Objavljeno u Nacionalu br. 913, 2015-10-27

Uoči velike konferencije UN-a o klimi koja će se u prosincu održati u Francuskoj, Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Klima – 30 pitanja za razumijevanje Konferencije u Parizu’ u kojoj autori Pascal Canfin i Peter Staimede šifriraju geopolitičke probleme, ekonomsko i financijsko okruženje ovog summita koji će definirati svjetske klimatske politike sljedećih godina

Kad se govori o klimatskim promjenama, na pamet nam ne padaju ni Bashar al-Assad ni Boko Haram. Pa ipak, ovo djelo želimo početi s njima. Zato što se korijeni tenzija koje su dovele do građanskoga rata u Siriji i do destabi- lizacije sjevera Nigerije koju je prouzročila islamistička sekta dijelom nalaze u učincima klimatskih poremećaja. Kao što potvrđuje studija objavljena početkom ožujka 2015. u američkom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, povijesna suša koja je između 2006. i 2011. pogodila Siriju otjerala je u emigraciju i bacila u bijedu više stotina tisuća ljudi, koji su zatim povećali broj stanovnika gradova i regija u kojima je napetost već po- stojala. Ta znanstvena studija potkrepljuje analizu ondaš- njeg predstavnika ujedinjenih naroda za poljoprivredu i prehrambenu sigurnost, čije je povjerljivo priopćenje američkom veleposlaniku lani otkrio Wikileaks. očajan što ne dobiva sredstva za borbu protiv sve veće prehram- bene nesigurnosti uslijed suše, Abdullah bin Yehia je još 2008. upozoravao diplomate na “potencijalnu propast koja će popratiti slabljenje poljodjelske proizvodnje ruralnih krajeva i koja će nužno voditi k političkoj nestabilnosti”. Prijeđimo sa Sirije na Nigeriju. Isušivanje i gotovo pot- pun nestanak – 80 % površine u manje od četrdeset godina – jezera Čad, koje se nalazi uz granice država Čad, Niger, Nigerija i Kamerun, umnogome utječu na gospodarstvo Klima. 30 pitanja za razumijevanje Konferencije u Parizu toga kraja. Smanjenje poljoprivredne produktivnosti i ne- stašica vode prisiljavaju seljake da migriraju prema jugu, čime se remeti odnos zemljoradnika koji uzgajaju žitarice i povrće te stočara koji vode stoku na ispašu. oni zbog pritiska na prirodne resurse postaju konkurencija, zbog čega izbijaju trzavice kojih prije nije bilo. S druge strane, sjever Nigerije, koji je iznimno siromašan, nema naftna bogatstva kakva postoje na jugu zemlje, što rezultira du- bokom ogorčenošću. Stoga se težina uzroka vezanih za okoliš može procijeniti iz toga sukoba.

KLIMATSKE PROMJENE: MULTIPLIKATOR PRIJETNJI

Ni u kom slučaju ne treba misliti da su klimatski poreme- ćaji jedini izvor tih katastrofa. Dakako da postoje politički, demografski, geopolitički i vjerski razlozi, ali ekološki se faktor najčešće ignorira ili uvelike podcjenjuje. Klimatske promjene danas djeluju kao “multiplikator prijetnji”, pre- ma službenom izrazu američkoga Ministarstva obrane.

Stoga je borba protiv klimatskih promjena civilizacijsko pitanje. u djelu Slom1 američki biolog Jared Diamond po- kazuje kako se korijeni pada i smrti civilizacija često nala- ze u ekološkim razlozima. Zahvaljujući prodoru određene tehnologije civilizacija se razvije i ostvari ono što nitko prije nje nije znao. Ali zbog te tehnologije ona pretjerano eksploatira resurs na kojem počiva (šumu, vodu, obradivu zemlju…) i prije nego što oni koji odlučuju uopće shvate da ono što im je omogućilo uspjeh sad uzrokuje njihovu propast, već je prekasno.

