Najvažnija akcija koju je Ivan Stevo Krajačić poduzeo 60-ih godina bila je eliminacija Aleksandra Rankovića i Ćeće Stefanovića s političkog i policijskog vrha Jugoslavije. Ta je operacija značila početak promjene karaktera države, koja je od centralističke postala federalna.

[quote_box_center]

  • ‘U radnom kabinetu i spavaćoj sobi predsjednika Republike, u njegovu kabinetu u SIV-u, u kabinetu druga Kardelja i na još nekim osjetljivim mjestima otkriveni su mikrofoni’
  • Micanje Rankovića i Stefanovića značilo je i politički i nacionalni udar na Srbiju. Bila je to delikatna i riskantna igra

[/quote_box_center]

Nakon odstranjivanja Andrije Hebranga u Hrvatskoj, Tito je za dugi niz godina skinuo s reda hrvatsko pitanje. Micanjem Rankovića, osigurao je bok i iz Srbije. No, kako je Srbija minulih godina već ostala bez Sretena Žujovića i Slobodana Penezića Krcuna, koji je nastradao u sumnjivoj prometnoj nesreći – a Srbija jačih kadrova nije imala- micanje Rankovića i Stefanovića značilo je i politički i nacionalni udar na tu republiku. Samo po sebi je, dakle, jasno, koliko je to bila delikatna, riskantna igra. Ranković i Stefanović optuženi su da su u Titove prostorije postavili prislušne uređaje. Tito je sazvao cijeli vrh na Brijune, gdje su osudili dotičnu dvojicu, izbacivši ih iz političkog života.

Nije bilo zatvora, ali mnogima je uništen život. Jedan od njih je i Selim Numić.

SELIM NUMIĆ ZNA TOČAN DATUM POČETKA svoje nezaslužene propasti. To je 17. lipanj 1966. godine. Toga dana Selima je, kako sam kaže u autobiografiji “Dobra zemljo, lažu” pogodio grom iz vedra neba.

Selim Numić bio je u to vrijeme pomoćnik saveznog ministra zadužen za koordinaciju poslova IV uprave. Prevedeno na razumljiv jezik, bio je šef Udbe zadužen za prisluškivanje. Oko 13 sati u svoj ga je kabinet, “prostran kao tenisko igralište” pozvao ministar unutarnjih poslova, Milan Mišković, glasom koji “nikad nije bio tako služben”. Numić se nešto ranije rastao sa Slovencem Edijem Brajnikom, šefom savezne Udbe. S njim je popričao kratko i neobavezno.

Milan Mišković je bio vrlo hladan:

-Ne znaš zbog čega sam te zvao? Sada ćeš saznati. Pozvao sam te da ti priopćim jednu odluku, donesenu na najvišem partijskom i državnom vrhu, zbog teških zloupotreba nekih službi iz tvog sektora. Formirana je posebna komisija koja će ispitati cjelokupnu djelatnost Službe ozvučavanja i Kontrole telefona, od njihovog formiranja do danas. To se čini iz razloga što su već otkrivene teške zloupotrebe tih službi…

Mišković je potom dramatičnim glasom izrekao rečenicu od koje se Numić sledio.

-Otkriveni su nelegalno postavljeni mikrofoni u radnom kabinetu i spavaćoj sobi Predsjednika Republike, u njegovom kabinetu u SIV-u, u kabinetu druga Kardelja i na još nekim osjetljivim mjestima. Sastav državno-političke komisije ni meni još nije poznat…

Tita i Jovanku, te Kardelja, netko prisluškuje.

A odgovornost je, sudeći po Miškovićevom glasu, očito na Službi, zaključio je Numić.

Mišković je potom naredio Numiću da, bez korištenja dokumentacije, napamet, napiše izvještaj o tome koga je sve služba, u njegovom mandatu,  od 1963. godine nadalje prisluškivala.

