SVEĆENIK LUIGI MARIA TORCOLETTI govori u prisustvu Gabrielea D’Annunzija ispred Guvernerove palače u Rijeci (lijevo); D’Annunzio i riječke žene (desno) kojima je bodež postao neizostavni modni dodatak u antikonformističkoj D’Annunzijevoj Rijeci

Do velikog incidenta došlo je na Sušaku početkom srpnja 1919. kada su legionari, pripadnici oružanih postrojbi Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke (Consiglio Nazionale), otvorili vatru na francuske vojnike Anamite pri čemu je bilo čak 13 mrtvih i više ranjenih. Odjek ubojstava savezničkih vojnika bio je na mirovnoj konferenciji vrlo velik pa je talijanska vlada poduzela mjere povlačenja jedne brigade. Unatoč činjenici da su grupe riječkih žena zakrčile njihov daljni put te plačući i zapomažući tražile da se vrate u vojarne i ne napuštaju Rijeku, vojnici su otišli iz grada. Nakon zapovijedi Vlade da dva ratna broda napuste luke, samo je jedan napustio Rijeku dok je posada broda “Dante Alighieri” usprkos naredbi zapovjednika ostala na obali i jednostavno se više nije vraćala na brod. Tada je Međusavezničko vijeće naredilo raspuštanje Talijanskog nacionalnog vijeća i Riječke dobrovoljačke legije, smanjenje prisutnosti talijanskih regularnih trupa u gradu, te davanje ovlasti međusavezničkoj komisiji za održavanje reda, mira i uprave u gradu. Bilo je to u izravnoj suprotnosti s aneksionističkim pretenzijama, ali i ugled Italije.

Dok na mirovnoj konferenciji u Parizu jugoslavenska i talijanska delegacija nisu uspijevale pronaći dogovor oko novih granica, status grada Rijeke vojnom intervencijom pokužao je riješiti talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio.

Na čelu kolone teretnih vozila i automobila, Gabriele D’Annunzio zajedno s dezerterima i svojim legionarima ušao je 12. rujna 1919. u Rijeku, nakon što su mu to dopustile regularne talijanske trupe koje su okruživale grad. Bilo je to u skladu s nekoliko spektakularnih čina s političkom težinom koje je više ili manje uspješno poduzeo u tek završenom Prvom svjetskom ratu. Ulazak u Rijeku i njezino zauzimanje nazvani su “Svetim ulaskom” (Sacra entrata). Od toga 12. rujna D’Annunzio je s 2.600 vojnika držao vlast nad Rijekom, a savezničke su se trupe (britanske i francuske) povukle iz grada. Iako je sporno u kojoj su mjeri talijanske vojno-političke silnice sudjelovale u samom D’Annunzijevom zauzimanju grada, nesumnjivo je da je akcija pomno pripremana i da su neki riječki političari prethodno stupili s njime u kontakt. U gradu se pripremao propagandni teren, osobito s izlaskom prvog broja dnevnika La Vedetta d’Italia (Izvidnica Italije). Iz vojnih krugova pjesniku su veliku podršku dali arditi, dobrovoljci iz Prvog svjetskog rata, sudionici u vrlo riskantnim ratnim operacijama koji su njegovali određeni ekskluzivizam i separaciju od ostatka talijanske vojske.

Uvjeti života za riječke Hrvate postajali su sve teži jer su okupacijske vlasti nastojale dokazati kako oni nisu autohtono gradsko stanovništvo i kako čine nepoželjnu poveznicu s Kraljevinom SHS. Kada su političko-nacionalne napetosti dovedene do usijanja, a ekonomska blokada uzrokovala drastično pogoršanje uvjeta života u gradu u kojem su proizvodnja i aktivnost luke posve utihnuli, Hrvati su smatrani suvišnim opterećenjem nad gradskim zalihama i radnim mjestima. Vlasnici određenog broja trgovina i obrta u središtu Rijeke bili su Hrvati pa je njihove natpise na hrvatskom jeziku uništavala iredentistička organizacija “La giovine Fiume”. Riječki dnevnik La Vedetta d’Italia već 17. rujna 1919. poziva na ono što bismo danas bez zadrške prozvali etničkim čišćenjem netalijana. Hrvatski tisak iz 1919. i 1920. redovito donosi vijesti o protjerivanju pojedinih Hrvata iz Rijeke i okolice. Od sredine rujna do sredine studenog 1919. izgnano je više od 1.500 osoba. Da bi imao zakonsku osnovu za protjerivanje na temelju političkih ili etničkih kriterija, D’Annunzio 27. veljače 1920. izdaje naredbu o odstranjivanju “stranaca” iz grada. Jasno je kako je zakonski akt bio usmjeren prije svega protiv Hrvata. Na teritoriju SHS organizirano je bansko tijelo koje se brinulo o bjeguncima iz Rijeke i Istre. Nakon spomenutih mjera iz veljače 1920., njihov je broj znatno povećan. Posebni su odredi skvadrista provodili čišćenje stranaca i politički nepoželjnih osoba, a jedan od težih protuhrvatskih pohoda dogodio se u srpnju 1920. kada su u nekoliko dana poharani hrvatski stanovi, trgovine, radionice i obrti.

Međutim, podrška D’Annunziju među talijanskim građanstvom brzo se urušavala. Dok je ujesen 1919. slavljen kao spasitelj talijanske Rijeke pred britanskim imperijalizmom, već u prvoj polovici 1920. najveći dio građana želio je njegov odlazak, povratak saveznika i otvaranje luke i trgovine, odnosno ekonomski razvoj grada. U Rijeci je u optjecaju bila prijeratna kruna iz Austro-Ugarske sa žigom grada Rijeke koji se mogao lako falsificirati, pa je bilo mnogo krivotvorenog novca.

Belgijski novinar Leon Kochnitzky vodio je riječku inozemnu politiku, a glavna mu je ideja bila osnivanje Anti-lige naroda koja bi okupila sve potlačene narode ili manjine. Valja spomenuti i napore za uspostavom odnosa s revolucionarnom vladom u Rusiji i D’Annunzijeve javne izjave u kojima je podržao komunističku revoluciju.

Vlast je nastojala primjenjivati talijanske zakone. Osim vojne diktature i otvoreno protuhrvatske politike (što talijanski historiografi najčešće prešućuju), D’Annunzijeva je Rijeka bila zanimljiva tadašnjem evropskom javnom mnijenju zbog nekih liberalnih i modernih dostignuća (što zaboravljaju hrvatski povjesničari).

Sustav vlasti bio je podvrgnut volji D’Annunzija. Dok je šef kabineta Giovanni Giurati nastojao uvesti određenu disciplinu i red, osobito među raspuštene vojnike, Comandante je abolirao kriminalce i prijestupnike, a njegova je volja bila odlučujuća.

POSLJEDICE D’ANNUNZIJEVE OKUPACIJE NA ODVIJANJE VJERSKOG ŽIVOTA U RIJECI

Kao što smo već naglasili o riječkom pastoralu nakon rata skrbi šesnaestorica svećenika. Na njihovu je čelu župnik Ivan Kukanić. Apostolski vizitator Valentino Liva u srpnju 1919. navodi šesnaestoricu svećenika u gradu Rijeci od kojih su četvorica bili Talijani (Luigi Maria Torcoletti, Giovanni Regalati, Adolf Kotschen e Giovanni Podboj). Brojka od šesnaestorice svećenika (župnik, kanonici, kapelani, vjeroučitelji) ostala je nepromijenjena još od 1916. godine. U taj broj ulaze i četiri kanonika Zbornog kaptola. Kod riječkih vjernika posebnu su čast uživali arhiđakon Martinec kojega je puk poistovjećivao s biskupom, i župnik Kukanić.

