FELJTON: Totalitarnost u srcu

Autor:

Pixabay

Objavljeno u Nacionalu br. 936, 10. travanj 2016.

Zagrebački profesor sociologije kulture, estetike, teorije mode i vizualne komunikacije Žarko Paić napisao je knjigu ‘Totalitarizam?’ u kojoj predstavlja svoj pogled na politiku, ideologiju, propagandu i ostale segmente totalitarističkih poredaka, a Nacional donosi ulomak posvećen dobu totalne kontrole u suvremenim društvima u vrijeme digitalne tehnologije

Doba u kojem živimo često sliči nadomjesku onoga što je već jednom bilo. Ali da bi nadomjestak mogao biti djelotvornim u stvarnosti, potrebno je da sve izgubi svoju bit i da postane novim subjektom. On, doduše, funkcionira, ima odlike istinskoga subjekta samo po izgledu ili pojavi. Problem je u tome što bezbitnost subjekta posvuda vlada. Nije teško zamisliti totalitarizam bez biti. Ali njegov je subjekt jednako tako nadomjestan, pa je stvar u tome da se i supstancija tog subjekta ne može shvatiti nikako drukčije nego kao nadomjestak. Koncept političkih religija predstavlja uzoran slučaj nadomjesne ideologije (Ersatzideologie). U totalitarnim poredcima vladavine ona nadomješta istinsku religiju transcendencije. Kada totalitarizam iščezava u svo-joj faktičnoj pojavi 1945. i 1989. godine (fašizam/nacizam i komunizam), nadomješta ga upravo ono što predstavlja ostatak raspadnuta sklopa. To su, dakle, nadomjesna ideologija u formi političkih religija, globalni terorizam i totalna kontrola koju provode tajne policije s pomoću najmoćnijega sredstva nadzora ikad stvorenoga u povijesti. Radi se o digitalnoj tehnologiji. Upravo ona omogućava kibernetički prijenos informacija između sustava i njegove okoline. Tu novu tehnologiju prijenosa informacija nazivam tehnosferom. U filmu Stevena Spielberga Minority Report glavni junak zahvaljujući čudotvornim moćima tehnosfere sprečava zločin predviđanjem ponašanja budućega ubojice. U tome je stvar.

PREDVIĐANJE PRIPADA NOVOME momentu po kojem se kibernetika razlikuje od klasične moderne tehnologije. Upravljanje okolinom na temelju informacijskoga ili bio-kibernetičkoga koda kao uvjeta mogućnosti djelovanja tehnosfere ima u sebi učinak povratne sprege (feedback). Tri su temeljne kategorije u znanstveno-tehničkome sklopu novovjekovnoga mišljenja: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukcija. Računanje se odnosi na kalkulativni karakter tehničkoga mišljenja. Planiranje uvodi u analitičku razradu strategije između različitih mogućnosti rješenja problema. Naposljetku, konstrukcija je ključan pojam mo-dernosti jer iz nje proizlazi ono što nazivamo stvarnošću. Čitava je struktura te i takve stvarnosti konstrukcija i kad je riječ o dekonstrukciji.

Ono što se utemeljuje mora se moći rastemeljiti. A to znači da se zahvaljujući živim strojevima računanja i planiranja kao što su kompjutori mišljenje pojavljuje kao konstruktivna igra predviđanja onoga što bi se moglo dogoditi ako neki učinak A nužno dovodi do učinka B. Kao u šahu, igrač ne razmatra tek svoje kombinacije kojim će pobijediti protivnika. On, naprotiv, mora imati u vidu i poteze protivnika tako da ih predvidi što je moguće preciznije. Suvremena je tehnologija informacija-komunikacija analitička i konstruktivna zbog toga što je u svojoj biti kalkulativna. Slika koju konstruira kompjutor naziva se izračunatom (digitalnom). Sve što jest (bitak, bića i bit čovjeka) preobražava se u tehnički sklop unutar kojeg više ne postoji stroga hijerarhija i poredak kategorijalnih struktura. Umjesto toga sve se svodi na otvorene mogućnosti aktualizacije kao virtualizacije mnoštva događaja. Kaos uistinu poprima racionalni lik otvorenoga sustava entropije.