Selim Numić, stari partijaš, partizan, borac, robijaš, na službu u Udbi došao je po naređenju. Nije, rekao je u knjizi, želio raditi taj posao, ali naredba je bila naredba. Kroz glavu mu je prohujalo komu su sve postavili ozvučenje. Gotovo svi visoki rukovodioci bili su ozvučeni, ali –  po vlastitoj želji. U kabinetima su snimali razgovore, goste, radili transkripte. Tito je osobno naredio da mu se instaliraju prislušni uređaji. Iz Numićeve se knjige, bolje no i jedne druge – jer je riječ o memoarima uništenog, razvaljenog, povrijeđenog čovjeka, koji o aparatu nadzora piše u iskrenoj želji da sa sebe skine tešku, nezasluženu stigmu – vidi do koje je mjere Tito bio opsjednut kontrolom ljudi i komunikacija. Gotovo sve strane ambasade bile su ozvučene. U njih su postavljeni mikrofoni, u telefone su postavljene bubice, pod parkete, u radne stolove, ispod tapeta, instalirani su potrebni uređaji. Poseban je institut radio na razvoju špijunskih uređaja, pa je Tito brzo mogao imati i prislušni uređaj koji emitira zvuk na plivajućoj frekvenciji. Za vrijeme velikih međunarodnih konferencija, ozvučivani su i stanovi rukovodilaca koji su ugošćivali predstavnike stranih delegacija. Titovi su obavještajci već 60-ih preslušavali i globalni eter, a na raspolaganju su im bile velike kripto službe.

Josip Broz Tito bio je veliki majstor obavještajne djelatnosti, jedan od najvećih koje je svijet vidio.

“JEDNE GODINE ZAKAČILI SMO SE ZA NEOBIČNU ŠIFRIRANU RADIO VEZU” piše Numić. “Bilo je to neposredno nakon prvog otcjepljenja Sirije od UAR. Naša goniometrijska i radio prijemna služba ustanovila je da  u blizini sirijsko libanonske granice djeluje jedan ilegalni punkt koji putem šifriranih radiograma komunicira sa svojom centralom u Ankari ili njenoj blizini. Nakon mnogo uloženog truda i umijeća stručnjaci su uspjeli dešifrirati više depeša obavještajnog sadržaja, ali su samo tri bile veoma važne. Njihov tekst je nedvosmisleno ukazivao na to da centrala u Ankari pripada jednoj zapadnoj zemlji, i da je njeno učešće u organiziranju udara, odnosno izdvajanja Sirije iz sastava UAR, i te kako značajno…”

Predsjednik Tito je, pročitavši depeše, smjesta reagirao. Odmah je naredio da jedan od viših dužnosnika MInistarstva vanjskih poslova krene avionom u  Kairo s njegovom porukom za Nasera. U prilogu Titove poruke bili su i doslovni tekstovi dekriptiranih depeša.

“Nešto kasnije sam obaviješten da je Naser, čitajući poruku i depeše, bio vidno uzbuđen. Čak su mu i oči zasuzile. Njegovo reagiranje bilo je puno zahvalnosti. Između ostalog, rekao je i ovo: Divim se Titu. Zar je moguće da među državnicima imamo i ovako velike i iskrene prijatelje, koji svoje velike državne tajne povjeravaju šefu jedne zemlje na drugom kontinentu. To se ne zaboravlja…”

Naser je možda dugo pamtio, no takve se usluge u Službi brzo zaboravljaju.

Numić je nakon razgovora s Miškovićem morao stati pred Krstu Crvenkovskog, čelnika partijske komisije oformljene zbog prisluškivanja druga Tita i drugarice Jovanke.

-Druže Numiću, rekao je Crvenkovski, pa nastavio.

– Ti znaš zašto si ovdje pozvan… Svi smo pročitali tvoju izjavu. Ona je do dirljivosti iskrena, ali odiše i naivnošću. Iz nje proizlazi, naročito iz njenog završnog dijela, tvoje neshvatanje našeg političkog trenutka, koji je, mogu ti reći sa sigurnošću, od izvanrednog strategijskog značaja za daljnji razvoj SKJ u modernu političku organizaciju. Pred nama je zadatak da, paralelno s razbijanjem centralizma i unitarističkih tendencija, radimo na punoj afirmaciji Republika. Sada je trenutak da se napravi historijska prekretnica u tom pravcu i, razumljivo, u daljnjem razvoju samoupravljanja….

Numić je, naime, negirao da je bilo ikakvih neovlaštenih prisluškivanja. Napisao je da je sve napravljeno prema naredbama. Nije htio sudjelovati u igrokazu.

NO, ON, ČINI SE, DOISTA NIJE RAZUMIO POLITIČKI TRENUTAK a čini se da nije previše analizirao ni sadržaje razgovora koje je njegova služba obavljala naveliko. U Beogradu su, naime, mnogi učestalo govorili o tome da će Aleksandar Ranković biti Titov nasljednik. S druge strane, Ranković je imao koaliciju moćnih neprijatelja – Bakarića, Kardelja, Petra Stambolića. Glasine o tome da će on naslijediti Tita – a bio mu je vjeran kao pas – možda su bili izmišljotina njegovih neprijatelja, sapunanje daske. No, svakako su stigli do Tita. S druge strane, iza ovih personalnih sukoba, odvijao se i konceptualni rat oko države – unitaristi protiv republikanaca. Ivan Stevo Krajačić bio je, dakako, republikanac, na strani republikanaca.

Josip Broz Tito je, čini se, dosta rano počeo pripreme za eliminaciju Rankovića  – u tajnim službama izvršene su bitne smjene, provjerena su mišljenja političara iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i saveznog vrha – dakako, diskretno – pa se tek onda išlo u eliminaciju Rankovića. Čudno je kako je to Numiću promaklo. No, da je i bio svjestan pozadine, čini se da bi, podjednako, odbio sudjelovati u ovim igrama. Jednako je čudno kako je sve to promaklo Rankoviću i Stefanoviću, koji su sve morali imati na dlanu – ako su sve prisluškivali.

-Ja sam, nastavio je Krste Crvenkovski govoriti Numiću – vjerovao da si ti mnogo upućeniji u neka razmimoilaženja i konfrontiranja u našem političkom vrhu. Kako to da vršiš tako delikatnu i visoku funkciju, a neobaviješten si?

Crvenkovski je Numiću, ukratko, rekao da je politički amater koji uopće ne shvaća što se oko njega događa, a stoji na samom izvoru informacija. A ono što se događalo bio je prijelomni trenutak Titove Jugoslavije, prelazak s centralističke na federalnu koncepciju.  Sugerirao mu je prilagodbu. Među komunistima to se zove samokritika. Tito je, recimo, Sretena Žujovića, koji je uhapšen sa Hebrangom,  nakon samokritike u zatvoru, rehabilitirao i vratio ga u građanski život, postavivši ga za direktora jedne nakladničke tvrtke. Institut “samokritike”, analogan ispovijedi u Katoličkoj crkvi, ima zapravo smisao priznavanja pokornosti, to je izjava o lojalnosti… U većini političkih ili dogmatskih sukoba, u pitanjima vjere ili politike, često nije riječ o doktrini ili dogmi, već o odnosima moći, zemlji, placu, utjecaju, zlatu, hijerarhiji. Najprije izbije sukob oko nekog materijalnog razloga,  a onda se traže dogmatska opravdanja. Tako je Tito izmislio samoupravljanje – ono je došlo kao nusproizvod sukoba sa Staljnom, pri čemu je valjalo pružiti uvjerljiv dokaz kako se dva tipa socijalizma načelno jako razlikuju.

Crvenkovski  je, na Numićeva uvjeravanja kako je vjerovao da je vrh jedinstven, nastavio u istom tonu: “E moj Numiću, stvari ne stoje tako. U zabludi si. Postoje dogmatske snage koje se suprotstavljaju našoj modernoj programskoj  orijentaciji. Ti nam možeš mnogo pomoći u razobličavanju tih snaga i ova Komisija to od tebe s pravom traži, kao od dugogodišnjeg, oprobanog komuniste.”

IZ RIJEČI KRSTE CRVENKOVSKOG može se lako uočiti da je prvo osmišljena politička platforma za obračun s dogmatskim snagama, a potom su traženi povodi. Numić se trebao uklopiti u tu igru.

