Nakon 2. svjetskog rata Republika Hrvatska u okviru tadašnje Jugoslavije razvijala se brže od ostalih, prvenstveno zahvaljujući ulaganjima u kemijsku, naftnu i farmaceutsku industriju. Jedna od najpoznatijih hrvatskih tvornica bio je Karbon, a Nacional iz monografije autora Kuzme Peića ‘Karbon – kemijska industrija Zagreb’ donosi priču o tome kako se stvarala i kako je uništena tvornica čiji su kvalitetni brendovi postali sinonim za boje, ljepila i školski i uredski pribor

U novoosnovanom poduzeću Pelikan, 1947. bilo je ukupno zaposleno 135 radnika. To su bili radnici iz onih poduzeća koja su se fuzionirala.

U kadrovskoj službi iz 1949. nalaze se 143 potvrde radnika prijavljenih u Državni zavod za socijalno osiguranje, pa se može pretpostaviti i da je toliko bilo zaposlenih.

Kontrolna komisija Narodne Republike Hrvatske (NRH) je posjetila Pelikan 30. rujna 1948. u Klaićevoj 58 i osim ostaloga konstatira: “Glavna direkcija nije poduzeću još do danas dodijelila kemičara, jer s istima raspolaže Planska komisija….”.

Te godine, odnos administrativnog i pogonskog osoblja u poduzeću bio je 35 : 65.

To je vrijeme planske privrede, kada se srednje stručni i visoko stručni kadrovi svih zanimanja ne zapošljavaju po vlastitoj volji, gdje oni žele, već se postavljaju državnim dekretom po poduzećima i ustanovama, gdje su potrebni. Takvu raspodjelu kadrova vodila je Planska komisija i trajala je do 1960. godine.

Na osnovi prijedloga Planske komisije 1. prosinca 1948. zaposlen je Boris Marić, dipl. ing. u zvanju mlađi industrijski inženjer, a 10. siječnja 1949. postavljen je za tehničkog rukovoditelja tvornice Pelikan. To je prvi diplomirani inženjer kemijske tehnologije i prvi tehnički direktor u Karbonu.

Prvi tehničar zaposlen u Karbonu 24. listopada 1955. je Zvonko Knezić. Radio je u Karbonu do odlaska u zasluženu mirovinu 1998. godine.

Ostali zaposlenici uglavnom su bili vrsni majstori, radnici i službenici iz poduzeća od kojih je osnovan Pelikan. Zbog nerazvijene kemijske industrije nije bila potreba za takvim djelatnicima. Tada nije bilo dovoljno kvalificiranih kemijskih radnika i stručnjaka, koji su sve traženiji, pa su se osposobljavali na raznim vrstama školovanja.

“Morali smo osposobiti ljude da znaju raditi na novim strojevima koje smo investirali i u tome smo uspjeli.”

U Kemijsko-tehnološkom-prehrambenom školskom centru u Zagrebu 1976. godine usuglašeni su zajednički školski programi za stjecanje kvalifikacija radnika Karbona, Chromosa, OKI-ja, Plive i TOZ-a. Pedagoško i Nastavničko vijeće odobrili su taj usuglašeni program. Iz tih se poduzeća za kvalifikacije 1977. prijavilo 32 polaznika.

Usvajanje novih tehnika i tehnologija zahtijevalo je i kod radnika više znanja i vještina. U tom smislu, eksterne kvalifikacije su postizali u državnim školama, a interne u poduzeću. Više takvih internih škola održavano je u poduzeću u više navrata. Za takve škole izrađivani su programi internog zanimanja koji se sastoje iz općih i stručnih predmeta.

Kvalifikacija za zanimanje vozač viljuškara, koje do tada nije postojalo kao profesionalna kategorija, organizirana je u poduzeću. Vozači viljuškara imali su 180 sati teorijske nastave i 90 sati vožnje.

Program za kemijske radnike sastojao se iz općeg i stručnog dijela.

Opći dio programa: matematika, kultura govora i pisanja, osnove društvenog uređenja, radno pravo, ekonomika i organizacija poduzeća.

