Hoće li žene zaustaviti Čačića?

Surova Politika

Indiferentan prema vlastitome navodno građanskome političkome profilu, Radimir Čačić na televiziji je otvorenoforsirao Karamarka nasuprot Milanoviću. Pokušava se ugurati gdje god može, kako bi osvojio barem dio nekadašnjega utjecaja. Njemu je nezamisliva Hrvatska u kojoj on nije faktor

U atmosferi sveopće femi-pobune protiv mačističkih društvenih sustava, kakva se tradicionalno upriličuje s približavanjem osmog ožujka, jasno je da neke žene ipak nemaju većih razloga za ljutnju zbog svoga statusa. Predsjednica Grabar-Kitarović, na primjer, pobijedila je na izborima favorita Ivu Josipovića – ženska energija maksimalno na djelu – a nakon toga započela osvajati univerzalne simpatije. U Hrvatskoj se s rastućom naklonošću dočekuje njezin dinamizam, potpuno suprotan stilu prethodnika, a očito je uvažavaju i izvan lokalnih sfera. Osim sa skupinom hrvatskih iseljeničkih financijera, kojima duguje zahvalnost, agilna predsjednica Kolinda susrela se zadnjih dana u New Yorku i s glavnim tajnikom Ujedinjenih nacija Ban Ki-moonom, kojeg je u prvome redu zanimala njezina komunikacija sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom.

IZBOR GOSPOĐE GRABAR-KITAROVIĆ U SRBIJI je doživljen s određenom nelagodom zbog predviđanja da bi hadezeovska kandidatkinja-predsjednica mogla taktički usporiti proces približavanja Srbije Europskoj uniji. Preliminarna provjera namjera i – po mogućnosti – uspostava dobrih političkih odnosa s gospođom Kolindom, bila je i glavni razlog dolaska srbijanskog premijera Aleksandra Vučića na njezinu inauguraciju. Čini se da hrvatska predsjednica na regionalnome planu potpuno zadovoljava kriterije inozemnih promatrača. Nema nikakvoga zaoštravanja stava prema procesu pristupanja Srbije EU-u, a nema ni inklinacija prema podjeli Bosne. Štoviše, poruke predsjednice Kolinde bosanskohercegovačkim Hrvatima bitno se razlikuju od poruka HDZ-ovoga šefa Tomislava Karamarka.

DOK JE GOSPODIN KARAMARKO DAO – PO OBIČAJU – bezrezervnu potporu zahtjevima Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru koji je, s profilom imena Tuta kao počasnim gostom, afirmirao tendencije prema daljnjoj podjeli Bosne i Hercegovine, predsjednica Grabar-Kitarović pohvalila je BH-Hrvate zbog domoljublja i ujedno im poručila da sve svoje političke zahtjeve moraju realizirati u okviru države kojoj pripadaju, tj. Bosne i Hercegovine, u skladu s međunarodnim ugovorima po kojima ta država egzistira. Bila je to glazba za uši antisecesionistički raspoložene međunarodne zajednice, a ujedno i dokaz da predsjednica države i šef HDZ-a ne mogu funkcionirati na istim premisama, bez obzira na to što su s njima započeli zajedničku operaciju osvajanja vlasti. Egzaktno rečeno, pokazalo se – na primjeru različitih poruka mostarskome saboru – da gospodin Karamarko ne može kontrolirati predsjednicu, jer ona u krajnjoj liniji odgovara nekim drugim krugovima ili arbitrima, onima koji pouzdano ne će dopustiti nikakve statusne promjene u Bosni i Hercegovini, potaknute postupnom internom revolucijom koja se hrani državnom podrškom iz Hrvatske ili iz Srbije.