Pred pitanjem državne pripadnosti grada riječki se kler podijelio ovisno o nacionalnoj pripadnosti. Vođom hrvatskog dijela svećenika može se smatrati župnik Kukanić, a talijanskih Torcoletti. Politički angažirani svećenici su Augustin Juretić koji je član jugoslavenskog Nacionalnog vijeća i Torcoletti koji djeluje unutar istoimenog talijanskog vijeća (Consiglio nazionale). Iako se suprotstavljao pritiscima talijanskih nacionalista, Kukanić je znao da ga njegova svećenička služba obavezuje na odmak od politike. U nacionalnim pitanjima Kukanić je zastupao umjerene stavove čemu je dokaz njegovo protivljenje zahtjevu Augustina Juretića upućen ordinariju u Senj da se za svetog Ćirila i Metoda misi na staroslavenskom jeziku kako ne bi iritirao Talijane ili iste zahtjeve iz predratnih godina prigodom Strossmayerove smrti.

Nakon dolaska Gabrielea D’Annunzija 12. rujna 1919. većina svećenika morala je napustiti grad. Dolazak D’Annunzijeve vlasti uvelike je poremetio odvijanje redovitog vjerskog života. Obje su župe (Rijeka i Drenova) ostale bez svojih upravitelja. Drenovski se župnik Mate Polić na kratko vratio, ali je zbog prijetnji ponovo morao pobjeći na Trsat i Krasicu, ovaj put bez povratka. U središtu grada dvojica istaknutih hrvatskih svećenika, župnik Ivan Kukanić i kapelan Augustin Juretić, dvaput su morali bježati. Dok je prvom omogućen povratak, drugi se više nije vratio u Rijeku. Prisutnost hrvatskih svećenika više je nego prepolovljena. Ne mogu se u potpunosti ocijeniti uvjeti u kojima je svaki od svećenika otišao, ali svakako se radilo o verbalnim i fizičkim prijetnjama D’Annunzijevih legionara i opće klime zbog koje je mnogo netalijanskog stanovništva moralo napustiti Rijeku. U određenim se slučajevima radilo i o prijetnjama bombama. Situacija međunacionalne napetosti donijela je probleme i unutar redovničke zajednice Sestara Presvetog Srca Isusova: dio hrvatskih redovnica napustio je u rujnu 1920. matičnu riječku zajednicu.

Tijekom Kukanićeva odsustva o vjerskom životu riječke župe brine se kanonik mađarske nacionalnosti Nándos (Ferdinand) Sándorffy. U izvješću senjsko-modruškom biskupu on tvrdi da tijekom župnikova odsustva vjernici nisu bili prikraćeni u svojim vjerskim potrebama. U duhovnoj skrbi Riječana pomagali su mu tada svećenici Ludvig Notar, Antun Volarić, Ivan Podboj, dvojica kapucina iz riječkoga samostana te dvojica-trojica vojnih kapelana. Opisuje kako je osigurao i pastoral na Drenovi o kojoj je skrbio Ivan Podboj.

SKANDAL BLAGOSLOVA D’ANNUNZIJEVA BODEŽA

U talijansku su vojsku tek 1915. godine ponovno uvedeni vojni kapelani. Sve od ujedinjenja Italije antiklerikalne vlade nisu tolerirale prisutnost Crkve u državnim strukturama. Iako su odnosi sa Svetom Stolicom još uvijek bili neriješeni, liberalne vlade u ratnim uvjetima dopustile su, čak i potakle djelovanje vojnih kapelana smatrajući kako će se time učvrstiti do tada nezadovoljavajuća razina nacionalne integracije i domoljublja među narodom. Upravo se djelovanje kapelana pokazalo važnim za pomirbu između Crkve i države, a prozvano je “pomirenjem u rovu”. Konačno rješenje položaja Crkve u Kraljevini Italiji ostvarit će se Lateranskim ugovorima 1929. godine.

Neki od vojnih kapelana nastavili su svoju djelatnost i nakon svršetka Prvog svjetskog rata. Dominikanac Reginaldo Giuliani došao je u Rijeku s D’Annunzijevim trupama i prigrlio njegovu retoriku. Može se reći da je u dvadesetim i tridesetim godinama izrastao u domoljubno-vjerski simbol postavši vjerojatno najpoznatiji talijanski vojni kapelan u razdoblju fašizma. O tome svjedoče brojna djela koja su mu posvećena.

Kanonski položaj vojnih kapelana tijekom D’Annunzijeve okupacije Rijeke bio je nejasan. Naime, D’Annunzijeve trupe nisu bile regularne formacije talijanske vojske te slijedom toga ni njihovi dušobrižnici nisu imali mandat vojnoga biskupa Italije. Neki od kapelana, kao što je slučaj s Reginaldom Giulianijem, nakon djelovanja među talijanskim vojnicima tijekom Prvoga svjetskog rata, čijim je okončanjem njihova kanonska misija svršena, samostalno su se priključili dragovoljcima koji su ušli u Rijeku 12. rujna 1919. Nije nam poznato je li među dezerterima koji su se, napustivši regularne vojne talijanske postrojbe pridružili D’Annunziju tijekom prolaza velike kolone u pohodu na Rijeku, bilo i vojnih kapelana. Nekolicina kapelana imala je regularne dekrete katoličke hijerarhije jer su u dijelovima Istre, Kvarnera i slovenskih područja vojni kapelani bili na redovitoj službi pri talijanskoj vojsci, koja je sve do studenog 1920. držala pod okupacijom područja koja će im tada biti priznata Rapalskim ugovorom. U Rijeci su kapelani brinuli naprije o talijanskim trupama unutar savezničkog kontingenta, potom o D’Annunzijevim vojnicima. Vojni su kapelani katkada bili aktivni i u pastoralu među lokalnim stanovništvom, osobito nakon učestalih internacija hrvatskog i slovenskog klera koje je tijekom 1918. i 1919. vršila talijanska vlast, slijedom kojih su brojne župe ostajale bez redovite pastoralne skrbi.

Vojni kapelan, dominikanac Reginaldo Giuliani, dolazi početkom 1920. u samo središte zanimanja riječke javnosti zbog blagoslova i predaje bodeža Gabrielu D’Annunziju. Ova epizoda u historiografiji nije nepoznata, ali je uloga Svete Stolice i njezinoga predstavnika u Rijeci ostale do sada posve skrivene, što je otvorilo vrata manipulacijama tijekom fašizma i komunizma. Osim toga, neki su autori krivo navodili ime samoga krivca jer se kao pouzdan izvor smatrao Giovanni Dalma, autonomaški političar i zastupnik riječke ustavotvorne skupštine 1921. Tako umjesto Reginalda Giulianija neki suvremeni riječki autori pogrešno spominju Reginalda Romualdija ili Reginalda Remuldija.

Gradonačelnik Riccardo Gigante pozvao je putem novinstva sve članove gradske uprave da prisustvuju obredu blagoslova i predaji bodeža D’Annunziju zakazanima za 20. siječnja 1920. s početkom u 11 sati u akademskoj crkvi svetoga Vida. Obred, kojemu su prisustvovale gradske vlasti i D’Annunzijeve trupe, uključivao je govor predstavnice žena i samoga D’Annunzija koji je kao vrsni pjesnik i retorski majstor zaodjenuo svoj govor vjerskom i patriotskom mistikom. Rijeka je toga dana obilježavala blagdan svetih Sebastijana i Fabijana kojima je posvećena crkvica u Starome gradu, a koja i dan danas postoji. Kao što je nalagao starodrevni riječki običaj, blagdan se slavio ranojutarnjom procesijom i misom u toj crkvici. Pjesnik D’Annunzio, dobro je poznavao priču o mučeničkoj smrti svetoga Sebastijana. Toga je sveca smatrao svojim zaštitnikom, a s francuskim skladateljem Claudeom Debussyjem surađivao je na djelu Muka svetog Sebastijana. U svom govoru u svetom Vidu D’Annunzio je upotrijebio sliku sveca-vojnika koji je podnio mučeništvo pod naletom strelica kako bi s njim usporedio poklonjeni mu bodež. Cijeli govor intonirao je na način da s kršćanskim mučeništvom toga sveca, podnesenom u trećem stoljeću, usporedi “žrtvu” koju su on i njegovi podupiratelji bili pozvani dati za Rijeku. Kršćanske termine rabio je u političke svrhe: “Putovi žrtvovanja su vječni; krv heroja i heroina je neiscrpna! Vi to znate, sestre u Kristu, braćo u Bogu živom! To je smisao ovoga misterija. To znači ovaj poklon. Blagoslovio ga je čovjek molitve i boja! Blagoslovio ga je naoružani svećenik.” Valja reći i to da je bodež bio neizostavni modni dodatak u antikonformističkoj D’Annunzijevoj Rijeci, čak i među ženama.