Stručni dio programa: osnovi kemije, tehnologija materijala, tehnologija izrade, fizika, strojarstvo, sigurnost i zaštita na radu.

Toga dana polagali su ispite iz fizike, sigurnosti i zaštite na radu, tehnologije materijala i tehnologije izrade.

To se uglavnom radilo za starije radnike koji su dugo radili na tim radnim mjestima, a nisu imali odgovarajuću kvalifikaciju.

Za takve ispite, škole, kao i za edukaciju ostalih zaposlenika, knjige-priručnike iz potrebnih dodatnih specijalnih područja tehnologije za internu uporabu pisali su Karbonovi stručnjaci, inženjeri Vlado Glesinger, Kuzma Petrić i Branko Jukić te doktor Ivo Skarpa.

Uz rad, zaposlenici su završavali školske kvalifikacije, srednje i više škole, fakultete, magisterije i škole stranih jezika.

Kasnije, tj. poslije 1960. godine škole i fakulteti su počeli davati dovoljan broj kadrova, kemijskih tehničara, diplomiranih inženjera kemijske tehnologije kao i ostalih struka: ekonomske, strojarske, pravne itd. Prestala je planska raspodjela kadrova i zapošljavanje je bilo slobodno, po izboru.

Godine 1956. Karbon je imao zaposlena tri diplomirana inženjera kemijske tehnologije i pet kemijskih tehničara. Nakon devet godina, tj. 1965., poduzeće ima ukupno 391 zaposlenog radnika, od toga 20 s fakultetskim obrazovanjem, i to jedanaest diplomiranih ekonomista, sedam diplomiranih inženjera kemijske tehnologije te po jednog inženjera strojarstva i diplomiranog pravnika.

Razvijenost kemijske industrije

U Jugoslaviji nije bila dovoljno razvijena kemijska industrija i bile su veoma skromne bazne sirovine za kemijsko-prerađivačku industriju. Isto tako nije bilo ni obrazovnih, znanstvenih i razvojnih ustanova, instituta, laboratorija s tradicijskim razvojem nužnim za kemijsku industriju.

U Hrvatskoj je Tehnička visoka škola, i u njoj Kemijsko-tehnički odjel, osnovana 1918., koja 1926. prelazi u Tehnički fakultet s kemijsko-tehnološkim odjelom s pet zavoda, u sastavu Sveučilišta. Daljnjim razvojem fakultet se vrlo brzo i uspješno 1964. godine transformira obrazovno i znanstveno do samostalnog Tehnološkog fakulteta, Kemijsko-tehnološki odjel, odnosno danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, osnovan je 1946. kemijski odsjek, s osnovnom namjenom pripreme stručnjaka za obrazovne i znanstvene poslove, ali koji se zapošljavaju i u industriju, gdje se vrlo dobro uklapaju.

Kao što smo naglasili, kod nas nisu postojale ustanove koje se bave znanstvenim, primijenjenim istraživanjem i razvojem za kemijsku industriju, osim što su bili zavodi na fakultetima i u začetku razvojni laboratoriji u tvornicama. Takvih su bili Istraživački laboratorij Plive, 1959., KIZ-a (Kemijsko-industrijska zajednica) i dr. Tek 8. lipnja 1950. osnovan je Institut Ruđer Bošković u Zagrebu za atomsku fiziku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), danas (HAZU), koji 1952. proširuje djelatnost na kemijska istraživanja. Godine 1951. u Zagrebu je osnovan Tehnološko-ekonomski institut za kemijsku industriju Narodne Republike Hrvatske, a 1952. Institut za naftu u Zagrebu i Zavod za ispitivanje kvalitete (ZIK). Osnivaju se zatim instituti po poduzećima: Pliva za lijekove, Chromos za premaze, polimere, zaštitu bilja, pigmente i dr. 1959., Saponia iz Osijeka za sredstva za pranje 1962., OKI (Organsko kemijska industrija) za monomere i polimere 1962., Jugokeramika za porculan i keramiku 1965., Kemijski kombinat Chromos-Katran-Kutrilin Institut, kao znanstvena ustanova 1975. i dr.

Primjena novih materijala u graditeljstvu i razvoj suvremene gradnje postupno zahtijeva da ugrađeni materijali budu za dotičnu namjenu testirani. To je rađeno od samog početka u Laboratoriju građevinarstva Zagreb, osnovanom 1949., koji prerasta u Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), osnovan 1956., kao i Institutu za ispitivanje materijala iz Beograda i Institutu za raziskavu materijala iz Ljubljane, koji su osnovani istih godina.

Materijale za drvnu industriju, ljepila testirao je Institut za istraživanja u drvnoj industriji, osnovan 1950., koji 1960. postaje Institut za drvo u Zagrebu i poznati Institut za drvo iz Rosenheima iz Njemačke.

Znatno ranije izlaze časopisi kemije, prvi časopis u Hrvatskoj Revue chimique – časopis za čistu kemiju i za sve grane kemije od 1921. do 1923., zatim 1927. Arhiv za hemiju i farmaciju, koji je vremenom mijenjao imena, 1941. Kemijski vjestnik, 1946. Arhiv za kemiju i dr., u siječnju 1951. počinje izlaziti časopis Kemija u industriji.

Bilo je teško odrediti pravce razvoja jer se novi proizvodi uglavnom oslanjaju na uvozne sirovine. Limit za uvozne sirovine bila su ponajprije devizna sredstva, koja su uvijek nedostajala.

U to vrijeme bilo se uglavnom okrenulo njemačkoj kemijskoj industriji, koja se vrlo brzo oporavila od rata. Ona je imala razvijene sirovine, prvo na bazi produkata destilacije kamenog ugljena, a zatim naftne tj. petrokemijske industrije.

Njemačka je također imala jako razvijenu i anorgansku kemijsku industriju.

Kasnije se javlja na tržištu nabave osnažena kemijska industrija Italije, Austrije, Francuske, Engleske i Švicarske.

Zemlje Istočnog bloka Sovjetski Savez (SSSR), Poljska, Njemačka demokratska Republika (DDR), Čehoslovačka (ČSR), Rumunjska, Bugarska i Albanija bile su zatvorene te se s njima nije moglo trgovati. Njihovo tržište nabave otvara se tek poslije 70-ih godina, ali s vrlo skučenim asortimanom: titan dioksid iz SSSR-a, neke alkidne smole iz Mađarske, karboksimetilceluloza i disperzivni polimeri iz DDR-a.

Od strojeva i opreme, miješalice, trovaljci i jednovaljci mogli su se kupovati nešto ranije iz DDR-a.

Najsnažniji utjecaj na europsko tržište sirovina učinile su tvrtke iz SAD-a, nakon 1965. godine.

Upravo u to vrijeme otpočela se i u Jugoslaviji znatnije razvijati kemijska, petrokemijska industrija i industrija ambalaže. U Hrvatskoj su razvoj i ulaganja u kemijsku, naftnu i farmaceutsku industriju u prioritetu.

Ovo se može potvrditi potrebama za stručnim ljudima. Od 1960. do 1975. godišnje je izlazilo 160 – 190 diplomiranih kemijskih inženjera, a nakon tih godina, poslije 1980. to se ustalilo na 40-ak.

PETROKEM

Kako bi se ubrzao i usmjerio razvoj kemije, postignut je društveni dogovor među republikama i pokrajinama Jugoslavije o izgradnji bazne kemijske industrije za plansko razdoblje 1970. – 1980. Tada je bazna kemija dobila poseban status.

Na osnovi takvog društvenog dogovora u SR Hrvatskoj potpisan je među zainteresiranim radnim organizacijama SAS (Samoupravni sporazum) o izgradnji bazne kemije u Hrvatskoj. U Zagrebu je 1959. osnovan KIZ (Kemijska industrijska zajednica), s približnom namjenom, ali Petrokem je prva sveobuhvatna asocijacija osmišljenog i usuglašenog razvoja kemijske industrije Hrvatske i šire. Na osnovi toga je 1974. osnovana poslovna zajednica Petrokem u Zagrebu kao glavni koordinator i nositelj aktivnosti izgradnje petrokemijske i bazne kemijske industrije.

U poslovnu zajednicu Petrokem bilo je učlanjeno 25 radnih organizacija iz Hrvatske i 2 iz Slovenije i to: INA nafta Lendava, Naftaplin Zagreb, INA Rafinerija nafte Rijeka, Petrokemija Kutina, INA Zagreb, Jugovinil Kaštel Sućurac, Polychem Zadar, Chromos sinteza Zagreb, Chromos polimeri Zagreb, Chromos tvornica graf. boja Samobor, Chromos premazi Zagreb, Pazinka Pazin, Iplas Kopar, Jugotanker Zadar, Varteks-suknara Varaždin, Cosmochemia Otočac, Radonja Sisak, Fotokemika Zagreb, INA inženjering Zagreb, Saponia Osijek, Comerce Zagreb, Radeljević Dubrovnik, Karbon Zagreb, Borovo RO proizvodnja guma Borovo, Borovo RO poly Borovo.

Karbon je postao član Petrokema 1. siječnja 1979. godine.

Kolika je bila snaga u toj asocijaciji, osim ostalog, najbolje nam pokazuje koncentriran ljudski potencijal od ukupno 40 000 zaposlenih, od toga preko 3500 fakultetski obrazovanih.

Program Petrokema bio je veoma ambiciozan i trebala se u određenom planiranom razdoblju ostvariti proizvodnja osnovnih sirovina i intermedijara za kemijsku, kemijsko-prerađivačku i druge industrije. Što je sve trebalo proizvoditi, mreža usmjerenja i povezanost petrokemije, kemijske i drugih industrija, vidi se iz priložene sheme Petrokem – osnovni program.

Na osnovi toga, u gruboj “podjeli rada” u tadašnjoj državi, možemo kazati da je kemijska uz naftnu i farmaceutsku industriju postala okosnica razvoja hrvatskog gospodarstva.

PRETVORBA I PRIVATIZACIJA

Nakon prvih demokratskih izbora 15. siječnja 1990. i potom stvaranja neovisne i suverene Repubublike Hrvatske, bitno se mijenjaju politički i društveni odnosi. Nastaje vrijeme tranzicije. Izmjenom društvenog sustava došlo i do restrukturiranja gospodarskog sustava. Prestaje djelovati plansko, društveno i samoupravno gospodarenje i prelazi se na privatno vlasništvo i tržišno privređivanje. Vrši se pretvorba, a zatim privatizacija gospodarskih subjekata, što je prikazano na primjeru Karbona.

Procjena vrijednosti društvenog kapitala poduzeća Karbona iznosila je prilikom pretvorbe 1992. godine 5 300 480 000 HRD, što u protuvrijednosti iznosi 10 496 000 DEM.

Teško je s današnjeg aspekta ocijeniti razinu te procjene, jer je rađena po metodologiji i pravilima zakona i prema tržišnim uvjetima koji su tada vrijedili.

Ipak možemo prikazati koliko je to vrijednosno bilo, a ilustracije radi najbolje nam može pokazati sljedeći primjer. Karbon je 1988., što znači par godina prije, prodao know-how za kožarske pokrivne boje u Šebekino u SSSR-u za 985 000 USD, što u protuvrijednosti iznosi 1 832 100 DEM, što čini preko 17 % procjene vrijednosti društvenog kapitala.

Posljednjih godina postoje razna mišljenja i objašnjenja o pretvorbi i privatizaciji u našoj zemlji. Navodimo nekoliko mišljenja.

“Pretvorba i privatizacija imale su za cilj da odabrani postanu vlasnici imovine. Privatizacija i pretvorba na mafijaški način su dovele do smanjenja zaposlenosti, pada proizvodnje, pljačke i uništavanja gospodarskih resursa. To je doba tranzicije te privatizacija nije vođena gospodarskom logikom, već političkim programiranjem”.1

“Nisu se koristila i znanja i iskustva ljudi koji su stvarali ta dobra te se radilo kao da do tada nismo ni postojali, a živimo od stoljeća sedmog”.