Nije li ono što mi danas proživljavamo u tom rangu, ne na razini jedne lokalne civilizacije, nego čitavoga pla- neta? renesansa nas je, nakon srednjeg vijeka, oslobodila unaprijed određenog reda. Kao što je govorio Descartes u svojoj Raspravi o metodi, “čovjek mora biti gospodar i po- sjednik prirode”. Ako je znanost bila jedan od zamašnjaka te revolucije, danas nas upozorava na našu vlastitu neu- mjerenost i poziva da se urazumimo: da, doista smo pre- uzeli kontrolu nad planetarnim ekosustavom, i u dobru i u zlu, i ušli u eru antropocena, gdje ljudsko biće može modificirati velike ravnoteže planeta. Poruka znanosti danas ne može biti jasnija: ili ćemo obuzdati klimat- ske poremećaje ili idemo ususret velikim opasnostima. uostalom, znanstvenici Međuvladina panela o promjeni klime (IPCC) baš su za to, s Alom Goreom, 2007. godine dobili Nobelovu nagradu za mir.

PRIJE I POSLIJE PARIZA

Zbog svega navedenoga nije pogrešno misliti da se o našoj sudbini dijelom odlučuje u prosincu, na 21. konferenciji ujedinjenih naroda o klimi u Parizu. Ne zato što bi taj CoP21 trebao riješiti sve probleme. Neće tu biti “među- narodno obvezujućeg sporazuma koji će spasiti svijet”! Ali uspjeh će biti i bude li postojala razlika prije i poslije Pariza. Ako se u danima nakon te velike konferencije do- nese dovoljno odluka, odašalje dovoljno upozorenja, u si- ječnju 2016. nećemo moći nastaviti “kao da ništa nije bilo”. upravo je svrha ove knjige podrobnije opisati i to kakve odluke i upozorenja mogu biti, otkrivajući gospodarske, geopolitičke i financijske izazove kojima je ta konferencija o klimi obavijena.

Da bi se postigao rezultat koji bi bio na visini tog iza- zova, predsjednici država i vlada ne mogu se osloniti samo na pregovarače o klimi, koji često nemaju ovlaštenje za donošenje odluka koje bi omogućile da se sporazum postigne. Stoga se oni trebaju prebaciti u mod “mirovnih pregovora”, odnosno često se sastajati, graditi povjerenje, razumijevanje, osjećaj zajedničkog interesa da se zajedno djeluje i ostavi trag u svom naraštaju.

Kad je u rujnu 2012. predložio da se Francuska kan- didira za organizaciju toga skupa, francuski predsjednik François Hollande se – zajedno s Laurentom Fabiusom koji će predsjedavati CoP-om 21 – postavio u središte stvari. Jer države su si 2011. dale četiri godine za sastav- ljanje prvog univerzalnog sporazuma o klimi. A taj rok istječe 2015. godine! u tome je iznimna važnost ove kon- ferencije, koja će uvelike odlučiti o svjetskim klimatskim politikama sljedećih godina.

Francuska u tim pregovorima ne može sve. Ne može ona uvjeriti američke republikance da ratificiraju me- đunarodni obvezujući ugovor. Isto kao što ne može Komunističkoj partiji Kine nametnuti povlačenje iz ek- sploatacije ugljena. Ali mnogo toga može. Na primjer, ako doprinosi država (koji će biti poznati u lipnju/srpnju 2015.) nisu dovoljno ambiciozni, Francuska će biti zadu- žena za uspostavljanje dijaloga među liderima kako bi se zahtjevnost sporazuma digla na višu razinu. Francuska je ta koja, ponajprije združena s Njemačkom i ujedinjenim Kraljevstvom, može jasno i glasno reći, ako dvadeset osam zemalja iz političkih razloga nisu u mogućnosti ponovno zapodjenuti razgovor o europskoj odluci iz listopada 2014., da ona jest spremna ići dalje – naravno, ako su Sjedinjene Američke Države i Kina također spremne. Francuska kao predsjednica može raditi na tom da se iznađe put koji bi osigurao ispunjenje obećanje koje je zemljama Juga dano 2009., o transferu sto milijardi dolara 2020. godine, kako bi im se pomoglo da se protiv klimatskih poremećaja bore u svom dvorištu. Također, Francuska je ta koja mora us- postaviti skladne uvjete za dijalog predsjednika država i vlada na najvišoj razini, a sve u cilju iznalaženja načina za mobilizaciju i postizanja kompromisa koji će dovesti do sporazuma. Francuska je ta koja može dokazati, kao što to čini Njemačka, da sutrašnji prosperitet ovisi o energetskoj tranziciji. Da se ovdje ne bira između blagostanja i klime, nego da je istinska borba protiv klimatskih poremećaja zaista uvjet našeg prosperiteta u 21. stoljeću.

Francuska raspolaže jedinstvenom diplomatskom mre- žom – kojoj je ravna samo diplomatska mreža SAD-a – koja joj omogućava da odigra svoju ulogu predsjednice CoP-a 21 svugdje u svijetu, na svim forumima (vijeće si- gurnosti, G7, G20, oECD, Europska unija, MMF, Svjetska banka itd.).

KLJUČEVI ZA RAZUMIJEVANJE COP-a 21

Mi, autori, već nekoliko godina živimo tu priču iznutra. I želja nam je što većem broju građana osigurati ključe- ve za razumijevanje CoP-a 21 – kako će ta konferencija funkcionirati, što se od nje može očekivati, što će je učiniti uspješnom ili neuspješnom. Jer za rješenje je potreban angažman lidera, ali i mobilizacija svih onih koji o kli- matskim promjenama ne razmišljaju nužno svaki dan, ali znaju da je ono što se ondje odlučuje presudno za njihovu djecu i ovo stoljeće.

ova je konferencija zapravo nova “bitka za Pariz”. Bitka dvaju svjetova. S jedne je strane svijet 600 – 1000 milijardi dolara javnih subvencija godišnje za fosilne ener- gije, svijet milijarde dolara koju lobiji klimatskih skeptika svake godina uplate Sjedinjenim Američkim Državama. A s druge je strane svijet koji konstatira da su danas u Indiji obnovljive energije jeftinije od fosilnih, da agroekologija može prehraniti svijet, a pritom štititi i okoliš, da je borba protiv poremećaja naše klime jedini način da se osiguraju mir i blagostanje sutrašnjice. Ta bitka nije ni dobivena ni izgubljena – ta se bitka odvija sada.

ČEMU NAS ZNANOST?

Znanstvena je zajednica od 1988. organizirana oko Međuvladina panela o promjeni klime (IPCC) i redovito piše izvješća o klimatskom zatopljenju. Zaključci tih me- đunarodnih znanstvenih radova su vrlo jasni: od 1880.

– kad počinju prva očitavanja – temperatura Zemlje povi- sila se u prosjeku za 0,85 °C, a prvih četrnaest godina od petnaest godina 21. stoljeća najtoplije su ikad zabilježene. Iza tih se brojki kriju znatni nerazmjeri ovisno o krajevi- ma svijeta. Zatopljenje zabilježeno u Francuskoj tijekom prošlog stoljeća blizu je 1 °C. u polarnim krajevima ono već iznosi 2 °C do 4 °C.

ZATOPLJENJE I DO 4,8 °C

Politički dužnosnici za Paris Climat 2015. raspolažu re- centnim znanstvenim podacima: IPCC je 2014. objavio svoje 5. izvješće, u kojem su precizirani rizici kojima ćemo biti izloženi ako ne okrenemo taj trend. Do kraja stoljeća moramo biti spremni na dodatno zatopljenje od 0,3 °C do 4,8 °C, ovisno o različitim scenarijima što se emisija plinova tiče. No prosječno zatopljenje više od 2 °C imat će katastrofalne učinke na naš okoliš i ljudske aktivnosti: masovni gubici poljoprivrednih uroda, sve češće i inten- zivnije klimatske katastrofe (cikloni, oluje, itd.), masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, podizanje razine mora… Svi nas znanstveni podaci potiču da ne premaši- mo ta 2 °C. Neke države traže da se ode još dalje te da se zatopljenje ograniči na 1,5 °C. Za male otočne države to je pitanje opstanka, jer nekim pacifičkim otocima, poput Tuvalua ili Kiribatija, kod zatopljenja od 2 °C izravno prijeti nestanak.

KRAJ KLIMATSKOG SKEPTICIZMA?

Kad je 2007. objavljeno 4. izvješće IPCC-a, počele su žustre rasprave, pa i unutar znanstvene zajednice: neki su znanstvenici, koje su katkad financirali lobiji fosilnih energija, odbijali dokaze i tada tvrdili da je zagrija- vanje planeta povezano s prirodnim pojavama poput aktivnosti Sunca ili cikličnim evolucijama klime. Ali danas je definitivno utvrđeno da su klimatski poreme- ćaji ljudskoga podrijetla. IPCC u svom izvješću iz 2014. precizira da je klimatsko zatopljenje “nedvojbeno” i da je “iznimno vjerojatno” da je povezano s emisijama stakleničkih plinova antropogena podrijetla (to jest, vezano za ljudske aktivnosti). u znanstvenom jeziku “iznimno vjerojatno” znači pouzdanost od 95 do 100 %. Drugim riječima, to je kao da vam 95 od 100 liječnika kojima ste se obratili dijagnosticiraju rak. Naravno, uvijek postoji mogućnost da bolujete od neke druge bolesti, i možete odlučiti vjerovati preostaloj petorici liječnika, ali uz rizik da ćete dobivati pogrešnu terapiju! Zbog tih znanstvenih potvrda u mnogim su zemlja- ma postavke klimatskih skeptika gotovo pa nestale iz rasprave, ali to na primjer nije slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje neki televizijski kanali po- put Fox Newsa i dalje iznose stavove koji niječu realnost zagrijavanja Zemlje.

NEPOZNAVANJE ZNANOSTI NIJE IZLIKA

Ako su znanstvenici jednoglasni, znači da je znanost o klimi tijekom druge polovice 20. stoljeća ostvarila značajne napretke. Efekt staklenika je poznat od konca 18. stoljeća, ali trebalo je čekati 1970-e i prve klimatske modele da bi se shvatio učinak ljudskih aktivnosti na klimu. I u tom trenutku, kad počinjemo mjeriti koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, uviđamo da naše emisije od indu- strijske revolucije nadilaze ono što je ekosustav Zemlje u stanju reciklirati. u atmosferu ispuštamo više stakleničkih plinova nego što ih zahvaljujući fotosintezi upijaju oceani i biljke. Ta neravnoteža ima za posljedicu porast tih plinova u atmosferi, a oni hvataju toplinu i uzrokuju zatopljenje. Napreci klimatologije tijekom zadnjih desetljeća mnogo duguju toj značajnoj inovaciji, stvaranju IPCC-a. Naime, pregovori o klimi jedini su na svijetu koji se razvijaju na temelju znanstvenog konsenzusa u koji su upućeni oni koji donose odluke. To dakako nije dovoljno da se nužno donesu dobre odluke – to se vidi na svakoj konferenciji o klimi – ali zamislimo kako bi ti pregovori izgledali bez IPCC-a… Zadnja izvješća te institucije uostalom idu još i dalje te preciziraju gospodarske izazove vezane za klimu, ali i daju jasnije viđenje učinaka klimatskih poremećaja.

