Saša Zinaja

Splitska glumica Lada Bonacci koja je magistrirala glumu u Londonu, u listopadu se vraća u taj grad jer će u Secombe Sutton Theatreu na engleskom jeziku odigrati monodramu ‘Lady M’. Govori o tome zašto se vidi u Hrvatskoj i zašto je našim glumcima bolje u domovini nego vani

Lada Bonacci je 33-godišnja splitska glumica koju u listopadu očekuje velika premijera – igrat će monodramu “Lady M” i to na engleskom jeziku u londonskom Secombe Sutton Theatreu. Predstavu prema istoimenom tekstu nizozemske autorice Radne Diels režirat će Nora Krstulović, a dramaturginja je Maja Sviben. Na tekstu su njih tri, kaže Lada Bonacci za Nacional, počele raditi još prije pet godina jer su na Interplayu, najvećem svjetskom okupljanju mladih dramskih autora na kojem je godinu dana ranije Maja sudjelovala, a Nora bila mentor, upoznale autoricu priče o služavki Lady Macbeth koja dolazi taman pred ubojstva koja se počnu događati. Riječ je o šest monologa različitih žanrova, gdje ona prepričava što je vidjela i koliko ju je Lady Macbeth maltretirala, što je sve trebala raditi na dvoru i slično.

“Ova prilika koja nam se ukazala, da se u Secombe Sutton Theatreu postavi taj tekst, sjajna je. Ja još ne mogu vjerovati da se to dogodilo jer ide cijela hrvatska ekipa. Ravnatelj tog teatra od lani je Hrvat Berislav Juraić koji je Norin poznanik, a nakon što mu je ponudila tekst, odmah je pristao. Engleska premijera planirana je 20. listopada, ali počet ćemo raditi već za mjesec dana. Nakon toga ideja je napraviti predstavu i na hrvatskom jeziku i igrati je u Hrvatskoj, što je meni novi izazov jer to sve ‘prebaciti’ na materinji jezik nije uopće lako”, objašnjava Lada Bonacci kojoj igranje na engleskom ne predstavlja problem, a London dobro poznaje s obzirom na to da je nakon Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, na prestižnoj londonskoj Central School of Speech and Drama završila postdiplomski studij. Nakon diplome na ADU Lada je, kaže, imala osjećaj da joj nešto nedostaje i nije se osjećala spremnom, zrelom i odraslom za glumačko tržište rada.

“I MISLIM DA NISAM IMALA dovoljno samopouzdanja da krenem u sve to i opustim se. Najviše mi je nedostajao fizički teatar koji mene jako zanima, a na Akademiji u Zagrebu se nismo time bavili. To je posve drugačiji koncept, pristup i rad na ulozi, a to me oduvijek zanimalo. I onda sam pronašla studij fizičkog teatra na Central School of Speech and Drama. Prijavila sam se i, na sreću, upala. Vrlo sam svjesna činjenice da je to privilegij koji sam si mogla priuštiti i ne mislim da je to nešto što se može svima pružiti”, priznaje Lada Bonacci koju, iako je magistrirala u Londonu, nakon povratka u Hrvatsku 2009. nije čekao posao. U početku se, govori, zbog toga osjećala loše, ali shvatila je da joj svijet ne duguje ništa, nego da upravo ona svijetu duguje da radi pametnije, kvalitetnije, bolje.

“Nitko vam neće ništa dati, morate sve sami. Gluma je posao u kojem se neprestano morate dokazivati i to morate prihvatiti kao sastavni dio posla. Jer stalno zapravo ovisite o tuđem mišljenju o vama i to je nezgodno i frustrirajuće, ali je to tako. Meni je studij u Londonu donio samo dobro. Kad sam se vratila, jedno vrijeme bila sam bez posla i to je valjda najgore što se čovjeku može dogoditi – da uloži užasno puno toga i onda nema od čega živjeti. U nekom trenutku odlučila sam da moram naći neki ‘svjetovni’ posao i da moram preživjeti jer mi je prioritet u jednom trenutku postala činjenica da budem samoodrživa, a ne to hoću li postati glumica ili neću. Htjela sam biti svoj čovjek i plaćati svoje račune. Kad sam se opustila i počela raditi kao honorarna suradnica na projektima u Factumu, onda su se stvari lagano počele događati i na glumačkom planu. Danas puno radim, lijepo radim, s krasnim ljudima i igramo krasne predstave”, priča splitska glumica koju je magisterij, osim prakse, poučimo trima najbitnijim stvarima – poniznosti, radu i strpljenju. Ako toga u glumačkom poslu nemate, otkriva, bit ćete jako nesretni.

  • ‘KAD SAM SE IZ LONDONA VRATILA DOMA, jedno vrijeme bila sam bez posla i to je valjda najgore što se čovjeku može dogoditi – da uloži užasno puno toga i onda nema od čega živjeti’

A glumački posao, koliko god i sama priznaje da zvuči paradoksalno, u Hrvatskoj je puno lakše raditi, nego, primjerice, u Londonu.