U Deleuzeovoj ontologiji mnoštva i razlike temeljni je pojam onaj koji nastaje iz konstrukcije događaja. On dolazi iz sfere virtualne stvarnosti događaja. Slika umjesto riječi vlada sustavom mišljenja. To znači da vizualiziranje događaja pretpostavlja postojanje sumnje i neizvjesnosti oko određenja subjekta/aktera kontingencije u svijetu događaja. Nije nimalo začudno da je baš Hannah Arendt pokazala kako je za totalitarizam postavka “sve je moguće” izvedena iz kontingentne prirode njegova nastanka u moderno doba. Tajna veza između totalitarne propagande i novih medija, kako je to pokazao Siegfried Kracauer, svjedoči o dvostrukoj sponi između tehnologije i društvene vladavine te tehnosfere i totalne kontrole. Tko bi otuda izvodio dokaze o navodnoj “totalitarnosti” tehnosfere, te demokratičnosti moderne tehnologije, mogao bi se pridružiti brojnim privrženicima teorija urote i njihovim ezoteričnim sljedbama. Usput, teorije urote samo su drugi oblik djelovanja načela transcendencije u suvremenome svijetu. Ako iza svakoga događaja stoji “Veliki Drugi” (Bog, kompjutor, mediji, tajna policija), dolazi u pitanje samoizvjesnost realnosti, Štoviše, bez postojanja neke đavolske urote koja seže do samoga izvora ili ništavila događaja, i demokratski bi poredak bio osuđen na dosadu nepolitičkoga. Bio bi upravo onaj fatalni nedostatak ljudskoga i kontingentnoga u neljudskoj prirodi posthumanoga stanja tehnosfere.

Kada totalitarizam iščezava u svojoj faktičnoj pojavi 1945. i 1989. (fašizam/nacizam i komunizam), nadomješta ga upravo ono što predstavlja ostatak raspadnutog sklopa

TOTALITARNOST U SRCU DEMOKRATSKOGA SVIJETA rađa se iz potrebe za neljudskom akumulacijom moći s onu stranu društvenoga nadzora. Svi uspjeliji holivudski filmovi danas neizbježno su usmjereni prema tom spoznajno-političkome zadatku. Protkani viškom domoljubne političke paranoje i manjkom smisla za složenost stanja stvari, pokušavaju nas uvjeriti u ono što su htjeli i nacistički propagandisti 1939. godine. Naime, da su slika, zvuk i brzina događaja granica između fantazme i simboličkoga u strukturi stvarnosti.

Prava je stvarnost ipak negdje drugdje. A to drugdje uvijek je neodređeno i tamno poput “zone sumraka”. Istraživanje sublimnoga mjesta zla u vizualnoj kulturi tehnosfere dovodi do paradoksalnoga saveza totalitarizma i robotike-nanotehnologije-vizualizacije događaja. U tehnosferi ima toliko prostora i mogućnosti stvaralačke slobode, primjerice u nehijerahijskoj mreži bez subjekta pogodnoj za tzv. direktnu demokraciju, koliko i straha od neočekivanih učinaka entropije u virtualnoj prozirnosti događaja kojom se tajne policije (CIA kao model globalitarnoga poretka) koriste za totalnu kontrolu označenih neprijatelja. Sve je moguće zbog toga što je sve zbiljsko i nužno. To vrijedi samo ako se društveni sustav uređuje prema načelima računanja, planiranja i konstrukcije. Mreže su neuhvatljive, a programi za savršenu kontrolu događaja u jezgri transformacije digitalnoga svijeta beskonačno se umnožavaju poput Leibnizovih monada ili neuništive sluzi besmrtnoga Aliena. Postavka o odnosu totalitarizma i tehnosfere, dakle, nipošto se ne smije svesti na kauzalno-teleologijski poredak kategorija po kojem A nužno proizvodi B. Ako nešto uistinu bitno određuje pojam tehnike od svih drugih ljudskih, duhovnih sposobnosti, onda je to njezina pragmatična i ujedno transcendirajuća moć prelaska granica društvene uporabe objekata. Tehnosfera nije neutralna. Bolje bi bilo reći da je posve ravodušna prema društvenim i političkim načinima (zlo)porabe. Internetom se koriste i Pentagon i Islamska država na isti način kao što Kina i Sjeverna Koreja (formalno autokratski politički poredak Pekinga i totalitarni Pjongjanga) žele cenzurirati neke internetske tražilice poput Googlea, primjerice. No, glavni problem u tome fatalnome odnosu jest što se tehnički sklop mišljenja ne može prevladati ljudskom odlukom neprihvaćanja pravila igre. Totalna kontrola u suvremenim poredcima liberalnih demokracija ima neke značajke totalitarne vladavine. Ali samo kao nadomjeska, i to u graničnim situacijama izvanrednoga stanja na globalnoj razini.