Od Numića se tražilo da napadne Aleksandra Rankovića i Svetislava Stefanovića Ćeću kao ljude koji su postavili Titu prislušne uređaje, implicirajući pokušaj državnog udara.

Numić na to nije htio pristati. Nije čudno zašto jedan pošten čovjek ne želi lažno svjedočiti, no čini se doista neobičnim to da nije primijetio političke trendove.

Iz Nuićeve knjige  čini se prilično očitim i da je dr Vladimir Bakarić  surađivao sa predstavnicima jedne strane države, čijem je ambasadoru ranije najavio micanje Rankovića i skupine oko njega. Prema svemu sudeći, to je Amerika.

“Tako sam saznao, pri slučajnom susretu s jednim penzioniranim radnikom SSUP-a iz Operativne tehnike, nedugo iza abolicije, za jedan interesantan i značajan događaj koji se zbio oko 20 lipnja 1966. godine. Dakle, dva tri dana nakon što sam od Miškovića saznao za prislušnu aferu, a istovremeno i primio naređenje da mi se zabranjuju svi kontakti sa službenicima iz Tehničkog sektora. Prevodioci su otkucali kompletan i doslovan tekst ambasadora jedne zapadne zemlje koji je on uputio svojoj vladi. U njemu je izvijestio kako je prethodnoga dana imao susret s dr Vladimirom Bakarićem, koji mu je u povjerenju rekao da će uskoro Aleksandar Ranković biti razriješen svih funkcija i uklonjen s političke scene. Ista sudbina će zadesiti i jednu grupu njemu bliskih rukovodilaca…”

U JEDNOJ ANALIZI PROMJENA U OBAVJEŠTAJNIM SLUŽBAMA 60-IH tjednik Nacional dao je sažet opis pozadinskih operacija. “Početkom 60-ih dolazi do sukoba između Rankovića s jedne, te Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića s druge strane. Ranković je htio da na čelu službi budu izrazito projugoslavenski i prosrpski kadrovi, dok su Kardelj i Bakarić zahtijevali ravnopravnost u kadroviranju u ključnim ministarstvima obrane i policije.  Stoga je za šefa UDBA-e prošao Edo Brajnik, koji je smijenio Ćeću Stefanovića, a Šašićev zamjenik načelnika KOS-a postao je pukovnik Ivan Mišković-Brk.”

Selim Numić nije htio biti kooperativan. Bio je to početak njegove tragedije.

Antun Duhaček, još jedan od šefova jugoslavenske obavještajne službe –koji je diskretno maknut u stranu nakon obračuna s Rankovićem, nema nikakvih dvojbi: kreator svih akcija, duboko iz sjene, bio je  Stevo Krajačić.

“Već početkom 1965. godine, u Zagrebu kod Ivana Krajačića Steve pravljeni su spiskovi rukovodilaca koji bi podržali Plenum i tražili da Aleksandar Ranković bude lišen svih funkcija, odnosno, koji bi eventualno, mogli da budu protiv takve smjene u jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu. Već tada je bilo zaključeno, a ocjenu su dali Kardelj i Bakarić, da veći dio srpskih kadrova neće pružiti otpor. Ali, za svaki slučaj, već u prvim danima 1965. godine Vojkan Lukić bio je povučen sa funkcije ministra unutrašnjih poslova i došao je Milan Mišković. Time je stvarno dat mig da se započne akcija…”

Milan Mišković rođen je 1918. godine, u Istri,  u Premanturi pored Pule. Tijekom rata pridužuje se antifašističkom pokretu, zajedno sa svojim bratom Ivanom Miškovićem zvanim “Brk”.  U razdoblju od  1964-1966.  Milan Mišković bio je savezni  sekretar za unutrašnje poslove (ministar policije), a članom Predsjedništva SFRJ postao je 1972.  godine, ostavši na toj dužnosti do 1974. godine. Milan Mišković poginuo je u prometnoj nesreći u kojoj mu je suputnik bio Ivica Račan. To je drugi važan obavještajac koji je poginuo u  prometnoj nesreći. Prvi je bio Srbin Slobodan Penezić Krcun.

