Objavljeno u Nacionalu br. 944, 05. lipanj 2016.

Dnevnik znanstvenice i pjesnikinje Divne Zečević pisan od 1961. do 2006. bio je podloga autorici Mariji Ott Franolić da u knjizi ‘Dnevnik ustremljen nedostižnom’ analizira žensku povijest u kontekstu borbe s društvenim stereotipima, a Nacional donosi ulomak koji govori o tome što je Divna Zečević kao Srpkinja u Hrvatskoj promišljala o Domovinskom ratu

“Dnevnik ustremljen nedostižnom” knjiga je Marije Ott Franolić o ženskim autobiografskim tekstovima iz kojih se analizira svakodnevni život autorica koje su te tekstove pisale. U središtu njezine analize je izvorni i još neobjavljeni dnevnik intelektualke, znanstvenice i pjesnikinje Divne Zečević (1937-2006) koji je ona pisala praktično cijeloga zrelog života. Kad se od 1961. do 2006. zbroje svi uvezani papiri, rokovnici i bilježnice koje je ostavila, u 45 godina ispisala je – od svoje dvadeset i četvrte do šezdeset i devete godine – 6.300 stranica dnevnika. Autorica je tu obimnu građu analizirala s poštovanjem i razumijevanjem, izlučujući iz nje niz najvažnijih tematskih područja koja je zatim teorijski uokvirila i analizirala. Marija Ott Franolić upravo priprema izbor iz te dnevničke ostavštine Divne Zečević koji će sljedeće godine objaviti izdavačka kuća Disput.

MOJA DOMOVINA KOJU JE NAPAO MOJ NAROD

O nacionalnom identitetu Divna Zečević osobito je razmišljala u vrijeme Domovinskog rata. Kao Srpkinja pravoslavne vjere koja je živjela u Hrvatskoj našla se između dvije vatre, i to je – među brojnim kontradikcijama – najproturječniji dio dnevnika. U mladosti je odbacivala nacionalizam: “Ljudi se dijele međusobno radi jedne fikcije i druge narode optužuju radi onih stvari koje bi i sami počinili (i koje čine) kad se nađu u položaju koji će im to omogućiti” (14. travnja 1961). Još dok je kao zaposlenica u Muzeju Srba u Hrvatskoj prikupljala podatke o Srbima zaslužnima za rad Matice hrvatske, to joj se činilo besmislenim: “Kakav idiotizam! Srbi koji žive i rade u Hrvatskoj – koji se ovdje rode i školuju hoće da se izdvoje kao nacionalna manjina! Gdje su granice ovoj gluposti?” (22. lipnja 1962). Međutim, stav se s godinama mijenja, osobito s jačanjem tenzija između Srba i Hrvata; htjela je ostati vjerna svojem pravoslavnom identitetu, a s druge je strane držala da je Domovinski rat nerazuman i besmislen. Već je prije rata pisala da ne želi tajiti svoju nacionalnost jer je to za nju pitanje pripadnosti i identiteta:

“Prvo zato što jesam Srpkinja, a drugo – zato što mi ne pada na pamet da to zatajim i što ne dopuštam da me netko radi toga potiskuje i omalovažava. (…) Do osamnaeste godine podigla sam se na srpskoj književnosti i na čitanju petnaest godišta “Srpskog književnog glasnika” na koje je bio Tata pretplaćen i dao ih je lijepo uvezati. Odgojena sam u dekoru pravoslavnom tradicionalnom u slavljenju Krsne slave i Božića, dok je Uskrs bio manje važan… Vezana sam uz svijećnjak… uz srebrnu kadionicu za tamjan, uz kandilo… za pretke (kontinuitet)… Svi su na Balkanu bili povijesno nezaštićeni, ali čovjeku je potreban osjećaj pripadnosti…” (14. lipnja 1986)

Kasnije je još bolje sažela isto pitanje: “… pridržavanje pravoslavnog kalendara za mene je pitanje identiteta” (27. travnja 1989).

Već prije rata o isticanju nacionalizma piše kao o zastarjelom i glupom: “… nevjerojatno je da se još uvijek piše i vjeruje u “slavnu prošlost” i “staru slavu” – još uvijek se živi od ugnojenih mitova, od Zvonimira i nepostojeće prošlosti koja nije bila ono što je postala u glavama tužnih nacionalista, uzdisatelja, slavitelja! Nepostojeća “stara slava” srpska i hrvatska živi kao čir na dva jadna siromašna naroda koji se međusobno mrze i nadmeću, otimaju i kolju i noge podmeću onda kad ne mogu noževe, prave se pametni, talentirani, hvališu se jedan pred drugim i ogovaraju u razdobljima primirja. Slavna prošlost i stara slava – ovim je jadnicima hrvatskim i srpskim – hrana nebeska! Glupost vapijuća do neba živi i danas i vo vjeke vjekova. Amin! Gospodi pomiluj!” (21. srpnja 1988)

Već i prije rata pisala je da ne želi zatajiti svoju nacionalnost: ‘Prvo zato što jesam Srpkinja, a drugo, ne dopuštam da me netko radi toga potiskuje i omalovažava’

Možda je zahvaljujući toj ambivalentnosti, činjenici da se nije mogla čvrsto opredijeliti ni za jednu od zaraćenih strana, već da joj se stav mijenjao ovisno o okolnostima, obično unutarnjim, trenutnim promišljanjima, mogla ostati relativno neutralna u burnim nacionalnim sukobima. Nije se mogla odlučiti, držeći i hrvatsku i srpsku stranu identiteta “svojom”. To se pokazalo problematičnim, jer “politički je identitet uvijek zasnovan na isključenju. On je sklop subjektnih položaja (subject positions) u procesu neprestanog nadodređivanja, premještanja i potkopavanja po spolnoj, rasnoj, nacionalnoj, kulturnoj i drugim osima, pri čemu jedna od njih u svakom trenutku preuzima hegemonijski položaj definirajući ‘sliku neprijatelja’” (Vladimir Biti). Francuski pisac libanonskog podrijetla Amin Maalouf – koji se nije mogao odlučiti pripada li libanonskoj ili francuskoj strani, jer su i jedna i druga čvrsti dio njegova identiteta – žestoko zauzimanje za jednu stranu, proklamiranje jedne, “prave” vjere, nacionalnosti, četvrti ili nogometnog kluba drži glavnim razlogom nasilja, fobija od drugih i prema drugima, zatvaranja i uskih pogleda na vlastitu i tuđu svakodnevicu. Maalouf smatra da bi većina ljudi odbacila identitete za koje se iracionalno drži, taj sustav plemena aktualan od davnina, samo kad bi o njima dublje razmislila. No rijetki će prepoznati i priznati mnoge dijelove sebe, svojega identiteta, jer većina je sklona birati, odlučiti se za vlastiti “najvažniji” dio, i braniti ga do smrti ako treba, premda se u tome postavljaju iracionalno, nepromišljeno, u skladu s potrebom za pripadanjem, jer ne može se identificirati “pripadne” a da se istodobno ne dezidentificira “nepripadne”. Kad bi se dovela u pitanje ispravnost vlastite pozicije, lakše bi bilo promišljati i poziciju druge strane, u čije neprijateljske nakane većina pripadnika naroda po određenoj inerciji uopće ne sumnja, jer je to “opće mjesto”, u takvom su duhu odgojeni i odrastali, a sami to nisu dovodili u pitanje. Divna Zečević pokušavala je sagledati svoju i tuđu poziciju – hrvatsku i srpsku. Zapisala je: “Ljudi isključivo polaze od sebe i misle da su svi odrasli u istoj tradiciji i nemaju moći ni sposobnosti da zamisle kako nas povijest čini različitima…” (17. siječnja 1990)

Nije mogla odabrati stranu, ali već činjenica da je stalno vagala, dovodeći urođene i naučene identitete u pitanje, puno govori o širini njezina duha, bez obzira na to što je, u skladu s promjenjivim raspoloženjima, ponekad gorljivo branila jednu stranu.

Zgražala se nad nacionalizmom i nakon početka Domovinskog rata, jer “sve nacionalističke vlasti su malograđanske. (…) Nacionalizam je zatvoren i provincijalan…” (7. veljače 1993). Nije se izravno pozvala na pisca Danila Kiša, kojeg je inače osobito cijenila, pa nije jasno je li to napisala pod njegovim utjecajem, ali smisao njihovih riječi je isti. Danilo Kiš, dijete mađarskog Židova i Crnogorke, ustvrdio je da je nacionalizam paranoja, zaštita od vanjskih utjecaja. Nacionalist je za Kiša, “po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. (…) sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti… totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu… Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti: borba za prevlast oko licitarskog srca”.

Razbuktavanje nacionalizma osobito se osjećalo u manjim sredinama, pa je Divna nakon povratka iz Osijeka primijetila: “… tek se u manjem gradu osjeća hadezeovska promjena: malograđanska, sitna netrpeljivost, glupa samodovoljnost, nacionalno njuškanje bez riječi…” (2. prosinca 1990). O fenomenu provincije pisao je srpski filozof Radomir Konstantinović, koji u “Filosofiji palanke” opisuje “duh palanke koji… ispoveda religiju zatvorenosti”, koji je zatvoren prema novome i nepoznatome, u kojem je važnije držati se običaja nego biti ličnost, u kojem nema mjesta otpadništvu, a kolektiv je važniji od pojedinca, čiji se život treba uklopiti u obrazac, zadan već prije njegova postojanja. Premda je u dnevniku ne spominje, Divna je vjerojatno tu knjigu poznavala (prvo izdanje 1969.), jer je Konstantinovića više puta oduševljeno citirala. Kritika zatvorenih nacionalističkih vrijednosti poklapa se s njezinim stavom. U nacionalističkim vrijednostima nije nalazila ništa smisleno, a u pozivanju na agresiju, zatvaranju prema drugima i stvaranju nacionalne fobije vidjela je ideološku opasnost, koja se Domovinskim ratom i materijalizirala, sve zbog želje za domovinom koja je za nju bila “pjesnički i demagoški rekvizit” (3. svibnja 1991).

Svjesna nacionalizma i provincijalizma kao njegove posljedice, kolektivizma s kojim se kao autsajderica teško mogla pomiriti, Divna se u sukobu Hrvata i Srba našla u sredini, a ta joj pozicija nije bila laka: “Nacionalno i osjećaj nacionalne pripadnosti izbio je svugdje u prvi plan. Ljudi dobro znaju tko je što, tko je Hrvat, tko je Srbin – i to je jedini uvjet za uspješnu komunikaciju… Da nije bilo Frangeša, moje bi napredovanje itekako bilo otežano baš zato što svatko vodi računa o nacionalnoj pripadnosti… teško [je] slušati kako svi govore o Srbiji i kosovskim problemima: ‘oni’ i ‘njih’, ‘njima’, ‘o njima’ – otvorena podjela ‘mi’ i ‘oni’ – dok to slušam – znam da ja nisam i ne spadam u ‘mi’, nego u ‘oni’… to što osjećam… Tako je sa svim Srbima u Hrvatskoj: u podjeli dvostruko ispaštamo.” (12. travnja 1989)

