Iako Srbija nastoji ostaviti dojam kako POVEĆAVA SVOJE NAPORE i ulaganja u obrambenom sustavu, realnost je da raspolaže s vrlo ograničenim resursima i mogućnostima

Tijekom rujna i listopada na području Vojvodine u Srbiji održat će se nekoliko vojnih vježbi. Zemlje koje kane zajednički uvježbavati svoje snage nekoliko desetaka kilometara od granice s Hrvatskom, koja je ujedno i granica NATO-a i Europske unije, nisu beznačajne. Radi se, uz Srbiju, o Rusiji i Bjelorusiji. U nekim normalnim okolnostima vježbe takve vrste ne bi izazivale veliku pozornost, jer na tlu Hrvatske se godišnje odvija nekoliko desetaka velikih vježbi različitog tipa, na kopnu, moru, zraku, s desetak različitih zemalja članica i nečlanica NATO-a. Naime, nakon ruske aneksije Krima i sukoba na tlu Ukrajine, uvedene su vojne i gospodarske sankcije Rusiji. No, to nije spriječilo Rusiju, niti će, da i nakon oštrih sankcija svoj interes ne artikulira jasno i precizno – intervencijom u Siriji i snažnim aktivnostima na tlu Srbije i Bosne i Hercegovine. Nakon gubitka utjecaja u Crnoj Gori, koja je nakon dobivanja pozivnice pred vratima NATO-a, Rusija je snažno usmjerila svoj utjecaj na Srbiju i Republiku Srpsku u BiH, jer to su jedine dvije preostale zemlje u regiji koje nisu ni članice NATO-a, niti članice EU-a. Igrajući na kartu dugogodišnjeg prijateljstva i partnerstva te jake potpore srpskog naroda ruskoj politici i Putinu osobno, jačanje obrambene suradnje je potpuno normalno gledajući to iz perspektive Moskve u Beogradu.

JOŠ KAO MINISTAR OBRANE naglašavao sam i upozoravao da suradnja Srbije i Rusije na području sigurnosti i obrane kontinuirano raste kako po opsegu i brojnosti aktivnosti, tako i po kvaliteti. Iako Srbija nastoji ostaviti dojam kako povećava svoje napore i ulaganja u obrambenom sustavu, realnost je da raspolaže s vrlo ograničenim resursima i mogućnostima. Rekao bih da vrlo malo sredstava završava u obuci, vježbama ili modernizaciji. Upravo zato je vrlo indikativno kako Srbija upravlja i usmjerava dostupna sredstva. Umjesto da ulaže ograničena sredstva u razvoj interoperabilnosti sa zapadnim vojskama, očigledno je da je jedan od prioriteta suradnja s Rusijom. Ovi trendovi posebno su vidljivi na području obuke i obavještajnoj suradnji te nešto manje na području opremanja i modernizacije srpskih oružanih snaga. Premda je u području modernizacije suradnja daleko manja od onog što bi Srbija htjela, ukupna suradnja raste i sve više odražava ruski interes za projiciranjem svoje prisutnosti i utjecaja, kako u Srbiji tako i u ovom dijelu Europe.

KRATKOROČNO, U VOJNOM SMISLU koristi takve suradnje su ograničene zato što ruska strana još uvijek ulaže i relativno ograničena sredstva u tu suradnju. Premda vježbe Srbije i Rusije iz godine u godinu dobivaju na svojoj kompleksnosti, a srpska strana u vježbu gura svoje ponajbolje snage – ipak realno ovakve obuke i vježbe obuhvaćaju relativno skromne snage po broju i opsegu da bi imale značajniji utjecaj na ukupnu spremnost srpske vojske. Definitivno, ova suradnja je prvenstveno politički motivirana i dozirana te ima određenu propagandnu ulogu. Rusija će ulagati u ovu suradnju onoliko koliko smatra da joj je potrebno, po mojem mišljenju sve više, jer pod svaku cijenu želi držati Srbiju daleko od NATO-a.

Što to znači za sigurnost regije, BiH, Hrvatske? 

Za sigurnost Hrvatske od primarnog značaja je da pratimo razvoj događaja i inzistiramo na transparentnosti ovih vježbi. Ne možemo spriječiti da netko provodi svoje vojne vježbe s onim partnerima s kojima to želi, no moramo biti upoznati što i kada se obučava, posebice tako blizu naših granica, koje su ujedno i savezničke granice. Hrvatska je članica NATO-a a samim time i članica sustava kolektivne sigurnosti, tako da izravne konvencionalne prijetnje od povećane suradnje Srbije s Rusijom u ovom trenutku nema, a i kad bi se hipotetski takva prijetnja pojavila hrvatske oružane snage bi odgovorile na ovu prijetnju s ostalih 27 članica Saveza, što uvelike mijenja stvar. U trenutnim geopolitičkim odnosima pokazuje se prava vrijednost i značaj naše odluke da postanemo članica Saveza. U kontekstu regionalne sigurnosti i utjecaja, naravno da nije dobro da se postojeći problemi i nestabilnosti u regiji dodatno pojačavaju s intenziviranjem vojnih aktivnosti s Rusijom. Srpsko-ruska vojna suradnja samo dodatno opterećuje ionako komplicirane odnose država u regiji s rekao bih, postojećim globalnim tenzijama i negativnim trendovima.  

 Ruski utjecaj u regiji projicira se kroz dva aspekta. Prvi je svakako sigurnosni i taj utjecaj nije zanemariv te mislim da kontinuirano raste. U sigurnosnom smislu taj utjecaj nosi određeni negativni efekt jer prije svega usporava i pokušava zaustaviti euroatlantsku budućnost država u ovom dijelu Europe. Jedini put k trajnoj stabilizaciji Jugoistočne Europe je potpuna integracija tih država u NATO i EU, i bilo kakvo usporavanje tih procesa bilo bi pogubno. Drugi aspekt je energetska sigurnosna politika. Većina zemalja u regiji itekako je ovisna o ruskom plinu i svjedoci smo različitih pritisaka s ruske strane  vezano za izgradnju Južnog toka, a zadnji je bio pokušaj Rusije da kupi INA-u. Najava izgradnje zajedničke nuklearne elektrane Mađarske i Rusije, prijašnja modernizacija rafinerija u Pančevu i Bosanskom Brodu snažno pozicioniraju Rusiju u ovoj regiji.

S POZICIJE NATO-a I EU-a jačanje rusko-srpske suradnje za sada ne donosi ozbiljniju sigurnosnu prijetnju, no kao što sam već naglasio, mora se inzistirati na njenoj potpunoj transparentnosti. S kime će se razvijati obrambena suradnja stvar je nacionalne odluke, međutim pojačana vojna suradnja Srbije i Rusije te nepridržavanje Srbije u odnosu na zajedničke politike EU-a sve više će otežavati europski put Srbije. 

 Svakako će biti zanimljivo pratiti stav SAD-a prema dvostrukoj politici Srbije. Mislim da su ovakvi postupci veliki test za vjerodostojnost srpskih vlasti i to sigurno ne pridonosi izgradnji povjerenja sa SAD-om i ostalim saveznicima. Uvjeren sam da SAD ne gleda blagonaklono na ovakve postupke i ponašanje Srbije koji de facto omogućavaju Rusiji da projicira svoj utjecaj. Pravo pitanje je koliko će službena američka politika biti spremna takvu politiku tolerirati jer u krajnjoj liniji ovakvi odnosi su u izravnoj suprotnosti uspostavljanju trajne stabilnosti i povjerenja u jugoistočnoj Europi.

Razvijanje obrambene i sigurnosne suradnje, u ovom slučaju Srbije, s državama koje dovode u pitanje međunarodno pravo i nepovredivost granica uvijek je vrlo osjetljiva stvar i teško je tolerirati takvu suradnju posebno ukoliko Srbija želi biti dio EU i sjediti za zajedničkim europskim stolom. U budućem razdoblju mislim da će srpske vlasti morati značajno korigirati svoje pozicije i politike posebice na području sigurnosti i obrane. U suprotnom mogu očekivati vrlo skromne pomake u kontekstu europskih integracija.

Komentiraj

<