Prije nego odgovorimo na pitanje je li Josip Broz Tito bio slobodni zidar, morali bismo ustanoviti tko je zapravo bio Tito – tada bismo pitanje njegova članstva u slobodnom zidarstvu možda lakše definirali. Slobodnozidarski publicist, prvi veliki majstor obnovljene Velike lože Jugoslavije Zoran D. Nenezić, ponekad nepouzdan, sakupljačoriginalnih dokumenata i neargumentiranih tvrdnji o slobodnozidarskoj povijesti na tlu bivše Jugoslavije za razdoblje od 1764. do 1999. godine, u svojoj knjizi Masoni u Jugoslaviji više od dvadeset puta spominje Josipa Broza Tita, kao političara kojeg je „staljinistička dogmatična propaganda“ optuživala da je bio slobodni zidar, i to pod neposrednim engleskim utjecajem.

[quote_box_center]

  • Nema dokaza da je Tito bio slobodni zidar, što ne znači da se s njima nije družio, naročito prije Drugog svjetskog rata, davao im naputke i sugestije ili tražio od njih usluge
  • U stenografskim zapisima s Vange Tito je Kopiniču rekao da su mu dr. Srećko Šilović i drugi masoni služili za rad i kamuflažu
  • Slobodni zidari bili su Slavko Kvaternik, Mile Budak, Ivan Šubašić, Ivan Ribnikar, Moša Pijade i Grga Novak, a Tito je sumnjao da je i Miroslav Krleža među njima

[/quote_box_center]

Sovjeti su to navodno znali jer je golem dio njemačkih arhiva s podacima o radu europske i jugoslavenske međuratne masonerije bio u njihovom posjedu. (36) Slovenski povjesničar i arhivist France M. Dolinar u Moskvi je pregledao dio arhivske građe zaplijenjene za vrijeme sovjetske okupacije dijela Hitlerove Njemačke. „Te evidencije su vrlo precizne. (…) Jugoslavenske tajne lože, o kojima istinski ne znamo mnogo, vrlo su precizno registrirane. A tog materijala ima u papirima u dužini sedam metara.“ Po svim dosadašnjim dokumentima, sakupljenim podacima i osobnim izjavama, Josip Broz Tito nije bio slobodni zidar, što ne znači da se s njima nije družio, naročito prije Drugoga svjetskog rata, slušao, davao im naputke i sugestije ili tražio od njih konkretne usluge. Prvi put je konkretno, odnosno javno, došao u dodir sa slobodnim zidarima na svom bombaškom procesu u Zagrebu (1928.), kada je dobio pet godina zatvora. Tada ga je branio predsjednik Društva odvjetnika, odnosno Advokatske komore u Zagrebu, slobodni zidar dr. Ivo Politeo, od 1918. član zagrebačke lože Ljubav bližnjega. Nakon Drugoga svjetskog rata, 1946. godine Politeo i dr. Natko Katičić, obojica slobodni zidari, branili su po službenoj dužnosti nadbiskupa Alojzija Stepinca. Bilo je to prvi put da su slobodni zidari pred javnošću, u komunističkom sistemu, koji je zabranio slobodno zidarstvo, a prema Vatikanu bio nesklon, branili katoličkog svećenika koji je o slobodnom zidarstvu imao vrlo negativan stav. Iako su briljirali u sudnici, slobodni zidari nisu mogli obraniti nadbiskupa pred presudom koja se znala unaprijed – nadbiskup je osuđen na 16 godina zatvora; pet godina proživio je u Lepoglavi, a ostale u kućnom pritvoru u Krašiću.

Kada je Josip Broz u knjizi Vjenceslava Cenčića Titova posljednja ispovijest govorio o Andriji Hebrangu, istaknuo je da malo ljudi zna „da nije bilo dr. Srećka Šilovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića, koji su me na vrijeme obavijestili, što mi se sprema u Zagrebu, ja bih ’zagnojio’ u tom gradu. Na moju sreću procurila je informacija da se sprema moja likvidacija. Tu informaciju je kod dr. Šilovića, velikog meštra masonske lože (!) ’izlajao’ dr. Budak, mason, a i Kopinič i Golubić došli su do takvih informacija.“ Od svih spomenutih imena, slobodni zidari bili su samo dr. Mile Budak i dr. Srećko Šilović, koji je u slobodno zidarstvo primljen u Brazilu, a u Zagrebu afiliran 1920. u ložu Maksimilijan Vrhovac, kasnije postao član lože Libertas. Jedan je od rijetkih slobodnih zidara koji je bio član Komunističke partije Jugoslavije, i to od 1933. godine. Pritom nije točna informacija da je bio veliki majstor slobodnozidarske lože jer je Velika loža Jugoslavija imala svoje sjedište u Beogradu, a divlja, nepriznata Simbolička Velika loža Libertas na vodećim mjestima imala je druge osobe. Hrvatska kulturna javnost, ali i povijest, poznaje dvije osobe koje su dijelile ime Mile Budak. Prvi je liječnik dr. Mile Budak (1903.-1961.), internist i ftizeolog, koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio docent interne medicine za predmet bolesti grudnih organa na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nakon rata od 1945. do 1947. vodio je bolnicu Kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški, budući da je bio osuđen na vremensku kaznu kao liječnik političkog vrha NDH. Od 1948. do kraja života radio je u Centralnom antituberkuloznom dispanzeru u Zagrebu. Bio je član Simboličke Velike lože Libertas. Drugi Mile Budak (1889.-1945.) bio je pravnik, političar i književnik, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ministar bogoštovlja i nastave NDH, potom ministar vanjskih poslova, poslanik u Berlinu. Nakon rata osuđen je na smrt i likvidiran u Maksimirskoj šumi, a njegov grob nije poznat. Kako je zapisao Vjenceslav Cenčić u knjizi Titova posljednja ispovijest, Vladimira Bakarića zabrinjavao je Mile Budak i njegovo saslušavanje 1945. u Zagrebu. Naime, Budak je htio istražitelju napisati sve što je znao o akciji „Trojanski konj“, u koju su hrvatski kadrovi iz CK KPH bili upleteni i surađivali s ustaškom policijom.

Po nalogu Bakarića i Krajačića, Budakovo saslušavanje trajalo je samo nekoliko dana, „jer da nema hrane ni za vojsku-partizane, a ne za Budaka, koji i tako nema, po njihovom mišljenju, što novo reći“. Književnik Mile Budak, pisac Ognjišta, nije bio slobodni zidar, ali su ga površni autori, uglavnom novinari, na sve načine ubacivali u popise slobodnih zidara, među kojima je bio Mile J. Budak (1903.-1961.), njegov nećak. Zbunjivao je podatak da su obojica bili doktori: prvi medicine, a drugi pravnih znanosti. U stenogramskim razgovorima Tita i Kopiniča na Vangi 1979., Broz se u svojim sjećanjima još jednom vraća na slobodne zidare. „Znaš i sam, Vokšine, da sam, a i Ti, svoj punkt imao kod dr. Šilovića. Tamo smo proslavili i Novu godinu 1940.-1941. Vidiš, Vokšine, Šilović je bio mason, veliki meštar i pod njim su bili Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, dr. Šubašić i još petnaestak uglednih ljudi iz Zagreba i drugih gradova Hrvatske. Marko (Milan Ranković) je od 1952. do 1964. godine provodio istragu o jugoslavenskoj masoneriji i kako mi je rekao, u tom materijalu, koji ima preko tri tisuće stranica, često se spominje moje ime. Tražio je od mene izjavu. Ja sam mu je dao. Ne samo pismenu već i usmenu i rekao mu da sam dr. Šilovića i druge masone koristio za rad i kamuflažu, a posebno dr. Šilovića i njegovu ordinaciju. (…) Kada sam odlazio iz Zagreba, put mi je organizirao Šilović, preko svojih masona, a i u Beogradu sam, kod masona Ribnikara, našao utočište. (…) Pa kad je riječ o masonima, Ti sigurno nisi znao, da je dosta naših uključeno u masonsku organizaciju. Tako je Vidmar iz Ljubljane, Krleža pa Moša, Ribnikar, Grga Novak i još neki iz Jugoslavenske akademije. Ne mogu se sjetiti svih. Svi oni bili su lojalni i veliki ljudi, ali ipak masoni.“ U toj Titovoj izjavi ima nekoliko netočnih podataka, koji daju krivu sliku o nekim osobama, koje su bile ili nisu bile slobodni zidari. Od spomenutih, 537 slobodni zidari bili su Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ivan Šubašić, Ivan Ribnikar, Moša Pijade i Grga Novak. Ali nije bio političar, esejist Josip Vidmar, nego njegov brat inženjer Milan Vidmar, primljen 1931. u zagrebačku ložu Maksimilijan Vrhovac, a devet godina kasnije član je ljubljanske lože Valentin Vodnik. Izvrsno je igrao šah, bio je čak kandidat za svjetskog prvaka. Nakon Drugoga svjetskog rata nudili su mu mjesto elektroinženjerskog stručnjaka u Moskvi, ali on je izabrao Zagreb, radio je šest godina u tvornici Rade Končar kao konstruktor velikih transformatora. Ni Miroslav Krleža nije bio slobodni zidar. Stoga je Tito bio u velikoj zabludi ako je mislio da se na Brdu kod Kranja družio sa slobodnim zidarima Vidmarom i Krležom.

U tom istom stenogramu, ali na drugom mjestu, Broz se vratio na razgovor o slobodnim zidarima. „Bilo ih je dosta. Od Ribnikara i do Šilovića, koji su nam mnogo pomogli. Posebno Šilović. Koliko znam, Vidmar, pa Grga Novak, predsjednik JAZU, pa Krleža, Andrić, Augustinčić, poznati novinar Mihajlović i drugi bili su masoni. I mene su znali prikrpati tom spisku, ali ja mason nisam bio nikada! Istina je, da sam se koristio njihovim informacijama ali mason nisam bio.“

Srećko Šilović (1885.-1965.) bio je zapravo jedini slobodni zidar s kojim se Tito družio prije rata u Zagrebu. Bio je široko obrazovan. Već se u gimnaziji družio s prijateljima koji su kasnije postali slobodni zidari: jedan od njih bio je Juraj Demetrović, za kojeg je Šilović zapisao, a njegova unuka Latica Ivanišević objavila 2010. pod naslovom Sjećanja mojega djeda: „Juraj Demetrović, kojega smo mi strijeljali poslije oslobođenja, bio je jedan od vođa našeg đačkog pokreta, koji se povezivao sa socijaldemokratima. Tada je on još bio đak i bio je moj školski drug. Poslije je sudjelovao u Šestojanuarskoj diktaturi i bio kolaboracionist s Hitlerom.“ Šilović je medicinu završio 1910. u Beču. Kada se vratio u Hrvatsku, nije dobio posao te je 1912. otišao u Brazil, gdje je kao liječnik opće prakse radio do završetka Prvoga svjetskog rata. „Bio sam član Narodne odbrane u Antofagasti (gdje je u to vrijeme bilo puno hrvatskih slobodnih zidara, udruženih u ložu Pokret, nap. a.) i član ogranka Jadran u Buenos Airesu i u Porto Alegreu. Osnovao sam organizaciju Jugoslavija, za pomoć saveznicima i srpskom Crvenom križu, jer je to bio jedini način pružanja pomoći.“

Još je prije Prvoga svjetskog rata ušao u jednu ložu u Rio de Janeiru (1913.). Za vrijeme boravka u Brazilu povezao se s članovima Jugoslavenskog odbora, sa svojim prijateljima Ljubom Leontićem i Milanom Marjanovićem (obojica slobodni zidari). Kada je 1919. putovao u domovinu, na brodu koji je plovio preko kanala La Manche susreo se s Milivojem Dežmanom, poznatim predratnim političarom, koji je po struci bio liječnik, a bavio se i novinarstvom (od 1929. član zagrebačke lože Pravednost, nap. a.). Od 1920. do 1925. Šilović je asistent Ginekološke klinike u Zagrebu, gdje je uveo sugestivnu metodu bezbolnog porođaja. Potom je radio kao ginekolog bolesničke blagajne u bolnici Merkur i tu utemeljio ginekološki odjel. Godine 1933. postaje član Komunističke partije Jugoslavije i tada ga je Tito, po izlasku s robije, počeo posjećivati, a kasnije, kad je preuzeo Partiju u svoje ruke, u Srećkovom je stanu imao jedan od svojih punktova za ilegalne sastanke. Šilović je priznao Titu da je slobodni zidar, a on mu je tada rekao da mora to i dalje ostati. „Tito nije bio mason nego vrhunski politički ’meštar’, znao je sve iskoristiti pa i slobodne zidare“, rekla je u jednom razgovoru Šilovićeva unuka Latica Ivanišević. Kako je uspješno igrao na svim stranama, svjedoči i Titova autobiografska izjava: „Mi smo upozorili Sovjetski Savez. Ja sam se, na primjer, sastao sa sovjetskim vojnim atašejem i rekao mu da se njemačka vojska kreće prema njihovoj granici i da sam siguran da će doći do napada. Imao sam informacije iz Zagreba od nekih slobodnih zidara, koji su bili upoznati s onim što se sprema.“

Josip Broz Tito bio je Hrvat, prije rata je kao „ilegalac“ dugo živio u različitim zagrebačkim stanovima. Vrata mu je otvorio i dr. Beno Stein, od 1931. član lože Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith, liječnik internist, koji je imao privatnu praksu u središtu Zagreba. Valeria Singer, njegova druga supruga, tvrdila je da su čak i tvrdokorni komunisti, poput Josipa Broza Tita i Rodoljuba Čolakovića, rado obavljali neke nezakonite političke dogovore u Steinovom stanu. Tomu su, vezano za Tita, dva razloga: on nije bio protivan uživanju u sitnim privilegijama, a često je djelovao u skloništima, pa i buržujskima, naročito ako su ona bila prikladno opremljena s dva izlaza. No, Tito je ipak bio rijedak gost u tome stanu, u kojem su se, u početku posve opušteni i neformalni, razgovori među prijateljima razvili u intenzivna artikuliranja društvenih i intelektualnih problema tadašnjeg vremena.

U Zagrebu je još prije Drugoga svjetskog rata postojala ćelija komunističkih intelektualaca čiji je član bio i dr. Srećko Šilović. Spomenuta partijska organizacija prestala je s radom u listopadu 1941. godine. U to je vrijeme Šilović, po partijskom zadatku, ušao u Inicijativni odbor za formiranje Stranke radnog naroda Hrvatske i kao takav održavao je vezu s lijevim krilom Samostalne demokratske stranke (SDS). U Zagrebu je djelovalo i Društvo prijatelja Sovjetskog Saveza, čiji je tajnik bio Šilović.

Tito je u stan na sedmom katu u plavoj Planićevoj palači u Masarykovoj ulici br. 2 često dolazio kada bi boravio u Zagrebu. Bio je to pogodan stan za ilegalce; imao je dva ulaza, jedan iz ordinacije. U jednoj od soba Tito bi se znao satima zatvoriti i pisati na pisaćem stroju. Od Šilovića je nesmetano obavljao i telefonske razgovore, jer kuća nije bila ni pod kakvim nadzorom. Šilovićev ugled u gradu bio je takav da ni policija Kraljevine Jugoslavije, a kasnije ni ustaška, nije oštrije intervenirala.

Budući da se družio s utjecajnim političarom i slobodnim zidarom Slavkom Kvaternikom, Šilović je od njega saznao da njemačka vojno-obavještajna služba prati rad partijske ćelije u Zagrebu i da priprema likvidaciju Josipa Broza. Kada je Tito 6. svibnja 1941. došao u posjet Šiloviću, liječnik ga je o svemu obavijestio i Tito je odlučio napustiti Zagreb. Tito se u jednom razgovoru s Kopiničem prisjetio Šilovićevih riječi: „Što brže, vi iz Zagreba! Tu vam glava nije na sigurnom. Ubit će vas vaši! Vi im smetate u Zagrebu!“ Za vrijeme rata Šilović je pomagao mnogim Židovima i tako privukao pozornost ustaških vlasti. Kad se, preko Kopiničevih veza u ustaškoj policiji, saznalo da i Šiloviću prijeti likvidacija, strijeljanje ili vješanje u Maksimiru, on je, po nalogu partije, 1943. napustio Zagreb i otišao u partizane. Tamo je izabran za vijećnika ZAVNOH-a. Nakon završetka rata bio je predsjednik Zbora liječnika Hrvatske i pomoćnik ministra za narodno zdravlje Hrvatske. Godine 1947. imenovan je za veleposlanika u Brazilu, gdje je boravio godinu dana, a potom je dvije godine bio veleposlanik u Meksiku. Nakon toga premješten je u Norvešku. Opet je preko noći došao dekret da se mora vratiti jer je general Ilić, suprug Zinke Kunc, htio to veleposlaničko mjesto. Rekao je: „Šilović se ionako neće buniti“. Imao je pravo. Latica Ivanišević, poznata zagrebačka scenografkinja, s Titom je plesala u Banskim dvorima 1960., a sjeća se i drugih gostiju koji su dolazili u njihov stan u centru Zagreba. “Kroz ovu kuću prolazili su svi značajniji ljudi. Kad je dolazio Tin Ujević, meni se činilo kao da sunce ulazi u stan. Jure Kaštelan bio je kod nas gotovo svake noći. Moja majka mi je na pod stavila deku uz riječi ’Sjedni i slušaj, puno ćeš naučiti.’ I ja sam po cijele noći bila budna slušajući najfantastičnije Jurine priče. Šećem jednom s Vladom Gotovcem, pričam mu Jurine priče, a on meni: ’Pa niste valjda povjerovali? On fantastično izmišlja.’ Šilović i Krleža često su se družili. To druženje sam kasnije nastavila. Krležini su me držali kao vlastitu kćer. Bela bi se nakon ručka znala povući, a onda smo Krleža i ja razgovarali, on se potpuno otvarao. Gledala sam mnoge padove i uspjehe, ali imam osjećaj, da se nije mrzilo, da se svakoga nastojalo shvatiti.“