Otvoreno priznaje da se plaši besmisla rata: “Svi nešto čekamo! Rat? Zašto da čovjek gine? Tuđman poziva na obranu domovine; javlja se uzvišen razlog, ali smrt nije uzvišena – nego besmislena!” (12. ožujka 1991). Dva mjeseca kasnije ustvrdit će: “Ne postoji ideja za koju bih poginula, najmanje za pjesničku izmišljotinu 19. stoljeća – domovinu! Domovina je pjesnički i demagoški rekvizit. Država, međutim, ona pripada Hrvatima; ne bih ni za državu ginula, ni za hrvatsku ni za srpsku državu” (3. svibnja 1991). Krajem godine u cijeloj situaciji vidi samo besmisao: “Žalim svoj narod i žalim napadnute Hrvate koji moraju ginuti iako svi žele samo život, i jedni i drugi žele samo život. (…) Čeka nas sve teže življenje… I tako da starim!” (11. prosinca 1991). Slično je pisala Sofija Tolstoj kad je gotovo devedeset godina ranije u rat ispraćala sina Andrjušu: “Kad sam ispratila sina i ostale vojnike u rat, završila je jedna faza u mome životu. Što je rat? Je li jedan budalasti čovjek, Nikola II, sposoban stvoriti toliko zla?” (8. kolovoza 1904).

U vrijeme rata Divna Zečević iskusila je da se identitet konstruira interakcijom s drugim ljudima, “kroz razlike… samo preko odnosa s Drugim, u odnosu prema onome što ono nije, prema onome što mu nedostaje…” (Stuart Hall). U Domovinskom ratu i uoči njega odjednom je postalo važno da je Srpkinja, a osjećala je da pripada Hrvatskoj, da je hrvatska spisateljica. Neprekidno preispitujući te suprotstavljene strane, nije ih uspijevala pomiriti, štoviše, 1990. izdaje zbirku pjesama na ćirilici iako zna da nije dobar trenutak, jer “time bih pojačala svoju osamljenost i pokazala da u Hrvatskoj – Srbi imaju pravo na svoje pismo… to je način da pokažem svoje opredjeljenje, iako ću time ionako mali krug čitalaca pjesama mojih, smanjiti na još manji…” (17. siječnja 1990).

‘Nepostojeća ‘stara slava’ srpska i hrvatska živi kao čir na dva jadna siromašna naroda koji se međusobno mrze i nadmeću, otimaju i kolju i noge podmeću onda kad ne mogu noževe’

Želi, dakle, javno pokazati svoj identitet jer ga drži važnim. Ne samo da je “Pjesme i fragmente” (1990) izdala na ćirilici već je u svojoj biografiji na kraju navela da joj je otac podrijetlom iz plemena Vasojevića, rođen u Foči, dok je majka, galipoljska Srpkinja, rođena krajem Prvog svjetskog rata među srpskim izbjeglicama na Korzici i odrasla u Skopju, što u životopisu u ranijim knjigama nije spominjala. Ta se zbirka može shvatiti i kao svojevrstan inat društvenim i političkim događajima, ali situacija nije crno-bijela, jer je došlo vrijeme da se srami svoje nacionalnosti: “Priča se i o puču. Velikosrpska politika je doista prljava i kad se sve uzme u obzir, doista je pravo čudo da Hrvatska želi u konfederaciju, da dopušta tu mogućnost, dok glupani iz Srbije traže federaciju – kao da su drugi debili pa će dopuštati da ih netko jaši! Došlo je vrijeme da se čovjek stidi što je srpske nacionalnosti.” (19. listopada 1990)

Isti se motiv ponavlja tijekom cijeloga rata: “Neshvatljivi potezi Srbije od koje svi bježe tj. Slovenija, Hrvatska i BiH. Ideja da svi Srbi žive u jednoj državi, sama je po sebi militantna. Koga se to uopće može natjerati da živi u Jugoslaviji ako to većina Slovenaca i Hrvata ne želi?! Ne može se održati prisilna zajednica!” (27. lipnja 1991)

Ne može shvatiti poteze Srba: “Kakve to moraju biti glupe i bezumne glave koje i dalje misle da mogu osnovati svoju državu na hrvatskom teritoriju, Republiku srpsku Krajinu, kako je moguće da se ta zamisao događa u srpskim glavama.” (24. siječnja 1993)