Istine o tim nesrećama nisu nikad rasvijetljene do kraja, no poznato je da su obavještajne službe na ovim prostorima posezale za tim sredstvom. Jednom pripadniku Paragine stranke prava, početkom rata, u zagrebačkoj su policiji rekli – “čuvajte se u prometu, vi pravaši ste slabi vozači…” Bila je to jasna poruka.

Do obračuna s Rankovićem i Stefanovićem došlo je na Brijunskom plenumu.

GLEDAJUĆI BRIJUNSKI PLENUM, NUIĆ JE BIO ŠOKIRAN: “Pitao sam se prvi put: Quo vadis, camarade Tito?! Zar je moguće da Tito, s tolikim političkim i državničkim iskustvom, nasjedne lažima koje su mu, vjerovao sam u to, sistematski poturali? Sve do plenuma sam imao neku nadu da će u zadnji tren shvatiti u što ga guraju, a s njim i cijelu zemlju…”

Usporedimo li Numićevo držanje pred lažnim optužbama Partije, i usporedimo li to s Titovim držanjem u Moskvi, 1938, kad je optužen da mu je žena agentica Gestapoa – a Tito se odmah posuo pepelom po glavi, priznao krivnju i kritizirao se zbog nedovoljne budnosti-  postat će jasnije koliko je siroti Numić, usitinu, bio pošten iskren, pa čak i vrlo naivan čovjek. Usporedba ne ide u korist Josipa Broza. No, Broz je dulje poživio…

Moje vjerovanje – zaključio je Numić na kraju svoje knjige – da je jedan uži krug politički moćnih ličnosti obmanuo Tita, služeći se prljavim i zakulisnim igrama, i da je to bilo presudno za sazivanje Brionskog plenuma, zasniva se na već iznijetim faktima i pretpostavkama.

Ali ima nešto još kao vrlo značajan dopunski argument. Ako je Tito i htio ukloniti Rankovića s političke pozornice, on to ne bi učinio na način kako je izvedeno, da nije bio potpuno uvjeren u ilegalno prisluškivanje njegovih prostorija. Jer Tito je posjedovao i suviše mudrosti, životnog, državničkog i političkog iskustva, da ne bi krenuo u političku bitku ako nije raspolagao sigurnim adutima koji mu osiguravaju pobjedonosni ishod.

Čini se da je Numić i tu bio naivan.

Antun Duhaček  tvrdi da je Ivak Krajačić Stevo bio glavni scenarist i  rekviziter u operaciji micanja Rankovića sa scene – no stvarno, režiser je bio drug Tito. Ranković je do 1966. kotirao kao drugo ime za represivni aparat u pogonu centralistički ustrojene države. Rankovića je dio Srba smatrao jedinim utjecajnim predstavnikom srpskog naroda u saveznom vrhu, nakon odstranjivanja Đilasa, Žujovića i misteriozne Krcunove smrti. Poznato je da je bio lojalan Josipu Brozu do fanatizma. Pa ipak, to ga nije spasilo.  Iako okolnosti brijunskog plenuma još nisu do kraja istražene, očito je da su federalističke snage do 1965. već imale prevagu koja je rezultirala njegovim micanjem. Tito se priklonio republikancima, i na toj će poziciji ostati sve do 1971 godine, kada je shvatio da će mu “republikanci” doći glave.

JOŠ JE JEDNA ZNAČAJNA, A NEDOVOLJNO ISTRAŽENA KONTEKSTUALNA ČINJENICA, OVDJE BITNA. U Jugoslaviji je 1965. godine započela famozna privredna reforma, kojom se išlo prema većoj ulozi tržišta. U isto vrijeme istu je reformu započeo Sovjetski Savez. A dogmatske snage, koje su se odupirale reformama i naglasak u svemu i uvijek davale na policijskom radu, predstavljali su Ranković i Stefanović.

Jesu li Tito i Stevo dobili mig iz Moskve? Oba su ruski ljudi. Promjene, pored toga, nisu bile samo kadrovske. Mijenjao se cijeli sustav.

“Donošenje bilo kakvih odluka o jugoslavenskoj obavještajnoj službi ili jednostavno razmišljanje o istoj, bilo je uvijek povezano s imenom Aleksandra Rankovića” piše Duhaček. “U momentu kada je donošena odluka o smjeni Rankovića, bilo je rečeno i da se služba mora likvidirati. Proces mora da se odvija istovremeno. Sređeni su, također, i svi spiskovi obavještajaca koji su neposredno poslije plenuma trebali da dođu pred za to imenovanu komisiju i da budu odstranjeni iz Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, odnosno iz Koordinacionog odjeljenja”.

Numić ništa od toga nije ni slutio.

-Kako hoćeš, dovršio je Krste Crvenkovski ponudu Numiću. –Ali, mislim da griješiš. Sam se u redove dogmata i unitarista svrstavaš. Vjerujem da će ti kasnije biti žao…..

Numiću nikada kasnije nije bilo žao, premda je imao za čim žaliti. Ostao je bez posla, teško se razbolio, a sve do kraja Jugoslavije službe su registrirale svaki njegov potez, svaki korak, prijavljivale svaki njegov odlazak u rodno Duvno. Služba ga je tretirala kao “unutarnjeg neprijatelja”, pododsjek “dogmatske snage” i “rankovićevci”. Većina prijatelja ga je napustila, počeli su okretati leđa od njega na ulici. Obitelj mu je silno propatila. Uništen mu je život.

Feljton

Numić je, kao najbolji znalac prislušnih metoda i tehnika Udbe, u golemoj mjeri rastumačio aferu prisluškivanje. Na pet stotina stanica svoje knjige, on je pokazao kako su prislušni uređaji u Beogradu i na Brijunima postavljani isključivo po nalogu Tita i njegovih suradnika. Da je,  kaže on, netko i ozvučio Titovu i Jovankinu spavaću sobu, za to ne bi bio odgovoran Ranković, odnosno Stefanović – već Ivan Mišković Brk, kao šef vojne kontraobavještajne službe, KOS-a. KOS je kontraobavještajno štitio Tita. Ako je, dakle, netko odgovoran –  odgovoran je on. No, Ivan Mišković Brk nije bio glavni osumnjičeni, nego šef vojne komisije koja je ustanovljavala što se dogodilo. Sve do izlaska knjige godine, on nije ni znao tko je bio šef Tehničke komisije.

“Iz Titovih riječi” analizira Numić jedan Titov govor “proizlazi da je Tehnička komisija ranije formirana i da je ona, valjda svojim radom,  bila element koji je potakao na formiranje Političke komisije na čelu s Crvenkovskim. Međutim, jugoslavenskoj javnosti nije saopćeno kakav je bio personalni sastav tehničke komisije, čijom odlukom je formirana, od kojeg datuma je djelovala i do kojih rezultata je došla. I do dana današnjeg nju pokriva koprena tajnosti i tajanstvenosti. No, ima podosta razloga za vjerovanje da je tehnička komisija bila sastavljena od stručnjaka Ivana Krajačića ili su oni činili njeno jezgro…

ZBOG PRITISKA ČINJENICA, OPTUŽBE SU OTPADALE JEDNA ZA DRUGOM. “Nakon saslušanja kod Rusića sam zaključio da na ozvučenjima koja su izvršena Titovom voljom neće inzistirati kao da su ilegalno izvedena. Mislim da se od toga već tad odustalo i to onog trenutka kad je komisija Crvenkovskog putem izjava, saslušanja i na druge načine spoznala da postoji suviše veliki broj živih ljudi, od Jovanke i Žeželja do tehničara i snimača, koji znaju da su  zvučne instalacije u Titovim prostorijama potpuno legalno postavljene i korištene…”

Ako treba – misli Numić – ovome dati zaključnu ocjenu, onda bi ona glasila: Odstupilo se od najtežih optužbi, a u nevolji se tragalo za bilo kakvim dokumentom koji bi mogao poslužiti u nastavku istrage…”

Za to se pobrinuo Krajačić.

Numića je doslovce zaprepastio intervju Steve Krajačića u Nedjeljnom Vjesniku od 28. listopada 1984. godine. Jedan dio – kaže Numić – ima kapitalan značaj za utvrđivanje istine o nastanu prislušne afere.

Komentiraj