Instrumentalizacija kršćanskih svetinja, pozivanje na nasilje unutar crkve, te osobito uloga koju je u tome imao dominikanac Reginaldo Giuliani, izazvali su zgražanje u crkvenim i svjetovnim krugovima Rijeke i izvan nje. Novinstvo u Italiji pozorno je pratilo riječke prilike pa tako i situaciju s kapelanom Giulianijem. Grupa riječkih svećenika Talijana predvođenih Luigijem Mariom Torcolettijem, zajedno s nekolicinom drugih katoličkih krugova bliskim ličnostima Rijeke, pišu 31. siječnja 1920. novinama L’Avvenire d’Italia oštru reakciju zbog kritika upućenih na račun kapelana.

OŠTRA REAKCIJA SVETE STOLICE

Aktivno sudjelovanje svećenika na takvome činu, te upotreba crkvenog prostora i liturgije kako bi se poticalo nasilje, izazvalo je sablazan u crkvenim krugovima. Bilo je to svetogrđe. Sveta Stolica je, putem svojega predstavnika u Rijeci, reagirala vrlo oštro.

Prvo pismeno obraćanje Valentina Live kapelanu Giulianiju nosi datum 24. siječnja 1920., četiri dana nakon blagoslova bodeža. U tome pismu monsignor poziva kapelana da ostane vjeran svećeničkome pozivu i da ga ne rabi u političke svrhe: “Svaka deformacija našega vjerskog djelovanja u ime drukčijih ciljeva uzrokovala bi veliku štetu u duhovnome redu, a ni na drugim područjima ne bi imala nikakav dobar učinak.”

Liva predlaže tajniku Konzistorijalne kongregacije, kardinalu Gaetanu De Laiju, da od Giulianovih nadređenih u dominikanskome redu zatraži njegovo povlačenje iz Rijeke. Nakon toga je Sveta Stolica, odnosno državni tajnik kardinal Pietro Gasparri, protiv kapelana odredila najstrožu kaznu – suspenziju a divinis, tj. nemogućnost slavljenja sakramenata (služenja mise, ispovijedanja, itd.). Liva međutim piše kako kaznu valja izreći tek nakon povlačenja Giulianija iz Rijeke jer bi po njegovu mišljenju takve mjere samo “pogoršale skandal i učinile još težom opću vjersku situaciju” u Rijeci.

Vojni kapelan se oglušio na pozive da odstupi koji su mu upućivani tijekom mjeseca veljače. Nakon što je otklonio pozive generala odnosno provincijala svojega reda, Sveta Stolica šalje mu izravan poziv da za dobro Crkve napusti Rijeku. Iako kardinal De Lai traži od Live 11. ožujka da mu ovaj osobno dostavi pismo Svete Stolice, potonji ga ipak šalje drugim putem jer zbog osobne sigurnosti nije više putovao u grad svetoga Vida. Reginaldo Giuliani ostao je u Rijeci još otprilike dva tjedna, nakon čega se vratio u Italiju.