“Ako kompariram scenu na primjeru ljudi koje poznajem, onda to izgleda ovako: sa mnom je u Londonu studiralo 11 ljudi, a samo se ja sustavno bavim glumom i djelomično od toga živim. Jedna kolegica bavi se cirkuskom akrobacijom, jedna je ostala na doktoratu i radi kabare, a jedan kolega režira dječje predstave po školama jer je kod njih dramska pedagogija jedan od obveznih predmeta. Svi se donekle bave onim što su studirali, ali ne mogu svi reći da kao ja proizvedu dvije predstave godišnje. Tamo je drugačije. Ljudi su svjesni da ako upišu glumu, a to je iznimno teško i jako je skupo, postoji velika vjerojatnost da se time neće baviti, nego će im to biti startna pozicija. Tome zapravo studij i služi – da znaš potražiti prilike, informacije”, kaže Lada Bonacci koja je opisala i svoje viđenje situacije u Hrvatskoj. Kaže da je glumcima ovdje bolje jer imaju priliku raditi.

“Možda je kaotično jer nema nikakvog reda, ne znaš kako doći do posla, sve ide preko poznanstava, preko veze jer nemamo sustav preko kojeg se nas glumce traži. Svega je nekoliko audicija, a vani postoje ljudi koji se bave time kako složiti audiciju. Razumijem da je našim redateljima, posebno filmskima, jako teško raspisati otvorenu audiciju jer će im se pojaviti 300 ljudi. Nemoguće je koncentrirano pogledati i poslušati 300 ljudi. Zato postoje casting menadžeri koji od tih 300 redatelju predlože 50, a kod nas toga nema i to nedostaje. Stoga se glumci uglavnom biraju prema naučenom znanju i opet putem poznanstava. Danas studenti na Akademiji imaju veliku sreću koju moja generacija nije imala, da imaju filmsku klasu. Njima ti redatelji koji snimaju filmove ujedno drže predavanja i prepoznat će ih, poznaju ih”, govori glumica koja s Natašom Dangubić i Barbarom Nolom igra u popularnoj predstavi kazališta Moruzgva “Miris lovine”. Riječ je o predstavi o snažnim ženskim likovima. Lada Bonacci kaže da je situacija u Hrvatskoj po pitanju položaja žena i njihovih prava katastrofalna, kao i svugdje u svijetu.

“NAJVIŠE ME PLAŠI i svaki put šokira to što kad neku ženu ubije njezin partner, ne bavimo se cijelim procesom kojim se ubojstvo moglo spriječiti. Mi se bavimo žrtvom kada je već prekasno, a za nasilnike i ubojice nalazimo izgovore, a njoj je svejedno, ionako je mrtva. Naš sustav žrtvu, susjede, sve nas, odvraća od toga da prijavljujemo nasilje. Ne radi se ništa, ništa! I naravno, stradavaju djeca, što je najgore. Još uvijek smo manje plaćene od muškaraca, još uvijek nas se tretira kao objekt, nikako da postanemo sadržaj. Možemo pokušati spriječiti da se to događa tako da počnemo od nas samih. Sve kreće od nas, mi ne smijemo dopustiti da nam se to događa, ne smijemo pristajati da nas stavljaju u takvu poziciju, ne smijemo ignorirati ni najmanji znak koji nam smeta, ne smijemo prelaziti preko takvih stvari. Okolina, kultura, odgoj, tradicija nameću suprotne stavove, ali moramo se boriti protiv toga”, priča Lada Bonacci koja ne može prešutjeti ili ignorirati nepravdu, šutjeti kad vidi da neke stvari ne funkcioniraju, jer se to tiče i nje, njezina života, života njenih najbližih.

Kao najveći problem u Hrvatskoj 33-godišnjakinja vidi opasnu retoriku.

“U ovom trenutku jako moramo paziti s riječima kao što je fašizam i s relativizacijom pojma antifašizam. Ne znam kako smo uspjeli nakon Drugog svjetskog rata, koji je bio nešto najstrašnije što se čovječanstvu dogodilo, doći do toga da se danas događa ista stvar i da se pravimo kao da toga svega nije bilo i da to nije jedna grozna, potpuno suluda ideologija, da se relativizira činjenica da su neki ljudi utrošili vrijeme, veliki trud, novac i ogromno znanje u industriju smrti. I dalje ulažu! Da mi toliko uložimo u nešto suprotno, bilo bi puno bolje. Moguće je, ali to je glad za vlašću, pozicijom. Relativiziranje fašizma me najviše plaši”, pojašnjava glumica. Osvrnula se i na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i rekla da na nju ostavlja dojam da nema pojma u koji je resor došao i čemu taj resor služi, čemu uopće kultura služi čovječanstvu.