Godine 1993. odlazi na XI. međunarodni slavistički kongres u Bratislavu, gdje ustaje u obranu hrvatske književnosti. U dnevniku opisuje kako je na kongresu polemizirala sa srpskom književnom teoretičarkom Zlatom Bojović, koja je govorila o dubrovačkom baroknom pjesništvu, nastojeći joj dokazati da dubrovačko pjesništvo pripada hrvatskoj književnosti, a ne općenito slavenskoj, kao što je Bojović tvrdila. Divna u dnevniku opisuje kako joj je kolegica Bojović objasnila da istražuje dubrovačku književnost “… s gledišta onoga doba (štos!) kada su pisci sami sebe nazivali dubrovačkim piscima. Rekla sam da je tada Dubrovnik bio republika i da ne možemo govoriti kao suvremenici… ne može se, rekla sam na početku, Gundulića nazivati samo slavenskim pjesnikom jer su i češki i poljski pjesnici slavenski, ali se prije svega zna da su češki i poljski… Z. Bojović kaže kako misli da bi se ona vrlo lepo sporazumela s Marinom Držićem… ja upadam referentici u riječ i kažem – Možda bi se sporazumjeli, ali Marin Držić bi bio ranjen!” (30. kolovoza – 7. rujna 1993)

Na tom je kongresu postao jasan sav besmisao položaja Divne Zečević, koja nije mogla odbaciti svoj nacionalni i vjerski identitet, ali je bila dovoljno svjesna da se sa svojim narodom ne može poistovjetiti kad u njemu vidi prijetnju i neminovnu propast za obje strane: “Imam li domovinu? Moja domovina koju je napao moj narod?!” (23. veljače 1997). Pozitivnom je ocijenila činjenicu da je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) postala Hrvatskom akademijom (HAZU) “… jer bi smiješno bilo imati jugoslavensku akademiju, kad više nema Jugoslavije ni kao ideje. Logično je da Hrvati imaju svoju nacionalnu akademiju…” (25. siječnja 1991). Kad je u Zagrebu bombardirano sjedište Vlade, nije mogla vjerovati: “Srbija uništava svoj narod, Srbija guta svoju djecu, Srbija sanja krvavo svoje ludilo umjesto da radi na sređivanju svog političkog kaosa; Srbija gubi Kosovo i radi toga osvaja hrvatski teritorij… Srbija strada od vlastitog zla. Kad će se zemlja Srbija smiriti?” (10. listopada 1991).

Nije se mogla svjetonazorski pomiriti ni s promjenama koje je donio rat i stvaranje neovisne hrvatske države. Isticale su se zastave, stvarali nacionalni mitovi o Hrvatskoj koja postoji od “stoljeća sedmog”, mijenjao se jezik u težnji da bude što “hrvatskiji”, u kontejnere se bacale knjige na ćirilici, uz primjetan povratak tradicionalnim vrijednostima – domovini, obitelji i crkvi. “U Hrvatskoj se osjeća potpuna provincijalizacija svega…” (31. prosinca 1993). Ni kasnije ne mijenja mišljenje: “Hrvatska je postala, nakon osamostaljenja, mala zemlja za veliku dosadu. Zemlja slijepo crijevo svijeta. I kultura hrvatska, kulturne rubrike, postale su mi dosadne. Nema raznovrsnosti i miješanja različitosti. Ne vidi se ni otvorenost prema Zapadu… Ništa ne dolazi iz Rusije… Hrvati i Srbi – uhvatili su se svaki za svoju vjeru kao da će im iz metafizike stići preporod; bojim se da ne će! Što ćemo kad se zasitimo svog identiteta?!” (2. ožujka 1997)

Nije se mogla odlučiti, držeći i hrvatsku i srpsku stranu identiteta ‘svojom’, ali nije mogla shvatiti ni poteze Srba: ‘Kakve to moraju biti glupe i bezumne glave koje i dalje misle da mogu osnovati svoju državu na hrvatskom teritoriju’