UGROŽEN BORAVAK PREDSTAVNIKA SVETE STOLICE U RIJECI

Apostolski delegat Valentino Liva optužio je Giulianija za upotrebu vjere u druge svrhe i da je vjeru na taj način učinio instrumentom politike. Političke i vojne D’Annunzijeve vlasti okrivile su Livu za disciplinske mjere koje je Sveta Stolica poduzela prema kapelanu. Za tu činjenicu Liva izravno okrivljuje riječkoga svećenika Torcolettija koji se prema čedadskome svećeniku i predstavniku Svete Stolice ponio s nepoštovanjem optuživši ga za podršku hrvatskim kapucinima i hrvatskim milosrdnicama koje su riječke vlasti željele otjerati iz grada. Zbog svega toga Liva ocjenjuje da bi nastavak njegove misije u Rijeci bio nemoguć: “Ne vjerujem da bih u ovome trenutku mogao otići u Rijeku zbog opasnosti koja mi prijeti od vojnog zapovjedništva ili političke vlasti.”

Nakon zahtjeva Live za odlaskom kapelana Giulianija, talijanske su vlasti Rijeke predstavnika Svete Stolice smatrale nepoželjnom osobom i de facto mu onemogućile nastavak djelovanja u Rijeci. Torinskome provincijalu, čijoj je zajednici pripadao dominikanac Giuliani, 20. ožujka Liva piše:

Sada mi riječki svećenik Torcoletti piše kako tamošnji politički krugovi optužuju mene, apostolskoga delegata u tome gradu, da sam krivo izvijestio Svetu Stolicu i to na štetu oca Giulianija. Ta mi činjenica onemogućuje da se nastavim baviti tamošnjom osjetljivom situacijom. No otac Giuliani znat će zasigurno koja mu je dužnost, u duhu svećeništva i njegovoga Reda.

Nekoliko tjedana nakon toga Sveta Stolica izabrat će Celsa Costantinija za svoga novog predstavnika u gradu svetog Vida i to s ovlastima apostolskoga administratora. Odlazak Giulianija iz Rijeke talijanski su nacionalisti iskoristili kako bi optužili župnika Ivana Kukanića, koji je uostalom već poodavno bio meta napada i zbog kojih je tijekom rujna, listopada i studenog 1919. bio primoran skloniti se iz Rijeke. Bez ikakva dokaza i potpuno pogrešno, krivica za “krivo informiranje” Svete Stolice svaljena je na leđa župnika Kukanića, pripisujući mu izazivanje “odioznih mjera” Svete Stolice “protiv dostojnog talijanskog svećenika”. Oveća grupa ljudi provalila je 23. ožujka 1920. u svećenikov stan, porazbacala pokućstvo i otela ključeve župne crkve, koji su potom predani gradonačelniku kako bi ih ovaj vratio “isključivo talijanskom svećeniku”. Uslijedila je i protuhrvatska novinska propaganda u lokalnom tisku.

Reakcije na povlačenje kapelana bile su vrlo oštre i poklopile su se s običajem da se u župnoj crkvi tijekom Velikoga tjedna neki obredi održavaju na staroslavenskome jeziku, u skladu s tradicijom koju talijanski nacionalisti nikako nisu mogli prihvatiti. Zbog svega toga je 24. ožujka skupina ljudi prisvojila ključeve zborne crkve i predala ih D’Annunziju. Riječki gradonačelnik, pod izlikom da zaštiti hrvatskoga župnika Ivana Kukanića od razularene mase koja mu je spočitavala krivnju opoziva vojnoga kapelana te kako se ne bi obeščastila crkva, odlučio je zatvoriti središnju gradsku crkvu. Nekoliko dana nakon toga iz crkve je odnesen je ciborij s hostijama. Na taj su način svi obredi, koji su se trebali održati u župnoj crkvi, premješteni u crkvu sv. Vida u kojoj se liturgija slavila isključivo na latinskom jeziku. Senjsko-modruški biskup prosvjedovao je protiv onemogućavanja crkvene liturgije i protupravnoga zauzeća crkvenog prostora te 10. travnja 1920. uputio službeni dopis u Zagreb.