“TO JE NAJVEĆI PROBLEM. Jer imati ideju da ćeš stavljati nultu točku na kulturu, meni osobno je dokaz da nemaš pojma o čemu govoriš. Da nemaš pojma da je kultura, kao i umjetnost i kao i povijest – a čovjek je povjesničar – sustav uzročno-posljedičnih veza i da se stoga ne može postaviti nulta točka. Od crteža iz Altamire do danas toliko je sve usko povezano: i kreativnost i potreba za izražavanjem, za traženjem istine koja je relativan pojam, ali njome se bavi svaki umjetnik. Tome kultura služi, da pojedinci unutar strukture društva pokušavaju kroz kreativnost pronaći istinu. Mislim da ćemo se opet baviti gomilom gluposti i da se opet neće ništa napraviti. Na kraju se kod nas uvijek sve svodi na to – da se bavimo gomilom gluposti. Da se bavimo ministrom, a da se on bavi stvarima koje su potpuno nebitne za kulturu i državu uopće”, kaže ova Splićanka kojoj se sviđa što se u njezinu rodnom gradu događaju lijepe stvari na kazališnoj sceni. Novi intendant Goran Golovko, inače njezin prvi mentor u dramskom studiju Gradskog kazališta mladih Split u koje je došla još kao djevojčica, oživio je atmosferu u HNKu Splitu, a Lada Bonacci kaže da je odlično i to što su došli mladi glumci.

  • ‘IDEJA STAVLJANJA nulte točke na kulturu dokaz je da ministar nema pojma o čemu govori. Da nema pojma da je kultura, kao i povijest – a povjesničar je – sustav uzročno-posljedičnih veza’

“Sjajno je što se HNK i druga dva kazališta u Splitu brinu za mlade glumce, što je mnogo njih dobilo posao, priliku za rad. Nova energija je jako važna, bez nje kazalište ne može živjeti jer svaka generacija donosi nešto novo i izaziva onu generaciju prije. Najveći problem za mladog glumca je pronaći posao. Mislim da je puno previše glumaca za tako malu zemlju, posebno zato što je naš sustav neuređen. Kazališta su zatvorena, ansambli su popunjeni i jako teško se dobije barem honorarni posao. Ima nas previše, a ne radi se na zdravoj konkurenciji. Neka nas je puno, neka imamo različite stavove, mišljenja, pristupe, ali konkurencija mora biti zdrava, a ne da je to gomila nezadovoljnih ljudi koji nemaju što jesti. Sustav se treba malo urediti, sasvim je u redu da glumac može imati stalan posao, ali to ne može biti zauvijek i da ti idućih 40 godina, kao što je to slučaj sada, ne moraš ni o čemu razmišljati. Kao što ja svakih pet godina moram imati reviziju statusa samostalnog umjetnika, tako mora postojati neki način da se vrednuje koliko i što radiš ako si u ansamblu. Postoje glumci koji, ne svojom krivnjom, godinama ne rade ništa. Kod nas je, dakle, veliki nered, jedan smo veliki ćumez i ne valja nigdje”, priča Lada Bonacci koja uglavnom igra u predstavama društveno angažirane tematike, pa tako igra i u predstavi za djecu “Moja obitelj i jedan jež” Kazališta Smješko, koja se bavi temom posvajanja.

“KAZALIŠTA ZA DJECU U HRVATSKOJ počela su se mijenjati i zbog toga sam jako sretna i ponosna, i to ponajviše zbog malih nezavisnih kazališta koja su počela raditi ozbiljne predstave za djecu. Tu sve počinje, tu stvaramo publiku. Ako njih izgubimo, nećemo je imati. Ionako se sad borimo s gledateljima jer im stvarno svašta plasiramo i nije ni čudo da je svima prekipjelo. Kazalište za djecu više nije samo mašina koja zarađuje lovu, nego je postalo ozbiljan kazališni segment”, govori Lada Bonacci. Osvrnula se na raspravu o školskom kurikulumu koja je posljednjih tjedana aktualna, a posebno na temu lektire.

“Na primjeru moje nećakinje, koja ima mamu i tetu koje puno čitaju i odrasta u kući koja je puna knjiga, mogu primijetiti da ona svejedno ima otpor prema čitanju. Ali to nije zato što ne želi čitati, nego zato što djeca danas žive u vremenu tehnologije koja je puno brža od toga da sjedneš i čitaš knjigu. Meni je jasno da je njima to jednostavno preteško. Mi smo odrastali u vremenu kad je čitanje knjige bilo opuštanje, slobodno vrijeme. Njima su tu ulogu preuzeli mobitel i kompjutor i opuštanje tako da sjede i nešto čitaju predstavlja im problem. Međutim, razgovarala sam sa sestrom o tome kako nećakinju zaljubiti u čitanje. Onda sam se sjetila da nam se objema u nekom trenutku u životu kad smo bile klinke, dogodila ta jedna knjiga. Koja promijeni sve i radi koje se zaljubiš u čitanje. Meni se to dogodilo s ‘Beskrajnom pričom’ Michaela Endea. To je knjiga kojoj se stalno vraćam”, kaže glumica Lada Bonacci i kaže da je poanta u tome da klinci pronađu takvu knjiga koja će im “prelomiti” sve u vezi čitanja. Nema veze kad će pročitati “Dunda Maroja”, već je najbitnije da čitaju. Što god to bilo. Da dobiju fokus i koncentraciju da pročitaju nešto od početka do kraja. Ne mora svatko odmah pročitati Držića, Krležu ili Dostojevskog, ali će im se, kaže Lada Bonacci, s vremenom vratiti.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture