Uoči dolaska filma o životu pape Franje ‘Papa Franjo: Put do Svete Stolice’ u hrvatska kina, Nacionalovi sugovornici predviđaju mu uspjeh iako film mnogi neće shvatiti jer ne poznaju dovoljno povijest Argentine

Na Veliki četvrtak, 24. ožujka, u hrvatska kina dolazi film “Papa Franjo: Put do Svete Stolice”. Zanimljiva je to filmska priča španjolskog redatelja argentinskih korijena Bede Docampa Feijóoa o tome kako je skroman čovjek postao vodeći duhovni autoritet današnjice. ”Kroz oči mlade španjolske novinarke Ane, koju igra Silvia Abascal, slijedi se dugo i složeno putovanje poglavara Katoličke crkve. Film traje 105 minuta, a premijerno je prikazan u Papinoj rodnoj zemlji 10. rujna 2015.” pripovjeda nam suradnik Nacionala Drago Pilsel koji je pogledao izvornu verziju filma

”U filmu Ana, španjolska novinarka koja ne vjeruje u Boga, prati konklavu održanu 2005. na kojoj je kardinal Joseph Ratzinger izabran kao papa Benedikt XVI. Uočava kardinala koji je ispao drugi po broju glasova, nadbiskupa Buenos Airesa Jorgea Maria Bergoglia, te reagira na pokušaje nekih kardinala da ga se ocrni”, kaže Pilsel. ”Zapravo, film ne pokazuje točne povijesne događaje”, napominje naš sugovornik, ”jer istina je ta da su kardinali bombardirani e-mailovima iz Buenos Airesa, u kojima se blatilo Bergoglia zbog navodne suradnje s argentinskom vojnom huntom, u vremenima kada je on bio poglavar argentinskih isusovaca”.

Pilsel dodaje da radnja filma “prati Anu koja putuje u Buenos Aires gdje će istražiti život kardinala, ukazujući na njegovu borbu protiv siromaštva, prostitucije i korupcije, sve do izbora/konklave od prije tri godine kada je Bergoglio postao papa Franjo.

Iako argentinski glumac Darío Grandinetti uspješno ‘skida’ neke Franjine izraze i glasovite rečenice (kritika je uglavnom pozitivno ocijenila angažman toga glumca), rad redatelja i scenarista, Španjolca Feijóoa, ne oduševljava. Film će možda biti informativan ili zanimljiv hrvatskoj publici, ali ona vjerojatno neće moći sve najbolje shvatiti jer bi za to trebalo poznavati recentnu povijest Argentine. Film teško funkcionira izvan Argentine, a pogotovo kada ga na hrvatski prevodi netko tko ne poznaje dobro jezik i povijest Argentine, kao i običaje Buenos Airesa. Osim toga, film ne donosi jake emocije i pati od potrebe da papu Franju prikaže hagiografski, u najboljem svjetlu, gotovo kao bezgrešnu osobu.

Svejedno, film ‘Papa Franjo…’ ipak provocira zbog svoje vizije suvremena čovjeka i zato što se sukobio s najgorom varijantom Crkve. Fikcija malo toga dodaje, možda zato što je Bergoglio, ‘padre Jorge’, i prije nego što je postao biskup Rima, već bio čovjek filmske biografije”, zaključuje Pilsel.

Kada je kao mladić u Buenos Airesu otkrio svoj duhovni poziv, nije mogao ni zamisliti da će to biti prvi korak koji će ga na kraju dovesti do Vatikana. Na konklavi u ožujku 2013., prije točno tri godine, sin talijanskih useljenika, jezuitski svećenik iz Južne Amerike, postao je papa. Otac Jorge Bergoglio izabrao je ime Franjo kao papinsko ime jer, kao što je rekao nakon izbora, kada se vidjelo da je dobio potreban broj glasova kardinala u Sikstinskoj kapeli, kolega iz Brazila rekao mu je da ne zaboravi na siromašne. Zato se toga časa odlučio uzeti ime Franje Asiškoga. Milosrđe i pomoć potrebitima i danas, kao i u doba Svetoga Franje, predstavljaju prioritete Crkve i postali su osnova njegova pastoralnog rada.

Papa Franjo je rođen 17. prosinca 1936. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Postao je kemijski tehničar, a nakon nekoliko godina rada u struci odlučio je 1957. zarediti se za svećenika, najprije dijecezanskoga a ubrzo isusovca. Njihov provincijal za Argentinu bio je od 1973. do 1979. (diktatura je trajala od 1976. do 1983.), a nakon toga postao je rektor sjemeništa u San Miguelu i tamo ostao do 1986. Šest godina poslije, 1992., imenovan je pomoćnim biskupom Buenos Airesa, godine 1998. postao je nadbiskupom, a 2001. ga je papa Ivan Pavao II. imenovao kardinalom.

Jorge Mario Bergoglio za 266. papu izabran je 13. ožujka 2013. i naslijedio je Benedikta XVI., koji je odstupio s dužnosti. Papa Franjo poznat je kao izrazito skromna osoba. Kao nadbiskup i kardinal nije živio u raskošnoj rezidenciji, nego u manjem stanu u Buenos Airesu s još jednim svećenikom i svaki dan pripremao obroke, iako je imao pravo na luksuzni smještaj i vlastitog kuhara, a umjesto službenog, koristio je javni prijevoz. Po dolasku na papinsko mjesto nije nosio uobičajeni zlatni križ nego željezni, a u prvom obraćanju javnost je pozdravio s “Dobra večer”, umjesto katoličkog pozdrava “Hvaljen Isus”. Poznat je i kao veliki ljubitelj nogometa i navijač argentinskog kluba San Lorenzo. Franjo voli i tango koji je rado plesao u mladosti. Simpatije javnosti izazvao je priznanjem da je imao djevojku koja je bila u grupi s kojom je išao na ples te da je u mladosti radio kao izbacivač u noćnim klubovima Buenos Airesa kako bi zaradio novac za stan i hranu.

  • RADNJA FILMA prati Anu koja putuje u Buenos Aires istražiti Papin život, od djetinjstva do pontifikata, ukazujući na njegovu borbu protiv siromaštva, prostitucije i korupcije

Nakon što je postao papa, Franjo je postao i kandidat za Nobelovu nagradu za mir (kandidat je i ove godine), magazin Time ga je proglasio osobom 2013., Rolling Stone ga je stavio na jednu od svojih naslovnica, a na Twitteru je u kratkom roku skupio više od šest milijuna ”followera”. Veliki je obožavatelj književnih djela J. R. R. Tolkiena. Papa Franjo izazvao je veliku pozornost jer je ukazao na svjetske probleme koje Crkva prije njega nije smatrala prioritetnima. Tako je rekao da Crkva ne želi novac “zarađen krvlju ljudi koji su eksploatirani, loše tretirani, koji ropski rade slabo plaćene poslove”, a Franjo je rekao i da se protivi smrtnoj kazni jer “zapovijed ‘Ne ubij’ ima apsolutnu vrijednost i primjenjuje se i na nevine i na krivce”. Isto tako, Franjo je rekao: “Pitate me oprašta li Bog onima koji ne vjeruju u Njega i ne traže vjeru? Božja milost nema granica. Oni koji ne vjeruju u Boga i dalje imaju savjest. Ako je slušaju i čine dobro, i ateiste čeka Raj.” Progovorio je i o homoseksualnosti: “Ako je netko homoseksualac i traži Gospodina, tko sam ja da mu sudim?”

Da je život pape Franje fascinantan i intrigantan, postalo je jasno odmah kad je, nakon što je Benedikt XVI. odstupio s dužnosti, postao novi papa. S obzirom na to da je u Hrvatskoj utjecaj Crkve vrlo jak, procjenjuje se da će film “Papa Franjo: Put do Svete Stolice” imati veliki uspjeh.

U prilog tomu ide i činjenica da je knjiga pape Franje “Božje je ime Milosrđe” apsolutni rekorder u Hrvatskoj i po broju prodanih primjeraka, ali i po brzini rasprodanog prvog izdanja. Kako za Nacional kaže Petar Balta, glavni urednik izdavačke kuće Verbum koja je izdala tu knjigu, u svega tri dana razgrabljeno je prvo izdanje od 3000 primjeraka.

“Prvu Papinu knjigu-intervju ‘Božje je ime Milosrđe’ objavili smo 12. siječnja, istodobno sa svjetskom premijerom u sklopu koje je ta knjiga objavljena na 21 jeziku u 86 zemalja. U samo tri dana doslovce je razgrabljena prva naklada od 3000 primjeraka, a kroz sljedeće tjedne uslijedilo je još nekoliko novih izdanja. Do sada smo, svega dva mjeseca od početka prodaje, objavili četiri izdanja u ukupnoj nakladi od 18.000 primjeraka. Knjiga se još prodaje jako dobro i najčitanija je knjiga u Hrvatskoj u ovomu trenutku”, rekao je Balta i najavio objavljivanje još nekoliko knjiga pape Franje.

Posebnost knjige i njezinu privlačnost Balta vidi u tome što ona osvaja srca čitatelja bez obzira na to o kome se radi, bez obzira na svjetonazor, izobrazbu, krug interesa. To je knjiga u kojoj se Papa u prisnu i prijateljsku razgovoru obraća svim ljudima na svijetu – onima unutar i izvan Crkve – koji traže smisao života, put mira i pomirenja, lijek za tjelesne i duhovne rane. Riječ je o knjizi koja se čekala s nestrpljenjem, koja na osobit način obilježava papin pontifikat, a daje poseban pečat Godini milosrđa koju je papa nedavno proglasio, kaže Balta.

Nacional je razgovarao s još nekim sugovornicima koji su pokušali objasniti zašto je papa Franjo toliko popularan i što je to tako posebno u njegovim riječima i potezima da oduševljava mase. Stoga su svoje mišljenje o tome dali Ivica Raguž, profesor dogmatske teologije i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, filmolog i povjesničar Daniel Rafaelić te Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

Iako je s kršćanskoga gledišta pojam popularnosti problematičan, Ivica Raguž kaže da papa Franjo ima jednu drugu vrstu popularnosti.

“Biti popularan kršćanin, prihvaćen od svih, zadobivati pljesak moderne kulture i medija, znak je da nešto nije u redu s tim kršćaninom. Znak je to da se taj kršćanin slizao s modernom kulturom, da se boji hrabro progovoriti o nekim kršćanskim istinama koje su neugodne, izazovne i zahtjevne za modernoga čovjeka, koje postavljaju čovjeka i njegov način življenja u pitanje. Zato Isus obećava svojim učenicima mržnju, progonstvo svijeta, i to do dana današnjega. Stoga, kršćanski gledano, budimo oprezni s popularnošću. Ali ako pogledamo izbliza život Isusa iz Nazareta, onda uočavamo da je on ipak bio popularan, da je bio miljenik naroda. Iz toga slijedi da postoji jedna drukčija popularnost, popularnost koju on nije tražio, nego ju je sam narod osjetio. To je popularnost koju bismo mogli nazvati ‘glasom naroda’. Imajući to vidu, mislim da papa Franjo pripada upravo toj popularnosti”, smatra Raguž i dodaje da je “narod” prepoznao papu Franju kao veliku osobu, “kao jednoga od njih”.

“Papa je popularan jer ga mi doživljavamo ‘jednim od nas’. Papa nam ne govori izdaleka, kao stranac”, rekao je Raguž. Ta popularnost Pape i u pop kulturi, Crkvu može približiti ljudima, smatra Raguž.

  • ‘PAPA FRANJO JE FENOMENOLOGIJU pop-kulture uspio potpuno prigrliti i sad pop-kultura na neki način njemu vraća uslugu – i od toga obje strane imaju korist’, kaže Daniel Rafaelić

“Papina nakana nije samo Crkvu približiti ljudima, nego, a to je možda teško prihvatljivo i nepopularno mnogima, približiti ljude Crkvi. Kršćani nisu u Crkvi zato što je to zajednica savršenih, nego su u Crkvi kako bi, kao nesavršeni, primali božje milosrđe i kako bi se naučili milosrđu te postali milosrdni. Zato još jednom ponavljam da je Papina nakana dvostruka, a tomu mogu i trebaju pridonijeti i filmovi o Papi: približiti Crkvu ljudima i ljude približiti Crkvi”, rekao je za Nacional dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu.

Slično misli i filmolog i povjesničar Daniel Rafaelić. “Uvijek postoji potreba da se vidi kako je netko postao Sveti Otac. To je filmski vrlo interesantno. Tu je, primjerice, priča o Karlu Wojtyłi koja je imala i elemente krimića, zbog Drugog svjetskog rata i tajnih službi nakon rata. Iskustva pape Franje u Južnoj Americi i pronošenje Evanđelja među vojnim huntama, zasigurno imaju svoju napetost zanimljivu na filmskom platnu. S druge strane, ta je paralela s Ivanom Pavlom II. zato dobra., imate puno filmova snimljenih o atentatu na njega, to je zasigurno jedan od najdramatičnijih elemenata koji je bio odličan podložak za film i tu se posebno vidi taj čin milosrđa, kad papa odlazi svom atentatoru u zatvor. Filmski je to jako zanimljivo”, kaže Rafaelić koji je naveo i zašto misli da se nije snimio film o prethodniku Benediktu XVI. Pojašnjava da se o njemu jednostavno nije imalo bogzna što snimiti.

“Ako krenete snimati biografski film o njemu, morali biste krenuti od Hitlerjugenda, a to baš i nije dobro. Ali nije samo njegov privatni život bio kontroverzan, nego i taj njegov rigidni desničarski dogmatizam koji mu nije pomogao. Osim toga, ljudi se nisu mogli poistovjetiti s ulogom koju bi morao imati, koja mora imati milosrđe. Benedikt XVI. bio je sve osim milosrdan. Dapače, bio je prepreden, on već na prvi pogled nije izgledao kao ugodni starac. Bio bi to zanimljiv filmski materijal, apsolutno, ali on kao dogmatik Katoličke crkve nije bio netko tko bi bio filmski ugodan ili podložan za adaptaciju. Što se o njemu moglo snimiti? Činjenicu da se povukao? A tijekom njegova papinstva izašli su u javnost i pedofilski skandali unutar Katoličke crkve, bilo je jako kontroverzno, to se ne može zanemariti. Mislim da se to njegovo papinstvo pametno preskočilo, jednostavno zato da se ne otvaraju te neke rak-rane u Crkvi”, kaže Rafaelić. Smatra da je papa Franjo jednostavno zvijezda.

“Franjo je kao Barack Obama, on je potpuna zvijezda. Ima simpatičan osmijeh, ljudi ga vole, radi apsolutno nekonvencionalne stvari i to sve ide još jedan korak dalje od onoga što je radio Ivan Pavao II., koji je prema kraju života ipak ušao u krajnji konzervativizam. Mislim da se to Franji neće dogoditi jer istodobno razumije najveće probleme Crkve, a i rasterećuje tu staru instituciju. Taj film bi trebao biti lepršav, zabavan, čak i ciničan ako je biografski jer to bi onda savršeno odražavalo njegov karakter. Franjo zaista ima status superzvijezde, on je pravi ikonoklast na mjestu gdje ikonoklast ne bi smio biti, a to je Sveta Stolica”, tvrdi Rafaelić.

“Franjo je fenomenologiju pop kulture uspio prigrliti i sad ona na neki način njemu vraća uslugu, a od toga obje strane imaju veliku korist. Posebno zato što je to zaista čovjek kojem neke velike mrlje ne možemo naći, čak i u onim najosjetljivijim stvarima kao što je crkvena dogma koje se ipak mora pridržavati. Unatoč tome, pronašao je ‘rupe u zakonu’, da tako kažem, i fleksibilizirao rigidne crkvene zidine. Ako su scenaristi kvalitetni, iz toga se može izvući vrlo dobar materijal”, kaže Rafaelić.

ŽELIMIR PULJIĆ, NADBISKUP ZADARSKI ‘Moje sjećanje na izbor pape Franje’

Izbor pape uvijek je prvorazredan događaj. Sjećam se kako smo prije tri godine drugog dana konklava, 13. ožujka 2013., bili radosni kada je u 19 sati i šest minuta iz dimnjaka na krovu Sikstinske kapele izašao bijeli dim. Odmah su zazvonila zvona na svim crkvama i objavila vijest da su kardinali izabrali novog papu. Doskora se papa Franjo pojavio na loži Bazilike svetog Petra, odakle je blagoslovio okupljeni svijet. Ali prije toga on je zamolio narod da ga blagoslovi. I tada je sagnuo glavu prema puku pa je izgledalo kao da veli: molim vaš blagoslov i vašu molitvu. A onda ću ja vas blagosloviti. Na Trgu svetog Petra zavladala je tišina. Nazočni su prignuli glavu kako bi u sabranosti udovoljili Papinoj želji. Kao da su šaptali: molit ćemo za vas, Sveti Oče. Hvala vam što ste prihvatili biti Petar naših dana. A znamo kako to nije nimalo lako. Tom iskrenom i dirljivom gestom papa Franjo je odmah na početku svoga pontifikata “uhvatio” ljude za srce. I postao drag i omiljen papa. Novinar Alessandro Gisotti koji je otprije poznavao kardinala Bergoglia, tih dana je slikovito napisao kako je Jorge Mario Bergoglio mijenjao svoje svećeničke haljine: bio je najprije isusovac, a onda je zaređen za biskupa. Mijenjao je također i kapice na glavi, solideo (“soli Deo”, latinski ‘’samo pred Bogom’’). Najprije je devet godina nosio biskupski solideo, a onda dvanaest godina kardinalski. A evo, sada je dobio onaj bijeli, papin solideo. Ali novinar Gisotti je ustvrdio da se papa Franjo neće mijenjati. Dapače, veli da će zadržati svoj uhodani stil rada iz Argentine gdje je bio i ostao pastir siromaha i glas onih koji glasa nemaju. Vozio se gradskim prijevozom, a siromasima uvijek bio na raspolaganju. Nije bježao od ljudi ni od problema. Oboljelima od side, primjerice, ljubio je noge. Tom gestom dao im je do znanja kako nisu otpisani zbog toga što su bolesni. Isus je i za njih krv svoju prolio. Rado je ispovijedao, obilazio svećenike i nije se bojao dići glas i usprotiviti se institucijama kad je bilo ugroženo ljudsko dostojanstvo. U isto vrijeme pružao je svjedočanstvo evanđeoske jednostavnosti i poniznosti s kojom je ušao i izišao iz konklava da predanim služenjem učvršćuje braću u vjeri i bude vidljivo počelo jedinstva i temelj zajedništva ljubavi u Crkvi i u svijetu.

Komentiraj

FOTO:FRANCO ORIGLIA / GULIVER/GETTY IMAGES
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture