Eksperti sociologije medija u Britaniji tvrde da je KLJUČNU PREVAGU u rezultatima ovog referenduma donijela upravo publika tabloida The Sun

Moram se našaliti, za početak. O tome da je Boris Johnson imao intelektualnog potencijala i da je nekada razumijevao kako sebe samog, tako i ozbiljnost političkog spektra u Velikoj Britaniji, govori i podatak da je na pitanje ima li šanse postati britanskim premijerom u jednom intervjuu odgovorio da on sam te šanse uspoređuje s nemogućim. Izjavio je da su te šanse kao “postati slijepcem od udara šampanjskog čepa, mrtvacem odsječene glave od Frisbeeja, zatvoren i ostavljen da umre u hladnjaku ili potom reinkarniran kao drvo masline”.

“Crni labud”, teorija libanonsko-američkog matematičara i filozofa Nassima Nicholasa Taleba da se nepredviđeno uvijek desi, potvrdila se prošlog petka ujutro i pučanstvu u Velikoj Britaniji i Europi, ali i Johnsonu koji je, nakon odložene ostavke Davida Camerona na mjesto premijera Velike Britanije, sada glavni kandidat za to upražnjeno mjesto. Tako da, kako sada stvari stoje, valja se opet poigrati riječima, upravo će Johnson, postane li britanskim premijerom, povesti oslijepljenu, odsječenu, zatvorenu i ohlađenu te reinkarniranu, pre-EU Britaniju, korak dalje. Upravo kako to najavljuje i posljednja, postreferendumska naslovnica magazina The New Yorker koja sugerira da taj sljedeći korak može voditi u ambis.

Dugo sam mislio da su Englezi jedna ozbiljna nacija. Jedan sam od onih koji su početkom devedesetih pridošli iz bivšeg socijalizma, s istoka, jugoistoka, s ruba Europe, iz sustava koji se preko noći pretvorio u ratnu zonu te kasnije u “burazerski kapitalizam”, koji su mislili da je na Zapadu, a poglavito u Londonu, sve bolje, ljepše i sjajnije.

Odavno mi se raspršila ta iluzija. Oni kojima bih to rekao, a ostali su živjeti u našim krajevima, gledali su me na svaki spomen toga s čuđenjem. No događaji poput ovog britanskog “crnog labuda” nisu me demantirali.

KAKO SE ODVIJAJU DOGAĐAJI NAKON BREXITA te se sve više otkriva što je bilo i kako se dogodilo, vidimo da su Britanija i narod na tom otočju postali žrtvom “tabloidne demokracije” Ruperta Murdocha, vlasnika najvećeg tabloida Sun i jednog velikog reality showa (a nedavno sam u jednom novinskom komentaru optužio upravo istočne susjede da se njima upravlja preko jednog tabloida i jedne TV stanice) koji je počeo s provokatorom iz lokalnog puba Nigelom Farageom, koji je tu i tamo zabavljao i publiku Europskog parlamenta, a završio s unutarstranačkom borbom jedne nereformirane, negdje u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća zaostale Konzervativne stranke, gdje su se u borbi za vlast, pred očima cijelog svijeta, suočila dvojica “dečki s Etona”.

Možda dva obrazovana “etonovca”, ali ne nužno i dva intelektualca, pogotovo ne s vizijom, čini se sada, pa makar jedan bio, a drugi uskoro postao britanskim premijerom.

Ovoga drugog, Borisa Johnsona, koji je nekoć bio novinar, njegov bivši poslodavac, redakcija čuvenog Timesa, otpustila je svojevremeno zbog laži koje je širio u svojim tekstovima. Isto je uradio, nešto kasnije, i nekadašnji vođa konzervativaca Michael Howard, u čijem je kabinetu Johnson radio kao savjetnik.

UPRAVO JE TAJ I TAKAV JOHNSON, s Farageom, širio najbezobzirnije laži protiv britanskog ostanka u Uniji, ne bi li što više uplašio britanski puk tom babarogom iz Bruxellesa. Nedugo nakon pobjede na referendumu, već su sami sebe demantirali.

Ostat će zapamćeno da je raspad Europske unije, tog do jučer najvećeg ekonomskog bloka na svijetu, počeo medijskom manipulacijom i spinom koji je uspio izribariti ljudske duše onih manje informiranih, manje obrazovanih te udaljenih od mjesta odlučivanja te će, čini se danas, i završiti upravo njihovom ekonomskom i svakom drugom propašću.

Ako ne vjerujete, pitajte stanovnike Cornwalla koji su, iako per capita najveći korisnici EU fondova na otočju, pod dojmom Johnsonove moderne “bitke za Britaniju” većinom glasali za izlazak. Dan nakon referenduma probudili su se, kao svi klasični rent-seekeri ovog svijeta, te uz prvi jutarnji crni čaj zatražili od “Velikog brata”, vođa pokreta Brexit Michaela Dovea i Borisa Johnsona, nagradu nakon izlaska iz tog realityja: tražili su upravo od njih da im odmah nadoknade europski novac.

Svijet danas živi u opasnim vremenima zbog više razloga, no nakon ovog referenduma posebno se nameću dva. Tehnologija novih medija i društvenih mreža omogućila je brzo, prebrzo širenje informacija, poluinformacija, laži i paralaži. Tabloidi poput Murdochova The Suna ubojito su političko oružje u rukama njihovih vlasnika, moć koja nikome ne podnosi račune osim svom novcu i svojim komercijalnim interesima. Njihovi vlasnici nisu birani ni na kakvim izborima, ali milijunima svojih čitatelja govore kako da glasaju, lansirajući svoje vlastite politike i križarske ratove protiv političara koji se u njih ne uklapaju. Općepoznata je stvar da Tony Blair svoju pobjedu iz 1997., baš kao i David Cameron 2010., duguje upravo Murdochu, čije su novine svih ovih godina bile antieuropski nastrojene.

Treba li dodati na čijoj je strani ovog puta bio milijunski The Sun?

Na strani, dakako, Brexita. Dapače, eksperti na polju sociologije medija u Britaniji tvrde da je ključnu prevagu u rezultatima ovog referenduma donijela upravo publika tog tabloida.

Normalan svijet nema instrumentarij razlučiti danas što je što, a kvalitetnih, poštenih i izabranih lidera da im pomognu kod razumijevanja nove stvarnosti – sve je manje. Obrazovan, razuman, sposoban svijet na Zapadu ne želi više ići u politiku. Radije odlazi u profesije u kojima nema javnog, medijskog “roštiljanja” i u kojima se može zaraditi mnogo više novca nego u zastupanju javnog interesa.

ZATO ĆE MOŽDA I U AMERICI pobijediti reality show Donalda Trumpa, aplicirajući simplificiranu mantru “ja sam (sam po sebi) vijest”, jer što on može izreći, teško da može itko drugi. Populizam koji se danas neobuzdano širi u matrici isprepletenoj od starih i novih medija te društvenim mrežama, jer svijet nikada u svojoj povijesti nije bio tako konektiran, pokazat će se opasnim, bojim se, za budućnost svijeta.

Budimo pošteni prema Britancima – onima obrazovanima kojih nije veliki broj jer britanski sustav obrazovanja je preskup i zato elitistički – upravo je jedan od njih to i predvidio. Zvao se Orwell. George Orwell.

Tako se ono što je počelo kao borba za prevlast u jednoj stranci, elitističkoj par excellance, onoj konzervativnoj, proširilo među glasačima koji izvorno nisu bili njihovi. Engleska i velška provincija, nacionalizam i klaustrofobija malih engleskih mjesta te glupost mase, kakvom masa često zna biti, pobijedili su kozmopolitske gradove.

ŽIVIO SAM 20 I KUSUR GODINA U LONDONU. London, velik i moćan, definicija urbanog, u kojem više od 40 posto stanovništva nije rođeno u Velikoj Britaniji, nikada nije bio reprezent Engleske.

To je mogao osjetiti svatko tko bi vidio navijače koji dolaze iz provincije u subotnje posjete Londonu. Ti su navijači pronosili duh Engleske koja je jučer pobijedila na referendumu: oni su, naime, u koreografiji mase, skupnom jeziku njihovih tijela, gestama i uzvicima pronosili taj engleski nacionalizam i isključivost malih mjesta, tu uskogrudnost koju je najbolje svojedobno izrazila nekakva žena koju su u jednoj anketi pitali što misli o željezničkom tunelu La Manche, pred njegovo otvaranje. Rekla je: “Ne treba nam to, ući će nam bube i žohari iz Europe, upravo one vrste koje ne postoje na Otoku.”

Eto, zemlja koja je opstala na imigraciji iz svojih bivših kolonija, glasala je za izlazak iz EU-a zbog imigracije iz Unije, ne i one imigracije izvan nje. Podsjetilo me to na jednu istinitu priču. U godinama prije potpune liberalizacije tržišta radne snage u Londonu, koju je sa sobom donijelo članstvo u EU-u, jedan vodoinstalater s Belgravije, jednog od najbogatijih dijelova Londona, postao je i jedan od najbogatijih Engleza, toliko bogat da je čak imao i svoj privatni avion. Naravno, njegove su usluge bile skupe te sve do ulaska Poljske u EU, popravak neke pipe u kući ili stanu mjerio se stotinama funti. Čim su poljski vodoinstalateri došli na englesko tržište, sada već superbogati engleski vodoinstalater s Belgravije počeo je gubiti. Poljaci su stvari radili efikasnije, brže i što je najbitnije – za mnogo manje novca nego domaći, “fetivi” engleski vodoinstalater. Eto, to je bio ključni strah projektiran u kampanji prije ovog referenduma o ostanku ili izlasku iz Europe. Zasmetali su im ponajviše Poljaci, oni isti Poljaci koji su, izgubivši svoju zemlju i teritorij, formirali svoju, poljsku vojsku na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, da bi je branili u Drugom svjetskom ratu. Razni procesi započeli su prošlog petka ujutro. Adieu England, ali vrlo vjerojatno i goodbye planovima za jačanje EU-a kojima su se mnogi nadali. Englezi i Velšani odlaze, proces divergencije u EU-u je time, možda, započeo, ali je vrlo moguće da i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske neće ostati cijelo. Ne treba zaboraviti, Velika Britanija je naziv za uniju dviju država čiji su parlamenti to ratificirali 1706. i 1707., a zastava te unije, čuveni Union Jack, napravljena je kombiniranjem engleske zastave Svetoga Jurja i škotske zastave Svetog Andrije. Škotska će, najvjerojatnije, raspisati novi referendum jer Škoti se, sudeći po rezultatima referenduma, osjećaju Europljanima. Nije nemoguće da im na tom putu pomogne i briselska birokracija te im olakša opstanak u Europi.

VELIKA BRITANIJA JE TIME, može se slobodno reći, podlegla “zakonu nepredviđenih konsekvenci”: i krhki mir u Sjevernoj Irskoj između katolika naklonjenih irskoj matici i protestanata naklonjenih Londonu, može biti narušen.

U Londonu se skupljaju potpisi za novi referendum, dok ovo pišem brojka je prebacila tri milijuna potpisa ili ako se to pokaže nemogućim (a ništa se više, nakon ovoga, ne čini nemogućim) potpisuje se i peticija gradonačelniku Londona Sadiqu Khanu za odvajanje samog Londona koji bi, potpisnici misle, mogao postati “City Stateom” pod okriljem EU-a. Zašto da ne? London bi, takav kakav je danas, govori jedno istraživanje mog nekadašnjeg mentora, engleskog makroekonomista Andrewa Scotta, kao samostalan bio 19. po jačini gospodarstvo svijeta.

Zemlja je, sudeći po rezultatima glasanja, podijeljena više nego ikada: 70 posto onih s visokim obrazovanjem glasalo je za ostanak u Uniji, 68 posto onih koji nemaju ni srednju školu glasalo je za izlazak iz Unije. Stanovnici Londona, juga zemlje te mlađi od 30 godina u velikoj većini glasali su za Uniju, a stariji, oni preko 60 godina starosti i ljudi sa sjevera glasali su za izlazak. Radnička klasa, moderni proletarijat, koji je najvjerojatnije podlegao kampanji straha koju su provodili zagovornici izlaska iz Unije, glasao je preko 70 posto za izlazak iz Unije.

London i Škotska su za Uniju, Wales i englesko selo za izlazak.

Na nekoj drugoj ravni izgleda da su dobitnici globalizacije bili za ostanak u Uniji, a percipirani gubitnici tog procesa za izlazak. Nacionalna valuta, britanska funta, pala je na najniže grane od 1985., a stradale su i dionice najvećih britanskih kompanija. Globalno, na svjetskim tržištima, kompanije su prošlog petka izgubile dva trilijuna dolara.

Najveće svjetske banke, koje sada nastanjuju londonski City, koji je u posljednja dva desetljeća postao sinonim za financijsku industriju Europe te sam predstavlja 12 posto britanskog BDP-a, najavljuju odlazak u Dublin, Amsterdam, Frankfurt i Pariz, što bi dovelo do ukidanja stotina tisuća radn+ih mjesta.

GRAĐANI VELIKE BRITANIJE pucali su sami sebi u nogu, po svemu sudeći. Da netko u tom postreferendumskom kaosu ipak poznaje i sustav te da mu se upravo zbog mogućeg kaosa nikamo ne žuri, govori i Cameronova odluka da podnese “odloženu” ostavku na mjesto premijera, najavljenu za listopad ove godine. Time se praktički sprječava aktiviranje članka 50. europskog ugovora potpisanog svojevremeno u Lisabonu, kojim jedino može početi proces razdruživanja Unije i zemlje članice.

Naime, samo vlada Velike Britanije može pritisnuti to dugme – i od toga dana proces razdruživanja počinje te može trajati do dvije godine.

Toga su izgleda svjesni i u jezgri zemalja Unije, čiji su se ministri vanjskih poslova sastali u subotu u Berlinu i izričito zatražili aktiviranje tog članka što prije, kako se ova britanska i europska kriza ne bi širila dalje poput virusa. Desničari širom Unije to, čini se, jedva čekaju.

No do listopada se svašta još može dogoditi, sada kada su se i mnogi britanski glasači susreli s posljedicama svoje odluke, s brutalnom stvarnošću nakon nje. Clement Atlee, čuveni britanski političar koji je bio Churchillov zamjenik tijekom Drugog svjetskog rata, a onda 1945. kao vođa britanskih laburista na izborima ogromnom većinom srušio tog najkarizmatičnijeg britanskog lidera 20. stoljeća, rekao je jednom: “Demokracija znači vladati kroz razgovor, diskusiju. Ali demokracija postaje djelotvorna tek kad narod prestane pričati.”

Možda je ovaj britanski referendum, sam po sebi, najviši stupanj direktne demokracije, ali očigledno je imao puno manjkavosti.

Komentiraj