Kod nas je upitno poštivanje zahtjeva da se propisi PRIMJENJUJU JEDNAKO prema svakome, bez izuzetaka. Primjeri iz medija upućuju na takav zaključak

Temeljna pretpostavka života i djelovanja u svakoj sređenoj sredini jest pravna sigurnost. Njome se svakome jamči primjereno ostvarenje i zaštita prava i osobnih sloboda. Uloga sređenog i dobrog pravnog poretka je ostvarenje vladavine prava kao najviše vrednote koja se štiti na najvišoj pravnoj razini – kod nas Ustavom RH. Primarni je zadatak svake države da na svom teritoriju osigura punu pravnu sigurnost svakome tko na njemu živi, radi, djeluje ili se po bilo kojoj osnovi na njemu nalazi. O stupnju ostvarenja vladavine prava ovisi u kojoj se mjeri to postiže.

Pojednostavljeno rečeno, zadovoljavajuća razina vladavine prava znači: a) zadovoljavajući opseg dobrih propisa, b) njihovu primjenu jednako prema svakome, bez izuzetka, c) mogućnost sigurne ocjene koje pravno sredstvo primijeniti za ostvarenja i zaštitu nekog prava s jasno predvidivim vremenom koje je za to potrebno i predvidivim rezultatom poduzete radnje, d) dobru i stručnu, moralno besprijekornu osobu koja primjenjuje pravo, naročito takvog suca i upravnog službenika s takvim dojmom o njoj i u javnosti (ne treba čekati da se u sumnjivim slučajevima o tome donese odluka suda, na što se danas često poziva u našem političkom životu), e) isključenje arbitrarnosti u primjeni prava, f) nemogućnost da se bilo kakvim izvanpravnim radnjama, posebice onima političke naravi, utječe na postupak primjene prava. Tamo gdje nisu ispunjene te pretpostavke, nema zadovoljavajuće razine vladavine prava, a time ni pravne sigurnosti.

STANJE KOD NAS NE zadovoljava te pretpostavke. Ono dovodi u pitanje potrebnu razinu zaštite prava i osobnih sloboda, premda se ta zaštita jamči odredbama Ustava. Razlozi za to su brojni, među kojima su i oni povijesne naravi, promjene pravnog sustava zbog promjene društveno-ekonomske formacije stvaranjem nove države. Na to je utjecala i brza, opsežna prilagodba pravnog sustava europskoj pravnoj stečevini koja je, što na prvi pogled izgleda proturječno, dovela do nepreglednosti, nerazumljivosti propisa i nesnalaženja u njihovoj primjeni. Pravo je onakvo kako ga se primjenjuje. I loš propis može se nekako prihvatiti ako ga primjenjuje netko tko je za to stručan i moralno neprijeporan, s ugledom u društvu, na temelju čega ga se smatra prihvaćenim autoritetom i uzorom. S druge strane, i najbolji propis može postati neprihvatljiv ako ga se dosljedno ne primjenjuje prema njegovu smislu.

Vladavina prava i s njom povezana pravna sigurnost su društveni fenomeni koji se tiču svakoga. Propisi se odnose na svakoga, svi su ih dužni poznavati, moraju ih razumjeti i po njima postupati, nema izuzetaka, nema opravdanja za propuste. Svatko mora biti svjestan da je postupanje protivno tome opasno, da dovodi do ozbiljnih pravnih posljedica, povrede pa i gubitka prava, nekada i do nemogućnosti da se zaštite i osnovne osobne slobode, kao i prava koja se u svakodnevnom životu smatraju temeljnima. Za donošenje dobrih propisa i njihovu odgovarajuću primjenu bitno je da je uspostavljen dobar sustav društvenih vrijednosti na kojem se temelji pravni sustav.

Društvo koje izgrađuje pravni sustav, a nema ustaljeni sustav vrijednosti, izlaže se opasnosti da pri izradi pravnog sustava dominiraju grupni interesi, pojedinačni interesi utjecajnih osoba, državni interesi na štetu temeljnih vrijednosti koje bi morale biti mjerilo poštenog i prihvatljivog vrednovanja u svakome društvu. Idealno bi bilo kad bi podloga tome bio društveno prihvaćeni sustav vrijednosti. Zadaća pravnog sustava jest propisati ono što je potrebno da se štite priznate vrijednosti na kojima se temelji društvo, osigurati njihovu zaštitu i da ih se poštuje, odrediti hijerarhiju među njima, što uključuje razlikovanje vrijednosti i njihovo rangiranje, da ih se i korigira ako se to zahtijeva u društvu jer mu je to potrebno. Uređeni pravni sustav mora u tome uspostaviti ravnotežu i mora voditi brigu o onim vrijednostima koje takvo društvo štiti. Problem kod nas je što smo s pravom napustili jedan sustav vrijednosti, ali nismo uspostavili novi. Prije se može govoriti o pojedinim vrijednostima kojima su izgurane neke druge koje se time napuštaju, ali se to ne čini sustavno. Nesustavnost u tome ogleda se i u nesustavnosti propisa. Pravni sustav nam je u rastresitom stanju. Ne poštuju se temeljna pravila sređenog pravnog sustava, zbog čega on postaje nepregledan pa se u njemu teško snalaze i stručnjaci za uska područja prava, stručnjaci za jedno područje ne mogu se sa sigurnošću snaći u drugom, a nemoguće je da se adresati pravne norme (građani i pravne osobe) mogu snaći u propisima bez pomoći posebno specijaliziranih pravnih stručnjaka za pojedina uska područja prava.

NE POSTUPA SE SUSTAVNO PRI IZRADI PROPISA i ne poštuje se temeljno pravilo da je neki zakon temeljan za neko područje i da se po njemu mora ravnati sve na tom području. Izuzeci moraju biti vrlo rijetki jedino kada je to zaista prijeko potrebno – kod nas su brojni i stalni pa se stječe dojam da se pri izradi nekog propisa uopće ne gleda na cjelinu i konzistentnost pravnog sustava. Primjerice, uz Zakon o općem upravnom postupku sa stotinjak drugih zakona zadire se u uređenje upravnog postupka na pojedinim područjima, uz Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima desecima drugih zakona propisuju se posebni stvarnopravni režimi kao da tog zakona nema.

Preuzimanjem europske pravne stečevine često se doslovce prevodi s drugih jezika a da se prethodno ne ispituje kako neku europsku normu unijeti u naš pravni sustav tako da on bude konzistentan. Dobar primjer su pravni nazivi – engleski naziv classified koji se koristi za označavanje tajnosti kod nas je unesen u propise kao klasificiran, što u hrvatskom jeziku znači nešto sasvim drugo, a izbjegnuto je korištenje riječi tajan; engleski pravni naziv material koji znači važan kod nas je u propisima upotrijebljen kao materijalan, što u hrvatskom jeziku pa i u pravu ima sasvim drugo značenje. I inače nema dosljedne primjene naziva – u istom propisu koriste se nazivi deponirati i pohraniti, neprimjereno miješanje naziva tijelo i organ, član društva (naziv korišten u temeljnom propisu za to područje) i udjelničar u drugom propisu za istu stvar. Kako da se adresat pravne norme koji nije pravno obrazovan u tome snađe?

Zbog neodgovornog načina prevođenja, rečenice u propisima nekada su tako velike da se ne mogu s razumijevanjem pročitati u jednom dahu. Primjerice, u Zakonu o tržištu kapitala prvi stavak jednog članka ima 149 riječi, drugi 151 riječ, a 95 posto njihova sadržaja je isti. I naslovi propisa znaju biti predugački, kao da se cijeli sadržaj mora prikazati u naslovu. Tako jedan carinski podzakonski propis ima u naslovu čak 78 riječi. Možete li zamisliti kako izgleda rečenica u kojoj je taj propis naveden kao subjekt ili objekt?

BROJNI SU PROPISI s barem nekom odredbom koja je protivna Ustavu RH, naročito kada je riječ o nepoštivanju ustavom propisanih vrednota i hijerarhije propisa, često se neki pravni institut uređuje s više propisa iako bi to trebalo učiniti na jednome mjestu, odredbe u raznim propisima međusobno su suprotne, što uzrokuje različita tumačenja iste norme, jednim se zakonom mijenja drugi, što bitno otežava snalaženje, prečeste su izmjene propisa pa i na desetke puta, rijetko kada nadležno saborsko tijelo utvrđuje pročišćeni tekst nekog zakona, a i bolje da to ne čini jer dosadašnji primjeri pokazuju da to nije točno učinjeno. Osim toga, pročišćeni tekst je samo vodič za čitanje, a ne i mjerodavan propis. Čak i sudovi koriste privatno pročišćene tekstove zakona jer im je to komotnije, ali ih ne citiraju, za koje nema garancije da su točni. Nedopustivo je vjerodostojno tumačenje propisa od strane Hrvatskog sabora jer je protivno Ustavu i trodiobi vlasti. Propise tumači samo sud, a Hrvatski sabor treba izmijeniti propis ako je to potrebno, a ne tumačiti ga s retroaktivnim učinkom. Nitko ne zna koliko kod nas ima zakona (da ne govorimo o drugim propisima), riječ je o tisućama, može se samo nagađati. Propise valja primijeniti prema njihovu cilju, a ne na temelju gramatičke metode tumačenja, gdje pomak zareza može promijeniti smisao. Tako se to radi u državama sa sređenim pravnim sustavom. Ta metoda kod nas još nije potpuno zaživjela. Uveden je i sustav sudskih presedana odluka Europskog suda kada je u pitanju primjena europske pravne stečevine. Kod nas je upitno poštivanje zahtjeva da se propisi primjenjuju jednako prema svakome, bez izuzetaka. Primjeri iz medija upućuju na takav zaključak. Sve dok klijent koji se nekome obraća za pravnu pomoć s nekim razlogom pita “imamo li mi tamo nekoga?” (misli se na onoga koji treba odlučiti u njegovu slučaju), ne može se govoriti o bespogovornoj primjeni prava jednako prema svakome ni o vladavini prava. Ako se poštuje vladavina prava, ne bi smjelo biti važno tko će odlučivati u nekom slučaju. Što zbog stručnosti, što zbog drugih razloga spomenuto se pitanje kod nas dosta često postavlja.

