Pet hrvatskih dobitnika priznanja Europske destinacije izvrsnosti (EDEN) prezentirali su netradicionalne turistički manje razvijene destinacije i potvrdili bogatstvo u raznolikosti, prirodim resursima, povijesnoj baštini, tradicionalnoj gastronomiji te opravdali titulu destinacija održivog turizma koje nude mnoštvo atrakcija.

Sv. Martin na Muri sa svojim termomineralnim vodama i wellnes centrom, vinske ceste, restorani s tradicijskom, tematskom i suvremenom kuhinjom čuvenom među gurmanima, aktivni odmor s, primjerice, biciklističkim stazama dugim oko 750 kilometara ili parkom za zmajarenje, ali i bregi i popevke, duga povijest i tradicija dio je programa koje nudi Međimurje.

Međimurje – Cvjetnjak Hrvatske, kuća enogastronomije i vinskih cesta

Međimurje je ušlo u 20 destinacija Hrvatske o kojem je tv prilog snimio National Geographic, a prikazivat će se u 90 zemalja svijeta, rekao je voditelj ureda Turističke zajednice Međimurske županije Rudi Grula.

Dodao je da tu živi jedan od posljednjih europskih ispirača zlata Mijo Horvat.

Mura, Drava i Dunav dio su UNESCO-ove mreže rezervata biosfere, a dom su bjeloglavim orlovima, crnim rodama, lastavicama, vidrama, dabrovima, no i rijetkoj jesetri.

Međimurje su stari Rimljani nazivali „Otok između Mure i Drave“, a danas ga nazivamo „Cvjetnjak Hrvatske“, kazao je.

„Jedno od ekonomskih dobara čuvene obitelji Zrinskih čuvalo se u njihovim podrumima – vino, a drugo je bilo zlato koje se ispiralo na Dravi i Muri, što doznajemo iz zapisa komore Bečkog dvora i iz gospodarskih knjiga“, pojasnio je Grula.

U Međimurju je u 17. stoljeću izdana prva kulinarska knjiga u hrvatskoj povijesti, kazao je Grula ističući važnost tog ‘ogromnog kulinarskog blaga koje su sačuvali Zrinski’. Dva puta je odabrano za EDEN destinaciju izvrsnosti, titulu nosi Sveti Martin na Muri, te  turizam i lokalna gastronomija u Gornjem Međimurju.

Međimurje potiče OPG-ove te se u restoranima nude svježe lokalne namirnice, a “Cestom črnog ulja” žele povezati desetak proizvođača tradicijskog bučinog ulja. Restoran Mala hiža s ponudom zasnovanom na izvornoj međimurskoj kuhinji, i višestroko nagrađivanom, nudi delicije s korjenom u tradiciji, a načinom u suvremenosti. Tamo se primjerice, osim bučine juhe na 100 načina, može probati i ukusni sladoled od buče.

U Centru dr. Rudolfa Steinera promovira se njegova filozofija zasnovana na pravilima organske arhitekture, euritmije, biodinamičke poljoprivrede, antropozofije i waldorfske pedagogije.

Grad Zrinskih

Dvorac u Čakovcu – Stari grad Zrinskih, okružen gradskim perivojem, spomenik je nulte kategorije i kulturno dobro u kojem se nalazi zavičajni Muzej Međimurja s bogatom arheološkom zbirkom i galerijom. Kule, zvonik, palača i zidine predstavljaju skladnu arhitektonsku cjelinu.

„Nikola Šubić Zrinski utvrdu je pretvorio u renesansni dvor okružen jezerima, a utvrda Čakov toranj, po kojoj je Čakovec dobio ime, se spominje već u XIII. stoljeću“, kazao je Grula.

Među zidinama dvorca smještena je mala kušaona vina Shamper i restoran koji spaja tradiciju i suvremenost. „Vlasnik restorana je uložio znatna sredstva u restauraciju, te mu je omogućeno korištenje prostora “, kazao je Grula. Tvrdi da država nije ulagala mnogo u njihov dvorac, no da imaju projekt za obnovu bedema koju bi trebalo podržati Ministarstvo regionalnog razvoja.

Putem vina

„Domaća se vina mogu kušati u podrumima i vinskim kušaonicama međimurske vinske ceste, a njegovanje vinove loze datira još od rimskih vremena“, ustvrdio je Grula. Dodaje kako je u preko tisuću hektara međimurskih vinograda očuvana izuzetna bioraznolikost.

Vinar Branimir Jakopić nabrojio je sorte vina koje se uzgajaju u Međimurju – sauvignon, chardonnay graševina, rajnski rizling, pinot, traminac, silvanac, muškat, rose, i rekao da lokalno stanovništvo komponira razne mješavine. Kazao je da su karakteristična ledena vina, te da su ponosni na autohtoni pušipel.

Ponuda je raznolika, rekao je, imamo preko 250 različitih vina, koje se pravi od dvadesetak sorti grožđa. Od kućnih vina tzv. kupaža, sortnih, do vrhunskih berbi ili ledenih vina za koje se grožđe ostavlja za ledenu berbu a još se proizvodi u Iloku i u Kutjevu. „Vinogradi su ovdje među pašnjacima i šumama, time su karakteristični, a proizvodnja je održiva“, dodaje Jakopić.

Kušaonica vina obitelji Lovrec ima mali vinski muzej u kojemu se može vidjeti jedna od najvećih preša za grožđe u Hrvatskoj, obelisk iz doba Napoleonovih ratova, kamena ploča na staronjemačkom jeziku…

U Međimurju se također mnogo radi na promicanju aktivnog turizma, počevši od adrenalinskog parka, zmajarenja, biciklizma, trčanja, šetnji do golfa. Stanice za odmor su vidikovci ali se mogu posjetiti i rudarske zbirke, medeni vrtovi, stari mlin na Muri za preradu pšenice i sl.