INSTRUMENTALIZACIJA SLUČAJA TIJEKOM FAŠIZMA I KOMUNIZMA

Nakon odlaska iz Rijeke otac Giuliani boravio je, između ostalog, u Turskoj i SAD-u. Sredinom tridesetih pridružio se Mussolinijevim trupama u Africi i ondje tragično umro 20. siječnja 1936. Njegova je smrt snažno odjeknula u sveukupnoj talijanskoj javnosti. Kao što već rekosmo, postao je domoljubno-vjerski simbol i vjerojatno najpoznatiji talijanski vojni kapelan.

Riječki blagoslov D’Annunzijeva bodeža postao je tijekom fašističkoga razdoblja jedan u nizu mitova kojim se režim obilno služio. Opoziv kapelana i oštro protivljenje uporabi vjere u političke i nasilne svrhe, koje su pritom pokazali Sveta Stolica i riječki apostolski delegat, talijanski su mediji s vremenom “zaboravili” jer se ta činjenica nije uklapala u pomirbeni ton između Italije i Katoličke Crkve nakon Lateranskih ugovora sklopljenih 1929. godine. Ne samo to, i osoba Valentina Live greškom je zaboravljena, odnosno zamijenjena s apostolskim administratorom Celsom Costantinijem. Naime Riccardo Gigante 1944. u riječkome dnevniku La Vedetta d’Italia piše kako se Riječani živo sjećaju dodjele bodeža D’Annunziju u prisustvu apostolskoga administratora Celsa Costantinija kojega je Sveta Stolica poslala kako bi pripravio uspostavu biskupije. Unatoč činjenici da je i sam kao riječki gradonačelnik prisustvovao događaju, naveo je pogrešno ime vatikanskog predstavnika.

Svećenik Luigi Maria Torcoletti, tada župnik središnje gradske župe Uznesenja Marijina, 1938. piše u gradskome dnevniku članak u kojem donosi nove detalje o korespondenciji između D’Annunzija i tadašnjega talijanskog vojnog biskupa prigodom slučaja kapelana Giulianija. To je još jedna potvrda o ulozi svećenika Torcolettija u događajima iz 1920., u kojima se talijanski kler Rijeke suprotstavio politici Svete Stolice.

Tijekom komunizma, nakon prekida diplomatskih odnosa Beograda i Svete Stolice i tijekom protutalijanske kampanje koja je pedesetih godina vođena zbog krize s teritorijem Trsta Viktor Novak, koji je među jugoslavenskim intelektualcima bio u prvim redovima kada je riječ o protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi (poznat po anticrkvenom djelu Magnum crimen), u časopisu Međunarodna politika piše o blagoslovu D’Annunzijeva bodeža. U članku “Biskupska kurija u Trstu – kula antislovenskih akcija iredentizma i fašizma” objavljenom 1954., prenoseći krivi podatak jugoslavenskoga diplomata J. Simića, blagoslov bodeža pripisuje apostolskome administratoru Rijeke Celsu Costantiniju:

ovaj sluga Božji [Novak misli na Celsa Costantinija] blagoslovio je mač koji su riječki italijanaši darovali Danunciju, a koji je za sve vrijeme njegova terora visio kao Damoklov mač nad glavama jugoslavenskih katolika’.

Na taj način ne samo da prenosi krivi podatak jer je taj čin, kao što smo vidjeli, djelo vojnoga kapelana dominikanca Reginalda Giulianija, nego Viktor Novak dvaput falsificira povijest tvrdeći da je to učinjeno s odobrenjem crkvene hijerarhije. Kao što vidjesmo, istina je drugačija jer je skandalozni obred blagoslova izazvao brzu i oštru reakciju Svete Stolice i njezina tadašnjega predstavnika u Rijeci Valentina Live.

Komentiraj

PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.