Glavna pirana Pirangatea

Nisam više mogao izdržat u Zagrebu. Ubijao me usijani asfalt, užeglost, znojenje, osjećaj da sam teški luzer jer se nigdje nisam u stanju maknuti, talog društva. Po svaku cijenu htio sam se domoći mora, Dalmacije. Love sam imao samo za autobusnu kartu do Splita. Odlučio sam se za bitničku avanturu u stilu Džeka Keruaka. Sjest na bus, odvest se u Split, a onda se tamo za spavanje i jelo snaći kako znam. To i fali današnjim piscima, novinarima, pomislio sam. Nitko se ne želi upustiti u istinsku avanturu. Navikli su da ih kamo god dođu čeka hotel, dnevnice. Zato im je i otromboljio instinkt, tekstovi im nalikuju na dnevničke zabilješke penzića s ljetovanja u Opatiji.

OKO SEDAM NAVEČER U SPLIT SAM STIGAO VUČJE GLADAN. Putem nisam imao ni za najeftiniji sendvič sa sirom kod Macole. Počela me hvatat lagana panika. Šta mi je ovo trebalo? U Splitu je još užarenije, sparnije nego u Zagrebu. Da se smirim otišao sam na Baće, bacio se u more i plutao dobrih pola sata. Kad sam izašao iz mora, još mi je jače krulilo u želucu. Sunce je zalazilo. Uhvatila me pasja tuga, osjećaj napuštenosti. Malo je falilo da odem u policijsku stanicu i zamolim ih da me službenim kolima vrate u Zagreb. Onda sam se sjetio kafića Basket gdje se okupljaju splitski novinari. To su moja braća, kolege, oni će mi već nekako pomoći, pobrinuti se za mene.

U Basketu hrpa domaće ekipe. Nikog nisam poznavao. Uz šank je stajao kritičar Zlatko Gall. Držao se tako nekako nadmeno, hladno da nije bilo šanse da mu priđem. Skupio sam sav sitniš iz džepova. Imao sam jedva za mali pelinkovac. Tri jebena sata sam ga lizuckao na rubu šanka, nesposoban da ikome priđem. Tek sad sam se u punoj snazi suočio s tim koliko sam zapravo nesiguran, asocijalan, jadan.

Iza ponoći mi se jedna vižljasta, crnokosa ženska obratila na izlasku iz klonje:

“Ća tu sidiš sam ka ćuk?”

Zasramio sam se. Nisam znao što da joj odgovorim, a da ne ispadnem usamljeni papak i još k tome klošar koji je u teškom očaju bez prebite lipe iz Zagreba doglavinjao u Split.

“Ju spik ingliš?” ženska je zbog moje mutave šutnje očito pomislila da sam stranac.

“Arbitraža”, prokrkljao sam.

“Ća?” zblenuto će ona.

U teškoj panici, u suludoj inspiraciji totalnog morona krenuo sam ženskoj prtljat da sam ja snimio onaj razgovor slovenskog suca Sekoleca i vladine zastupnice Simone Drenik u kojem dogovaraju kako da na karti Hrvatske kao pirane izglođu dio oko Piranskog zaljeva. To mi se valjda vratilo moje pubertetsko ludilo kad sam u Đakovu ekipi stalno nešto lagao. Ljeti bih se po deset dana zatvorio u kuću pa poslije pričao da sam s engleskim princom partijao po Hvaru. I svi bi mi povjerovali. Ili su se pravili da mi vjeruju, a iza leđa mi se smijali. A ja sam se pak tješio da to nije nikakva psihoza, nego da tako vježbam za zanat pisca. Koji u svojoj fikciji mora biti toliko uvjerljiv da čitaoci pomisle da se sve što piše zbilja dogodilo.

Očito mi je ovaj put to pošlo za rukom. Crnokosoj ženskoj oči su zakrijesile kao mački iz dubine kontejnera. Rekla mi je da je novinarka Dalmatinskog radija, a onda usne primaknula mom uhu.

“Oli si se ti tu doša sklonit dok ne prođe sva ta gužva oko te snimke?”

Kimnuo sam. I šaptom joj natrkeljao da sam do te snimke došao sasvim slučajno. Pretprošli tjedan pisci i iz slovenskog P.E.N-a pozvali su me da gostujem kod njih. Nakon književne večeri odveli su me na parti kod političarke Simone Drenik koja kao i naša Jadranka Kosor obožava književnost, rado se druži s piscima. U jednom trenutku poželio sam nazvat svoju curu u Zagreb. I kad sam na telefonu u hodniku podigao slušalicu, začuo sam Simonu kako s drugog telefona razgovara s nekakvim mutnim tipom. Kad sam shvatio o čemu pričaju, odmah sam izvadio mobitel na kojem sam štedio roming impulse, priljubio ga uz slušalicu i stisnuo snimanje.

“Poslije me bilo jebeno strah. Oprala me paranoja da me Simona skužila da sam je prisluškivao. Da otklonim sumnju sa sebe, počeo sam na tulumu pravit od sebe tešku, bezopasnu budalu. Kleknuo sam nasred sobe, glumio zanesenost. Na slovenskom sam recitirao stihove mlade ljubljanske pjesnikinje Veronike Dinitnjane: Zaradi treh stvari puščam polkna priprta, zaradi štirih zapiram vrata…”

Novinarka me zadivljeno gledala kao da je pred njom Robert Retford u ulozi onog novinara u filmu Votrgejt. Opčinio sam je svojom pričom. Toliko sam se ufurao da sam čak imao i spreman odgovor ako me pita zašto sam sve to otkrio njoj ovako za šankom. Jer me jako podsjeća na moju majku u mladosti, pa mi je ulila povjerenje. To bi je dirnulo jer sam čuo da Dalmošice vole kad muškarce podsjećaju na njihove matere.

NAŽALOST, KONOBAR JE OBJAVIO FAJRUNT BAŠ KAD MI JE TAKO DOBRO KRENULO. Rekao sam novinarki kako nije pametno da odem spavat u hotel, apartman. Tamo ću morat ostavljat osobne podatke, a onda će mi tko god hoće lako ući u trag. Novinarka se ponudila da će mi ona naći siguran smještaj. Bingo!

Sjeo sam u autu s njom i nekim fotoreporterom Slobodne Dalmacije koji je oko glave imao bijeli, tenisački znojnik. Vozili su me nekamo izvan Splita, drndali po šljunkovitoj, brdskoj cesti. Auto su zaustavili u mrklom mraku. Novinarka mi je rekla neka izađem, stigli smo. Nesigurno sam zakoračio van. Fotoreporter je zalupio zamnom vrata.

“Evo tu imaš stari talijanski bunker, tu ćeš bit najsigurniji. A ako Slovenci odluče osvojit čitav naš Jadran, možeš odavdje pucat po njima”, dobacila mi je novinarka.

Onda je nagarila gas i ostavila me u mrklom mraku pored tog sablasnog bunkera.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.