Sve to ima za posljedicu da se danas kod nas ne može sa sigurnošću predvidjeti trajanje i rezultat sudskog postupka, u tome vlada velika neizvjesnost. Iako su zaostaci u sudovima smanjeni, još uvijek ima nešto manje od pola milijuna neriješenih predmeta. Imamo oko 2000 sudaca, što u usporedbi s drugima nije malo, veliki je priljev novih predmeta, iako se dosta toga i rješava. Dugo trajanje postupaka dovodi u pitanje pravnu sigurnost. Tako je, primjerice, u 2014. u žalbenim postupcima pred Visokim trgovačkim sudom RH ukupno bilo predmeta koji su se odnosili na plaćanje 68 milijardi kuna, što znači da je toliki iznos u gospodarstvu bio zaleđen u sudskim spisima. Ako se uzme u obzir da samo drugostupanjski postupak, nakon prethodnog postupka u prvom stupnju, traje u pravilu oko tri godine, lako je uz našu visoku stopu zatezne kamate izračunati kolike će samo kamate dužnik platiti na kraju (u svim spomenutim predmetima preko osam milijardi kuna godišnje). Tome treba dodati i vrijeme trajanja gotovo uobičajenog ovršnog postupka. Radni sporovi, čije je rješavanje prioritetno, nekada traju i desetljećima. Imamo primjer da je običan izvanparnični postupak osiguranja dokaza trajao 12 godina. Što ako se nezadovoljna stranka nakon svih postupaka obrati Ustavnom sudu RH? Tada je moguće da se i petnaestak godina nakon pokretanja spora sve vrati na početak. Ne treba se ni stoga čuditi što nam ulaganja u gospodarstvu nisu zadovoljavajuća, a to se odražava na razinu zaposlenosti, standard građana, njihovu zaduženost i opravdano nezadovoljstvo poslodavaca koje se sputava u poslovanju.

ODAVNO JE TREBALO POČETI s djelovanjem na uspostavi vladavine prava. Na to se u pravnoj znanosti i struci opetovano upozoravalo, upozorenja su objavljena u knjigama i časopisima (u više navrata i u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti), na političkom planu opetovano se obećavalo da će se to učiniti, ali ozbiljnog rezultata nema. Napose nije ništa učinjeno da bi se sredilo stanje u propisima koje je sada nedovoljan alibi onima koji primjenjuju pravo za opravdanje nezadovoljavajućih učinaka njihova rada. Pojedina rješenja u propisima su modernizirana, ali se izgubila cjelina pravnog sustava. Prijeko je potrebno hitno pristupiti sređivanju propisa po pojedinim područjima, a nakon toga područja među sobom kako bi se dobio jasan i konzistentan sustav pravnih normi.

Prijeko su potrebne hitne mjere za ubrzanje rada sudova. U tome je bitno i stalno sustavno obrazovanje sudaca i ostalih stručnjaka u pravosuđu, Pravosudna akademija u tome ni izdaleka nije dovoljna. Što se napravilo da bi sucima bila dostupna stručna literatura koju moraju imati stalno pri ruci da bi mogli dobro raditi? Ništa. Česte izmjene propisa, primjena europske pravne stečevine, konačno i mogućnost da odvjetnici iz drugih država članica Unije sudjeluju u sudskim i upravnim postupcima i donose drukčiji pristup pripremi postupaka, zahtijevaju stalno praćenje literature i stručnih tumačenja pa i korištenje odluka sudova u drugim zemljama. Bez toga nema brze i dobre primjene prava. Što se napravilo da se, primjerice, otkloni preklapanje upravnih tijela na različitim razinama u odlučivanju u upravnim stvarima? Ništa. To je usko vezano i za promjene u teritorijalnom ustroju zemlje, da više ne budemo jedna od najcentraliziranijih država u Europi s velikim brojem malih, često za preživljavanje nesposobnih jedinica koje nisu u stanju obavljati javnopravne funkcije, nego samo troše novac. Kako je u tim uvjetima moguće primijeniti načelo supsidijarnosti kao jedno od pravila na kojima se temelji Europska unija?

U tu kiselu jabuku treba konačno zagristi, a ne ostati samo na golim deklaracijama. U predizborno vrijeme se samo izuzetno čuju na to neposredni i jednoznačni odgovori, bez mnogo riječi i okolišanja, prevladavaju opće konstatacije, gotovo na razini parola. Svako neposredno izjašnjavanje o tome je pohvalno, treba ga prihvatiti i po njemu postupiti. U protivnom nećemo dostići zadovoljavajuću razinu vladavine prava niti postići prijeko potrebnu pravnu sigurnost.

Komentiraj