ŠTO JE TO UOPĆE – TOTALNA KONTROLA? Pojam totalnoga rata, države, mobilizacije razvio je Ernst Jünger u ogledu naslovljenom “Totalno mobiliziranje” objavljenom 1930. godine.Pojam je očito danas postao sinonimom za kapitalističku globalizaciju. U njemu je sadržano dvoje. S jedne je strane riječ o totalitetu svih moći i snaga koje svijet pretvaraju u poligon rada, znanosti i tehnike, a s druge se radi o ubrzanju samoga kretanja životnih snaga. Čovjek se pojavljuje u svojim društvenim likovima “radnika” i “inženjera”, “ratnika” i “odmetnika”. Mobiliziranje odgovara modernome načinu proizvodnje (ekonomija) i modernoj tehnologiji. Ona mijenja prirodu i na taj način bitak postaje radno-tehničkim sredstvom/svrhom ljudske avanture. Njegov položaj u svijetu kao industrijskome pogonu moguće je prevladati jedino aktivnim nihilizmom jer je nihilizam postao ozračjem posvemašnjega gubitka svih vrijednosti. Rat i junaštvo, katarza i prebolijevanje tehničkoga usuda egzistencije pritom se pokazuju svojevrsnim strategijama izlaza iz začaranoga kruga nihilizma. Ali, totalno mobiliziranje nije samo priča o nihilizmu zapadnjačke odnosno europske metafizike, što će posebno dalje razviti u svojim filozofijskim analizama Martin Heidegger baveći se Nietzscheom. Ono što je za priču o totalitarizmu u novim povijesnim uvjetima jedino važno odnosi se na dvije kategorije mišljenja koje Jünger posebno razlaže u svojem ogledu: (1) društvo kao totalni kolektiv utemeljen u radu i tehnici i (2) egzistencijalni nabačaj mogućnosti borbe u kojoj pojedinac stječe svoju slavu, katarzu i svrhu postojanja u graničnim situacijama. Obje kategorije, društvo i egzistencija, određene su već uvijek nečim što ih nadilazi. Riječ je o nekoj primarnoj moći zajedništva u akciji kojom se nastoji preboljeti nihilizam zapadnjačke metafizike.

PROBLEM NIJE, DAKLE, ni u društvu ni u tehnici, već u tome što se rad i figura radnika, te rat i figura ratnika, mogu razviti samo iz onoga što čini bit modernoga doba – totalnoga mobiliziranja. Ono što stoji iza te ničeanske misli čini se da nije ništa drugo negoli povijesni usud novovjekovne konstrukcije svijeta kao znanstveno-tehničkoga pogona i kao pokreta s onu stranu liberalne ideje o razdvajanju države i društva (politike i ekonomije). Totalno mobiliziranjeodnosi se na tvorbu totalitarne strukture moći. Ona nužno treba masu za svoj subjekt bez supstancije. I utoliko se masovni pokret u moderno doba uvijek organizira bitno politički. Jüngerove refleksije o radniku, nihilizmu i tehnici na kraju metafizičke epohe povijesti tako uvode u nešto uistinu novo i odlučujuće za život poslije kraja totalitarne vladavine fašizma, nacizma i komunizma u 20. stoljeću. To je totalna kontrola. A ona proizlazi iz društvene strukture globalnoga korporativnoga kapitalizma. Nije, dakle, riječ samo o političkoj kontroli. Ona je mogla biti temeljnom značajkom tih poredaka i njihovih metoda terora i progona u koncentracijske i radne logore ideologijski prokazanih i označenih neprijatelja novoga poretka. Sada se radi o nečem puno apstraktnijem. Stoga više nije moguće rabiti pojam totalitarizma za ono što je ovdje u pitanju.

