Što više znamo o tome koliko se loših stvari dogodilo u povijesti, to bismo više trebali biti u stanju spriječiti ponavljanje istih zločina u budućnosti, kazala je u ponedjeljak navečer u Zagrebu finska književnica Sofi Oksanen gostujući na Festivalu svjetske književnosti (FSK).

“Iako je to moža vrlo optimističan način razmišljanja, ja kao spisateljica ne znam ni za kakav drugi”, dodala je Oksanen u razgovoru s urednikom Romanom Simićem Bodrožićem u Kinu Europi u sklopu festivalskog programa tribina “Razotkrivanje”.

Zbog toga se ona u svojim romanima bavi poviješću – ponajviše poviješću Estonije, domovine njezine majke. O estonskoj nedavnoj prošlosti piše jer smatra da je bitno ispričati istinu o njoj, kazala je.

“Estonci ne mogu uzeti zdravo za gotovo da mogu pisati o svojoj povijesti, ona se još uvijek mora boriti za to pravo – Rusija je bila vrlo agresivno protiv pisanja o njoj onako kako se ona doista dogodila”, pojasnila je Oksanen.

Kako bi Zapadna Europa mogla bolje razumjeti Istočnu potrebno je da što više ljudi zna i razumije kakav je bio život iza Željezne zavjese, smatra Oksanen.

“Da bismo shvatili koliko su ti sustavi bili međusobno drugačiji, te koliko su se međusobno razlikovale razne vrste pokreta za ljudska prava, rasprave o vrijednostima i slično, naprosto moramo više znati o povijesti”, pojasnila je.

Oksanen je jedno od najpopularnijih suvremenih književnih imena u Finskoj i šire. Status globalnog literarnog fenomena priskrbili su joj romani u kojima miješa teme kao što su poremećaji u djevojačkoj prehrani, strahote staljinizma, ubojstva, nasilje i izdaje, a sve u kontekstu osjetljivih povijesno-političkih okolnosti.

U nas su objavljeni njezini romani “Čišćenje” (2008.) i “Kad su golubice nestale” (2012.), oba u izdanju nakladnika Frakture i prijevodu Borisa Vidovića.

Dijete iz miješanog baka Finca i Estonke koja je sedamdesetih godina prošloga stoljeća napustila domovinu, Oksanen (1977.) piše na finskom – estonski nikada nije dovoljno dobro savladala a i “dobro je zadržati određenu distancu”.

No, teme vezane uz povijesne okolnosti domovine njezine majke svejednako je okupiraju: razdoblje sovjetske okupacije, prije i poslije Drugog svjetskog rata, pa do ranih 90-tih godina prošloga stoljeća i razdoblja tranzicije.

Iako je još od djetinjstva kroz veze sa svojom obitelji u Estoniji imala uvid u ono što se događalo iza Željezne zavjese, te bila dobro upoznata s tamošnjim načinom života, tek je na studiju shvatila da je to i odličan materijal za pisanje, kazala je Oksanen.

“Za mene su sve te stvari i iskustva naprosto bile dio normalnog djetinjstva i nisam ih tada vidjela kao materijal za književno promišljanje; dapače, dugo nisam ni shvaćala kako su Finska i Estonija dvije različite zemlje, s dvama različitim sustavima”, pojasnila je autorica.

Zanimljiv opus

Estonskom se poviješću bavi već u svojem nagrađivanom debitantskom romanu “Staljinove krave” (2003.), u kojemu prepliće priču o poremećaju u prehrani jedne mlade djevojke sa strahotama staljinizma. Roman ju je lansirao među najutjecajnije mlade finske autore, te je nominiran za književnu nagradu Runeberg.

Dvije godine kasnije, napisala je roman “Baby Jane” o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama, čija je radnja smještena u Helsinki 90-tih godina prošloga stoljeća.

No, svjetsku joj je slavu donio treći roman “Čišćenje” (2008.), proizišao iz njezine godinu ranije vrlo uspješno u Helsinkiju postavljene istoimene drame o trgovanju ljudima i osjećaju srama koji osjećaju žrtve. Predstava je potom producirana u jedanaest zemalja a roman je preveden na četrdesetak jezika svijeta, te je autorici priskrbio niz nagrada, među kojima i najveću književnu nagradu norveških zemalja Nordic Council Literature Prize 2010. Po romanu je 2012. snimljen i hvaljeni cjelovečernji igrani film, koji je prikazan u sklopu festivalskog Filmskog programa.

“U romanima možete pisati o stvarima koje u nekim drugim oblicima umjetnosti jednostavno nije moguće izraziti”, kazala je spisateljica.

“Pokušavam pisati na takav način da svoje likove samo klasificiram i onda pokušavam vidjeti svijet njihovim očima, što osjećaju i vide”, kazala je.

U priče često uvlači napete situacije jer smatra da je likovima potrebna napetost i iščekivanje. “No, vrlo je teško predvidjeti što je uzbudljivo nekome drugome. Zločin kao takav ne čini knjigu zanimljivom”, napomenula je.

Dati lice negativcima

Radnja njezina četvrtog romana “Kad su golubice nestale” obuhvaća ratne i poratne godine u zapadnoj Estoniji, od 1941. do 1966., bavi se ljudima koji su surađivali s okupatorima u različitim razdobljima estonske povijesti – prvo je bila pod finskom, pa pod sovjetskom vlašću, da bi tijekom Drugog svjetskog rata nakon pet dana neovisnosti pala pod čizmu nacista, te nakon rata pa sve do kraja stoljeća, pod sovjetsku vlast – a fraza iz naslova odnosi se na činjenicu da su Nijemci po osvajanju Estonije tamo izveli pomor golubova.

“Priče o estonskome identitetu dijele se na tri kategorije: priče o onima koji su pobjegli na Zapad, o onima koji su deportirani, te o onima koji su morali ostati”, kazala je autorica.

Nakon perestrojke, sve te priče – ranije skrivene – javno su objavljene: ritam objavljivanja biografija, memoara i ostale ne-fikcije ne pokazuje znakove jenjavanja, napomenula je.

Međutim, jedna ključna skupina ljudi ne daje ni glasa od sebe: “jedna određena skupina šuti, skupina koja je odigrala ključnu ulogu za okupatore”. “To su ljudi koji su radili za KGB. Oni su zadržali svoju anonimnost, još su uvijek ljudi bez lica, iako je bilo mnogo njih koji su surađivali s okupatorima. Mislim da se to mora promijeniti, ne smijemo im dopustiti da ostanu bezlični”, istaknula je Oksanen.

Rusija nikada nije osudila djelovanje KGB-a, nikada se nija ponijela poput Njemačke, koja je osudila sve što je imalo veze s Hitlerovim režimom – što je još jedan razlog više za pisanje o ljudima koji su radili za KGB, smatra.

“Ne vjerujem da se ljudi rađaju zli – neki su ljudi naprosto lošiji od drugih a život čine naši osobni izbori”, istaknula je Oksanen.

“Također, važno je ne zaboraviti da su čak i oni koji su počinili grozne zločine nečiji roditelji, brat, sestra – zato ja pokušavam pisati o stvarnim ljudima”, dodala je.

U sklopu festivalskog programa, Oksanen je u nedjelju sudjelovala u okruglom stolu na temu “Preživjeli smo komunizam”, u kojoj su joj se pridružile austrijska spisateljica Julya Rabinowich i hrvatska književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić.