GOST KOLUMNIST Zrinka Vrabec Mojzeš: Karamarko i Milanović neka se ugledaju u Busha

Možete li zamisliti ovaj scenarij u ponoć izbornog dana?

Milanović:

“Drage građanke i građani Republike Hrvatske, zahvaljujem vam što ste u ovolikom broju izašli na izbore i pokazali svoju građansku odgovornost. Nazvao sam gospodina Karamarka i čestitao mu na odličnom izbornom rezultatu! Rekao sam mu da je dobar čovjek i da voli Hrvatsku. Obećao sam mu da ćemo, bez obzira na to tko sastavio vladu, zajedno raditi u interesu naše domovine! Čestitam, naravno, i Mostu, stranci koja je zaslužila da s nama preuzme dio odgovornosti u izvršnoj vlasti! Zahvaljujem svima koji su glasali, a osobito onima koji su povjerili svoj glas Koaliciji Hrvatska raste! Zahvaljujem svojim suradnicima, svim volonterima i, naravno, svojoj supruzi i obitelji koji su uvijek bili uz mene i podnosili teret moje dužnosti!

Karamarko:

“DRAGE HRVATICE I HRVATI i svi građani Republike Hrvatske, danas slavimo demokraciju. Jer – bez obzira na izbornog pobjednika – pobijedila je demokracija, pobijedili ste svi vi koji ste izašli na izbore i dali svoj glas jednoj od političkih stranaka. Čuo sam se s premijerom i čestitao mu na rezultatu. Rekao sam mu da je u svom mandatu radio najbolje što je mogao i da se nadam da ću ja nastaviti raditi na našem zajedničkom interesu – a to je bolja i sretnija budućnost naše domovine. Želio bih zahvaliti svim našim biračima, kao i biračima svih ostalih stranaka, na odazivu i, naravno, svojoj obitelji, svojoj supruzi, svojim suradnicima i svim stranačkim volonterima koji su sudjelovali u kampanji. Čestitao sam Mostu na sjajnom rezultatu, uvjeren da s njima dijelimo mnoge ideje za izgradnju postizborne koalicije. Još nije vrijeme za slavlje, mi se nadamo da ćemo sastaviti vladu, no tko kod da u njoj bio, pred njim je velika odgovornost, a naša je dužnost da u provođenju reformi i donošenju teških odluka radimo zajedno! Hvala Vam!”

Znanstvena fantastika? Naravno – u Hrvatskoj.

Jer takvi se politički govori redovito čuju u američkim izbornim kampanjama iz kojih smo prekopirali uglavnom sve loše, od besmislenog trošenja para do niskih i najnižih udaraca kroz medije, društvene mreže i skupove, do potpune personalizacije koja je svaku stranku svela na samo jednu osobu i njegovu ili njezinu lakiranu osobnost. Da, takav je govor održao George Bush nakon što je pobijedio Ala Gorea 2000. ili nakon što je Barack Obama dobio svoje prve izbore 2008. Onaj isti George Bush za kojeg smo mislili da je neodgojena seljačina iz Teksasa i politički idiot. On je znao kako se ponašati na kraju kampanje u kojoj sigurno nitko nikoga nije štedio.

Takav je govor održala Hillary Clinton nakon što je mjesecima razvlačila crijeva Baracku Obami u tzv. primaries – unutarstranačkim predizborima za nominaciju predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Za vrijeme te pretkampanje optužila ga je za manje više sve, osim za terorizam, iako je bila na rubu da ga proglasi podržavateljem Al Kaide i islamističkim fundamentalistom, na što su Ameri od napada 11. rujna posebno osjetljivi. Gadila ga je i pljuvala, ali kad je on izabran za predsjedničkog kandidata, stala je uz njega i rekla da je upravo Barack Obama najbolji izbor za Ameriku i da će biti najbolji predsjednik kojeg će ona s poštovanjem i zahvalnošću slijediti i raditi za njega. I tako bi!

Da, to je tih 200 godina demokracije koje nam fale, to je tih 200 ili koja stotina više godina političke uljudbe koju je teško premostiti. Pa zato umjesto dobro režiranih političkih evenata (koji su odavno postali vrhunski i globalno najgledaniji show programi) pratimo ili otužni skup mrtvih pjesnika koji bauljaju po dvorani Tvornice s plastičnom čašom u ruci, bez ikakve osmišljene prezentacije rezultata, bez stvaranja atmosfere, bez scenografije na pozornici, bez glazbe koja bi možda podignula potonule članove stranke u trenucima kada stižu loše vijesti iz pasivnih krajeva, bez voditelja koji bi strukturirao ono što se događa i možda prije obraćanja najavio predsjednika stranke – ili s druge strane – razvaljeni dernek uz zvuke Thompsona, s tamburama i šampanjcem i HDZ-ovim primatima s olabavljenim kravatama i raskopčanim košuljama koji umjesto pršuta lijepe stranačke iskaznice na čelo, a onda u ekstazi padaju ničice na zastavu po kojoj se valjaju i bale je u pobjedničkom deliriju.