Prigovara se na primijenjeni model privatizacije.

“Takva nepravedna i neučinkovita primjena modela privatizacije enormno je povećala broj nezaposlenih, umirovljenika i invalida rada”.

“Tada provedene privatizacije, u ratnom vremenu, učinile su nesagledive posljedice koje se nikada neće moći ispraviti, jer su uništene ili osakaćene cijele grane u gospodarstvu”.

“Tijekom i nakon rata, u gospodarskom smislu Hrvatska je imala problema s lošom provedbom privatizacije društvenog vlasništva, u kojem se obogatila manjina, a mnogobrojni industrijski pogoni su ugašeni.”

Nije utješno, ali tako i slično se dogodilo većini tvrtki koje su godinama stvarale, dobro radile i poslovale.

Jednostavno bi se za to moglo reći: “Učinili smo nemoguće, jer kada smo se na to odlučili, nismo znali da je nemoguće”.

Na Zagrebačkoj burzi je početkom 1996. Fond za privatizaciju stavio na prodaju više od 100 poduzeća, 62 je nudio po upola nižoj cijeni od nominalne. Ni ta rasprodaja nije izazvala nikakvu gužvu.

Radnički savjet i direktor društvenog poduzeća Karbon obratili su se Agenciji Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj pa je Karbon registriran u Okružnom privrednom sudu u Zagrebu 30. lipnja 1989. kao Karbon kemijska industrija s potpunom odgovornošću, (Karbon s p.o.) registarski broj 1 – 2000 oznaka i broj rješenja Fi-1646/89-2. Zatim dolazi uvođenje Upravnog odbora u skladu s čl. 42 Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj donijela je Rješenje 31. srpnja 1991. o uvođenju Upravnog odbora u poduzeće Karbon, kao mjeru zaštite društvenog kapitala. Upravni odbor sastoji se od pet članova i preuzeo je sve nadležnosti dosadašnjih organa samoupravljanja.

Nakon što je Upravni odbor postavio direktora poduzeća Milana Matekovića, pokrenut je postupak na izradi elaborata o restrukturiranju vlasničkih odnosa poduzeća Karbon. Taj elaborat je dao osnovu i prijedlog za pretvaranje Karbona u dioničko društvo (Karbon d.d.), jedno od prvih u kemijskoj industriji Hrvatske.

Prigovor Upravnom odboru bio je da nedovoljno i sporo radi na restrukturiranju Karbona, pa je postavljen novi.

Postupak pretvorbe poduzeća Karbon s p.o. započeo je na temelju odluke Upravnog odbora o pretvorbi društvenog poduzeća u dioničko društvo 15. lipnja 1992. godine.

Karbon s p. o. privatiziran je među prvim poduzećima kemijske industrije u našoj zemlji. Imao je vrlo dobre rezultate rada i sljedeći poslovni uspjeh iskazan 31. prosinca 1991.:

– ukupni prihod 603 800 000 HRD

– rashodi 593 400 000 HRD

– dobit 10 400 000 HRD

– zaposlenih 588

Državna agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj rješenjem broj 01-02/92-06/156 od 15. lipnja 1992., odlukom o pretvorbi i Programu pretvorbe dala je suglasnost za pretvorbu Karbona s p. o. u dioničko društvo.

Karbon_korice

ISPRIKA autoru knjige o Karbonu Kuzmi Petriću
U prošlom broju tjednika Nacional, u rubrici Feljton, u opremi teksta upisano je pogrešno prezime Kuzme Petrića, autora monografije ‘KARBON kemijska industrija Zagreb – ljudi i događaji (1932. – 2000.)’. Redakcija se zbog te nenamjerne pogreške ispričava autoru knjige Kuzmi Petriću i čitateljima.

Komentiraj

PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.