanja – protagonist je ženi naredio da čita u seksualnoj situaciji, fingirajući da je riječ o satu književnosti. Što je ona više čitala, to ju je on više nagrađivao:

“‘Uvidjela si vrijednost čitanja?’ upitao sam.

‘Shvatila sam: nije važno samo što se čita, nego i kako se čita!’ nakesila se. ‘I da znaš, odlučila sam…Čuvaj se!’ Zgrabila me za jaja da naglasi što hoće reći: ‘Upisat ću se u knjižnicu.’”

  • ‘TRAGIČNO JE ŠTO IZDAVAČKE KUĆE ne mogu prodati onoliko knjiga koliko proda, primjerice, pisac Željko Špoljar u Zagrebu biciklom. On je dokaz da je sve trulo i nakaradno’

Pero Kvesić smatra da su eros i thanatos sveprisutni na razini svakodnevice, ali da manjka kvalitetnog razgovora i dubinske obrade tematike seksa i smrti. Ne negira da postoje razlike u nekadašnjem i današnjem shvaćanju erotike i njezinih pojavnosti, ali nije siguran mogu li se one dijagnosticirati i na adekvatan način vrednovati. “Začudila me reakcija jednog čitatelja ‘Pisca prostih priča’. Taj je poznanik, inače svjetski čovjek, pametna i obrazovana osoba, došao do mene da mi povjeri grižnju savjesti koju osjeća jer je skoro prevario svoju ženu. Ja ga blijedo gledam, a on mi govori da se tjedan dana nije od toga oporavio. On četrdeset godina živi u sistemu koji mu neprimjetno usađuje vrijednosti koje su daleko od ljudske prirode. Što je uopće vjernost? Ako imaš s nekim odnos pun povjerenja, ne možeš prevariti tog čovjeka. U životu razočaranje dolazi od nerealnih očekivanja, od nepoznavanja i nerazumijevanja stvarnosti”, govori Kvesić za Nacional.

EPILOG KNJIGE “PISAC PROSTIH PRIČA” započinje ovako: “Dovoljno smo se zabavljali, a sada da popričamo nešto ozbiljno.” U nastavku teksta autor pokazuje da nije isto na temu erotike ići književnim i neknjiževnim sredstvima. Naime, objava tih fikcionalnih priča bila je istodobno i prilika da Kvesić objavi i posljednji članak koji je napisao za Erotiku, početkom devedesetih. Dugo je bezuspješno nudio taj članak različitim medijima, da bi ga napokon postavio na jedan od svojih blogova 2005. Prema stavu samog autora, u tom su članku iznesene iste teze kao i u knjizi “Sex at Dawn” Christophera Ryana i Cacilde Jetha, koju Kvesić smatra možda i najznačajnijom knjigom s područja seksualnosti. “Svjetski uspjeh knjige ‘Sex at Dawn’ dočekao sam kao potvrdu svog načina razmišljanja, ali i s ogorčenjem. Da je moj tekst bio objavljen kad je bio napisan, pa čak i kasnije, danas bih se mogao na njega pozivati – došao sam do toga dvadeset godina ranije – a sad mi bilo tko može reći da sam samo sažeto prepričao ono što su drugi objavili”, piše Kvesić. U članku je riječ o odnosu biološkog i kulturološko-civilizacijskog i suprotstavljenim pokretačkim silama u čovjeka koje ga zatvaraju u paradoksalnu klopku. Autor vrlo dobro zna da ni članak objavljen na kraju “Pisca prostih priča” ni knjiga “Sex at Dawn” ne daju konačan odgovor na pitanje što je to seks koji istodobno i jest i nije “evolucijom nastao mehanizam za razmnožavanje vrste”. Ona mala mjesta koja izmiču možda, samo možda, može sugerirati književnost. “Prisjećam se nečega što je rekao Freud, ali sam to čitao tako davno da ga ne mogu točno citirati niti se sjetiti gdje sam to pročitao. Rekao je da je sve na što je naišao otkrivajući ljudsku psihologiju ranije bilo naznačeno u djelima nekih pjesnika. Volio bih da jednoga dana, kad tajna seksa bude napokon razotkrivena, neki oštroumni čitatelj/neka oštroumna čitateljica može reći: u njegovim pričama sve nam je bilo podastrto, trebalo je samo dublje zagrebati…”, završna je autorova riječ u “Piscu prostih priča”.

PERO KVESIĆ NAGLASAK STAVLJA na položaj knjige i situaciju u izdavaštvu.

“Meni su u posljednja tri mjeseca izašle tri knjige, to bi u zdravoj kulturnoj sredini trebala biti vijest, neovisno o tome o kojem se književniku radi. Tri knjige, a jedino je Jagna Pogačnik napisala tekst o jednoj, kritiku knjige ‘Pisac prostih priča’. Jedna reakcija. Jedna kao ni jedna, time dragocjenija, ali izuzetak koji potvrđuje pravilo. I onda napraviš dokumentarac i svi se uzbude. Moraš dobiti Grand Prix jer to zvuči dobro, iako su i za postojanje filma novinari znali i ranije. To mnogo govori o položaju knjige u odnosu na film i o čitateljskoj lijenosti. Cijenim film, ali on jest medij za ljenije ljude. Kada čitaš, trebaš sjesti i čitati, razmišljati, usredotočiti se, a film sjedneš i gledaš i pokrije te tama i ne trebaš ni listati stranice”, obrazlaže Kvesić.

“Devedesetih godina nisam nikako mogao objavljivati pa sam isprintao knjigu na printeru u 10 do 20 komada, što sam tijekom vremena ponovio nebrojeno puta. Takve su knjige nekada dostizale nakladu od 300 do 400 primjeraka, ali ti samoizdati bili su hobistička i amaterska djelatnost”, priznaje Kvesić koji ne negira da je teško danas naći smisao u pisanju, kada mu nakon godinu dana truda knjiga izađe u 300 primjeraka, dok blog na kojem piše u prosjeku ima 500 posjetitelja dnevno.

  • U SRBIJI SE GODIŠNJE PRODAJE na desetke knjiga u nakladi od stotinjak tisuća. Da se Kvesića pita, poslao bi Ministarstvo kulture u ekspediciju u Beograd jer se ondje o tome može puno naučiti

Iako to možda nije popularno, ali kad je izdavaštvo u pitanju Kvesić smatra da bismo puno trebali naučiti od Srbije. Ondje se, ističe, godišnje prodaje na desetke knjiga u nakladi od stotinjak tisuća primjeraka. Da se njega pita, za početak bi poslao Ministarstvo kulture u ekspediciju u četiristotinjak kilometara udaljen glavni grad susjedne zemlje. “Nekada je postojao društveni ugovor o knjizi na razini Hrvatske i na razini Jugoslavije, Zakon o izdavaštvu i rezolucija Hrvatskog sabora o knjizi. Tadašnje strukture imale su barem želju nešto napraviti, danas je sve nesređeno”, objasnio je Kvesić.

KNJIŽEVNIKA ŽELJKA ŠPOLJARA kojeg Pero Kvesić iznimno cijeni i smatra možda i najboljim u suvremenoj generaciji mladih pisaca, moglo bi se usporediti s Kvesićem po pitanju iznalaženja vlastitih strategija pridobivanja novih čitatelja i poticanja na čitanje književnosti. Vlastite ili tuđe. Špoljar je upravo na dan Kvesićeva razgovora za Nacional govorio o uhljebljivanju i strategijama uhljebljivanja na Fakultetu političkih znanosti. Studenti su ga gledali s rijetko viđenim zanimanjem, a on ih je postepeno navlačio na sadržaj svojih riječi parodirajući samog sebe, da bi onda odjednom razbio ozbiljno – neozbiljnu nit vlastitog izlaganja i preporučio im ni više ni manje nego romančinu u nekoliko tomova. “Moju borbu” Karla Ovea Knausgaarda. Kvesić cijeni Špoljarovu strategiju književnog prodora, ali i upozorava: “Tragično je što izdavačke kuće ne mogu prodati onoliko knjiga koliko proda Špoljar obilazeći Zagreb biciklom. Svaka čast njemu, ali on je istodobno i dokaz da je sve oko njega trulo i nakaradno.”

A da je sve podložno slučaju, govori i činjenica da se hrvatski autor Kvesić ne nalazi na popisu lektire u hrvatskim školama, čak ni na onom novom, ali se nalazi na toj listi u Danskoj. “Od sredine 80-ih do početka ovog stoljeća objavljivao sam u Hrvatskoj sporadično, u marginalnim glasilima koja nisu isplaćivala honorare i bio sam prisiljen okrenuti se suradnji sa stranim novinama. Najbolje mi je uspjelo u Danskoj. Objavili su mi nekoliko priča na respektabilnim mjestima, u prijevodima svjetske književnosti između Calvina i Marqueza te su me naposljetku uvrstili u srednjoškolsku lektiru”, objašnjava Kvesić koji smatra da bi se život knjige mogao adekvatno vrednovati kada bi neka knjiga bila izdana u 5000 primjeraka do kojih bi zainteresirani čitatelji mogli doći bez problema.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.