Zagreb, 29. kolovoza 2016. - Istaknuti belgijski pisac Stefan Hertmans, jedan od najcjenjenijih suvremenih flamanskih autora, u svojim romanima i kratkim prièama miješa groteskno s poetskim elementima u pokušaju pronalaska kreativne ravnoteže izmeðu mašte i stvarnosti jer, kako je istaknuo u razgovoru za Hinu, pisanje je otvoreni eksperiment u kojemu se intimni unutarnji svjetovi stapaju s realnošæu života u nekome vremenu i prostoru. foto HINA / Michiel Hendryckx / Promotivna fotografija / mm

Istaknuti belgijski pisac Stefan Hertmans, jedan od najcjenjenijih suvremenih flamanskih autora, u svojim romanima i kratkim pričama miješa groteskno s poetskim elementima u pokušaju pronalaska kreativne ravnoteže između mašte i stvarnosti jer, kako je istaknuo u razgovoru za Hinu, pisanje je otvoreni eksperiment u kojemu se intimni unutarnji svjetovi stapaju s realnošću života u nekome vremenu i prostoru.

Hertmans će početkom rujna gostovati u Zagrebu, gdje će kao gost Festivala svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture predstaviti svoj roman “Slikar i rat”, moćnu sagu o životu svojeg djeda, skromnog slikara i strastvenog čovjeka, zaboravljenog heroja Prvog svjetskog rata.

“Književni proces otvoren je, kompleksan, kreativan proces, neka vrsta eksperimenta s maštom, pripovijedanjem, metaforom i alegorijom u kojemu je zaplet rezultat stila i intenziteta, a ne unaprijed smišljene intrige”, kazao je Hertmans.

“Prva i ključna briga svakoga pisca je proizvesti dobre rečenice u odgovarajućem misaonom okviru. Izravni poticaj kod skiciranja knjige uvijek je ta uzbudljiva potreba za izražavanjem nečega još nepoznatoga, što mora tek biti ‘istisnuto iz tišine’: nesvjesno i neizrečeno postaju oblik i misao. Potreba da doživim taj proces moj je najsnažniji poticaj”, dodao je.

U kombinaciji s temama koje se svakome piscu nameću kao bitne u društvu u kojemu živi, unutarnja spisateljska kreativna linija stapa se s problemima koji muče suvremenoga čovjeka; spajaju se pojedinačni i društveni element. Uloga književnosti leži upravo u tom dijalektalnom kretanju između individualnog izražavanja i društvene angažiranosti, smatra pisac.

Stefan Hertmans (1951.) nagrađivani je pjesnik, romanopisac i esejist, dobitnik niza nagrada. Njegov šesti roman “Slikar i rat” (2013.) osvojio je književnu nagradu AKO 2014. i Flamansku nagradu za književnost te je ušao u uži izbor za književnu nagradu Libris, belgijsku nagradu De Gouden Boekenuil i Davidsfonds History Prize. Roman je preveden na šesnaest jezika. Na hrvatskome je upravo objavljen u izdanju Frakture i prijevodu s nizozemskog Romane Perečinec.

Najavljen kao kombinacija memoara i fikcijske biografije piščeva djeda, roman “Slikar i rat” kritičari opisuju kao stvarnu, sirovu i moćnu sagu o osobnoj nesreći u globalnim događajima prošlog stoljeća, knjigu o flamanskoj povijesti i književni klasik posvećen svima koji su iz krhotina svijeta što je ostao nakon ratnih razaranja uspjeli pronaći mjesto za život.

Flamanska povijest u intimnoj ispovijesti

“Roman je nastao na temelju autentičnog povijesnog dokumenta. Riječ je o intenzivnoj i dirljivoj priči o djedovim iskustvima u Prvom svjetskom ratu”, kazao je Hertmans. No, to nije samo knjiga o ratu, već i o tome što rat čini ljudskom životu; to je knjiga o sjećanju, ljepoti i strasti, napomenuo je pisac, kojemu je trebalo trideset godina kako bi se odvažio otvoriti dnevnike koje mu je djed povjerio netom prije smrti, te se suočiti s višeslojnim temama koje otvaraju.

“Morao sam malo odrasti, sazrijeti, kako bih se uspio odmaknuti od njihove preosjetljive intimnosti. Bilo je to kao da sam se našao ispred goleme freske u kojoj su neki dijelovi nedostajali. Morao sam ih nekako ispuniti, kompletirati, radeći s onim što imam. Nastojao sam pritom pronaći kreativnu ravnotežu između mašte, fikcije, dokumentarnog i stvarnog”, pojasnio je.

Vrativši se s bojišnice, djed se zaljubio u djevojku koja 1919. podliježe epidemiji španjolske groznice. Potom postaje slikar, poput svojeg oca, da bi se zatim oženio frigidnom starijom sestrom svoje velike ljubavi, te ostatak života proveo u tihoj umjetničkoj strasti i skromnoj vjerskoj kontemplaciji.

Napisati roman na temelju djedovih zapisa na gotovo 600-injak rukom pisanih stranica zahtijevalo je veliku emocionalnu snagu i posvećenost, no najveći problem Hertmansu, kako je rekao, nije predstavljalo ono intimno, već povijesno.

“Morao sam prvo pročitati nebrojene knjige o Prvom svjetskom ratu, samo da bih potom sve pročitano trebao zaboraviti kako bih se posvetio praćenju stopa samo tog jednog jedinog vojnika, mojeg djeda. Pronaći ravnotežu između tog dvoga bio je vrlo težak i osjetljiv posao. Na osobnoj razini, postupno sam uvidio koliko mi je stran i intiman bio taj čovjek – na neki sam način morao ponovno stvoriti svoj odnos s njim kako bih ga mogao razumjeti”, kazao je.

Tom je knjigom u prvome redu želio prenijeti “dvostruki osjećaj gubitka i dobitka jer, izgubivši neku blisku osobu, ljudi istodobno dobivaju unutarnji uvid”. “Golema se strast krila u tome skromnome i fascinantnome čovjeku, istinskome ratnom heroju i nadarenom umjetniku koji nakon rata nije ostvario ništa veliko jer je njegov talent ugušen u paklu ratnih rovova Flandrije”, istaknuo je Hertmans.

Književnost kao egzistencijalistička nužda

Roman “Slikar i rat” Hertmansova je sedma prozna knjiga. Napisao je još osam knjiga eseja, 14 zbirki poezije, te tri drame.

“Svi ti žanrovi u meni se organski prožimaju; teme preskaču iz jednoga žanra u drugi, u kreativnom procesu svijeta mašte. Pisanje je nešto što te cijelog prožme, preuzme ti čitav život, jer kao pisac, obvezan si dati sve od sebe, najviše što možeš. Sam si svoj sudac, i to onaj najoštriji. Tako, u konačnici, svaki pisac piše iz egzistencijalističke nužde”, kazao je pisac, koji ne piše na flamanskom, već na nizozemskom, koji je “kulturni jezik naše književnosti”.

“Nikako se ne bih htio uklapati u bilo kakve regionalne ili nacionalističke definicije flamanske književnosti. Nadalje, u flamanskoj je literarnoj tradiciji oduvijek prisutno snažno naginjanje naturalizmu, u čemu se ja ne pronalazim – osjećam se prirodnije u međunarodnoj tradiciji kasnog modernizma”, kazao je. Priznaje, ipak, da se u flamansku tradiciju uklapa “svojim slikama i vizijom”. “No, književnost je upravo onaj oblik univerzalnog izražavanja u kojemu možemo nadići nacionalne granice umjesto da ih potvrđujemo”, smatra.

Hertmans trenutno radi na završetku romana temeljenog na tisuću godina starom hebrejskom dokumentu, u kojemu priča priču o životu kršćanske djevojke u vrijeme Prvog križarskog rata, koja se iz ljubavi prema židovskome dječaku preobratila na židovstvo.

“Živjela je u 11. stoljeću u malome selu u Provansi u kojemu i ja imam kuću, samo nekoliko stotina metara dalje. Riječ je o velikoj, fascinantnoj priči o ženi koja je preživjela pogrom, izgubila muža i djecu i postala izbjeglica, preplovila Mediteran, pobjegla u Kairo i tragično skončala. Čini se kao povijesna pripovijest, ali zapravo je posve suvremena”, kazao je.

Hertmans će o svojim literarnim preokupacijama i književnim djelima s hrvatskim čitateljima razgovarati u ponedjeljak 5. rujna u sklopu središnjeg programa tribina “Razotkrivanje” Festivala svjetske književnosti u Kinu Europi, a dan kasnije sudjelovat će u okruglom stolu u kojemu će na temu “O ratu” s njime razgovarati dvojica nagrađivanih književnika kojima je rat također bliska tema; Josip Mlakić i Ivica Đikić.

Ovogodišnje, četvrto izdanje Festivala svjetske književnosti (FSK) održava se s posebnim fokusom na talijansku književnost i kulturu, a posebnost je ove godine u širenju programa sa Zagreba (4. do 11. rujna), na Split (5. do 14. rujna).

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.