A to je dovoljno da se političare koji donose odluke suoči s njihovim odgovornostima.

TKEMITIRA STAKLENIČKPLINOVE?

Uunatoč silnim upozorenjima na klimatske poremećaje, svjetske emisije stakleničkih plinova (SP) ne prestaju rasti. od 1900. do 2010. porasle su 30 %. Što više govorimo o klimi, to je više uništavamo!

STAKLENIČKI SU PLINOVI SVEPRISUTNI U NAŠOJ SVAKODNEVICI

Glavnina tih plinova nastaje proizvodnjom naše energije, našim putovanjima, proizvodnjom naše hrane i defo- restacijom. Da bi se smanjile emisije, i to na bilo kojem mjestu “bogata” svijeta, smjernice su dakle jednostav- ne… na papiru: odbaciti fosilne energije ako nismo u stanju pohvatati emitirani Co2, graditi gradove u kojima će se manje putovati, promijeniti način prehrane i nači- ne poljoprivredne proizvodnje te okončati deforestaciju. Svijet u nekim aspektima napreduje u dobrom smjeru, a u drugima je suprotno. Tako potrošnja mesa neprestano raste, dok je trend – i to je pozitivno – da se deforestacija usporava. Fosilne energije uzmiču pred obnovljivima, ali svejedno sudjeluju s 82 % u svjetskom energetskom miksu, odnosno s jedva 5 posto manje nego 1971. – što je u pogledu klimatskih poremećaja daleko prespor napredak.

Naposljetku, kad se govori o SP-ovima, obuhvaća se više plinova, među kojima je i Co2, koji je zaslužan za 74 % emisija, ali i metan (16 %) te dušikovi oksidi (8 %). Zadnja dva, uglavnom poljoprivredna podrijetla, često se zaboravljaju u pregovorima, koji se obično usredotočuju na Co2. u nekim zemljama to potpuno mijenja situaciju: tako je Novi Zeland vrlo discipliniran što se tiče Co2, ali polovica njegovih emisija je od poljoprivrede, dakle metana. od 1970-ih prirodni se kapital Zemlje općenito brže uništava nego što se obnavlja. Da je Zemlja tvrtka, jednostavno bismo bili u bankrotu. No kako ne pripada nijednom dioničaru, fenomen se nastavlja, a da se u ovoj fazi zapravo ništa ne mijenja.

JEDAN AMERIKANAC ‘TEŽI’ DESET SENEGALACA I ČETIRI ŠVICARCA

Kina i Sjedinjene Američke Države najveći su emiteri sta- kleničkih plinova: samo te dvije zemlje predstavljaju oko 45 % svjetskih emisija. Ali putanja im je osjetno različita: u SAD-u su danas, kao i u svim industrijaliziranim zemlja- ma, emisije stabilne, pa čak i u laganom padu. S druge strane, kod zemalja ubrzanog razvoja rastu iz godine u go- dinu, a potiču ih naglašen demografski i gospodarski rast. Nadalje, emisije su po Zemlji raspoređene neravnomjer- no. Prva pouka glasi: što ste bogatiji, to više emitirate sta- kleničkih plinova. Amerikanac u prosjeku emitira 20 tona na godinu, a Senegalac ili Malijac oko 2 tone. To je sukus nepravde koju predstavljaju klimatski poremećaji, koji će prvo pogoditi one koji već jesu najsiromašniji. Zato je borba protiv ovih poremećaja istodobno i politika pravde. Druga pouka glasi: možete biti jednako bogati kao vaš susjed, a emitirati mnogo manje plinova od njega. Tako je- dan Amerikanac emitira gotovo četiri puta više nego jedan Švicarac, dok potonji raspolaže većim prihodom po glavi stanovnika. Zaključak: emisije je moguće smanjiti, a da se ne smanji blagostanje. Ali za to su potrebne primjerene urbanističke, transportne i energetske politike.

Komentiraj