U pozamašnoj, provokativnoj kronici svoje obitelji Slušaj i gledaj, Latice, autorica Latica Ivanišević posvetila je jedno poglavlje i svom djedu, slobodnom zidaru Srećku Šiloviću. „Napisao je kratku povijest masonerije u Latinskoj Americi. Dolaskom u Zagreb primljen je u članstvo lože Maksimilijan Vrhovac (nazvanu po osnivaču – biskupu Maksimilijanu Vrhovcu), koja je bila jedina izrazito hrvatska loža. Kako sam sve što je djed radio bezrezervno primala s oduševljenjem, doživljavala sam masone kao dobrotvore i časne ljude, što su i imena tih ljudi dokazivala. Djed nikada nije govorio o toj svojoj djelatnosti… Mama mi je jednom pokazala bijele kožne rukavice kakve je posjedovala svaka žena masona. Masonski zakon nalagao je da svaka žena masona – kad je u nevolji – može otići, pokazati te rukavice i dobiti pomoć, bilo gdje u svijetu, od masonske zajednice. U Sjećanjima opisuje slučaj prijateljice Jare Ribnikar. Naše rukavice leže u kineskoj zdjeli, u vitrini.“

NEKI POVRŠNI, ALI PONEKAD I ZLONAMJERNI, novinari i publicisti iz država koje su nastale u jugoistočnoj Europi poslije raspada bivše Jugoslavije još i danas pišu da je Josip Broz Tito bio slobodni zidar. Pritom navode dva razloga za takvo razmišljanje: pisanje i tvrdnje. Prvi je što na njegovu grobu u Beogradu stoji samo natpis Josip Broz Tito 1892.-1980., bez ikakvih drugih podataka, što je običaj među slobodnim zidarima. I slobodni zidar, američki predsjednik Roosevelt ima skromnu nadgrobnu ploču na kojoj piše Franklin Delano Roosevelt 1882.-1945. Ali za njega je poznato da je bio slobodni zidar, primljen u ložu Holland No. 8 na Manhattanu, New York, 1911. godine. Kasnije je bio počasni član lože Stansburg No. 24 u Washingtonu. Imao je 33. stupanj Drevnog i prihvaćenog slobodnozidarskog Škotskog obreda, dobitnik DeMolayeva odlikovanja. Natpis na Titovom grobu vjerojatno nema nikakve poveznice s tradicijom slobodnih zidara; Titu se jednostavno svidio Rooseveltov grob i to je samo jedna imitacija njegovog zadnjeg počivališta.