PREDSJEDNICA GRABAR-KITAROVIĆ I MINISTRICA VANJSKIH POSLOVA VESNA PUSIĆ DOGOVORILE SU – na Pantovčaku, od kojeg premijer Milanović zazire – redovite mjesečne sastanke o vanjskopolitičkim temama, stvarajući time neki oblik hrvatskoga građanskoga consensusa na visokoj razini, s EU-om i NATO-paktom u pozadini. Predsjednica i ministrica zapadni su politički proizvodi, nad kojima iste strukture provode monitoring. Uz takvu rafiniranu podršku, razvoj njihove suradnje može se doživjeti kao prirodna pojava. Hoće li on pomoći Vesni Pusić da za godinu dana postane nova generalna tajnica Ujedinjenih nacija? Bilo kakav razvoj građanske politike u Hrvatskoj svakako će joj govoriti u prilog. Objavila je nedavno da u inozemnim krugovima – vrlo utjecajnim, nesumnjivo – postoji inicijativa za njezin izbor. Ako je to točno, radilo bi se o velikome skoku za gospođu Pusić i za državu koju, kao ministrica, reprezentira. Čak bi i boležljivi HNS, stranka gospođe Pusić, dobio time određeni katapult.

Netko gospođu Pusić možda doista suptilno gura za glavnu tajnicu Ujedinjenih nacija, ali to svakako nije Radimir Čačić. Uz umilnu retoriku kako mu nije ni nakraj pameti “rušenje koalicije”, gospodin Čačić ulaže primjetne napore da spomenutu koaliciju – SDP, HNS itd. – na kraju sruši. Nagovorio je Vesnu Sabolić, zastupnicu i predsjednicu zadarskog ogranka HNS-a, da prijeđe k njegovim “reformistima”, čime koaliciju oslabljuje za jedno parlamentarno mjesto i svojim pulenima omogućuje da u Saboru stvore zastupnički klub. Indiferentan prema vlastitome navodno građanskome političkome profilu, na televiziji je otvoreno forsirao Karamarka nasuprot Milanoviću. Pokušava se ugurati gdje god može, kako bi osvojio barem dio nekadašnjega utjecaja. Gospodinu Čačiću nezamisliva je Hrvatska u kojoj on nije faktor. Šurovao je s Bandićem, dok potonji nije završio u pritvoru. Podržavao je Josipovića, vjerujući da će mu njegova pobjeda otvoriti nekakav kanal prema moći, i nije u stožeru bilo depresivnije face od njegove, kad je postalo jasno da Josipović gubi. U nemogućnosti da prihvati samoga sebe, s onim na čemu jest, sad se nastoji približiti HDZ-u koji grabi prema vlasti, i miniranjem koalicije (tj. HNS-a) pokušava gospodinu Karamarku pokazati da od njega može imati koristi.

OSIM TOGA, UMIJE BITI KRAJNJE POVRŠAN U IZJAVAMA, radilo se o ekonomiji ili pravosuđu. Ustvrdio je, s pozom uvjerenoga borca za legalitet, kako za njega i njegovu stranku nitko nije kriv dok ga sud ne osudi, što je potpuna besmislica. Sud nije etičko, nego pravno mjerilo vrijednosti. Mnogi kriminalci i zločinci slobodno hodaju svijetom, i nikakav sud nije ih osudio, što ih ne čini manjim kriminalcima i zločincima. Ta jednostavna logika ne uklapa se u Čačićeve pravdoljubive poglede. Uglavnom, čovjek prodaje sve i svašta kako bi se zadržao u javnome fokusu, dok premijer Milanović, ministrica Pusić, Mirela Holy i uže društvo smišljaju načine kako bi ga – zbog (odslužene) zatvorske kazne – eliminirali iz izbornoga procesa, kao osuđenu osobu. Jasno je da je smetnju HNS-u. Međimursko-varaždinsku zonu tretira kao svoje gnijezdo u koje će na izborima staviti tuđa (HNS-ova) jaja. Nakon toga slijedi slatka osveta.

Vesna Pusić, uz Mirelu Holy, ulaže veliku dozu svoje ženske energije da spriječi ostvarenje Čačićevoga scenarija. Izbacila ga je (sa zakašnjenjem) iz stranke, a sad ga nastoji zaustaviti u osvetničkome destruiranju HNS-a i Vlade. Tko to tamo kaže, tko to tamo laže, da su žene Republike Hrvatske u defenzivi? Neka za mišljenje upitaju gospodina Josipovića, ili gospodina Čačića.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.