Nadomjesnu ideologiju u formi političkih religija, globalnog terorizma i totalne kontrole provode tajne policije s pomoću najmoćnijeg sredstva nadzora u povijesti – to je digitalna tehnologija

Kada, naime, tehnosfera određuje društvene odnose moći, tada totalna kontrola nije više samo politička. Njezina se totalnost odnosi prije svega na informacijsku ekonomiju globalnoga kapitalizma i na potrošačku ili postmodernu kulturu. To je ono što je Agamben na tragu Deborda imenovao “spektakularno-demokratskom vladavinom”. Totalna kontrola pretpostavlja prelazak iz društava nadzora u društva kontrole. A u slučaju političke moći koja nadilazi granice demokracije i diktature, kako neki teoretičari pokušavaju shvatiti povratak oligarhijske vladavine u suvremenome globalnome poretku od SAD-a, Rusije, Kine do EU-a, susrećemo se s “praznim središtem moći”. Tajne policije otuda reguliraju poredak bipolarne ravnoteže snaga više negoli se to stvarno čini. Država postaje zastarjelom formom suverenosti jer ne kontrolira ni unutarnju ni vanjsku politiku. Tko to onda čini? Transnacionalne korporacije ili možda one institucije koje simboliziraju moć današnjice poput MMF-a, Svjetske banke, NATO-a? Histerija o obnovi totalitarizma proizlazi upravo iz toga gu-bitka temeljnoga pojma moderne politike. Kada tajne policije koristeći se sofisticiranim tehnologijama vizualizacije proizvode “državne neprijatelje”, tada je pitanje unutarnje kontrole nad njihovim radom zoran dokaz strukturne krize poretka. Glavni je problem toga gubitka moći raspolaganja monopolom sile u tome što, primjerice, EU ne može sebe konstituirati kao novi naddržavni aparat moći ako se njegova suverenost ne može braniti vlastitom vojskom. A u konačnici ni politički utjecaj ne prelazi granice vlastite opčinjenosti birokratskim upravljanjem središtem u Bruxellesu i mnoštvom periferijskih slabih država. Teritorij u doba neoimperijalne suverenosti raspada se u zone utjecaja ideologijski protivničkih carstava. Državnim terorom oni zaposjedaju teritorij “slabih država” (weak states). Na taj način proizvode permanentne krize u svijetu. Sjetimo se da ni talibani, ni Bin Laden i njegova teroristička mreža Al Qaida, ni Čečeni, a ni Islamska država nisu bili autonomnom političkom snagom prije nego što su upotrijebljeni u druge svrhe interesa velikih sila ili u njihovu “hladnome ratu” (SAD-a i SSSR-a/Rusije). Totalna kontrola je pojam koji u sebi sabire jüngerovsko totalno mobiliziranje (rat i terorizam) te ga podiže na razinu globalnosti uz nastanak tehnosfere kao sprege biokibernetike i biogenetike. Sam se život danas reproducira u posthumanome (izvanrednom) stanju, postajući jezgrom novih ekonomskih, političkih i kulturalnih sukoba moći.