Drugi razlog stalni su napadi vatikanskog tiska i drugih konzervativnih glasila u Europi na „komunističke lidere“ koji su skloni slobodnozidarsko-židovskim urotama pa su se na njihovim popisima slobodnih zidara našli i Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Moša Pijade, Aleš Bebler i drugi članovi jugoslavenskoga komunističkog političkog vodstva. Ta su imena onda bez provjeravanja našla put u „žuti tisak“ po poznatom novinarskom pravilu, ako tri puta kažeš laž, četvrti put i sam povjeruješ u nju kao istinu. Miroslav Todorović je u knjizi Hohštapler, objavljenoj 2004., ponovio staru tezu pišući o tome kako je Tito iz svojih redova uklonio Aleksandra (Leku) Rankovića. Stišavajući pritajeno nezadovoljstvo manjeg dijela srpskoga partijskog članstva zbog grube smjene čovjeka, koji mu je bio vjeran kao pas, progurao je (Tito, nap. a.) priču da su ’njegovog Leku’ srušili urotnici iz redova jugoslavenske masonske lože, zato što im je ušao u trag. I zaista, upućeni u stvari masona znaju da su zavidna mjesta u toj masonskoj družini zauzimali Kardelj, Krleža, Ivan Ribar, Oskar Davičo, Ivo Andrić, Ivan Krajačić i još poneki državni i partijski dužnosnik, sve sami Lekini smrtni neprijatelji. Od spomenutih imena, koja stalno variraju, slobodni zidari bili su samo dr. Ivan Ribar, od 1924. član beogradske lože Preporođaj, u kojoj je 1937. dobio časnu razrješnicu, te Ivo Andrić. Pritom je upitna njihova aktivnost u ložama; poznato je, naime, da su mnogi već prije početka Drugoga svjetskog rata odustali od slobodnozidarskih doktrina, tražili časne razrješnice i otišli iz svojih matičnih loža, a poslije rata slobodno zidarstvo bilo je zabranjeno u svim istočnoeuropskim socijalističkim i komunističkim državama, pa tako i u Jugoslaviji.

BRITANSKE TAJNE POLITIČKO-MASONSKE VEZE

Kao deseti dodatak knjizi Slobodno zidarstvo ili masonerija, objavljenoj 1941. u Beogradu, naveden je prilično pristran, neutemeljen popis „masona u KPJ i SKJ”. Među 17 objavljenih imena – od Tita do Koče Popovića – tu je i ime Vladimira Velebita, pravnika, odvjetnika, partizanskog časnika i diplomata, zapažene osobe u središtu zbivanja značajnih pri stvaranju poslijeratne nove Jugoslavije. Knjiga Svjedok historije koju je priredila Mira Šuvar govori o osobama s kojima se družio, koje su utjecale na njegove životne stavove i doveli ga u redove Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Kada je živio u studentskom domu u Zagrebu, preko tjedna je učio, a nedjeljom odlazio u lov. Među lovcima je bio i dr. Branko Arko, odvjetnik i jedan od prvih slobodnih zidara s kojima se sreo mladi Velebit. Družio se i s braćom Nikicom i Ivicom Pavelićem, s kojima je ljetovao u Novom Vinodolskom. Njegovi novi prijatelji bili su sinovi tadašnjeg predsjednika Senata Kraljevine Jugoslavije Ante Pavelića (zubara i slobodnog zidara koji je 1. prosinca 1918. na proklamaciji ujedinjenja predvodio delegaciju Države Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba u Beograd). Upoznao je i Veru Zagorac, studenticu Visoke ekonomsko-komercijalne škole u Zagreba, koja je bila prva komunistkinja koju je Velebit sreo u životu. Zahvaljujući njoj, kasnije je upoznao njezino prijateljicu Hertu Haas te preko nje Josipa Broza Tita i postao njegov suradnik i prijatelj, što je u potpunosti odredilo cijeli njegov daljnji život.

RAT JE ZATEKAO VLADIMIRA VELEBITA kao rezervnog časnika. U zatvoru je saznao da je pukovnik Slavko Kvaternik proglasio NDH. Predsjednik Advokatske komore Ivo Politeo pozvao je, po naređenju nove vlasti, sve odvjetnike koji namjeravaju nastaviti raditi da polože prisegu novom režimu. Kad je Velebit položio prisegu, Politeo, od 1918. član zagrebačke lože Ljubav bližnjega, prišao mu je i prijateljski stisnuo ruku. Je li to bio slobodnozidarski stisak ruku s „tri točke“ ili samo formalnost, znali su samo njih dvojica.

Velebit je otišao u partizane tek na proljeće 1942., zajedno s Ivom Lolom Ribarom, čiji je otac dr. Ivan Ribar bio poznati slobodni zidar, koji je zajedno s dr. Simom Miloševićem istupio 1937. iz beogradske lože Preporođaj. Prilikom tog istupanja održao je nazočnima u loži dvosatni govor u kojem je iznio razloge svojega istupanja. Istaknuo je, između ostaloga, da je uvidio besciljnost slobodnozidarskih načela i rada te da napušta masonstvo radi potrebe slobode za svoje osobne akcije. U završnom dijelu govora izrekao je: „Bivša moja braćo, gospodo! Vi ništa nećete postići svojim dobrotvornim radom, hraneći siromašne i gladne s vaše prepune i bogate trpeze (…) mora se stvoriti takvo društvo koje neće stvarati siromašne i gladne…“ U partizanima je Velebit radio na organizaciji vojnih sudova u NOV-u. Od lipnja 1943. postaje časnik za vezu sa stranim vojnim misijama. U to je vrijeme Foreign Office pokušavao spriječiti svaki službeni kontakt britanske vlasti s NOP-om. Zbog toga je Tito odlučio poslati Velebita, preko Alžira, u London k Churchillu.

S Velebitom je u Alžir krenuo i Mato Jakšić, koji je određen da prati zbjeg u Egipat. Jakšić je poticao iz poznate dubrovačke obitelji pomorskih kapetana, koji je prekinuo tu obiteljsku tradiciju: do rata je bio odvjetnik u Dubrovniku, počasni francuski konzul i član dubrovačke slobodnozidarske lože Sloboda. U Londonu se Velebit smjestio u otmjenom hotelu Savoy. Ubrzo se upoznao i povezao s predstavnicima londonskog odbora simpatizera partizanskog pokreta u Jugoslaviji, na čijem su čelu bili Rudolf Bičanić (Hrvat), Mika Petrović (Srbin), dopisnik beogradske Politike i Boris Furlan (Slovenac), od 1933. član zagrebačke lože Maksimilijan Vrhovac, a od 1940. član ljubljanske lože Valentin Vodnik. Velebit je bio vrlo uspješan u londonskim susretima i razgovorima, naročito u diplomatskim krugovima; primio ga je i predsjednik Čehoslovačke Eduard Beneš, utjecajni europski slobodni zidar. Nije slučajno da je Tito u London poslao baš njega i da je Churchill (primljen u slobodnozidarski savez 1901., a od 1902. član lože Rosemary No. 2851 u Londonu) bio raspoložen primiti upravo Velebita kao prvog Titova izaslanika.

Činjenica da je Winston Churchill primio Brozova vojnog izaslanika bila je od velikog značenja za jugoslavenski NOP. Churchillova izjava o tome u britanskom parlamentu i poruka o snažnoj podršci Titu i njegovim partizanima obišla je svijet. Poznato je da je, od jugoslavenskih političara koji su poslije 1941. ostali u inozemstvu, Churchill favorizirao Ivana Šubašića, predratnog bana u kratkotrajnoj Banovini Hrvatskoj. Velebit je bio mišljenja da je Šubašića Churchillu preporučio O’Donovan, savjetnik američkog predsjednika Roosevelta (također slobodni zidar, nosilac 33. stupnja Drevnog i prihvaćenog slobodnozidarskog Škotskog obreda. Osim toga, američki je predsjednik bio shriner, odlikovan DeMolayevim odlikovanjem, kao u novije vrijeme i Bill Clinton. Šubašić je prihvatio ulogu koju mu je namijenio Churchill i naivno vjerovao da je Churchillov plan doista jedini način da se kralj nakon završetka rata vrati na prijestolje. Šubašiću je obećano da će mu se izaći ususret u pronalaženju osoba koje će uzeti u svoju vladu, koji nisu ni u Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) ni u drugim antifašističkim vijećima, ali su se tijekom rata potvrdili kao domoljubi. Šubašić je uzeo Dragu Marušiča, uglednog slovenskog pravnika i bivšeg bana Dravske banovine, člana slobodnozidarske lože Perun od 1931., a prije početka Drugoga svjetskog rata neko vrijeme člana slovenske lože Valentin Vodnik u Ljubljani. Churchill se u Londonu više puta sastao s Velebitom, a povjesničarima je poznato da je Churchill među jugoslavenskim političarima u Londonu imao nekoliko savjetnika, među kojima je hrvatski političar dr. Juraj Krnjević uživao njegovu posebnu slobodnozidarsku podršku. Krnjević je bio predratni slobodni zidar, član jedne švicarske lože u Lausanneu, a 1940. ušao je u novu engleskojugoslavensku ložu u Londonu, u kojoj su se okupljali mnogi jugoslavenski političari koji su se prije rata i kasnije zatekli u britanskoj prijestolnici.