NARAVNO DA TE DVIJE SLIKE POKAZUJU duboko civilizacijski podijeljenu i nespojivu Hrvatsku, dva svijeta koja se teško mogu složiti oko bilo čega, ali dokazuju i potpunu komunikacijsku nesposobnost timova koji sedamdeset godina nakon otkrića televizije ne znaju razmišljati medijski i nisu u stanju organizirati atraktivno događanje, ma tko bio pobjednik.

Ono što je još gore – nakon dva desetljeća kakve takve demokracije, ti PR magovi nisu se sjetili pripremiti velikim vođama stranaka govor A u slučaju pobjede i govor B u slučaju poraza i natjerati ih da ga pogledaju i nauče napamet ili ga barem staviti na popularni nevidljivi ekran – teleprompter – da bi ga u presudnom trenutku pročitali i pritom djelovali prirodno, kao na primjer Obama u UN-u, a ne da lupetaju onako iz glave što im padne na pamet.

Umjesto toga, Zoka skače na pozornicu sam samcat, jedva da su stišali disco glazbu koja bez veze s mozgom dreči od osam navečer (iako, koliko znam, imaju otkupljena prava na najljepšu domoljubnu pjesmu Alfija Kabilja “To je moja zemlja” koju je nezaboravno otpjevao Vice Vukov) i bez ikoga oko sebe, bez koalicijskih partnera, bez suradnika i bez supruge (!) – što je u Americi, a i po Europama nezamislivo – drži govor u kojem se umjesto građankama i građanima (valjda pod utjecajem predsjednice Kolinde), obraća državljankama i državljanima (?!) i opet NE ČESTITA relativnom izbornom pobjedniku.

S druge strane, neizlječivo autistični Veliki vođa s malim ustima Tomo Karamarko, uz gromoglasnu pjesmu DO POBJEDE, ulijeće uz arlaukanje najavljivača na okićenu plavu pozornicu sa svim svojim satelitima, među HDZ-ovu mladunčad koja lamaće zastavama i balonima i opet se obraća samo svojima. Mrmlja nešto o tome da je 63 veće od 51, pa viče o pobjedi u koju ni sam nije baš uvjeren, suprotnoj strani poručuje da je već prošlost i zaboravlja čestitati Mostu koji mu treba k’o ozeblom Sunce. Da nije bilo Branka Hrga, ne bi ih se ni sjetio. I onda stiže torta s petardama kojih se bivši policajac i šef špijuna nemalo prepao pa nije znao što bi s nožem i kuda zarezati, a da mu petarde ne ofrlje obrve ili novu frizuru.

Pa kad već bacaju pare na famozne tuzemne i inozemne PR agencije, što se ne raspitaju kako se organiziraju politički eventi? Nekako mi se čini da je dr. Ivo zatočenik Sanader tu tehniku svojevremeno svladao. Osim što mu je spot s boćanjem donio pobjedu na izborima 2003., skupovi su mu izgledali baš svjetski, uz znalačku pomoć prepredenog medijskog mačka Zlatka Mačeka i autobuse dizajnirane mladeži u plavim jaknama! Stranački neandertalci tada su dobili zabranu pristupa, pazilo se na svaku riječ i političku korektnost, a dr. Ivo je naučio da se u pobjedi mora biti ponizan, pa je sačuvao pristojan odnos s pokojnim Ivicom Račanom sve do kraja njegova života.

I S DR. IVOM U ZATVORU i s izbačenom Jadrankom Kosor, pa i omalovaženim Matom Granićem i Andrijom Hebrangom koji su svojevremeno gospodski gubili predsjedničke izbore, HDZ se krupnim koracima civilizacijski vraća unatrag.

Politika je javni posao i tko ga ne zna raditi u skladu sa zahtjevima vremena, bolje da ga se i ne laća. Richard Nixon izgubio je od Johna Kennedyja jer se znojio pred kamerama i imao razdjeljak na krivoj strani.

Nisu uzalud prije trideset godina mijenjali frizuru Margaret Thatcher i snizili joj nemoguću frekvenciju glasa za jednu oktavu. Nisu baš svi koji se prema političkom protivniku u trenutku pobjede ili poraza ponašaju džentlmenski – luzeri. Obično je to zalog za političku budućnost, a i mamac za birače centra, one koji ne vole ekstreme i obično ne izlaze na izbore. Takvi žele umjerene i razumne. Očekuju i takve medijske prezentacije. Vole da političari govore artikulirano i da se vidi određena doza stranačke organizacije i pameti koja stoji iza njih, osobito u finišu političke kampanje. Kad će to napokon shvatiti i naši stranački predatori koji od izbora do izbora sve moraju učiti ispočetka?

ZRINKA VRABEC MOJZEŠ

Stalni politički komentator i kolumnist Nacionala Srećko Jurdana zbog zdravstvenih razloga ovaj tjedan nije bio u mogućnosti napisati svoju redovnu kolumnu. Redakcija Nacionala želi mu brz oporavak.

Komentiraj


PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.