„Turistička zajednica Međimurje s drugim zajednicama je od 2009. do 2016. godine iskoristila oko dva milijuna eura iz EU fondova kako bi unaprijedila ponudu“, rekao je Grula. Upozoravajući na izraženu sezonalnost u turizmu, kazao je da preko 30.000 turista ostvari oko 110.000 noćenja godišnje u Međimurju.

Hrvatska Sahara i grad “Legende o Picokima”

Nagradu EDEN destinacije Đurđevac je dobio za očuvanje nematerijalne kulturne baštine. Jedna od najsačuvanijih gotičko-renesansnih obilježja u sjevernom dijelu Hrvatske, utvrda iz 16. stoljeća i spomeniku kulture, skriva impozantnu galeriju Stari grad u Đurđevcu, istaknuo je Mario Fuček iz Turističke zajednice Grada Đurđevca.

U stalnom postavu slika i skulptura hrvatskih umjetnika iz 19. i 20 stoljeća, koji je dio donacije Ivana Lackovića, čuvaju se djela Bukovca, Clementa Crnčića,  Babića, Murtića, Hermana, Šebalja, Šuteja, Lipovca, Demura, Milenkovića… i ponos je Đurđevca.

Više od 2000 predmeta, radova brojnih autora iz dvadesetak zemalja govori o multikulturalnom pristupu umjetnosti.

Fuček je istaknuo kako je utvrda sa kulama i zidinama za vrijeme Turaka bila okružena močvarom, što je bila dodatna zaštita. Đurđevac ima projekt za obnovu utvrde, koja bi imala tematsko selo za prodaju lokalnih specijaliteta, konjičke staze i druge rekreativne programe.

Kazao je da se arheološkim iskapanjem otkrio prvi keltski srebrni novčić u Hrvatskoj, tip novca na kojemu je prikazana stilizirana Apolonova glava, a s druge strane konj zove se „Đurđevački tip“.

Podno zidina Staroga grada u lipnju se upriličuje “Legenda o Picokima”, opis dugotrajne opsade turske vojske iz 1552., nakon koje su građani izgladnjeli.

Legenda govori o starici koja je mudro predložila da se na Turke topom baci picok, ili pijetao, nakon čega su oni, pomislivši da branitelji žive u tolikom obilju da ih gađaju picokima, u strahu napustili Podravinu.

Osim što se Đurđevčani ponose tim imenom, to je i jedna od rijetkih hrvatskih legendi o Turcima koja nije završila u krvi. Legenda živi pet stoljeća, a već pola stoljeća održava se manifestacija Picokijada.

Nematerijalno kulturno dobro “Legenda o Picokima”, umijeće izrade i sviranja cimbala, vještinu tkanja „Ivanečkog veza“ i ocrtavanja pisanica, te tradicionalna „Podravska naiva“, tzv. naopake slikanja na staklu, dio je tamošnje kulturne baštine.

Etnografska zbirka Ljubice Cestar preko radionica keramike, promocija knjiga, etno glazbe i predmeta koji obuhvaćaju različita područja ljudskog djelovanja, a koja izumiru, čuva povijest tog kraja. Tu je između ostalog potpuno funkcionalni tkalački stan, jedan od rijetkih takvih u Hrvatskoj.

Hrvatska Sahara

Đurđevački peski ili Hrvatska Sahara proglašeni su posebnim geografsko-botaničkim rezervatom. Rezervat površine oko 20 hektara i botaničko blago, jedino je takvo u Hrvatskoj. Nastali su nanošenjem sedimenata s ledenjaka, a geografski i klimatski uvjeti pogodovali su zadržavanju pijeska. Danas su ugroženi od invazivnih vrsta biljaka.

Pesci su ostatak nekad prostranog 12 kilometara dugog pojasa dina s kojeg je vjetar raznosio čestice pijeska i uništavao usjeve, pa su nazvani i „Krvavi peski“. Izmjena pješčanih dina i udubljenja u visini oko 6 metara odražava se na specifičnost vegetacije.

„Drava i Eol -bog vjetra, donijeli su peske ovdje gdje im je transportna moć oslabila, a prije 100 godina borovom šumom i grmom zečjakom, pijesak se počeo krotiti. Te vrste danas ugrožavaju opstanak specifičnih vrsta,“ kazao je Fučak.

Do kraja 19. stoljeća peski su bili „živi“. Kako bi ih učvrstili stanovnici su sadili grm zečjak, bagrem, kupine i druge nepješčarske vrste što je počelo potiskivati pješčarsku vegetaciju. Uvršteni su i u zaštićena područja NATURA 2000.

Endemično bilje Panonske kotline je gladica, vlasulja bradica ili rukavičasta vlasulja, raste i majčina dušica pješčarka, trputac vuzlika, poljski pelin, a tu je i veliki broj životinjskih vrsta kao što su cjevasti pauk ili 500 vrsta leptira.

“Dijelom je rezervat obrastao autohtonom vegetacijom. Ivan Soklić je 1943. godine zabilježio oko 200 vrsta biljaka. Zarastanje je sa znanstvene strane prirodni proces, zbog šuma i humusa koji nastaje odumiranjem biljaka i životinja“, rekao je Fuček.

Kazao je da se na pescima, zbog karakteristika, održala vinova loza za vrijeme bolesti filoksere, koja je u drugim dijelovima Hrvatske prouzročila veliki emigracijski val.

Projekt EDEN (European Destinations of Excellence) pokrenula je 2006. godine Europska komisija. Hrvatski pobjednici bili su Đurđevac, Gornje Međimurje, Nacionalni park Sjeverni Velebit, Pustara Višnjica, Nin i Svetvinčent u Istri.

Komentiraj