POLAKO SU SAZRIJEVALI VRIJEME I PRILIKE, pa je Churchill izrazio želju da se u Napulju susretne s Titom te je odlučio povesti i Šubašića na taj susret. Šubašić je na sastanak u Napulj poveo Savu Kosanovića, obrazovanog i kulturnog Ličanina, nećaka Nikole Tesle i slobodnog zidara, koji je bio duboko uvjeren da narodi Jugoslavije mogu opstati i prosperirati samo u bratskoj zajednici.

Neki novinari misle da je Tito možda baš u Napulju 1944. primljen u svjetski slobodnozidarski lanac. „Naime, Churchill je možda uveo Tita u slobodnozidarsku ložu Justice (Pravda) i odmah podigao na 33. stupanj Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda. Od tada je počeo Titov streloviti napredak kroz svjetsku politiku.“ Za ovaj novinarski zapis nema nikakvih pisanih dokaza, dokumenata da se to uistinu dogodilo, pa je to još samo jedno nagađanje. Pitanje ostaje i dalje otvoreno, a Titova enigma u vezi s tim je još uvijek nerazriješena. Nakon formiranja privremene vlade Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ) 7. ožujka 1945. u Beogradu, Šubašić je dobio resor vanjskih poslova. Već u listopadu 1945. podnio je ostavku zbog neslaganja s političkom orijentacijom u zemlji i napustio vladu, otišao u Zagreb te ondje preminuo deset godina kasnije.

U travnju 1948. Velebit je doživio moralni i politički šok. Tito ga je pozvao u svoj kabinet i pokazao mu pismo Staljina i Molotova upućeno njemu i Kardelju. Sadržavalo je žestoke napade na KPJ. Na svoje beskrajno zaprepaštenje, Velebit je mogao pročitati da je upravo on u Staljinovom i Molotovljevom pismu spomenut kao „engleski špijun“! U skladu s tim, formulirana je i prijetnja: SSSR će prekinuti redovne diplomatske odnose s Jugoslavijom ako Vladimir Velebit ne bude uklonjen iz ministarstva vanjskih poslova! U kolovozu 1950. imenovan je za pomoćnika ministra vanjske trgovine. Uspješno je djelovao na gospodarskim turnejama po Americi te mu je generalni direktor Međunarodne banke za obnovu i razvoj Eugen Black ponudio direktorsku fotelju u toj banci. Ali tadašnji ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj bio je protiv tog prijedloga i ponudio mu je mjesto poslanika u Italiji, gdje je naslijedio svog starog prijatelja Mladena Ivekovića. U jednom lovu u blizini stare luke Ostia krajem 1952., Velebit se upoznao s tada mladim, ambicioznim političarom Giulijem Andreottijem, koji je 30 godina kasnije bio značajna osoba u intrigantnom raskrinkavanju (ili prikrivanju) talijanske slobodnozidarske lože P2. Potom je, doslovce preko noći, Velebit otputovao u London kao ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Rezidencija jugoslavenskog ambasadora nalazila se u jednoj skromnoj kući s malim vrtom, koju je iznajmio prvi ambasador druge Jugoslavije u Londonu Ljubo Leontić, od 1922. godine član zagrebačke slobodnozidarske lože Maksimilijan Vrhovac, a kasnije i splitske lože Pravda. Titov dolazak planiran je za ožujak 1952. godine.

Neki pobornici Titovog navodnog slobodnozidarskog članstva navode mogućnost da je Churchill za vrijeme tog posjeta odveo Tita iz Londona na neki kraći izlet, u templarski zamak i tamo ga inicirao u slobodnozidarski savez ili mu barem predstavio ciljeve, namjere i rituale Bratstva, koje je baš u Londonu davne 1717. godine počelo svoj nezaustavljivi pohod u sve demokratske države svijeta.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU

Komentiraj

FOTO:Božidar Jakac
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.