JEDAN OD ZAGOVORNIKA postavke o mogućnosti obnove pojma totalitarizma u 21. stoljeću na zasadama diskursa totalne kontrole svakako je američki politolog Sheldon Wollin. U knjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism već u predgovoru kaže da želi otkloniti moguće krivo čitanje njegovih refleksija. Međutim, masivna postavka o novome totalitarizmu u demokratskome menadžmentu korporativne strukture ekonomije i politike suvremene Amerike ne znači da je uzor Georgeu W. Bushu bio Hitler. Tendencije koje analogno postoje u američkome slučaju, prema Wollinu, upućuju na totalizirajuće fenomene kao što su kontrola, ekspanzija, nadmoć i vrhovna vlast. Polazeći od toga da je, naizgled paradoksalno, totalitarizam pluralni fenomen političkih poredaka, jer se talijanski fašizam zasniva na nacionalizmu, a njemački nacizam na antisemitizmu, dok staljinizam propagira društvene aspekte brige za radničku klasu, očito je da se današnja situacija može objasniti uvođenjem tehnologija kontrole i masovnom manipulacijom. Wollin nastoji dokazati da je taj “invertirani totalitarizam” prožeo američku politiku u doba vladavine Georgea W. Busha početkom 21. stoljeća, a kao povod mu je poslužio teroristički napad islamističke skupine Al Qaide na simbole američke ekonomske i političke moći u svijetu korporativnoga kapitalizma, tornjeve blizance Svjetskoga trgovačkoga centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine.

U svakom slučaju, Wollinov “invertirani totalitarizam” naspram “klasičnoga” u nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili staljinističkoj Rusiji, zasnovan je na glavnoj teorijskoj strategiji bavljenja tim fenomenom povijesti i politike u moderno doba. Riječ je o analogiji između prošlosti i sadašnjosti, Usto, razlikovanje između poredaka čija je legitimnost počivala na revolucionarnome teroru i Amerike koja monopolizira moć do vrhunca njezine akumulacije kao “supersile”, govori nam više o slič-nostima i zajedničkim tendencijama. Vidjeli smo da je to uobičajen postupak historičara 20. stoljeća koji su se bavili totalitarnom vladavinom i njezinim posljedicama. najspornije jest neobrazloženost postavke o analogiji. Usto, što je najvažnije, nije dovoljno jasna uporaba spornoga pojma “totalitarizam”. Ako to više nije ideologija nacionalizma, rasizma i komunističke jednakosti u siromaštvu, ako to isto tako nije ni postojanje koncentracijskih logora unatoč tankoj analogiji s Auschwitzom i Gulagom, jer Guantanamo se doista ne može uspoređivati ni s jednim od paradigmatskih logora totalitarnih poredaka 20. stoljeća, što preostaje od totalitarizma? Za Sheldona Wollina, kao i za mnoge druge kritičare liberalne demokracije i korporativnoga kapitalizma danas, odgovor je jednostavan. Preostaju politika i tehnosfera u formama oligarhijske vladavine i totalne kontrole. Da, to je neprijeporno točna dijagnoza biopolitičkoga stanja, kako ga određuje i Giorgio Agamben u Homo Saceru.

Tajna veza između totalitarne propagande i novih medija, kako je to pokazao Siegfried Kracauer, svjedoči o dvostrukoj sponi između tehnologije i društvene vladavine te tehnosfere i totalne kontrole

ALI NEŠTO U SVEMU TOME NEDOSTAJE ili se pak pokazuje manjkavim u argumentaciji. Zašto onda uopće na svjetlo dana iznositi jedan problematičan pojam nastao 1920-ih godina da bismo dohvatili stvarnost koja nam izmiče kad god pokušavamo naše doba hibridnosti i nadomjestivosti, gubitka vrijednosti i nihilizma, shvatiti posredstvom jednoga obuhvatnoga pojma koji bi k tome morao biti normativnim i deskriptivnim, a ne više pole-mičko-ideologijskim jer ovaj “novi totalitarizam”, ako išta drugo, nadilazi političke razlike fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma? Totalna kontrola sada prethodi svakoj ideologiji i mogućem državnome ili nedržavnome teroru. Štoviše, s pojmom totalne kontrole emancipira se i djelatnost tajne policije od suverenosti država u novome svjetskome poretku. To znači da tajne policije više ne služe autoritarnome ili demokratskome poretku.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.